REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: Pn-909/2024-77
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Marković, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 21. svibnja 2026. godine, održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja Marka Marković, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnice tuženika BAB, zamjenice u OGDO-u u Zagrebu, dana 22. srpnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, da tužitelju NA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade štete isplati iznos od 45.424,38 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos počev od 22. srpnja 2026. godine pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 21.167,48 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iste počev od 22. srpnja 2026. godine pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužitelj BA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sa zahtjevom da mu se na iznos od 45.424,38 EUR dosudi zatezna kamata zatražena za period od 01. siječnja 1999. godine pa zaključno s danom 21. srpnja 2026. godine.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je dana 21. lipnja 2006. godine podnio tužbu protiv tuženika radi isplate i naknade materijalne štete. Tužitelj u tužbi navodi da je od dana 25. kolovoza 1991. godine zaposlen u Hrvatskoj vojsci kao zapovjednik samostalnog voda vojne policije u Gospiću. Od 30. siječnja 1992. godine poslodavac Hrvatska vojska ne isplaćuje mu plaću. Suvlasnik je u 1/4 dijela nekretnine sagrađene na kč. br. [katastarska čestica], zgrada i dvorište, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća u [adresa]. Predmetna nekretnina potpuno je srušena postavljanjem eksplozivne naprave tijekom 1998. godine. Procjembenim elaboratom sudskog vještaka dipl. ing. građ. Zdravka Zorića iz listopada 2005. godine vrijednost tužiteljevog i supruginog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine procijenjena je na iznos od 1.345.817,14 kn. Tužitelj navodi da se shodno odredbi čl. 186.a ZPP-a dana 08. veljače 2006. godine tužitelj obratio tuženika sa zahtjevom za mirno rješenje spora, ali da do mirnog rješenja spora nije došlo.
2. Slijedom navedenog tužitelj u tužbi predlaže da sud donese sljedeću presudu:
3. "1. Tužena Republika Hrvatska dužna je s osnova plaće isplatiti tužitelju iznos od 8.000,00 kn mjesečno počevši od 01. veljače 1992. godine do danas zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog dospjelog mjesečnog iznosa do isplate, kao i plaćati mu ubuduće iznose od 8.000,00 kn mjesečno najkasnije do svakog 15. -og u mjesecu, te upisati tužitelju radni staž u radnu knjižicu počevši od 01.02.1992. godine sve do današnjeg dana.
4. 2. Tužena Republika Hrvatska dužna je isplatiti tužitelju iznos od 672.908,57 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.01.1999. godine do isplate.
5. 3. Tužena Republika Hrvatska dužna je naknaditi tužitelju parnicom prouzročeni trošak, a sve navedeno u roku do 15 dana pod prijetnjom zakonskih posljedica."
6. Tužitelj je svojim podneskom od 03.04.2007. godine dao svoje očitovanje na navode tuženika u odnosu na tužiteljevo potraživanja iz radnog odnosa, kao i u odnosu na potraživanje naknade materijalne štete zbog uništenja nekretnine, te se očituje na navode tuženika da tužitelj uopće ne bi dokazao da mu je nekretnina bila srušena, pa tužitelj predlaže da sud službenim putem pribavi podatke o izvršenom očevidu koji je obavila PU Ličko-senjska te se poziva na procjembeni elaborat koji je izvršen od strane sudskog vještaka Zdravka Lovrića u listopadu 2003. godine. Tužitelj, nadalje navodi da je na ovu okolnost predložio i saslušanje tužitelja kao stranke u ovoj stvari, a tužitelj će dostaviti i napise u tisku gdje se počinitelj javno hvalio da je srušio kuću tužitelju.
7. U tijeku ovog postupka, nakon što je sud razdvojio postupanje u odnosu na potraživanja tužitelja iz radnog odnosa, koje je u nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, te u odnosu na isto se Općinski građanski sud u Zagrebu oglasio stvarno nenadležnim, te nastavio postupanje u odnosu na onaj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zatraženu naknadu štete zbog uništenja stambenog objekta u suvlasništvu tužitelja, tužitelj u postupku nastavljenom pod poslovnim brojem Pn- 858/16, tužitelj ustraje kod svog tužbenog zahtjeva s naslova naknade materijalne štete nastale na njegovu suvlasničkom dijelu stambene kuće što je ¼ dijela nekretnine sagrađene na kč. br. [katastarska čestica], zgrada i dvorište, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća u [adresa], za koju nekretninu navodi da je potpuno srušena postavljanjem eksplozivne naprave tijekom 1998. godine.
