REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1650/2024-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja BU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Gordana Tatalović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika NU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Samaržija, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. lipnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, tuženika i punomoćnika tuženika, 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev:

„Utvrđuje se da postoji dug tuženika NU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema pok. ostavitelju ČU iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] a koji iznosi 13.504,10 eur glavnice (101.746,70 Kn protuvrijednost prema prema fiksnom tečaju 1 eur=7,53450), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa od 158,87 eur (protuvrijednost od 1.197,02 kn prema fiksnom tečaju 1 eur =7,53450 ) pa do isplate, te ovaj ukupni novčani iznos (glavnice s kamatama ) predstavlja ukupni dug tuženika NU prema ostavitelju, a koje iznose je NU neosnovano primio na ime alimentacije, prema privremenoj mjeri koja je ukinuta pravomoćnom i ovršnom sudskom presudom broj P2-1058/14 od dana 3.1.2019.g., pa je isti novčane iznose stekao bez osnove (pravna osnova je otpala), a koji iznos predstavlja tražbinu ostavitelja prema tuženiku koja ulazi u ostavinsku imovinu ostavitelja.“

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 eura sa zateznim kamatama od 22. srpnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 6. ožujka 2024. i do zaključenja prethodnog postupka navodi da je rješenjem ovog suda broj O-7724/21-30 od 27. veljače 2023. prekinut ostavinski postupak iza pokojnog ČU te da je tužitelj upućen u roku 30 dana od dana pravomoćnosti istog pokrenuti parnični postupak protiv tuženika radi utvrđenja činjenice da postoji dug NU, ovdje tuženika, prema ostavitelju u iznosu većem od 150 000,00 kn odnosno 19.908,00 eur ( fiksni tečaj 1 eur= 7,53459 ) na ime pravomoćne i ovršne presude, prema kojoj je tuženik neosnovano primio novčane iznose alimentacije, a koje nije vratio ostavitelju. Ističe da je ovdje tuženik kod ovog suda vodio postupak protiv pokojnog ostavitelja ČU radi uzdržavanja pod brojem P2-2023/11 (kasnije P2-1058/14). Ističe da je tijekom tog postupka donesena privremena mjera 18. svibnja 2012. prema kojoj je pokojni ostavitelj trebao plaćati iznos od 1.197,02 kn na ime uzdržavanja tuženika. Ističe da je na temelju te privremene mjere HZMO uskraćivao mirovinu ostavitelja u iznosu od 1.197,02 kn mjesečno i prosljeđivao taj iznos na račun tuženika, na ime uzdržavanja. Ističe da je presudom od 3. siječnja 2019. broj P2-1058/14 zahtjev za uzdržavanje NU, ovdje tuženika, odbijen u cijelosti te da je rješenjem istog dana ukinuta spomenuta privremena mjera. Ističe da je Županijski sud u Zagrebu odlukom broj GŽ Ob-288/19 od 28. studenog 2019. potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za plaćanje uzdržavanja u visini od 402,98 kn mjesečno sa zateznim kamatama počevši od podnošenja tužbe 16. studenog 2011. do 18. svibnja 2012. te potvrdio presudu u dijelu kojom je odbijen zahtjev tuženika za plaćanje uzdržavanja u visini od 1.600,00 kn od 19. svibnja 2012. pa nadalje. Ističe da je toč. II drugostupanjske odluke preinačena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za plaćanjem uzdržavanja u visini 1.197,02 kn od podnošenja tužbe 16. studenog 2011. do 18. svibnja 2012. s pripadajućim kamatama. Ističe da je pokojnom ostavitelju naloženo da plati tuženiku na ime uzdržavanja iznos od 1.197,02 kn mjesečno i to od dana podnošenja tužbe 16. studenog 2011. do 18. svibnja 2012. Ističe da je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je ukinuta privremena mjera. Ističe da je sukladno drugostupanjskoj odluci pokojni ostavitelj bio u obvezi na ime alimentacije platiti ovdje tuženiku iznos od 1.197,02 kn mjesečno, i to isključivo za razdoblje od dana podnošenja tužbe 16. studenog 2011. do 18. svibnja 2012. Nadalje navodi da je tuženik na temelju privremene mjere od 18. svibnja 2012. primao alimentaciju za čitavo vrijeme trajanja sudskog postupka u iznosu od 1.197,02 kn mjesečno, sve do pravomoćnog ukidanja privremene mjere 28. listopada 2019. Stoga ističe da je tuženik primao navedene novčane iznose mjesečno po pravnoj osnovi koja je kasnije otpala pa da se stoga radi o stjecanju bez osnove. Smatra da je ukidanjem privremene mjere pravna osnova njegova novčanog stjecanja otpala pa da je tuženik dužan vratiti u imovinu pokojnog ostavitelja sve sto je primio po toj osnovi. Tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se utvrditi da postoji dug tuženika prema pokojnom ostavitelju u iznosu od 13.504,10 eura sa zateznim kamatama koje teku od svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa od 158,87 eura do isplate, te da ovaj ukupni novčani iznos (glavnica s kamatama) predstavlja ukupni dug tuženika prema ostavitelju, a koje iznose je NU neosnovano primio na ime alimentacije, prema privremenoj mjeri koja je ukinuta pravomoćnom i ovršnom sudskom presudom broj P2-1058/14 od 3. siječnja 2019. pa da je isti novčane iznose stekao bez osnove (pravna osnova je otpala), a koji iznos predstavlja tražbinu ostavitelja prema tuženiku koja ulazi u ostavinsku imovinu ostavitelja. Traži naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije uz obrazloženje da tužitelj nije ovlašten na pokretanje postupaka u ime pokojnog ČU. Ističe prigovor zastare. Nadalje, tuženik osporava tvrdnju tužitelja da nije imao pravo na primanje alimentacije prema spomenutim sudskim presudama. Ističe da nije bio dužan vratiti novac ostavitelju jer to ne proizlazi iz sudskih odluka. Ističe da iz drugostupanjske odluke jasno proizlazi da je dio tužbenog zahtjeva odbijen iz razloga što mu je alimentacija plaćena jer bi u suprotnom moglo doći do dvostruke naplate, odnosno da je sud utvrdio da je sada pokojni ČU morao plaćati alimentaciju, ali da ju je već podmirio. Ističe da je u tom postupku odbijen protutužbeni zahtjev pokojnog ČU kojim je tražio da se utvrdi prestanak obveze uzdržavanja s danom podnošenja protutužbenog zahtjeva. U daljnjem tijeku postupku do zaključenja prethodnog postupka ističe da je imao pravo na alimentaciju jer je bio redovni student. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem pisane dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz čitanjem spisa ovog suda P2-1058/2014 (ranije P2-2023/2011).

