Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Kžzd-22/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Igora Pavlica i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog AZ, zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/2021., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog AZ, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Gospiću poslovni broj: Kzd-35/2023-34 od 23. siječnja 2025., nakon održane javne sjednice 2. lipnja 2026., a dana 22. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog AZ kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.
Obrazloženje
1.1. Općinski sud u Gospiću presudom poslovni broj: Kzd-35/2023-34 od 23. siječnja 2025., proglasio je krivim optuženog AZ, zbog počinjenja kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – povredom djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11, te ga je na temelju istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te mu je na temelju čl. 56. KZ/11 izrekao uvjetnu osudu na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako optuženik u roku od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
1.3. Na temelju čl. 148. st. 1. i 6. u svezi s čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 8. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. , 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08-24), optuženik je dužan naknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu od 2.434,72 eura (dvijetisućečetiristotridesetčetiri eura i sedamdesetdva centa) u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude, kao i nagradu i nužne izdatke postavljenog opunomoćenika mldb. oštećenika, o kojima će se odlučiti posebnim rješenjem, ukoliko će se zatražiti njihova naknada u zakonskom roku , dok je oslobođen obveze naknade paušalne svote.
2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik AZ putem braniteljice odvjetnice Đurđe Lipošćak, zbog bitne povrede odredaba čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede Kaznenog zakona iz čl. 469. st. 6. KZ/11, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da nadležni županijski sud pobijanu presudu preinači na način da optuženika oslobodi od optužbe ili podredno da pobijanu presudu ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
3. Odgovor na žalbu podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
4. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj:
152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP/08-25) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-231/2025-3 od 4. travnja 2025. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Prije svega, ovaj žalbeni sud primjećuje da optuženik u žalbi uvodno istaknutu žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka u njezinom daljnjem tekstu ne konkretizira niti posebno obrazlaže, tako da je sadržajno riječ o žalbi zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji te odluke o troškovima kaznenog postupka, s time da je povodom podnesene žalbe, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. , 36/24., 72/25. i 13/26, dalje: ZKP/08-26), pobijana presuda ispitana i po službenoj dužnosti, te nije utvrđeno da bi prvostupanjski ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u citiranoj odredbi.
7. Optuženik nije u pravu kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud na njegovu štetu povrijedio kazneni zakon.
7.1. Konkretno, žalitelj u bitnome smatra da se činjenični supstrat koji je preostao nakon što je sud iz činjeničnog opisa djela, ispustio dio inkriminacije koja glasi: „iako svjestan da time ugrožava pravilan psihofizički razvoj svog djeteta, primjenjivao odgojne metode prema sinu na način da je je fizički kažnjavao i nazivao pogrdnim imenima…“ ne podvodi pod biće kaznenog djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11, čime upire da povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08-24 koja postoji kada je kazneni zakon povrijeđen u pitanju je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo.
7.2. Pritom, posebice upire da se negativno opisivanje bivšeg bračnog druga pred djecom i sl. ne može podvesti pod bitna obilježja predmetnog kaznenog djela, te ukazuje na sudsku praksu koja je iznjedrila činjenice koje mogu predstavljati radnju ovog kaznenog djela, konkretno, zlostavljanje djeteta, najčešće u vidu vrijeđanja, omalovažavanja, šamaranja, udaranja, nerijetko u alkoholiziranom stanju i sl.; prisiljavanje djeteta na pretjerani rad; prisiljavanje djeteta na rad koji ne odgovora njegovoj životnoj dobi; prisiljavanje djeteta na prosjačenje; navođenje djeteta na ponašanje koje je štetno za njegov razvoj što može biti davanje djeci alkohola, cigareta ili droge; te gruba povreda djetetovih prava na drugi način što može biti bacanje stvari po kući, zlostavljanje kućnih ljubimaca i sl..
8. Prije svega, a vezano za potonje žalbene navode, valja primijetiti da iz zakonskog opisa kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11, proizlazi da se ovo kazneno djelo osim zlostavljanjem djeteta ili prisiljavanjem na pretjerani rad ili rad koji ne odgovara njegovoj životnoj dobi, na prosjačenje ili ga navodi na drugo ponašanje koje je štetno za njegov razvoj, može počiniti i na svaki drugi način uz uvjet da se time grubo povrjeđuju djetetova prava.
