Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-463/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Domagoj Rešetar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Rešetar & Partneri u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Virovitici Stalna služba u Slatini poslovni broj P- 263/2022-59 od 13. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice RL kao neosnovana i žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici Stalna služba u Slatini poslovni broj P-263/2022-59 od 13. ožujka 2023. - pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost dijela članka 3. točke 2., dijela članka 3. točke 3., dijela članka 3. točke 4. i članka 4. Ugovora o kreditu broj 5140030250-63000123643/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 27. lipnja 2007.,

- pod točkama III. i IV. izreke u cijelosti.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Virovitici Stalna služba u Slatini poslovni broj P-263/2022-59 od 13. ožujka 2023. u dijelu pod točkom I. izreke te pod točkama II., V. i VI. izreke i za navedeno sudi:

1. Odbija se zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništenosti Ugovora o kreditu broj 5140030250-63000123643/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog 27. lipnja 2007. između pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. i tužiteljice kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovoreno plaćanje redovne kamate koja je promjenjiva i to:

- dio članka 2. koji glasi: "CHF... u protuvrijednosti od kn prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita",

- članak 18. koji glasi: "Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).",

- dio članka 25. koji glasi: "Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.".

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenih anuiteta s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u iznosu 9.477,61 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate.

3. Svaka stranka snosi svoje troškove.

III. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice RL i tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250-63000123643/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog 27. lipnja 2007. između pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. i tužiteljice kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovoreno plaćanje redovne kamate koja je promjenjiva i to dio članka 2., dio članka 3. točka 2., dio članka 3. točke 3., dio članka 3. točke 4., dio članka 4., članak 18. i dio članka 25. (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici preplaćene anuitete u iznosu 9.477,61 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate (točka II. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici zatezne kamate koje ja mjesečne iznose preplaćenih anuiteta teku od plaćanja do 30. rujna 2015. (točka III. izreke), odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatom razlike neotplaćene glavnice kredita u iznosu 2.461,65 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate (točka IV. izreke), naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu 2.221,14 eura sa zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2023. do isplate (točka V. izreke presude) i odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu 1.385,75 eura (točka VI. izreke).

2. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv točaka IV. i VI. izreke navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i prihvatiti tužbeni zahtjev te u cijelosti dosuditi tužiteljici troškove postupka, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima i predmet vratiti na ponovni postupak. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 248,85 eura.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka I., II., III. i V. izreke navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Sadržajno ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer prvostupanjski sud nije dao razloge zbog kojih je dopustio preinaku tužbe te da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda ne sadržava razloge o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti te naložiti tužiteljici da mu nadoknadi troškove postupka sa zateznim kamatama, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 593,40 eura.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 190. ZPP-a, jer je suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud na ročištu za glavnu raspravu 31. siječnja 2023. dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon provođenja financijskog vještačenja pozivajući se na članak 190. stavak 3. ZPP-a te naveo da se preinaka dopušta iz razloga svrsishodnosti. Dakle, za dopuštenje preinake tužbe prvostupanjski sud je dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud budući su isti utemeljeni na primjeni zaključka sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021. te pravnog shvaćanja s druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024 od 27. svibnja 2024. (neprava preinaka).

7. Nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju tuženik navodi u žalbi. Naime, iz navoda žalbe proizlazi da tuženik kroz ovaj žalbeni razlog zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te pravu tužiteljice na restituciju preplaćenih iznosa anuiteta. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene i da tužiteljica nema pravo na restituciju), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim dijelovi odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za tečaj CHF, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti tih odredbi sa zateznim kamatama i zahtjev za isplatu razlike neotplaćene glavnice kredita sa zateznim kamatama.

10. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

11. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su prednik tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita 27. lipnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 5140030250- 63000123643/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kojim je prema članku 2. Ugovora tužiteljici za adaptaciju kuće odobren kredit u iznosu 65.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan korištenja kredita,

- da je u članku 3. ugovoreno vraćanje kredita u roku 20 godina s početno ugovorenom kamatnom stopom u visini od 4,40 % godišnje te da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju za devize HNB na dan plaćanja,

- da je u članku 4. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, tj. da je ugovoreno: "Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.",

- da je u članku 18. ugovoreno: "Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus)." ,

- da je u članku 25. ugovoreno: "Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.",

- da je tijekom otplate kredita došlo do promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja CHF,

- da je 14. ožujka 2016. između tužiteljice i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15. – dalje: ZID ZPK/15) kojim je provedena konverzija iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. te su sklapanjem Aneksa ugovorne strane suglasno utvrdile da preplata kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 32.544,02 kuna koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta, i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s rokom vraćanja kredita 1. kolovoza 2027. u mjesečnim anuitetima prema planu otplate,

- da je konverzija kredita provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da ugovorne strane prije sklapanja Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o spornim odredbama Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenjala jednostranim odlukama banke, jer da je tužiteljica imala saznanja samo o visini početne stope ugovorene kamate i tečaju valute CHF u trenutku sklapanja ugovora, ali nije znala, niti je mogla znati, kolika stopa kamate će biti u budućem razdoblju otplate kredita, niti je prije i u vrijeme sklapanja ugovora u cijelosti bila informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice,

- da je tužiteljica potrošač i da se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenu u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a kojom je utvrđeno da su tužene banke, između ostalih i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (u tom dijelu presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) te je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača (u tom dijelu presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.),

- da je u skladu s člankom 502.c ZPP-a u ovoj parnici u kojoj se tužiteljica poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača,

- da tužiteljica ima pravni interes za traženje pravne zaštite usprkos tome što je pristala na konverziju kredita jer da to ne znači da je izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvstke u svojoj odluci broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. te da se sklapanjem Aneksa tužiteljica nije odrekla zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi,

- da iz nalaza i mišljenja te ispravka vještakinje Đurđice Smrček-Barjaktar proizlazi da je tužiteljica s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli do konverzije 30. rujna 2015. preplatila anuitete u iznosu 85.928,58 kuna i manje platila anuitete u iznosu 14.519,49 kuna, odnosno kada se ti iznosi prebiju, da je više platila iznos od 71.409,09 kuna / 9.477,61 eura, dok razlika ostatka neotplaćene glavnice kredita na dan konverzije (između iznosa neotplaćene glavnice kojeg je izračunala vještakinja i iznosa koji je utvrđen konverzijom) iznosi 18.547,28 kuna / 2.461,65 eura,

12. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za tečaj CHF te je uz primjenu članka 323. stavak 2., članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) naložio tuženiku da isplati tužiteljici preplaćene anuitete s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 9.477,61 sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate, kao i zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose anuiteta od dana plaćanja do 30. rujna 2015.

13. U odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatu razlike neotplaćene glavnice kredita nakon konverzije u iznosu 2.461,65 eura, prvostupanjski sud je utvrdio da je takav zahtjev neosnovan te je istog odbio.

14. U žalbenoj fazi postupka prvenstveno je sporno tumačenje učinka sklopljenog Aneksa Ugovoru o kreditu na pravo tužiteljice da zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog Ugovora o kreditu, kao i da zahtijeva isplatu iznosa preplaćenih anuiteta s osnove takvih ništetnih ugovornih odredbi te isplatu razlike glavnice kredita nakon konverzije, jer tuženik tvrdi da je sklapanjem Aneksa uspostavljena ravnoteža između prava i obveza stranaka i ispravljena nepoštenost odredbi ugovora o kreditu te da su potrošači obeštećeni s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. odgovarajući na pitanje koje je sporno i u ovom postupku zauzeo pravo shvaćanje: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

16. Dakle, bez obzira što je tužiteljica pristala na konverziju kredita i sklopila Aneks koji je valjan i ima pravne učinke na ugovorni odnos stranka, to ne znači da je time otklonjena nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog Ugovora o kreditu, pa tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iako je sklopila Aneks kojim su izmijenjene te odredbe ugovora sve kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koje smatra da joj pripadaju (pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.). Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravno shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnom interesu tužiteljice za podnošenje tužbe za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora.