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5.1. Parnične stranke su jedini zakonski nasljednici pokojnog ČU. Između njih je u ostavinskom postupku bilo sporno postoji li dug tuženika prema ostavitelju pa je ostavinski postupak iza pokojnog ČU prekinut te je ovdje tužitelj upućen na pokretanje parničnog postupka protiv ovdje tuženika radi utvrđenja činjenice da postoji dug NU (ovdje tuženika) prema ostavitelju koji iznosi preko 150.000,00 kn (101.740,70 kn glavnice i 49.090,38 kn kamate) po osnovi pravomoćne i ovršne presude prema kojoj je NU neosnovano primao novčane iznose alimentacije od 1.197,02 kn od 18. svibnja 2012. s pripadajućim zateznim kamatama (što je utvrđeno čitanjem rješenja ovog suda poslovni broj O- 7724/21-30 od 27. veljače 2023., list 46-47 spisa, koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-476/2023-3 od 5. veljače 2024., list 50-53 spisa).

5.2. S obzirom da je tužitelj na pokretanje ove parnice protiv tuženika, u kojoj deklaratornim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da postoji dug tuženika prema pokojnom ČU koji iznosi 13.504,10 eura s pripadajućim zateznim kamatama, upućen spomenutim rješenjem ostavinskog suda nije osnovan prigovor tuženika istaknut u pravcu da tužitelj nije ovlašten na pokretanje ovog postupka.