8.1. Imajući to na umu, činjenični opis djela iz izreke pobijane presude, po stavu ovog žalbenog suda, sadrži činjenice koje se podvode pod zakonsko biće kaznenog djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11, s time da pitanje koje optuženik također aktualizira u žalbi – jesu li u ovom predmetu dokazane sve odlučne činjenice ne ulazi u okvire žalbene osnove povrede kaznenog zakona, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu će više riječi biti u daljnjem tekstu.
9. Optuženik nije u pravu niti kada u žalbi napada pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima prvostupanjski sud zasniva svoj zaključak da je inkriminiranim radnjama ostvario sva bitna obilježja terećenog kaznenog djela.
9.1. Tako žalitelj prvenstveno smatra da niti jedan izvedeni dokaz ne ukazuje da bi se njegovo inkriminirano ponašanje odrazilo na mlt. A, te ugrozilo njegov pravilan psihofizički razvoj.
9.2. Nadalje, u žalbi upire da ga majka žrtve – ŽZ kroz sve ove godine redovito prijavljuje službenim osobama, optužujući ga da svojim ponašanjem namjerno manipulira sa sinom, međutim, s druge strane nije ništa poduzela da se mlt. Ž vrati u njeno kućanstvo kako bi se ona brinula o njemu, već ga ostavlja kod oca, s time da dijete najveći dio vremena provodi kod bake i djeda po ocu u Mašaluku, tako da nije logično i životno za zaključiti da se ponašao na način kako se optužuje, budući da je najviše vremena odsutan od kuće.
9.3. Naposljetku ističe da mlt. Ž u nijednom razgovoru s stručnim osobama nije izjavio da bi od strane oca bio manipuliran na način da bi se odvojio od majke, tim više što iz rezultata provedenog vještačenja nigdje ne proizlazi da bi kod njega uslijed inkriminiranog ponašanja došlo do problema u njegovom psihofizičkom razvoju.
10. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju pažljive, kritične i sveobuhvatne analize i pravilne ocjene vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza, s pravom zaključio da je u ovom slučaju na izvjestan način dokazano da je isti, na način kako se to navodi u činjeničnom opisu djela sadržanom u izreci pobijane presude, ostvario sva zakonska obilježja terećenog kaznenog djela, i to kako glede njegovog objektivnog učina tako i u odnosu na njegov subjektivni element.
10.1. Tako sud prvog stupnja prije svega pravilno uočava da iz u bitnome suglasnih iskaza svjedoka ŽZ (majke žrtve), FZ (vanjske suradnice Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područni ured Gospić, te voditeljice mjere nadzora u razdoblju od sredine 2020. do sredine 2021.) i EZ (voditelja mjere nadzora u razdoblju od ljeta 2018. do veljače 2020.), a koje dokaze zbog njihove podudarnosti u svim bitnim momentima, uvjerljivosti i okolnosnosti sud prvog stupnja pravilno ocjenjuje kao vjerodostojne i istinite izvore saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu, proizlazi da se žrtva u inkriminiranom razdoblju prema majci postavljala neprijateljski odnosno hostilno (riječ je o agresivnom, odbojnom ili neprijateljskom djelovanju usmjerenom prema drugoj osobi), odbijajući ići na susrete i druženja s njom, a kada bi došao, reagirao bi bijegom, uvredama prema majci i pokušavajući nešto razbiti u njezinom stanu, a kada ga je majka jedne zgode ovršnim putem pokušala preuzeti na čuvanje, grebao ju je i čupao, zbog čega je morala zatražiti intervenciju voditelja mjere koji ga međutim nije uspio smiriti.
