REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj P-3326/2026-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužiteljice HĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nera Kristina Tuđman, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, radi utvrđenja, dana 22. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e :
I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:
I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, broj: 046-50- 5501410, od 12. srpnja 2010., sklopljenog između tužitelja HĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, RH, kao kreditora, a koji glasi:
„3./treće/ NAKNADA
Naknada za obradu kredita: 7.00% (sedam posto)
od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, RH, da tužitelju HĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati s osnove naknade za obradu kredita, iznos od 232,26 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. srpnja 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana."
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 331,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. srpnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 12. srpnja 2010. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, broj:046-50-5501410 po kojem joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 25.000,00 HRK. U članku 3. Ugovora o kreditu propisano je da se tužiteljici prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada za obradu kredita od 7,00 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Na temelju navedene odredbe je tužiteljici dana 13.7.2010. neosnovano obračunata i naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.750,00 kn, odnosno 232,26 EUR.
2. Tužiteljica predmetnu naknadu, odnosno odredbu Ugovora o kreditu prema kojoj je ista naplaćena i obračunata, smatra ništetnom iz sljedećih razloga: navedenom odredbom povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a što jednostranim uvođenjem predmetne naknade za obradu kredita izostaje jer potrošač odnosno korisnik kredita ima slabiji položaj jer o navedenom ne može pregovarati niti na istu može utjecati što stvara očiglednu neravnotežu. Odnosno, radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, tužiteljica nije bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, niti je bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, te bi neprihvaćanjem takve odredbe bio ograničen u ostvarivanju svog prava jer osoba koja ne bi prihvatila takvu odredbu ne bi mogla dobiti kredit od banke. Nadalje, tuženik ne može opravdati osnovanost iznosa predmetne naknade, odnosno da su se plaćanjem iste u ugovorenom postotku od iznosa kredita podmirivali stvarni troškovi, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, a iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobrenja kredita. Također, takva naknada određuje se i naplaćuje isključivo jednostranom odlukom banke.
3. Uzimajući u obzir da se radi o tipskom ugovoru, odnosno o odredbama koje su unaprijed formulirane, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te da tuženik nije tužitelju jasno predočio o kakvim se točno stvarnim troškovima, koji ulaze u spornu naknadu radi, navedena ugovorna odredba dovela je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Slijedom navedenog, takva odredba smatra se ništetnom u smislu odredaba članka 1021. Zakona o obveznim odnosima, kao i članaka 74., 96., 98. te 102. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (2007.). Dakle, prihvaćanje takve odredbe predstavljalo je uvjet za odobrenje kredita, čime je tužitelj bio doveden u neravnopravan položaj.
Takva naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima tuženika te naplaćivanje iste utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu, što je i, između ostalog, u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. Odredba članka 1021. Zakona o obveznim odnosima navodi da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem Ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to su glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedene odredbe razvidno je da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetni Ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je predmetna odredba ništetna.
4. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, ugovor sklopljen s potrošačem mora sadržavati jasno navedene troškove koji se naplaćuju prilikom sklapanja ugovora te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu mijenjati. Smatra se nepoštenom svaka ugovorna odredba koja nije bila predmet pojedinačnog pregovaranja i koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ako je određena klauzula unaprijed formulirana i potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, osobito u okviru standardnih ugovora, tada se pretpostavlja da o njoj nije bilo pregovora, a teret dokazivanja suprotnog snosi trgovac. Također, navedeni Zakon propisuje da je posljedica nepridržavanja ovih odredba ništetnost. Unatoč navedenim propisima, odnosno citiranim zakonskim odredbama, tužitelj je zbog navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu 13. srpnja 2010. tuženiku uplatio iznos od 232,26 EUR. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje povrat navedenog iznosa, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od plaćanja predmetne naknade pa do isplate, po utvrđenju ništetnosti predmetne ugovorne odredbe. Tužitelj naglašava kako s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, niti je to mogao, a što je još jedan razlog ništetnosti predmetne odredbe. Stoga tužitelj ukazuje na presudu Europskog suda pravde, broj C-26/13, od 30. travnja 2014. u kojoj se navodi: „(…) propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti (…)“. Posebno se skreće pozornost na to da potraživanje predmetne naknade zajedno sa zakonskim zateznim kamatama nije u zastari, a to iz razloga što zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno njegove odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sukladno Zaključku Građanskog odjela VSRH-a, br. Su-IV-47/2020-2, od 30. siječnja 2020.
5. Tijek zakonske zatezne kamate se utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, a zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže donošenje odluke sadržaja kao u točci I. izreke, uz naknadu parničnog troška. U prilogu opisane tužbe tužiteljica kao dokaze prilaže: presliku Ugovora o kreditu broj 046-50-5501410, potvrdu RBA o naplaćenoj naknadi, otplatni plan i prijepis knjigovodstvene kartice.
6. Sukladno odredbi čl. 284. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku ZPP-a) tuženik je rješenjem od dana 10.2.2026. pozvan dostaviti pisani odgovor na tužbu, uz upozorenje na posljedice iz čl. 331b st. 1. ZPP-a. Dostava za tuženika je uredno izvršena dana 12.6.2026.
7. Tuženik u određenom roku od 30 dana, kao niti do dana donošenja ove odluke, nije podnio odgovor na tužbu. Budući tuženik nije osporio istinitost navoda tužbe i osnovanost tužbenog zahtjeva, a isto proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi koje nisu suprotnosti s podnesenim dokazima, to je temeljem čl. 331.b ZPP-a donesena presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe).
8. Odluka o trošku se temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a a odnosi se na naknadu troška zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora (1.559,49 EUR), sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Priznat je trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. 1.). Uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i 25 % PDV-a od 50,00 EUR, trošak 250,00 EUR. Navedenom trošku treba dodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i na presudu zbog ogluhe u iznosu od 55,00 EUR pa ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 331,55 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 22.7.2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, plativo u roku od 15 dana.
U Zagrebu 22. srpnja 2026.
Sutkinja:
Ivana Markotić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda županijskom sudu. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Dna:
- tužiteljici po pun. uz rj o pristojbi na presudu zbog ogluhe (55,00 EUR)
- tuženiku