5.3. U odnosu na prigovor zastare treba reći da je predmet ovog spora deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja da postoji dug tuženika prema ostavitelju ČU, a ne kondemnatorni zahtjev za isplatu. Sukladno čl. 214. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 214. st. 2. ZOO), s time da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik na nju nije pozvao (čl. 214. st. 2. ZOO). To znači da obveza ne prestaje zastarom (ona i dalje postoji, iako je zastarjela), nego da se gubi pravo zahtijevati ispunjenje obveze ukoliko dužnik istakne takav prigovor. Dužnik se ne može pozivati na zastaru ukoliko vjerovnik protiv njega nije zatražio isplatu tražbine. Prema tome, kako je predmet ovog spora utvrđenje postojanja duga tuženika prema ostavitelju ČU (odnosno postojanja tražbine ostavitelja koja je dio njegove ostavine), na činjenicu postojanja duga ne utječe okolnost radi li se o zastarjeloj obvezi ili ne. Prema tome, tuženik se u ovom postupku ne može s uspjehom braniti isticanjem prigovora zastare jer je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari posve neodlučno radi li se o zastarjeloj obvezi tuženika ili ne. Dakle, tek ukoliko vjerovnik protiv tuženika podnese tužbu radi isplate (ispunjenja obveze), tuženik će se moći braniti isticanjem tog prigovora te će se u tom postupku razmatrati osnovanost istog.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi postojanje duga tuženika prema ostavitelju ČU u onom iznosu koje je ČU platio ovdje tuženiku po privremenoj mjeri donesenoj 18. svibnja 2012. u parničnom postupku radi uzdržavanja, koja privremena mjera je ukinuta rješenjem od 3. siječnja 2019. (koje je postalo pravomoćno 28. listopada 2019.).

7. Tužitelj svoj zahtjev (da postoji dug tuženika prema ostavitelju ČU) temelji na tvrdnjama:

- da je ostavitelj na temelju privremene mjere donesene 18. svibnja 2012. doprinosio za uzdržavanje ovdje tuženika 1.197,02 kn mjesečno sve do pravomoćnog ukidanja privremene mjere 28. listopada 2019.

- da je tuženik te iznose primao po privremenoj mjeri koja pravna osnova je otpala ukidanjem privremene mjere pa da je stoga dužan vratiti u imovinu pokojnog ostavitelja sve što je primio po toj osnovi sa zateznim kamatama

- da je pravomoćnom sudskom presudom određeno da je ČU bio dužan platiti mjesečne iznose uzdržavanja u visini od 1.197,02 kn samo za razdoblje od 16. studenog 2011. do 18. svibnja 2012. pa da je stoga tuženik dužan vratiti sve iznose koje je primio nakon 18. svibnja 2012., a koji su mu plaćeni od lipnja 2012. pa nadalje do posljednje isplate po privremenoj mjeri koja je ukinuta

8.1. Čitanjem spisa ovog suda broj P2-1058/2014 (ranije P2-2023/2011) koji se nalazi u priklopu ovog spisa utvrđeno je:

-da je ovdje tuženik NU **.**.2011. podnio tužbu protiv tuženika ČU radi uzdržavanja u iznosu od 1.600,00 kn mjesečno počevši od podnošenja tužbe pa nadalje

-da je u parničnom postupku radi uzdržavanja rješenjem broj P2-2023/2011 od 18. svibnja 2012. određena privremena mjera kojom je naloženo ČU da za uzdržavanje NU doprinosi iznos od 1.197,02 kn mjesečno počevši od

18. svibnja 2012. pa nadalje

- da je ta privremena mjera ukinuta rješenjem ovog suda poslovni broj P2- 1058/2014-53 od 3. siječnja 2019., koje je postalo pravomoćno 28. listopada 2019. (kada je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ob-288/19-2 od 28. listopada 2019.)

8.2. Nadalje, utvrđeno je da je o tužbenom zahtjevu NU protiv ČU radi uzdržavanja meritorno odlučeno prvostupanjskom presudom ovog suda poslovni broj P2-1058/2014-53 od 3. siječnja 2019., djelomično potvrđenom, a djelomično preinačenom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ob-288/19-2 od 28. listopada 2019. na način:

- da je prihvaćen zahtjev NU (ovdje tuženika) za plaćanje uzdržavanja u iznosu od 1.197,02 kn mjesečno, počevši od 16. studenog 2011. do 18. svibnja 2012., dok je za to razdoblje odbijen njegov zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 402,98 kn mjesečno s pripadajućim zateznim kamatama

- da je odbijen zahtjev tužitelja za plaćanje uzdržavanja u visini 1.600,00 kn od 19. svibnja 2012. pa nadalje s pripadajućim zateznim kamatama

8.3. Također je utvrđeno da je protutužba ČU u kojoj protutuženim zahtjevom traži utvrđenje prestanka obveze s danom podnošenja protutužbenog zahtjeva 3. listopada 2014. odbačena rješenjem ovog suda poslovni broj P2-1058/14- 53 od 3. siječnja 2019. Ta je odluka njegovom punomoćniku dostavljena 9. siječnja 2019. te on nije podnio žalbu protiv iste.

9. Svojstvo pravomoćnosti stječe izreka sudske odluke. Utvrđenja u obrazloženju nemaju snagu pravomoćno presuđene stvari.

10.1. Pogrešno tužitelj smatra da to što je izrekom spomenute sudske odluke odbijen zahtjev NU za plaćanje uzdržavanja za razdoblje od 19. svibnja 2012. pa nadalje znači da od 19. svibnja 2012. nije postojala obveza ČU doprinositi za njegovo uzdržavanje. Naime, drugostupanjskom sudskom odlukom je prihvaćen zahtjev NU za plaćanje uzdržavanja za razdoblje od 16. studenog 2011. do 18. svibnja 2012. u mjesečnom iznosu od 1.197,02 kn mjesečno, što znači da je postojala obveza ČU doprinositi za uzdržavanje ovdje tuženika. Napominje se da izrekom sudske odluke nije utvrđen dan prestanka obveze uzdržavanja (protutužba ČU podnesena u tom pravcu odbačena je pravomoćnim rješenjem ovog suda poslovni broj P2-1058/14-53 od 3. siječnja 2019. protiv kojeg on nije podnio žalbu). To što je odbijen zahtjev tuženika ČU za isplatu uzdržavanja za razdoblje od 19. svibnja 2012. pa nadalje, ne znači da je to dan prestanka obveze uzdržavanja ČU niti da od toga dana ovdje tuženik nije imao pravo na uzdržavanje. Naime, zahtjev ovdje tuženika radi isplate uzdržavanja za razdoblje do donošenja sudske odluke i dana ukidanja privremene mjere mogao je biti odbijen iz više razloga - primjerice zbog toga što je davatelj svoju obvezu uzdržavanja ispunio.

10.2. Prema tome, samom činjenicom da je pravomoćnom sudskom odlukom odbijen zahtjev ovdje tuženika za isplatu uzdržavanja za razdoblje od 19. svibnja 2012. pa nadalje, ne znači da već 19. svibnja 2012. ovdje tuženik nije imao pravo na uzdržavanje. Sud je vezan činjeničnim supstratom tužbe, a tužitelj ne iznosi nikakvu tvrdnju u pravcu kada je prestalo pravo ovdje tuženika na uzdržavanje.

11.1. Nadalje, pogrešno tužitelj smatra da je samom činjenicom da je privremena mjera broj P2-2023/2011 od 18. svibnja 2012. (kojom je naloženo ČU da za uzdržavanje NU doprinosi iznos od 1.197,02 kn mjesečno počevši od 18. svibnja 2012. pa nadalje), ukinuta prvostupanjskom odlukom od 3. siječnja 2019. (koja je u tom dijelu postala pravomoćna 28. listopada 2019.) otpala pravna osnova po kojoj je ČU vršio plaćanja čitavo vrijeme dok je ista bila na snazi.

11.2. Spomenuta privremena mjera određena je u parničnom postupku radi uzdržavanja na temelju čl. 356. st. 1. Obiteljskog zakona (NN 116/2003, 17/2004, 136/2004, 107/2007, 57/2011, 61/2011, 25/2013, dalje ObZ) koji je važio u vrijeme donošenja privremene mjere. Naime, ta je privremena mjera, čije je trajanje određeno pravomoćnog okončanja parničnog postupka u kojem je donesena ili do drugačije odluke suda, stekla svojstvo pravomoćnosti. Čitanjem priklopljenog spisa utvrđeno je da je ista ČU dostavljena je 16. listopada 2012., a NU **.**.2012. te da stranke nije podnijele žalbu protiv iste. Dakle, ta je privremena mjera postala pravomoćna 20. listopada 2012. Ta je privremena mjera ukinuta naprijed opisanom prvostupanjskom odlukom od 3. siječnja 2019. (koja je potvrđena drugostupanjskom odlukom od 28. listopada 2019.) na temelju čl. 353. st. 2. Ovršnog zakona jer su se okolnosti zbog kojih je mjera određena kasnije promijenile tako da više nije potrebna. Dakle, čl. 353. OZ predviđa obustavu i ukidanje mjere osiguranja ako se okolnosti promijene, međutim radi se o procesnom instrumentu, a ne temelju za povrat već plaćenih iznosa. Sve dok privremena mjera nije ukinuta, isplate imaju valjanu pravnu osnovu i to sudsku odluku – rješenje kojom je određena privremena mjera. U opisanoj činjeničnoj i pravnoj situaciji ukidanje pravomoćne privremene mjere nema pravni učinak ex tunc, nego ex nunc, što znači da za vrijeme dok je ista bila na snazi isplate koje su po njoj učinjene imaju valjanu pravnu osnovu.

12. Dodatno treba reći da čak i da je tužitelj iznio i dokazao tvrdnju u pravcu od kada tuženik nije imao pravo na uzdržavanje (to svakako nije 19. svibnja 2012., kako je to obrazloženo u toč. 10. obrazloženja, a sud je vezan činjeničnim supstratom tužbe), u ovoj pravnoj stvari odlučno bi bilo pravno pitanje postoji li dug ovdje tuženika prema ČU za iznose koje je primio po osnovi uzdržavanja na temelju privremene mjere za vrijeme dok je ista bila na snazi i koja je donesena tijekom parničnog postupka radi uzdržavanja koji je pravomoćno okončan, koji postupak se nije vodio radi utvrđenja prestanka obveze uzdržavanja i u kojem dan prestanka obveze nije utvrđen izrekom presude, odnosno bi li ČU imao pravnu osnovu tražiti od ovdje tuženika vraćanje tako plaćenih iznosa. Po stavu ovog suda, takva mogućnost pozitivnim zakonskim propisima nije predviđena. Dakle, tužbeni zahtjev bio bi neosnovan čak i da je tužitelj dokazao da ovdje tuženik nije imao pravo na uzdržavanje u dijelu razdoblja u kojem je privremena mjera bila na snazi i po kojoj je ČU vršio plaćanja.

13. Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev nije pravno osnovan. Stoga sud kao neodlučan nije izveo dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine duga tuženika prema pokojnom ostavitelju. Ostali izvedeni dokazi neodlučni nisu posebno cijenjeni.

14. O troškovima postupka odlučeno je na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP), odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora (15.000,00 eura) te priloženom troškovniku.

15. Tako je tuženiku priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 250 bodova (Tbr. 7/1), trošak pristupa na ročišta 17.09.2025. i 08.06.2026. za svako po 250 bodova (Tbr. 9/1) Navedeno sveukupno iznosi 750 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura uvećano za 25% na ime PDV iznosi 1.875,00 eura. Prihvaćen je i njegov zahtjev za isplatu zateznih kamata na troškove postupka od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

16. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 02.06.2026. kojim novi punomoćnik dostavlja punomoć za zastupanje jer taj trošak nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP. Uostalom, tu punomoć mogao je predati u spis na ročištu održanom 8. lipnja 2026.

U Zagrebu 22. srpnja 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.