10.2. Nadalje, prvostupanjski sud za mladež pravilno uočava da iz njihovih iskaza proizlazi da je takvo ponašanje žrtve bilo uzrokovano time da što je žalitelj, unatoč savjetima i preporukama stručnih osoba, učestalo pred sinom negativno govorio o njegovoj majci, u svezi čega ovaj žalbeni sud dodatno uočava da iz izvanrednog izvješća voditeljice mjere nadzora FZ proizlazi da je s majkom imala izrazito dobru suradnju, dok je optuženik samo prividno surađivao, kupujući time vrijeme, pri čemu je i nadalje zadržao osuđivanje i cinizam naspram bivše supruge, a što je bez sumnje pokazivao pred mldb. Ž.
10.3. Naposljetku, iskaze navedenih svjedoka u svemu podupiru i rezultati provedenog vještačenja te iskazi stalnih sudskih vještakinja prof. dr. sc. Vlatke Boričević-Maršanić, spec. psihijatrije, subspcijalistice dječje i adolescentne psihijatrije i prof dr. sc. Gordane Buljan Flander, kliničkog psihologa i psihoterapeuta, u svezi čega valja primijetiti da optuženik u žalbi ne napada vjerodostojnost i točnost danih mišljenja i iskaza vještakinja na raspravi.
10.4. Naime, vještakinje su utvrdile da se kod žrtve aktualno manifestira Reaktivni emocionalni poremećaj u djetinjstvu, a koji poremećaj je nastao kao posljedica emocionalnih manipulacija od strane optuženika, s time da je upravo njegova emocionalna manipulacija djetetom dovela i do otpora i otuđenja žrtve od majke.
10.5. Stoga žalitelj nije u pravu kada u žalbi tvrdi da iz rezultata provedenog vještačenja nigdje ne proizlazi da bi kod žrtve uslijed njegovog inkriminiranog ponašanja došlo do problema u psihofizičkom razvoju.
10.5. Slijedom svega navedenog, a imajući pritom posebice na umu da se kod žrtve aktualno manifestira Reaktivni emocionalni poremećaj u djetinjstvu, a koji poremećaj je nastao kao posljedica emocionalnih manipulacija od strane optuženika, s time da je upravo njegova emocionalna manipulacija djetetom, dovela i do otpora i otuđenja žrtve od majke, u svezi čega valja primijetiti da se radi o bolesti koja je sadržana i u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti, tada po stavu ovog žalbenog suda nema nikakve dvojbe da je optuženik inkriminiranim ponašanjem grubo povrijedio djetetova prava, konkretno njegovo pravo na oba roditelja kao jedno od temeljnih djetetovih prava, kako prema pozitivnom pravnom poretku u Republici Hrvatskoj tako i međunarodnom pravu.
10.6. Stoga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
11. Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji, koju žalbenu osnovu uvodno naznačuje u žalbi, međutim, u njezinom daljnjem tekstu ju ne konkretizira niti posebno obrazlaže.
11.2. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je po ocjeni ovog suda, kao suda drugog stupnja, pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti važne za odluku o kaznenoj sankciji i proces njezine individualizacije, naročito činjenicu da optuženik do sada nije osuđivan i da skrbi o troje malodobne djece, te ga na temelju toga pravilno osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine uz primjenu uvjetne osude, prema kojoj se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, s time da ovaj žalbeni sud u konkretnom slučaju ne nalazi okolnosti koje bi opravdavale izricanje blaže kaznene sankcije od one koju mu je sud prvog stupanja izrekao pobijanom presudom.
12. Naposljetku, optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, uz bitnu argumentaciju da prvostupanjski sud pritom nije uzeo u obzir da plaća uzdržavanje za dvoje mldb. djece, s time da je u međuvremenu dobio i treće dijete.
12. Suprotno žalitelju, imajući u vidu da isti ostvaruje prihode radeći u OPG-u svojih roditelja, kao i u OPG-u svoje sadašnje supruge, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da optuženik može podmiriti troškove ovog kaznenog postupka, a da pritom ne dovede u pitanje svoje uzdržavanje ili uzdržavanje osoba koje je dužan uzdržavati.
13. Kako slijedom svega navedenog žalba optuženika nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-26 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-26 odlučiti kao u izreci ove presude.
U Varaždinu 22. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća
Rajko Kipke