17. Pravilno je prvostupanjski sud polazeći od ocjene iskaza tužiteljice, zatim da je riječ o unaprijed formuliranim standardnim (tipskim) odredbama ugovora trgovca za koje se prema članka 81. stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) smatra da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da je sud u smislu članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, utvrdio da su ništetne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

18. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF sadržavaju članci 3. i 4. Ugovora o kreditu zbog čega je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnost dijela članka 3. točke 2., dijela članka 3. točke 3. i dijela članka 3. točke 4. Ugovore o kreditu te je u tom dijelu odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.

19. Međutim, osnovano u žalbi navodi tuženik da članci 2., 18. i 25. Ugovora o kreditu ne sadržavaju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF koje su bile predmet ispitivanja u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, niti je tužiteljica navela zbog čega bi ove ugovorne odredbe bile ništetene.

20. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnost dijela članka 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita od 65.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita. Člankom 2. Ugovora o kreditu nije ugovorena otplata kredita vezana za tečaj CHF, već je ugovoren iznos kredita, tj. ugovorena je obveza banke da isplati kredit u dogovorenom iznosu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi se na odredbu ugovora kojim je ugovoren iznos kredita u valuti CHF koji se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, već se presuda odnosi na otplatu kredita gdje je iznos anuiteta vezan za tečaj CHF. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu proizlazi da je članak 2. Ugovora o kreditu odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, te takva odredba nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Osim toga, zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti članka 2. Ugovora o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je zahtjevu za isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvarno platila tužiteljica obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s člankom 2. Ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita (iznos kredita), nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti. Također, ne postoji niti jedan drugi razlog zbog kojeg bi članak 2. Ugovora o kreditu bio ništetnost, niti je tužiteljica osporavala ugovoreni iznos kredita, niti je navodila razlog zbog kojih bi navedena odredba bila nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03 već se njezine tvrdnje iscrpljuju u pozivanju na učinke presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

21. Jednako tako, članci 18. i 25. Ugovora o kreditu ne odnose se na odredbe koje su u kolektivnom sporu utvrđene ništetnima niti je tužiteljica navela zbog čega bi takve odredbe bile nepoštene, odnosno uzrokovale znatnu neravnotežu između ugovornih stranka na štetu tužiteljice posebno zato što tužiteljica ne osporava sklapanje predmetnog Ugovora. Stoga je osnovana žalba tuženika kojom pobija prvostupanjsku presudu u točki I. izreke kojom je utvrđena ništetnost dijela članka 2., članka 18. i dijela članka 25. Ugovora o kreditu te je u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev odbijen.

22. U odnosu na pravo tužiteljice na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a polazeći od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u naprijed citiranoj odluci broj Rev- 457/2025-21 od 27. svibnja 2026., valja zaključiti da tužiteljica nema pravo na isplatu preplaćenih anuiteta u ukupnom iznosu 9.477,61 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. (kako je dosuđeno točkom II. izreke prvostupanjske presude), pa je u tom dijelu prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.

23. Nasuprot tome, tužiteljica ima pravo na isplatu zateznih kamata koje na preplaćene iznose anuiteta s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli teku od plaćanja anuiteta do dana konverzije 30. rujna 2015. sve uz primjenu članka 1115. ZOO-a i u visini određenoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a kako je to prvostupanjski sud dosudio u točki III. izreke te je u tom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena.

24. U odnosu na žalbu tužiteljice kojom pobija točku IV. izreke presude kojom je odbijen zahtjev za isplatu razlike neotplaćene glavnice kredita nakon konverzije u iznosu 2.461,65 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. , valja odgovoriti da je sklapanje Aneksa ovisilo o volji tužiteljice kao potrošača jer je njoj prema članku 19.e ZID ZPK/15 ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije što znači da je tužiteljica pristala zamijeniti kredit s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tužiteljica prihvatila izračun konverzije i stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR koji iznos je bio jasno naveden u Aneksu što je tužiteljici omogućavalo da donese informiranu odluku o sklapanju Aneksa o konverziji i mogućnost informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu bake za sklapanje predmetnog Aneksa. Kako je tužiteljica pristala na konverziju koja prema ZID ZPK/15 ima učinak ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, to tužiteljica nema pravo na razliku glavnice kredita pa pravilno prvostupanjski sud odbio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.461,65 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015.

25. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Neosnovanosti prigovora zastare utemeljen je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 10. lipnja 2019.

26. U odnosu na odluku o troškovima postupka koje žalbama pobijaju tužiteljica i tuženik, a koje je prvostupanjski sud dosudio na temelju članka 154. stavak 2. ZPP-a razmjerno uspjehu stranaka u postupku uzimajući u obzir da je tuženik osporavao i osnov zahtjeva, valja istaknuti da pravila o naknadi parničnih troškova iz članka 154. ZPP (načelo causae) imaju legitiman cilj osigurati uredno funkcioniranje pravosudnog sustava i odvratiti tužitelje od podnošenja neutemeljenih i pretjerano visokih zahtjeva. Kako bi se pravo na pristup sudu doista i ostvarilo, odnosno kako ono ne bi ostalo teoretskim i iluzornim, nužno je voditi se okolnostima konkretnog slučaja prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzimajući u obzir da stranke ne smiju snositi financijski teret nerazmjeran legitimnu cilju odredaba o troškovima postupka. Dakle, sud ne smije odredbe primjenjivati mehanički ne vodeći računa o nužnosti da se pravo na pristup sudu stvarno i ostvari u svakom slučaju. Stoga je ovaj sud, odlučujući o troškovima u konkretnom predmetu, iskoristio diskrecijsku ovlast koju ima na temelju članka 154. stavak 2. ZPP, te uzeo u obzir činjenicu da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu. Valja dodati da, u trenutku podnošenja tužbe, tužba nije bila lišena sadržaja niti je bila očito nerazumna jer u tom trenutku domaća sudska praksa nije bila ustanovljena. U specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, niti se pouzdati u sudsku praksu koja pred drugostupanjskim sudovima nije bila utvrđena, a revizijski sud se o tome još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh niti je visina zahtjeva bila nerealno postavljena (naprotiv, temeljila se na nalazu i mišljenju sudskog vještaka), te je u konačnici i uspjela s djelom zahtjeva (za isplatu zateznih kamata) u skladu s kasnije izraženim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u učincima provedene konverzije (Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026.). Nadalje, u odnosu u kojem je tužiteljica kao potrošač slabija ugovorna strana, njena težnja da se ostvari pravo na isplatu, pa makar i dijela iznosa po osnovi ništetnosti neke ugovorne odredbe, sustav raspodjele troškova postupka ne smije imati odvraćajući učinak na tužiteljicu kao potrošača od ostvarenje tog prava. U konkretnom slučaju, ako bi se doslovno gramatički i aritmetički primijenio članak 154. stavak 2. ZPP, tužiteljica bi bila dovedena u situaciju da je dužna nadoknaditi tuženiku troškove cijelog postupka u iznosu većem od iznosa koji joj je dosuđen po osnovi utvrđenog stjecanja bez pravne osnove, čime bi tužiteljici bilo povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na mirno uživanje vlasništva.

27. Slijedom navedenog i uvažavajući praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice Čolić protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10, presuda od 18. studenoga 2021.), ovaj sud smatra da je u skladu sa sadržajem konvencijskog i ustavnog prava tužiteljice na pravičan postupak i u njemu sadržanog prava na pristup sudu, kao i prava na mirno uživanje imovine, uz rezultat cjelokupnog postupka i činjenicu da je tužiteljica djelomično uspjela u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

28. Slijedom navedenoga, na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda djelomično pod točkom I. izreke i u cijelosti pod točkama III. i IV. izreke, te je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačena prvostupanjska presuda djelomično pod točkom I. te u cijelosti pod točkama II., V. i VI. izreke.

29. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka odnose se i na troškove žalbe pa su stoga odbijeni zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

U Velikoj Gorici 22. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak