Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: Povrv-500/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja Komunalac d.o.o. Biograd na Moru, Kralja Petra Svačića 28, OIB 79399174783, zastupan po punomoćnici Juliji Strmota odvjetnici iz Biograda na Moru, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 A, OIB 23057039320, zastupan po odvjetničkom društvu Gugić, Kovačić & Krivić d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključenje glavne rasprave 6. srpnja 2026. i izvršene objave 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnoga bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke, poslovni broj Ovrv-976/2022 od 24.veljače 2022. kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju ukupan novčani iznos u visini od 2.046,43 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 407,93 kn od 21. lipnja 2021., pa do isplate,

- na iznos od 407,93 kn od 21 srpnja 2021- pa do isplate,

- na iznos od 407,93 kn od 21. kolovoza 2021. pa do isplate,

- na iznos od 411,32 kn od 21. rujna 2021. pa do isplate,

- na iznos od 411,32 kn od 21. listopada 2021. pa do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posebne glave financije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena pa do isplate, kao i trošak ovršnog postupka.

II. Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 515,62 EUR, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je prvotno kao ovrhodovitelj pokrenuo ovršni postupak protiv tuženika kao ovršenika radi naplate novčane tražbine u iznosu od 2.046,43 kn sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim na svaki pojedinačni iznos potraživanja od dospijeća pa do isplate, uz naknadu nastalih troškova postupka. Povodom prigovora tuženika kao ovršenika, Općinski sud u Rijeci je rješenjem od 24. svibnja 2022. stavio izvan snage odluku javnog bilježnika u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo sve provedene radnje i donio odluku da će se postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj je ustrajao kod tužbe i postavljenog zahtijeva usmjerenog na isplatu novčanog iznosa ranije obuhvaćenog ovršnim prijedlogom. Obrazlažući činjenični supstrat utuženja, istakao je da se potraživanje odnosi na nepodmirene iznose računa izdane po izvršenoj isporuci vodnih usluga koje je isti pružio u kritičnom razdoblju na području nekretnine u vlasništvu tužitelja. Napomenuo je da je tuženik utužene račune uredno zaprimio na adresi svoga sjedišta te nije u za to predviđenom roku kao korisnik usluge istakao prigovor na ispostavljene račune u pismenom obliku.

2. Glede visine samoga zahtijeva, obrazložio je da se korisnicima usluge jave voodoprskbe cijene vodne usluge obračunavaju prema očitanju vodomjera uz fiksni mjesečni iznos za održavanje sustava a sve u skladu sa Odlukom o cijeni vodnih usluga, time da se pod isporučenom količinom vode podrazumijeva količina vode koja je protekla kroz vodomjer i koju je vodomjer registrirao.

3. Pojasnio je da prema odredbama Zakona o vodnim uslugama, koje valja primijeniti kao mjerodavno materijalno pravo u postupku, je propisano da je obveznik plaćanja korisnik vodnih usluga kome je pružena takva usluga, te da se ima smatrati da je korisnik vodne usluge vlasnik nekretnine u kojem se putem javnoopskrbne mreže i dostavlja pružena usluga. Pozvao se na odredbu čl. 37. citiranoga zakona gdje je zakonodavac propisao da se ugovor o isporuci vodnih usluga između isporučitelja vodnih usluga i korisnika vodnih usluga smatra sklopljenim na dan početka korištenja vodne usluge te da isti traje do isteka dana prestanka korištenja vodne usluge. Iz zemljišno knjižnog izvatka za česticu broj 1163/1 zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] razvidno je da je upravo tuženik upisan kao vlasnik prijeporne nekretnine, dok je iz povijesnog prikaza samoga izvatka vidljivo da je promjena vlasništva izvršena po zaprimljenom prijedlogu od 9. studenog 2017.

4. Stoga je cijenio da je upravo tuženik obveznik plaćanja predmetnih računa kao nedvojbeno korisnik usluga koja je pružena u kritičnom razdoblju u predmetnoj nekretnini. Predložio je da sud po provedenom postupku usvoji postavljeni zahtjev i obveže tuženika na isplatu utuženog iznosa sa sporednim davanjima uz naknadu prouzročenog parničnog troška i to na način da održi na snazi platnog nalog sadržan u odluci javnoga bilježnika u cijelosti.

5. Tijekom postupka tuženik je ustrajao kod navoda prigovora iznijetog tijekom ovršnog postupka koje navode je detaljnije elaborirao tijekom parničnog postupka.

6. Otklonio je postojanje obveze prema tužitelju ističući da stranke u utuženom razdoblju se nisu nalazile u obvezno pravnom odnosu, kao i da u tom razdoblju nije koristio usluge tužitelja. Takav stav pojasnio je činjenicom da tužitelj u sudskom postupku nije dostavio dokaz postojanja ugovornog odnosa sa istim, pri čemu se pozvao na odredbu čl. 3. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga broj 3571/13 prema kojoj korisnici vodnih usluga su prave i fizičke osobe koje su sa isporučitelje zaključile ugovor o priključenju na vodoopskrbni sustav. Iz navedenog sadržaja razvidno je da se radi o osobi koja de facto troši vodi, odnosno kojoj isporučitelj, a što je tužitelj, pruža vodnu uslugu na temelju ugovornog odnosa. Kako isti se ne nalazi u posjedu predmetne nekretnine, već ju koriste treće osobe protiv kojih je pokrenut postupak radi iseljenja iz nekretnine i predaje u posjed, smatrao je da se ne može smatrati korisnikom vodnih usluga, odnosno kupcem citiranih ranijih Općih uvjeta.

7. Posebno je napomenuo da isti svojoj voljom, odnosno propustom, nije omogućio potrošnju vode trećim osobama, zbog čega bi mu se mogla imputirati odgovornost za nastali trošak tužitelju pružanjem takve usluge u predmetnoj nekretnini.

8. Istakao je da je svoje vlasništvo na nekretnini stekao u ovršnom postupku temeljem rješenja o dosudi poslovni broj 891/2016 od 11. srpnja 2017., iako nikada nije ušao u posjed predmetne nekretnine. Smatrao je relevantnim za utvrđenje svoje obveze da se u konkretnom slučaju nije radilo o stjecanju vlasništva temeljem dobrovoljnog raspolaganja bivših vlasnika. Stoga je cijenio da je tužitelj imao mogućnost utvrditi tko je posjednik predmetne nekretnine, a time i korisnik predmetnih usluga koja se u navedenoj nekretnini i koristi.

9. Gledajući stvarno stanje, istakao je da je tužitelj očito uslijed nemogućnosti naplate usluge od strane korisnika vodnih usluga kojima je slao vodne račune obratio se istome kome je dostavljao račune radi naplate svoje tražbine. Stoga je predložio da sud odbije postavljeni zahtijeva te ukine odluku javnoga bilježnika u cijelosti i obveže tužitelja na naknadu mu prouzročenog postupka.

10. U svojem očitovanju tijekom postupka na navode tuženika, tužitelj je u cijelosti otklonio istaknuti prigovor tuženika glede nepostojanja obveznog prava odnosa između stranaka opetovano se pozivajući na mjerodavno materijalno pravo Zakon o vodnim uslugama. Stoga je smatrao isticanje tuženika da se isti ne bi cijenio korisnikom usluge s obzirom na stečeno vlasništvo u cijelosti neosnovano. Glede stanja na terenu, istakao je da u konkretnom slučaju nije u mogućnosti očitavati vodomjer s obzirom da je u tome onemogućen od određene fizičke osobe koja mu se nije legitimirala te mu je stoga nepoznata.

11. Nakon provedenog postupka i zaključene glavne rasprave, sud je presudom od 17. travnja 2023. odbio tužitelja sa postavljenim tužbenim zahtjevom, cijeneći isti neosnovanim, zbog čega je s obzirom na vrstu parničnog postupka ukinuo platni nalog sadržan u odluci javnoga bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke te naložio tužitelju da naknadi protivnoj strani prouzročeni parnični trošak.

12. Povodom žalbe, Županijski sud u Puli – Pola rješenjem pod poslovnim brojem Gž-1134/2023 od 5. srpnja 2024. ukinuo je presudu suda prvoga stupnja i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju svoje odluke istakao je ocjenu da pobijana presuda suda prvoga stupnja nije zakonita i pravilna zbog pogrešnog pravnog pristupa i posljedično tome pogrešne primjene materijalnoga prava. Ističući nesporno utvrđen element da je tuženik vlasnik nekretnine koja se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koju nekretninu je tužitelj stekao u ovršnom postupku rješenjem o dosudi Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Ovr-891/2016 od 11. srpnja 2017., u čijem posjedu se nalaze treće osobe protiv kojih tuženik vodi sudski postupak radi njihovog iseljenja, a za koju je tužitelj u utuženom razdoblju pružao svoje vodne usluge, kao i nespornu činjenicu da između stranaka u postupku nije sklopljen ugovor o pružanju ove komunalne usluge, naveo je sporno pitanje je li tuženik kao vlasnik navedene nekretnine obveznik plaćanja utužene novčane tražbine tužitelja.

13. Žalbeni sud zaključuje da je između prijašnjih vlasnika i korisnika predmetne nekretnine i tužitelja, kao isporučitelja vodne usluge, sklopljen Ugovor o isporuci vodnih usluga. Stoga ističe stav da postoji solidarna obveza prijašnjeg vlasnika i korisnika predmetne nekretnine sa tuženikom da podmire tužitelju utuženu naknadu i to bez obzira što tuženik nije u posjedu predmetne nekretnine, a to stoga jer je upravo tuženik postupajući skladno odredbi članka 39. stavak 1. ZOVU trebao prijaviti promjenu korisnika ili je mogao odmah po stjecanju prava vlasništva zahtijevati obustavu vršenja ove vodne usluge sukladno odredbi članka 59. ZOVU, dok i sam ne stupi u posjed nekretnine. Suprotno zaključku suda prvoga stupnja iz prethodno navedenih razloga je tuženik kao sudionik u obveznom odnosu bio dužan u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa i to skladno odredbi članka 39. stavak 1. ZOVU (članak 10. ZOVU).

14. Također, ukazao je na potrebu u ponovljenom postupku utvrditi visinu utužene novčane tražbine tužitelja, s obzirom da je navedeni element između stranaka sporan.

15. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod činjeničnog supstrata utuženja, kao i kod postavljenog zahtjeva za isplatom kao i tijekom prethodnog postupka, kojeg je pravno obrazlagao sukladno zauzetom stavu žalbenog suda iznijetog u drugostupanjskoj odluci, ranije navedenoj u ovosudnom obrazloženju. Smatrao je da je dokazao stranačku legitimaciju aktivno i pasivno legitimirane stane, a glede visine same tražbine pozvao se na svu priležeću dokumentaciju. Istakao je da je tuženik prema stavu VS RH dužan podmiriti utuženu tražbinu, kako je to i iznijeto u revizijskoj odluci, poslovni broj Rev-681/2024 od 22. svibnja 2024. Prethodni korisnik vodne usluge bio je dužan u roku od 15 dana, od dana promjene korisnika prijaviti promjenu isporučitelju vodnik usluga, a što je mogao učiniti i sam tuženik kao novi korisnik, slijedom čega prethodni i novi korisnik solidarno odgovaraju za plaćanje vodnih usluga u razdoblju od promjene korisnika do prijave promjene isporučitelju vodnih usluga, ovdje tužitelju.

16. Tuženik je ustrajući kod osporavanja osnovanosti osnova postavljenog zahtjeva istakao i sporno pitanje visine postavljenoga zahtjeva, smatrajući da iz prijepisa računa koje je tužitelj dostavio uz podnesak od 20. lipnja 2022. se ne može utvrditi koje se od navedenih mjernih mjesta odnosi na predmetnu nekretninu. To iz razloga jer je tužitelj dostavio za utuženo razdoblje prijepise računa za 14 različitih mjesta potrošnje. Podredno je naveo da se može zaključiti da je za jednu nekretninu, zaračunavao fiksnu naknadu čak 14 puta. Stoga je predložio odbijanje zahtjeva tužitelja, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

17. U daljnjim očitovanjima tijekom postupka, ustrajući na spornom osnovu i visini postavljenoga zahtjeva, naveo je da nije razvidno temeljem kojih propisa je utvrđena cijena fiksne naknade navedene po utuženim računima, a to s obzirom na činjenicu da tužitelj tijekom postupka nije dostavio Ugovor o priključku pa se stoga ne mogu utvrditi niti propisi koji su u to vrijeme bili na snazi, a na temelju kojih se zaračunavala visina naknade na utuženim računima. Pri tome je smatrao da priloženi zahtjev za vodovodni priključak ne može zamijeniti sam ugovor, jer nije niti razvidno da bi takvom zahtjevu bilo udovoljeno, a ukoliko i je vremenski kada.

18. Glede osnovanosti samoga zahtjeva, istaknuo je ranije navedene nesporne činjenice od kojih je najrelevantnije da je u vlasništvo nekretnine na kojoj se navodno nalazi utuženo mjerno mjesto izgrađeno na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stekao u ovršnom postupku temeljem odluke suda o dosudi po provedenoj javnoj dražbi, a ne dobrovoljnom raspoložbom ranijeg vlasništva. Isti nikada nije stupio u posjed nekretnine koju protivno njegovoj volji koriste RG i DG, osobe protiv kojih tuženik vodi ovršni postupak pred Općinskim sudom u Zadru radi ispražnjenja i predaje u posjed nekretnine (Ovr-891/2016). Stoga je smatrao relevantnim da u utuženom razdoblju nije bio u posjedu nekretnine te da vodnu uslugu nije koristio. Posebno je cijenio da prethodno pokretanju postupka prisilne naplate nikada nije dobio račune na koje se tužitelj pozivao.

19. Smatrao je da se isti ne može smatrati korisnikom vodne usluge u smislu članka 3. stavak 1. točka 6. ZVU-a, a niti obveznikom njezina plaćanja u smislu članka 42. stavak 1. citiranog zakona. Korisnik vodne usluge je prema navedenom zakonskom okviru vlasnik nekretnine u kojoj se voda isporučuje, no svrha te odredbe je terećenje onoga tko uslugu uistinu prima, a ne onoga tko je objektivno i protiv svoje volje onemogućen tu uslugu koristiti.

20. Pri tome se pozvao na recentnu praksu VS RH prema kojoj da za zasnivanje obvezno pravnog odnosa između isporučitelja i korisnika vodne usluge nije nužno postojanje pisanog ugovora o priključku, ali samo u situaciji u kojoj je nedvojbeno utvrđeno da korisnik vodnu uslugu stvarno koristi.

21. Sve iznijete prigovore u odnosu na postavljeni zahtjev tužitelja smatrao je da valja cijeniti i u svjetlu članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju koja je sukladno članku 134. Ustava Republike Hrvatske dio unutarnjeg pravnog poretka i po pravnoj snazi iznad zakona. Smatrao je da tužitelj, kao komunalno društvo u vlasništvu jedinice lokalne samouprave koja obavlja javno povjerenu ovlast isporuke vodnih usluga prema praksi ESLJP predstavlja produženu ruku države te njegovo postupanje izravno potpada pod primjenu Konvencije. Naveo je da je takvo stajalište potvrđeno u mnogobrojnim presudama ESLJP (Kotor protiv Rusije, Lisejtseva i Maslov protiv Rusije, Mykhaylenki i dr. protiv Ukrajine).

22. Smatrao je da obvezivanje na plaćanje usluge koju nije koristio i nije mogao koristiti predstavlja miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva, koje da bi bilo dopušteno, mora postići pravičnu ravnotežu između općeg interesa i zaštite temeljenih prava pojedinca te ne smije na pojedinca staviti pretjerani individualni teret. U ocjeni te pravične ravnoteže, naveo je potrebno cijenjenje postupanja samoga tijela koje provodi takvo miješanje, a što proizlazi izrazito iz presude Velikoga vijeća u predmetu Hutten-Czapska protiv Poljske broj 35014/97 od 19. lipnja 2006., prema kojoj je neizvjesnost koja proizlazi iz praksi nadležnih tijela čimbenik koji se uzima u obzir pri ocjene postupanja države.

23. Upravo suprotno, navedenom tužitelj je umjesto pravodobnog i primjerenog postupanja, jednostrano i administrativno istoga evidentirao kao korisnika na temelju zemljišno knjižnoga stanja ne pokušavši ga prethodno pozvati na sklapanje ugovora o priključenju, niti utvrditi stvarne korisnike, premda su njegovi djelatnici prilikom očitovanja vodomjera to mogli neposredno utvrditi.

24. Time je tužitelj sav teret nemogućnosti naplate od stvarnih korisnika, bez pravičnog opravdanja, prevalio na vlasnika koji je objektivno onemogućen u korištenju svoje nekretnine.

25. Takvo postupanje smatrao je da vodi povredi članka 1. Protokola broj 1 . uz Konvenciju. Stoga je pozvao sud da prilikom donošenja odluke o postavljenom zahtjevu provede cjeloviti trodjelni test razmjernosti koji će voditi zaključku da pravična ravnoteža nije postignuta te da na istoga pada pretjerani teret, zbog čega tumačenje članka 3. stavak 1. točka 6. i članka 42. stavak 1. ZVU-a na način kako zagovara tužitelj predstavlja povredu konvencijskoga prava.

26. U odnosu na povredu članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju na koju se pozvao tuženik, tužitelj se nije posebno očitovao.

27. Glede visine postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelj se opetovano pozvao na prijepise računa koji prileže spisu, a koji sadrže fiksni dio javne vodoopskrbne i osnovne cijene odvodnje i to za sveukupno 14 zasebnih brojila, budući da se na nekretnini na kojoj se nalazi utuženo mjerno mjesto nalazi 13 apartmana sa zasebnim brojilima, dok se jedno brojilo odnosi na hidrant. Pozivajući se na Odluku o cijeni vodnih usluga broj 1355 od 23. listopada 2013. izmijenjene Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o cijeni vodnih usluga donesene na temelju članka 206. Zakona o vodnim uslugama, istakao je da je utvrđena mjesečna cijena fiksnog dijela najniže osnovne cijene vodnih usluga i to za usluge javne vodoopskrbe – 25,00 kn po vodomjeru, a za usluge javne odvodnje 1,00 kn po priključku. Stoga su temeljem navedene odluke izdani ispostavljeni utuženi računi za mjesece svibnja do studenog 2021. i to za svako brojilo na predmetnom mjernome mjestu, budući da se radi u naravi o 13 apartmana sa zasebnim brojilima i hidrantom, sve tada u vlasništvu tuženika.

28. Također je naveo da je vlastitim propustom u računima za svibanj, lipanj i srpanj 2021. i to za mjerna mjesta broj 3003332, 3003336 i 3003338 izostavljena osnovna cijena odvodnje – fiksni dio u iznosu od 1,00 kn, koji propust je naknadno ispravljen te je za navedena mjerna mjesta pravilno obračunata naknada za osnovnu cijenu odvodnje – fiksni dio u iznosu od 1,00 kn, sve uvećano za PDV u iznosu od 13,00 %.

29. Istakao je da je iz dostavljenih računa vidljivo da su isti ispostavljeni za 14 vodomjera broj [broj vodomjera], 3003329, 3003330, 3003331, 3003332, 3003333, 3003334, 3003335, 3003336, 3003337, 3003338, 3003339, 3003340 i 3003342, a za svaki ispostavljeni račun je obračunata usluga javne vodoopskrbe – fiksni dio u iznosu od 3,32 EUR (25,00 kn) i za uslugu javne odvodnje – fiksni dio u iznosu od 0,13 EUR (1,00 kn) i to za račune za svibanj, lipanj i srpanj 2021., sve uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 13 %, izuzev za ranije navedena tri mjerna mjesta.

30. Iznijete navode tužitelja, tuženik je smatrao paušalnima i u nedovoljnoj mjeri određenim radi dokazivanja sporne visine postavljenog zahtjeva.

31. Smatrao je da zbroj svih jedinstvenih mjesečnih iznosa cijeneći broj apartmana i jedan hidrant (14zasebnih vodomjera), kao i jediničnu naknadu za vodoopskrbu i za odvodnju s brojem vodomjera, tužitelj vrši aproksimativno ističući različite ukupne zbrojeve, a iz čega se ne može utvrditi provjervljiv obračun po svakom pojedinom mjernom mjestu, a na što je bio pozvan odlukom suda.

32. Posebno je naglasio da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da svako od navedenih 14 mjernih mjesta pripada navedenoj nekretnini, kao i zbog čega kada bi ista i pripadala nekretnini u vlasništvu tuženika bi se ista fiksna naknada zaračunavala i naplaćivala višestruko.

33. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz čitanjem prijedloga tužitelja kao ovrhovoditelja te prigovora tuženika kao ovršenika iznijet tijekom ovršnog postupka. Proveo je dokaz uvidom u preslike neslužbenih kopija izvatka iz zemljišne knjige te izvatka povijesni prikaz za predmetnu nekretninu. Izvršio je uvid u karticu predmeta partnera, kao i prijepisa računa koji prileže spisu. Proveo je dokaz čitanjem Odluke o obračunu i naplati nakade za razvoj sustava javne vodoopskrbe i odvodnje, čitanjem Odluke o izmjenama i dopunama odluke o cijeni vodnih usluga, čitanjem Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga kao i uvidom u preostalu opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.

34. Tijekom ponovljenog postupka sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja te proveo financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja visine postavljenoga zahtjeva.

35. Prilikom donošenja takve odluke, sud je cijenio da tužitelj uz istaknuti prijedlog nije ukazao koju građu bi vještak cijenio povodom izrade nalaza i mišljenja, ukoliko bi sud prihvatio provođenje takvog dokaza.

36. Tužitelj je svoj zahtjev temeljio na naplati tražbine koju je isključivo argumentirao prijepisima računa priloženim spisu, a odnose se na naplatu naknade pružene vodne usluge, a ne na utrošak vode. Kako se potraživanje tužitelja odnosi na fiksnu naknadu za vodoopskrbu i za odvodnju za ugrađene zasebne vodomjere (čiji broj nije sporan), ovaj sud je smatrao da je uz obrazlaganje predmetnog sadržaja prijepisa računa od strane tužitelja moguće cijeniti dokumentaciju radi donošenja meritorne odluke. Cijenjenje samih računa od eventualno imenovanog vještaka financijske struke, po mišljenju ovoga suda bilo bi protivno načelu ekonomičnosti postupka te bi povećavalo višestruko nastale troškove postupka.

37. Odluku o osnovanosti ne samo zahtjeva, već i visine postavljenog zahtjeva, koja je sporna između stranaka, donosi sud te vještak nije pozvan o tome se izjašnjavati. Valja napomenuti da između stranaka je sporno pitanje je li tužitelj i na temelju čega, u situaciji kada nije zaključen ugovorni odnos, bio pozvan izdavati predmetne račune i teretiti tuženika kao vlasnika nekretnine za podmirenje istih. Po mišljenju suda upravo je stranka koja se poziva na takav slijed bila pozvana dokazati isto dokaznim sredstvima, pri čemu dokazni prijedlog financijskog vještačenja po mišljenju ovoga suda nije adekvatan za utvrđivanje navedenog.

38. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio postavljeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

39. Između stranaka nije sporno niz činjenica relevantnih za ishod spora koje se taksativno dalje navode u ovosudnom obrazloženju:

-

tuženik je vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koje vlasništvo je stekao upisom u zemljišne knjige u studenom 2017. po dosudi u ovršnom postupku koji je predstavljao naslov upisa u zemljišnim knjigama

-

tužitelj je pružatelj vodne usluge na nekretnini, ranije u vlasništvu druge osobe, a sada u vlasništvu tuženika

-

tuženik se unatoč vlasništvu prijeporne nekretnine ne nalazi u posjedu nekretnine, već se u posjedu nalaze treće osobe protiv kojih je tuženik pokrenuo sudski postupak radi ispražnjenja i predaje u posjed

-

tužitelj prethodno izdavanju računa nije bio u mogućnosti očitati vodomjer na nekretnini s obzirom da je u tome onemogućen od fizičkih osoba koje se nalaze u posjedu nekretnine

-

tužitelj je izdao račune za utuženo razdoblje za mjerna mjesta i hidrant (14 vodomjera) s obzirom da se na nekretnini nalazi 13 apartmana sa zasebnim brojevima

-

računi od strane tužitelja izdani su radi obračunate usluge javne vodoopskrbe – fiksni dio i za obračunatu uslugu javne odvodnje - fiksni dio za utuženo razdoblje

40. Ispravan je stav tužitelja da je tuženik upisom u zemljišnim knjigama stekao pravo vlasništva nekretnine pa samim time s obzirom da ako vlasništvo obvezuje, isti je bio pozvan brinuti se o samoj nekretnini, kao i podmirivati troškove vezano za predmetnu nekretninu.

41. Između stranaka nije uslijedilo zaključenje obvezno pravnoga ugovora glede pružanja usluge od strane tužitelja tuženiku. Valja istaći da je žalbeni sud iznio stav da između prijašnjeg vlasnika i korisnika nekretnine te tužitelja kao isporučitelja vodne usluge je bio sklopljen ugovor o isporuci vodnih usluga te da on i nadalje traje do isteka dana prestanka korištenja vodne usluge.

42. U odnosu na obvezu tuženika kao vlasnika nekretnine na plaćanje utužene novčane tražbine tužitelja, ovaj sud je unatoč činjenici da se tuženik ne nalazi u posjedu nekretnine te vodi sudski spor u odnosu na posjednika nekretnine radi predaje u posjed iste, bio pozvan cijeniti pravni stav žalbenoga suda iznijet u rješenju pod poslovnim brojem Gž-1134/2023 od 5. srpnja 2024., prema kojem postoji solidarna obveza tuženika zajedno sa prethodnim vlasnikom da podmiri tužitelju utuženu naknadu, a to stoga jer je isti postupajući sukladno odredbi članka 39. stavak 1. ZOVU trebao prijaviti promjenu korisnika ili je mogao odmah po stjecanju prava vlasništva zahtijevati obustavu vršenja ove vodne usluge, skladno odredbi članka 59. ZOVU, dok i sam ne stupi u posjed iste.

43. Tuženik je, kako ističe žalbeni sud, kao sudionik u obveznom odnosu bio dužan ispunjavati svoje obveze postupajući s pažnjom koja se u pravnom prometu i zahtijeva.

44. Dakle, tuženik je obveznik spram tužitelja u odnosu na predmetnu tražbinu te je, kako to ističe žalbeni sud, skladno odredbama citiranog zakona pozvan podmiriti navedenu tražbinu tužitelja.

45. Kada govorimo o visini postavljenoga zahtjeva, koja je bila sporna između stranaka, valja istaći da tužitelj u ponovljenom postupku nije postavio zahtjev cijeneći valutu u RH u vrijeme trajanja postupka i donošenja odluke, već je ustrajao kao kod prvotnog zahtjeva kada je u Republici Hrvatskoj bila druga valuta.

46. Međutim, ovaj sud smatra da unatoč tome je moguće donositi odluku o postavljenom zahtjevu koji je određen i iako istican u valuti koja nije na snazi u RH u vrijeme ponovljenog postupka i donošenja odluke, sud je pozvan donositi odluku cijeneći službeni tečaj između ranije navedenih valuta (1 EURO – 7,53450 kn). Mišljenje je ovoga suda da se time ne prelazi okvir postavljenoga zahtjeva, čime bi sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

47. Sud, kako ispravno navodi tuženik, pozvao je tužitelja da obrazloži visinu postavljenoga zahtjeva koju je isti po stavu ovoga suda jedinično i obrazložio. Naime, zahtjev tužitelja odnosi se na podmirenje naknade usluge javne vodoopskrbe –fiksni dio, kao i naknade usluge javne odvodnje –fiksni dio. Isti nije terećen za podmirenje utroška vode za što bi bilo potrebno dokazati sam opseg potrošnje u kritično vrijeme.

48. Tužitelj je u daljnjem tijeku postupka obrazlagao iznos i temelj naknade na koju je pozvao tuženika da je podmiri u utuženom razdoblju. Pri tome nije obrazložio zbog čega je takva naknada 14 puta obračunata u svakom pojedinom računu za utuženo razdoblje, a koje ukupno iznosi 407,93 kn za pojedini mjesec, odnosno 411,32 kn za ostale mjesece.

49. S obzirom na spornost navedenog elementa, ovaj sud smatra da je tužitelj bio pozvan obrazložiti tako visoko terećenje tuženika kao vlasnika nekretnine.

50. Pri tome valja istaći da tužitelj nije dostavio u spis Ugovor o priključku sa prethodnim vlasnikom iz kojeg bi bilo razvidno na koji način je reguliran odnos između pružatelja usluge i davatelja usluge, kao i na temelju čega su na predmetnoj nekretnini evidentirana različita mjerna mjesta (ukupno 14 vodomjera), kako bi sud mogao cijeniti da bi upravo na ranije navedenom pravnome stavu tuženik kao vlasnik sada nekretnine, iako ne i korisnik, bio pozvan podmiriti predmetne vodne naknade u ukupnom iznosu kako to tužitelj potražuje za svaki pojedini utuženi mjesec potraživanja.

51. Ističe se da jedinična cijena fiksnog dijela naknade za pruženu uslugu nije osporena od strane tuženika, već ukupno terećenje. Podredno se ističe da je u svezi sa spornom visinom tuženik isticao i daljnji sporni element koji se odnosio na svih evidentiranih 14 mjernih područja (vodomjeri) ističući da tužitelj nije niti dokazao da bi svi navedeni vodomjeri bili ugrađeni na predmetnoj nekretnini.

52. Slijedom navedenog, ovaj sud je smatrao da tužitelj nije dokazao visinu postavljenoga zahtjeva, slijedom čega je temeljem odredbe članka 221. a. ZPP-a, valjalo odbiti zahtjev tužitelja i ocijeniti ga neosnovanim, unatoč osnovanosti osnova postavljenoga zahtjeva.

53. Kada bi se i ocijenilo da je tužitelj dokazao i visinu postavljenog zahtjeva, zbog čega bi cijeneći osnovanost osnova postavljenog zahtjeva tuženik bio u obvezi podmiriti tužitelju utuženu tražbinu, valja cijeniti sadržaj svih iznijetih prigovora tuženika u svjetlu članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju koja je sukladno Ustavu Republike Hrvatske dio unutarnjeg pravnog poretka i po pravnoj snazi iznad zakona. To u smislu isticanja tuženika da plaćanje usluge koju nije koristio i nije mogao koristiti predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, koje da bi bilo dopušteno mora postići pravičnu ravnotežu između općeg interesa i zaštite temeljnih prava pojedinca te se ne smije na pojedinca staviti pretjerani individualni teret.

54. O prigovoru tuženika koji se odnosi na povredu prava vlasništva odlučuje se vodeći računa o dokazima koje je stranka dostavila, kao i provodeći test razmjernosti, s obzirom na utvrđenje je li izvršena povreda konvencijskih prava na koje imputira prigovor stranaka. Konvencija je ratificirana u Republici Hrvatskoj 5. studenog 1997., slijedom čega valja zaključiti da ju je sud dužan kod ocjene prigovora i cijeniti u konkretnoj pravnoj situaciji, jer kao što je ranije navedeno po pravnoj snazi je ista iznad zakona.

55. Ocjena je ovoga suda da prigovori koje je iznio tuženik, spadaju u domenu primjene Konvencije.

56. Naime, tužitelj iako zasebno pravna osoba predstavlja komunalno društvo čiji osnivač je jedinica lokalne uprave, što je opće poznata činjenica u RH. Radi se o pravnoj osobi koja na području jedinice lokalne samouprave obavlja poslove isporuke vodnih usluga. U konkretnom slučaju takva isporuka vodne usluge od strane tužitelja realizirana je i na području općine Pakoštane.

57. Sukladno praksi ESLJP, pojam države ne uključuje samo centralnu državu (ministarstva, sudove, oružane snage) već i njezine supsidijarne subjekte kao što su jedinice lokalne samouprave, između ostalog i općine i gradovi, ali i sve javne ustanove i institucije koja obavljaju javnu službu. Navedene ustanove osnovane su temeljem zakona te se njihovo postupanje može pripisati državi, kao i trgovačka društva pod kontrolom jedinica lokalne samouprave, ukoliko obavljaju javnu funkciju.

58. Po stavu suda u konkretnom slučaju tužitelj je pravna osoba koja obavlja javno povjerenu ovlast te je pod isključivom kontrolom jedinice lokalne samouprave na čijem području obavlja djelatnost isporuke vodnih usluga. Kada govorimo o javno povjerenoj ovlasti, valja istaknuti da se radi o vrlo fluidnom pojmu u praksi ESLJP (slučajevi Kotor protiv Rusije, zahtjev 54522/00 presuda od 3. travnja 2012., Lisejtseva i Maslov protiv Rusije, zahtjev 39483/05 i 40527/10 presuda od 9. listopada 2014., Mykhaylenki i drugi protiv Ukrajine,zahtjev 35091/02, presuda od 30. studenog 2004., ali i R i drugi protiv Republike Hrvatske i drugih, zahtjev 60642/08, presuda od 16. srpnja 2014.). Stoga zahtjev za isplatu tužitelja kao pravne osobe koja obavlja javno povjereni oglas (svojevrsna produžena ruka države) potpada pod izravnu primjenu Konvencije i njezinog Protokola 1.

59. Zahtjev tužitelja za isplatom određenog novčanog iznosa obuhvaćenog platnim nalogom u ovosudnom predmetu, potpada pod pojam imovine u smislu Konvencijom zaštićenog članka 1. Protokola 1. Konvencije.

60. Članak 1. Protokola broj 1. Konvencije sadržava tri različita pravila, a treće pravilo navedeno u drugom stavku prepoznaje da države imaju pravo, inter alia, kontrolirati upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom. Međutim, miješanje mora ispunjavati određene kriterije, odnosno mora biti u skladu s načelom zakonitosti i težiti legitimnom cilju na način koji je razumno proporcionalan cilju koji se time želi ostvariti (Beyeler protiv Italije).

61. S obzirom da se po stavu ovoga suda članak 1. Protokola 1. Konvencije primjenjuje u konkretnom slučaju, valjalo je primijeniti trostupanjski test kako bi se utvrdilo je li došlo do opravdanog miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva, odnosno ako je, predstavlja li to miješanje lišavanje vlasništva, a ukoliko nije, je li riječ o kontroli upotrebe vlasništva. Ukoliko se mjere koje su utjecale na pravo podnositelja zahtjeva ne mogu smatrati ni lišavanjem, niti kontrolom upotrebe vlasništva, tada valja ocijeniti može li sud tumačiti činjenično stanje predmeta u svjetlu općeg pravila poštovanja mirnog uživanja vlasništva.

62. U konkretnom slučaju, miješanje tužitelja u pravo vlasništva tuženika utemeljeno je na zakonu jer ima osnov u ranije citiranom članku 3. stavak 1. točka 6. Zakona o vodnim uslugama kojim je određeno da je korisnik vodnih usluga vlasnik nekretnine u kojoj se putem građevina za javnu opskrbu isporučuje voda za ljudsku potrošnju, a iz koje se otpadna voda na određeni način ispušta u građevine za javnu odvodnju, odnosno u sustav individualne odvodnje. Prema odredbama zakona ukoliko vlasnika nekretnine nije moguće utvrditi, tada je posjednik nekretnine korisnik takvih vodnih usluga. Miješanje u pravo vlasništva podredno se temelji i na članku 42. stavak 1. citiranog zakona koji određuje da je obveznik plaćanja vodnih usluga korisnik. Ujedno, isto je utemeljeno i na podzakonskom propisu, odnosno Općim i tehničkim uvjetima isporuke vodnih usluga tužitelja.

63. Miješanje je svakako poduzeto u javnom interesu, jer je interes države da svi korisnici komunalnih usluga plaćaju takve usluge, pa tako i opskrbu vodnom uslugom. Opskrba vodom, kao i odvodnja te zbrinjavanje otpadnih voda, ključni su za funkcioniranje društva. U tu svrhu upravo i postoje fiksne naknade za funkcioniranje komunalnog sustava te nije sporno da takve naknade valja podmiriti obveznik njihovog plaćanja.

64. Stoga je miješanje u pravo vlasništva tuženika obvezivanjem istoga na plaćanje fiksnih naknada u konkretnom slučaju svakako u javnome interesu.

65. Kada govorimo o primjeni testa razmjernosti, potrebno je cijeniti je li miješanje u pravo vlasništva tuženika u konkretnom slučaju razmjerno. Naime, prema Protokolu broj .1 Konvencije miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, osim što mora biti propisano zakonom u javnom interesu, mora postići "pravičnu ravnotežu" između zahtjeva općeg interesa i uvjeta zaštite temeljnih prava pojedinca (Beler protiv [adresa], R i drugi protiv Republike Hrvatske i drugih).

66. Svrha testa razmjernosti je utvrditi kako je i u kojoj mjeri bilo ograničeno ostvarivanje prava podnositelja zahtjeva na koje pravo je utjecalo miješanje kojem se prigovara te koje su štetne posljedice ograničenja nametnutog ostvarivanja prava podnositelja zahtjeva u toj situaciji. Potom takav utjecaj valja usporediti s važnošću javnog interesa zbog kojeg je došlo do miješanja.

67. U konkretnom slučaju primjenom testa razmjernosti, ovaj sud smatra da načelo proporcionalnosti nije postignuto, već je u konkretnom slučaju ono narušeno i to isključivo na štetu tuženika.

68. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, koje nije sporno između stranaka, proizlazi da je tužitelj putem svojih djelatnika koji vrše očitanje vodomjera imao saznanja da se treće osobe, a ne tužitelj, nalaze u posjedu predmetne nekretnine. Radi se o osobama koje su i ranije bile u posjedu iste, što je tužitelju bilo poznato. Isti je ostao sasvim pasivan, nije pokušao saznati identitet navedenih osoba koje su mu priječile očitovanje mjernih mjesta na nekretnini te se nije obratio tužitelju kao upisanom vlasniku nekretnine iako znajući za takav slijed, koji bi ga izvjesno obavijestio da je protiv navedenih trećih osoba pokrenuo postupak radi iseljenja i predaje nekretnine u posjed te da se sam kao titular vlasništva ne nalazi u posjedu nekretnine.

69. Suprotno tome ,tužitelj ništa nije učinio, već je nastavio isporučivati vodnu uslugu očito trećim osobama u nekretnini, bez da ih je evidentirao kao korisnike usluga, za što je imao zakonsku mogućnost. Po saznanju da je tuženik nekretninu stekao u vlasništvo na javnoj dražbi (saznanje 2020.) istog je evidentirao kao korisnika usluge od dana stjecanja nekretnine u zemljišnim knjigama studeni 2017., zbog čega je i izdavao račune za kritično razdoblje na ime tuženika.

70. Posebno valja napomenuti da posjednik predmetne nekretnine nije podmirivao pruženu uslugu tužitelju, što je isti i isticao da je bio razlog podnošenja zahtjeva prema upisanom vlasniku, pri čemu isti nije poduzeo radnju isključivanja pružanja usluge stvarnim korisnicima zbog neplaćanja, već je ostvarivanje imovine isključivo prenio na tužitelja.

71. Ispravno navodi tuženik da Zakon o vodnim uslugama nije uredio situaciju koga se ima smatrati korisnikom vodnih usluga u slučajevima gdje je vlasnik dokazao da treća osoba koristi njegovu nekretninu protivno njegovoj volji. U konkretnom slučaju tuženik je dokazao da je pokrenuo ovršni postupak protiv trećih osoba radi predaje u posjed nekretnine, što vodi zaključku da kao vlasnik nije omogućio cijeneći svoja vlasnička ovlaštenja korištenje nekretnine pa time i usluge tužitelja trećim osobama.

72. Stoga ovaj sud smatra ispravnim stav tuženika da u takvoj situaciji, vodeći računa o iznijetim okolnostima, tumačenju odredaba Zakona o vodnim uslugama na način da je svaki vlasnik nekretnine obveznik plaćanja vodne usluge , neovisno je li nekretninu koristi i time pruženu vodnu uslugu treća osoba bez volje vlasnika, predstavlja nesrazmjeran teret za vlasnika nekretnine i protivno je članku 1. Protokolu 1. Konvencije.

73. Po mišljenju ovoga suda tužitelj je sav teret nemogućnosti naplate od stvarnih korisnika prevalio na vlasnika nekretnine, ovdje tuženika, koji je objektivno onemogućen u korištenju iste. Postupanje tužitelja na opisani način ukazuje na povredu članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju s obzirom da pravična ravnoteža nije postignuta jer na tužitelja kao vlasnika neposjednika nekretnine je pao cjelokupni teret nemogućnosti naplate tražbine obuhvaćene zahtjevom tužitelja. Stoga tumačenje članka 3. stavak 1. točka 6. i članka 42. stavak 1. ZVU-a na način kako to ističe tužitelj, svakako predstavlja povredu konvencijskog prava na štetu tuženika.

74. Stoga zbog ranije citirane povrede Konvencijskog prava počinjenog na strani tuženika, zahtjev tužitelja valjalo je u cijelosti odbiti, slijedom čega je odlučeno kao u stavku I. izreke presude.

75. Tuženiku je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, dosuđena naknada parničnog troška u cijelosti i to prema troškovniku koji prileži spisu, a koji trošak se sastoji od sastava podnesaka i 19. lipnja 2026. te zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 17. travnja 2023., 18. listopada 2024., 1. prosinca 2025. i 6. srpnja 2026. prema Tbr 8/1 i 9/1 te zastupanja na ročištu 20. veljače 2023. prema Tbr 9/5 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, iznosa PDV-a u visini od 25 %, odnosno ukupna naknada troška u visini od 515,62 EUR.

76. Slijedom navedenog odlučeno je kao u stavku II. izreke presude.

U Rijeci, 22. srpnja 2026.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Žalba se podnosi pismeno, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

- pun. tužitelja

- pun. tuženika