Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-95/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marinko Brajko, odvjetnik u Đakovu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-817/2020-29 od 18. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 817/2020-29 od 18. prosinca 2025. u dijelu točke I. izreke kojom je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.511,90 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. srpnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku 15 dana.
II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-817/2020-29 od 18. prosinca 2025. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 10.423,91 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate i iznos od 7.023,73 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate te pod točkom II. izreke i za navedeno sudi:
1. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 17.447,64 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos:
- 10.423,91 eura od 1. listopada 2015. do isplate,
- 7.023,73 eura od 1. listopada 2015. do isplate.
2. Svaka stranka snosi svoje troškove.
III. Odbija se zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 20.959,54 eura sa zateznim kamatama koje na iznos 10.423,91 eura teku od 1. listopada 2015. do isplate, na iznos od 3.511,90 eura teku od 25. srpnja 2025. do isplate i na iznos od 7.023,73 eura teku od 1. listopada 2015. do isplate (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 3.547,72 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka II. izreke).
2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP), jer je presuda nerazumljiva i ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te je da povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (dalje: Ustav RH). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu nadoknadi parnične troškove, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 781,25 eura i trošak sudske pristojbe za žalbu.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
5. Nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju tuženik navodi u žalbi. Naime, iz navoda žalbe proizlazi da tuženik kroz ovaj žalbeni razlog zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o pravu tužitelja na restituciju preplaćenih iznosa anuiteta, obračunatih zateznih kamata na preplaćene anuitete i razliku glavnice kredita sve na temelju utvrđenja da su ništave ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.
6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništavih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije 30. rujna 2015., zatim zahtjev za isplatu obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose anuiteta od dana plaćanja do 30. rujna 2015. i isplatu razlike neotplaćene glavnice kredita nakon konverzije.
8. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
9. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:
- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 22. prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu kojim su ugovorili promjenjivu kamatnu stopu i otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za tečaj CHF,
- da iz iskaza tužitelja proizlazi da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu, niti mu je tuženik objasnio rizik uzimanja kredita u valuti CHF te mu nije objasnio o čemu ovisi rast kamate, već mu je kredit u CHF ponuđen kao najpovoljniji što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja,
- da su stranke 20. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15. – dalje: ZID ZPK/15) kojim je provedena konverzija iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015.
- da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15,
- da se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenu u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača a kojom je utvrđeno da su tužene banke, između ostalih i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (u tom dijelu presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.) te je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača (u tom dijelu presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.),
- da je u skladu s člankom 502.c ZPP-a u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača,
- da iz nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Borkovića proizlazi da je tužitelj s osnove ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi do konverzije 30. rujna 2015. preplatio anuitete u iznosu 4.405,56 eura i s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 6.018,35 eura, odnosno ukupno 10.423,91 eura, zatim da obračunata zatezna kamata na preplaćene anuitete od dana plaćanja do 30. rujna 2015. iznosi 4.596,74 eura, da razlika neotplaćene glavnice kredita iznosi 7.023,73 eura i da je konverzijom tužitelju priznata preplata u iznosu 1.084,84 eura.
10. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio da su ništetne (ispravno: ništave) odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za tečaj CHF te je zaključio da tužitelj provedenom konverzijom nije obeštećen s osnove takvih ništavih odredbi pa je uz primjenu članka 323. stavak 1. i članka 1111. i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05) naložio tuženiku da isplati tužitelju:
- preplaćene anuitete s osnove ništavih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u iznosu 10.423,91 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate,
- obračunate zatezne kamate na preplaćene anuitete od dana plaćanja do 30. rujna 2015. (4.596,74 eura) i umanjene za iznos preplate utvrđen konverzijom (1.084,84 eura) u iznosu 3.511,90 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana postavljanja takvog zahtjeva 25. srpnja 2025. do isplate,
- razliku neotplaćene glavnice kredita nakon konverzije u iznosu 7.023,73 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate.
11. Na pravni odnos stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe ZOO/05, jer u situaciji kada je Ugovor o kreditu sklopljen 22. prosinca 2005., dakle prije stupanja na snagu navedenog Zakona (stupio na snagu 1. siječnja 2006.) na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.
12. U žalbenoj fazi postupka prvenstveno je sporno tumačenje učinka sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu na pravo tužitelja da zahtijeva isplatu iznosa preplaćenih anuiteta s osnove takvih ništavih ugovornih odredbi i obračunate zatezne kamate, kao i razliku glavnice kredita nakon izvršene konverzije.
13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. odgovarajući na pitanje koje je sporno i u ovom postupku zauzeo pravo shvaćanje: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".
14. Dakle, bez obzira što je tužitelj pristao na konverziju kredita i sklopio Dodatak koji je valjan i ima pravne učinke na ugovorni odnos stranaka, to ne znači da je time otklonjena nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog Ugovora o kreditu, pa tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka sve kako bi ostvario prava za koje smatra da mu pripadaju. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi u kojima tuženik ističe da su sklapanjem Dodatka nepoštene odredbe Ugovora o kreditu zamijenjene odredbama Dodatka te da su stranke time anulirale eventualne nepoštene odnose i uspostavile pravičan i jednak položaj.
15. Polazeći od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u naprijed citiranoj odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., valja zaključiti da tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata koje na preplaćene iznose anuiteta s osnove ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništave odredbe o valutnoj klauzuli teku od plaćanja anuiteta do dana konverzije 30. rujna 2015., a koje je vještak obračunao u iznosu 4.596,74 eura. Tužbenim zahtjevom tužitelj je ovaj iznos umanjio za iznos preplate utvrđen konverzijom (1.084,84 eura) i potražuje iznos od 3.511,90 eura koji iznos mu je prvostupanjski sud dosudio, pa je u tom dijelu obijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.
16. Pravilno je prvostupanjski sud na dosuđeni iznos obračunatih kamata dosudio zatezne kamate koje teku od dana podnošenja takvog zahtjeva, tj. od 25. srpnja 2025. budući je u postupku utvrđeno da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu koji sadržava nepoštene i ništave odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi osnovom kojih je tužitelj preplatio anuitete kredita, a koja odluka se temelji na primjeni članka 279. stavak 2. ZOO/91 kojim je propisano da se na iznos neisplaćene kamate može zahtijevati zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.
17. Nasuprot tome, tužitelj nema pravo na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu 10.423,91 eura i isplatu razlike neotplaćene glavnice kredita u iznosu 7.023,73 eura, pa je u tom dijelu prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.
18. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare jer je neosnovanost ovog prigovora utemeljena na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO/91, a koji rok nije protekao budući da je tužba podnesena 5. lipnja 2019.
19. Nisu osnovani žalbeni navodi da je tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava budući da tuženik nije točno i određeno argumentirao u čemu se sastoji povreda tog prava u okolnostima konkretnog slučaja, već paušalno navodi da prvostupanjski sud nije propisano ispitao njegove navode i prigovore iznesene u tijeku postupka. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je dao dostatne i relevantne razloge koji isključuju sumnju da bi presuda bila izraz sudske samovolje ili arbitrarnosti te je prvostupanjski sud uzeo u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su u konkretnom slučaju mjerodavni te ispitao sve navode i prigovore tuženika iznesene tijekom postupka zbog čega ovaj sud ne nalazi da je tuženiku povrijeđeno ustavno pravo na pristup sudu, kao aspektu prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava.
20. U odnosu odluku o troškovima postupka koje je prvostupanjski sud dosudio na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a, valja istaknuti da pravila o naknadi parničnih troškova iz članka 154. ZPP-a (načelo causae) imaju legitiman cilj osigurati uredno funkcioniranje pravosudnog sustava i odvratiti tužitelje od podnošenja neutemeljenih i pretjerano visokih zahtjeva. Kako bi se pravo na pristup sudu doista i ostvarilo, odnosno kako ono ne bi ostalo teoretskim i iluzornim, nužno je voditi se okolnostima konkretnog slučaja uzimajući u obzir da stranke ne smiju snositi financijski teret nerazmjeran legitimnu cilju odredaba o troškovima postupka. Dakle, sud ne smije odredbe primjenjivati mehanički ne vodeći računa o nužnosti da se pravo na pristup sudu stvarno i ostvari u svakom slučaju. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, odlučujući o troškovima u konkretnom predmetu, iskoristio diskrecijsku ovlast koju ima na temelju članka 154. stavak 2. ZPP, te uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu. Valja dodati da u, trenutku podnošenja tužbe, tužba nije bila lišena sadržaja niti je bila očito nerazumna jer u tom trenutku domaća sudska praksa nije bila ustanovljena. U specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, niti se pouzdati u sudsku praksu koja pred sudovima nije bila utvrđena, a revizijski sud se o tome još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh niti je visina zahtjeva bila nerealno postavljena (naprotiv, temeljila se na nalazu i mišljenju sudskog vještaka), te je u konačnici i uspio s djelom zahtjeva (za isplatu zateznih kamata) u skladu s kasnije izraženim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u učincima provedene konverzije (Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026.). Nadalje, u odnosu u kojem je tužitelj kao potrošač slabija ugovorna strana, njegova težnja da se ostvari pravo na isplatu, pa makar i dijela iznosa po osnovi ništavosti neke ugovorne odredbe, sustav raspodjele troškova postupka ne smije imati odvraćajući učinak na tužitelja kao potrošača od ostvarenje tog prava. U konkretnom slučaju, ako bi se doslovno gramatički i aritmetički primijenio članak 154. stavak 2. ZPP, tužitelj bi bio doveden u situaciju da je dužan nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu većem od iznosa koji mu je dosuđen po osnovi utvrđenog stjecanja bez pravne osnove, čime bi tužitelju bilo povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na mirno uživanje vlasništva.
21. Uvažavajući i praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice Čolić protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10, presuda od 18. studenoga 2021.), ovaj sud smatra da je u skladu sa sadržajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pravičan postupak i u njemu sadržanog prava na pristup sudu, kao i prava na mirno uživanje imovine, uz rezultat cjelokupnog postupka i činjenicu da je tužitelj djelomično uspio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
22. Slijedom navedenoga, na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda djelomično pod točkom I. izreke, te je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačena prvostupanjska presuda djelomično pod točkom I. izreke te u cijelosti pod točkom II. izreke.
23. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka odnose se i na troškove žalbe pa je stoga odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
U Velikoj Gorici 22. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća
Nikola Ramušćak