8. Nakon provedenog građevinskog vještačenja u ovom parničnom postupku radi utvrđenja visine naknade štete tužitelj navodi kako nema primjedbi na nalaz i mišljenje građevinskog vještaka dipl. ing. RA iz Ing eksperta d.o.o.
9. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj svojim podneskom od 13.05.2021. godine, navodi kako prvenstveno prima na znanje da tužena Republika Hrvatska nema primjedbe na nalaz i mišljenje sudskog vještaka – kako je to i priopćila svojim podneskom zaprimljenim kod ovoga suda dana 26. veljače 2021. godine.
10. Tužitelj navodi u ovom svom podnesku od 13.05.2021. godine, te posebno ističe da je događaj opisan u točki III. njegove tužbe od 1998. godine po tužiteljevu mišljenju predstavljao teroristički akt, te da za štetu koja mi je nastala uslijed ovog terorističkog akta odgovara upravo tužena.
11. Tužitelj posebno ističe da se odgovornost tužene zasniva na njenoj dužnosti organizacije reda, mira i pravnog poretka i zaštite osobe i imovinske sigurnosti građana. Štetna radnja kojom mi je pričinjena šteta zasniva se na elementima koji se mogu izvesti iz članka 155. stavak 1. i 2. u vezi sa člankom 141. onda važećeg Kaznenog zakona Republike Hrvatske budući je šteta poprimila velike razmjere. U konkretnosti se ovdje radi o terorizmu izvršenom općeopasnom radnjom, jer je šteta na tužiteljevoj kući učinjena eksplozivnom napravom.
12. Odgovornost tužene primarna je i objektivna. Štetna radnja se dogodila u vrijeme kada je tužena već bila članice Vijeća Europe i pod obavezama iz Europske konvencije o ljudskim pravima i slobodama. Šteta se dogodila tužitelju, tj. on je oštećenik kao to proizlazi iz priloženog zemljišnoknjižnog izvatka. Sama šteta je izazvala kod tužitelja i kod njegove obitelji veliku uznemirenost i strah. Slijedom navedenog tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.
13. U tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, tužitelj vrši konačnu specifikaciju svog tužbenog zahtjeva na ročištu kod ovog suda dana 07.06.2021. godine, u skladu sa provedenim građevinskim vještačenjem na način da potražuje od tuženika naknadu štete u iznosu od 342.250,00 kn zajedno sa zateznom kamatom od 01.01.1999. godine pa do isplate te parnične troškove sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, sve to u roku od 15 dana. Tužitelj potražuje troškove prema troškovniku koji dostavlja u spis do zaključenja glavne rasprave.
14. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da opreza radi osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. U daljnjem postupku, tuženik svojim podneskom od 18.08.2006. godine navodi da u privitku tog svog podneska dostavlja dopis Tajništva ministarstva od 19. lipnja 2006. godine s priloženom dokumentacijom iz kojeg je vidljivo da je provjerom u personalnoj evidenciji Ministarstva obrane utvrđeno da za tužitelja nikada nije doneseno rješenje o prijemu u službu, pa tuženik smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan, a isto se odnosni na tužiteljev radnopravni zahtjev.
15. Nadalje, u ovom svom podnesku od 18.08.2006. godine, tuženik navodi da za dio tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj potražuje naknadu štete za stambeni objekt koji mu je navodno, uništen eksplozivnom napravom, da tuženik ističe da tužitelj nije priložio nikakve dokaze o navedenom, te se tuženik nije u mogućnosti očitovati na taj dio.
16. Tuženik predlaže sudu da odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom, uz naknadu parničnog troška.
17. U tijeku postupka, tužena ustraje kod navoda iz odgovora na tužbu kao i svojih ranijih navoda, te se protivi svim navodima tužitelja, i ponavlja tvrdnju da tužitelj nije dostavio svu potrebnu dokumentaciju kojom bi dokazao osnovanost i visinu svog tužbenog zahtjeva, te da tuženica ne odgovara za ratnu štetu, zbog čega predlaže da sud odbije tužitelja uz naknadu tuženiku parničnih troškova.
18. U daljnjem tijeku postupka, tuženik u svom podnesku od 14.02.2018. godine navodi da tuženik ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja, s obzirom na to da tužitelj navodi kako je njegova kuća u [adresa] srušena 19. ožujka 1998., a zahtjev za mirno rješenje spora podnesen je u veljači 2006. godine, dakle nakon proteka objektivnog zastarnog roka za ostvarivanje prava na naknadu štete.
19. Naime, prema podacima kojima raspolaže Služba za imovinske sporove i naknadu štete, dana 25. ožujka 1998. po pripadnicima PU Ličko-senjske, V. PP Karlobag sačinjen je zapisnik o uviđaju u mjestu [adresa], općina [adresa], iz kojeg je zapisnika razvidno kako su na objektu na navedenoj adresi uočena određena oštećenja, no tuženik nema saznanja o tome je li poduzet kazneni progon protiv odgovornih počinitelja, a sam tužitelj u svom iskazu pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu od 09. ožujka 2016. navodi kako FA nije osuđen za navedena djela.
20. Slijedom navedenog, budući da nije utvrđeno kako je predmetna šteta posljedica kaznenog djela, nema mjesta primjeni duljeg zastarnog roka u smislu čl. 231. Zakona o obveznim odnosima pa je potraživanje tužitelja očito u zastari.
21. Podredno tuženik ističe kako tužitelj nije podnio niti jedan dokaz kojim bi potkrijepio svoje navode o tome kako je njegova kuća uništena od strane pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske, a FA, kojeg tužitelj imenuje kao počinitelja predmetne štete, saslušan kao svjedok u predmetnom postupku, osporio je navode tužitelja.
22. Tuženik ističe da iz gore navedenog policijskog zapisnika ne proizlazi kao je objekt srušen, već su evidentirana samo određena oštećenja, slijedom čega tuženik podredno prigovara i visini predmetnog tužbenog zahtjeva.
23. Tuženik u privitku dostavlja dopise Središnjeg vojnog arhiva od 14. prosinca 2017. i hrvatskog vojnog učilišta "Dr. Franjo Tuđman" od 28. prosinca 2017." iz kojih je razvidno kako nisu pronađeni podaci o uništenju kuće uvodno imenovanog tužitelja u [adresa].
24. U daljnjem tijeku postupka, tuženik svojim podneskom od 26.02.2021. godine očituje se na provedeno građevinsko vještačenje po sudskom vještaku dipl. ing. RA, od 04. veljače 2020. godine na okolnosti utvrđene visine imovinske štete nastale na nekretnini tužitelja.
25. Tuženik do zaključenja glavne rasprave, ustraje kod odgovora na tužbu i svih svojih ranijih navoda, te istaknutih prigovora, te nama daljnjih dokaznih prijedloga i potražuje troškove prema troškovniku koji dostavlja u spis.
26. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spisu priležeću dokumentaciju dostavljenu po tužitelju i po tuženiku, kao i pribavljenu službenim putem od strane suda na prijedlog stranaka, saslušao je svjedoka FA i tužitelja osobno kao stranku, obojicu na ročištu održanom kod ovog suda dana 09.03.2016. godine, proveden je zamolbenim putem očevid na licu mjesta, što je bilo po Općinskom sudu u Gospiću dana 21. svibnja 2019. godine na nekretnini kčbr. [katastarska čestica] z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi dvorište i zgrada (kuća) na adresi: [adresa], uz sudjelovanje stranaka i dipl. ing. RA iz Ing eksperta d.o.o. iz Zagreba, te je nakon tako provedenog očevida provedeno po Ing ekspertu d.o.o. građevinsko vještačenje na okolnost visine materijalne štete nastale na nekretnini u predmetnom štetnom događaju, a razmjerno suvlasničkom dijelu tužitelja, pa kako stranke nakon ovako provedenog dokaznog postupka nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.
27. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao pod toč. I. izreke ove presude poslovni broj Pn-858/16-50 od dana 15. srpnja 2021. na slijedeći način:
„I. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, da tužitelju NA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade štete isplati iznos od 342.250,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos počev od 15. srpnja 2021. godine pa do isplate, a koja kamata je određena po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, te naknadi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 43.750,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iste počev od 15. srpnja 2021. godine pa do isplate, a koja kamata je određena po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve to u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužitelj BA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sa zahtjevom da mu se na iznos od 342.250,00 kn dosudi zatezna kamata zatražena za period od 01. siječnja 1999. godine pa zaključno s danom 14. srpnja 2021. godine.“
28. Protiv ove presude obje stranke su podnijele žalbe o kojima je odlučivao Županijski sudu u Osijeku koji je svojim rješenjem Gž-2768/2021-7 od 21. ožujka 2024. godine riješio da se uvažavaju žalbe i ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-858/16-50 od 15. srpnja 2021. godine i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, dok troškovi sastava žalbi i odgovora na žalbu se ostavljaju za konačnu odluku.
29. Iz drugostupanjskog ukidnog rješenja proizlazi da presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-858/16-50 od 15. srpnja 2021. godine u odbijajućem dijelu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava i čl. 6. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u tom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda i dosudi trošak žalbe; dok istu presudu suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu (toč. I. izreke) pobija tuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u tom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje i dosudi trošak žalbe, a Županijski sud u Osijeku je utvrdio da su žalbe osnovane.
30. Drugostupanjski sud navodi da je prvostupanjski sud utvrdio da je nepoznati počinitelj 19. ožujka 1998. eksplozivnom napravom uništio nekretninu tužitelja u [adresa], u suvlasništvu tužitelja u ¼ dijela, kč. br. [katastarska čestica], zgrada, dvorište, površine 67 čhv, uknjižene u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Također, prvostupanjski sud je utvrdio na temelju nalaza vještaka građevinske struke RA da visina štete iznosi 1.368.998,40 kn, a ¼ vrijednosti 342.250,00 kn, te da je po odredbi čl. 12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je šteta počinjena po nepoznatom počinitelju kaznenim djelom protudržavnog terorizma iz čl. 141. Kaznenog zakona za koje je zapriječena kazna zatvora po čl. 155. Kaznenog zakona najmanje pet godina. Nadalje, da je prvostupanjski sud zaključio da tuženik odgovara za štetu tužitelju po kriteriju uzročnosti, sukladno čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 199/03. – pročišćeni tekst, dalje: ZSDU) koji glasi: Štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska, te na odredbi čl. 48. Ustava Republike Hrvatske kojom odredbom je zajamčeno pravo vlasništva.
31. Prigovor zastare tuženika je prvostupanjski sud odbio sa zaključkom da se na zastaru primjenjuje odredbe čl. 377. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 58/93., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 129/00., 88/01., dalje: ZOO). Tuženik u žalbi prigovara:
- da je prvostupanjski sud izvan svoje nadležnosti (tužbene osnove) utvrđivao nezakonitost i nepravilnost u radu Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (nisu poduzeli potrebne mjere radi utvrđenja počinitelja predmetne štete, te nisu osigurali red, sigurnost, mir i zaštitu imovine tužitelja),
- da parnični sud može samo iznimno kao prethodno pitanje utvrđivati da je šteta počinjena takvim radnjama koje sadržavaju obilježje kaznenog djela i to samo u slučaju da su postojale određene procesne smetnje za pokretanje, odnosno okončanje kaznenog postupka protiv počinitelja kaznenog djela,
- da je prvostupanjski sud o prigovoru zastare nezakonito odlučio uz primjenu odredbe čl. 377. st. 1. ZOO, dok tužitelj bitno u žalbi prigovara da je nezakonita odluka prvostupanjskog suda o početku tijeka zateznih kamata na dosuđenu štetu počev od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate.
32. U presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1181/12-2 od 20. rujna 2016. zauzeto je pravno shvaćanje "ako počinitelj kaznenog djela nije poznat, parnični sud nije ovlašten raspravljati kao o prethodnom pitanju je li šteta uzrokovana kaznenim djelom", "okolnost da počinitelj kaznenog djela nije utvrđen, ne predstavlja procesnu smetnju zbog koje bi parnični sud bio ovlašten ispitati je li šteta učinjena radnjama koje sadrže biće kaznenog djela, jer postojanje takve smetnje pretpostavlja i postojanje poznatog počinitelja kaznenog djela protiv kojeg se iz određenih procesnih razloga ne može voditi kazneni postupak." (smrt počinitelja, njegova nesposobnost za rasuđivanje – Rev-1546/2015-2 od 22. siječnja 2019.) 33. Drugostupanjski sud navodi da budući je prvostupanjski sud na nezakonit način kao o prethodnom pitanju odlučivao o kaznenoj odgovornosti nepoznatog počinitelja (čl. 12. st. 1. ZPP-a), time je, kako to tuženik ističe u žalbi, imao pogrešan pravni pristup, pa da je zbog ovog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud nastavno pogrešno zaključio da se o prigovoru zastare treba odlučiti po odredbi čl. 377. ZOO.
34. Drugostupanjski sud navodi da po odredbi čl. 377. st. 1. ZOO o prigovoru zastare potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim djelom može se odlučivati samo ako je poznati počinitelj kazneno osuđen kaznenim djelom, pa čak i u slučaju kada se oštećenik poziva i na povredu Konvencijskog prava, pa da se zato ne mogu prihvatiti ispravnim zaključci prvostupanjskog suda da prigovor zastare nije osnovan. Po već ustaljenoj sudskoj praksi, kada je štetu počinio nepoznati počinitelj, tražbina naknade štete zastarijeva u zastarnom roku za pet godina od kad je šteta nastala (čl. 376. st. 2. ZOO), subjektivni rok zastarijevanja iz čl. 376. st. 1. ZOO može se primijeniti samo ako nije protekao objektivni rok zastare potraživanja naknade štete iz čl. 376. st. 2. ZOO. Stoga se ne može isključiti da je prigovor zastare osnovan jer od početka roka zastarijevanja 19. ožujka 1998. pa do podnošenja tužbe 21. lipnja 2006. je protekao rok zastarijevanja iz čl. 376. st. 2. ZOO uz uračunato vrijeme zastoja od 3 mjeseca dok je trajao postupak po zahtjevu oštećenika za mirno rješenje spora (čl. 186.a st. 4. i 6. ZPP-a).
35. Nastavno drugostupanjski sud ukazuje da se o zahtjevu tužitelja za naknadu štete ne može odlučiti sukladno Zakonu o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine" broj 117/03.), jer je odredbom čl. 8. ovog Zakona propisano da se materijalne štete nastale uslijed uzroka navedenih u ovom Zakonu nadoknađuju na teritoriju cijele Republike Hrvatske u obliku obnove oštećenih ili uništenih materijalnih dobara sukladno odredbama Zakona o obnovi.
36. Također, valja ukazati da tuženik može odgovarati za štetu po čl. 13. ZSDU ako su kumulativno ispunjene tri pretpostavke:
- nezakonit / ili nepravilni rad tijela državne uprave,
- postojanje štete,
- uzročna veza između nezakonitog i / ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete, pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog i / ili nepravilnog rada tijela državne uprave, tj. da šteta ne bi nastala da njega nije bilo (Rev-x 235/12 od 11. rujna 2014.).
37. U navedenim pretpostavkama nezakonit rad se očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje primjene zakona, drugog propisa ili općeg akta, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, pa budući prvostupanjski sud nije imao pravilan pravni pristup, te dao pogrešne zaključke o odlučnim prigovorima tuženika, valjalo je uvažiti žalbu tuženika i pobijanu presudu ukinuti, zbog čega je je drugostupanjski sud i uvažio žalbu tužitelja i ukinuo prvostupanjsku presudu i u odbijajućem dijelu.
38. Županijski sud u Osijeku navodi da će u nastavku postupka prvostupanjski sud otkloniti ukazane nezakonitosti na način kako je to ukazano u odluci ovog suda i potom raspraviti sva sporna pitanja i potom donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, dok se odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.
39. Po ovoj ukidnoj odluci, postupak je nastavljen pred ovim prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem Pn-909/2024 u kojem postupku tužitelj svojim podneskom od 25.09.2024. godine navodi da se referira na ukidno rješenje Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž-2768/2021 od 21. ožujka 2024. kojim je ukinuta prvostupanjska presuda naslovljenog suda posl.br. Pn-858/16 od 15. srpnja 2021. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje te u nastavku predložiti određene nove dokaze i prijedloge radi utvrđenja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva.
40. Tužitelj navodi da u obrazloženju ukidne odluke drugostupanjski sud utvrđuje da je prvostupanjski sud imao pogrešan pravni pristup u pogledu tumačenja odredbe čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku jer da je kao prethodno pitanje odlučivao o kaznenoj odgovornosti nepoznatog počinitelja. Isto tako, drugostupanjski sud predbacuje prvostupanjskom sudu da je pogrešno primijenio odredbu čl. 377. st. 1. Zakona o obveznim odnosima iz 1978. u pogledu produljenog tijeka zastare potraživanja kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom. U pogledu zaključka drugostupanjskog suda da u provedenom postupku prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu čl.12. st. 1. ZPP-a tužitelja tužitelj navodi da žalosti činjenica da drugostupanjski sud nije pravilno iščitavao prvostupanjsku presudu, te da je nepravilno utvrđenje drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud kao prethodno pitanje odlučivao o kaznenoj odgovornosti nepoznatog počinitelja (uopće nije jasno otkud je drugostupanjski sud izveo takav zaključak) već je prvostupanjski sud - na što je bio i ovlašten sukladno čl. 12. st. 1. ZPP-a - utvrđivao da li je kazneno djelo bilo počinjeno ili ne, te je zaključio da je šteta počinjena kaznenim djelom protudržavnog terorizma iz čl. 141. Kaznenog zakona iz 1997. Tužitelj napominje da pritom valja kazati da prvostupanjski parnični (građanski) sud nije vodio kazneni postupak niti je utvrđivao nečiju krivnju niti je osuđivao ikoga (jer na to nije ni ovlašten), već je temeljem naprijed citirane odredbe ZPP-a - a u nedostatku tj. izostanku bilo kakve odluke kaznenog suda - utvrđivao činjenice koje predstavljaju elemente postojanja (bića) kaznenog djela odnosno činjenice je li zločin (kazneno djelo) počinjen ili nije. U ovom ponovljenom postupku tužitelj ima jedno pitanje na koje bi volio dobiti odgovor i od prvostupanjskog suda i od tužene (a ako je ikako moguće i od drugostupanjskog suda): Koja je uloga i funkcija države? Tužitelj tako navodi da ne ulazeći u filozofiju i problematiku različitih državnih uređenja, u načelu, pojedinac (građanin) i država stoje u nekakvom nepisanom ugovornom odnosu s određenim pravima i obvezama svake „ugovorne“ strane. Pojedinac se podređuje i podčinjuje se državnom autoritetu (i sili) na određenom teritoriju, pridržavanja pravila i reda (zakona) koje je država ustrojila na svom teritoriju, obvezi plaćanja poreza i drugih javnih davanja, a s druge strane, država, kao monopolist sile na nekom teritoriju, ima svoju prvenstvenu pozitivnu obvezu jamčiti sigurnost i održavanje reda (svim) pojedincima koji se nalaze na njenom teritoriju.
41. Tužitelj navodi da ako takvo određenje države i pojedinca u njihovom međusobnom odnosu pretočimo na ovu pravnu stvar onda ne bi trebalo biti sporno da miniranje i uništavanje nekretnine tužitelja eksplozivnom napravom od strane nepoznatog počinitelja predstavlja akt terora i zastrašivanja, kao što ne bi trebalo biti sporno niti da je takav čin kazneno djelo (nebitno sad kako se ono zove i koji se materijalni propis ima primijeniti).
42. U tom međusobnom (prirodnom) odnosu države i pojedinca, država ima dužnost (putem svog represivnog aparata) istražiti i utvrditi tko je počinitelj tog kaznenog djela, osuditi i kazniti počinitelja kako bi pritom izrazila društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela te kako bi se jačalo povjerenje pojedinaca (građana) u pravni poredak te iste države, a pritom, se ne može prepustiti pojedincu da goni i kažnjava počinitelje, jer bi isto dovelo do krvne osvete i povratka na talionsko načelo kakvo je vrijedilo na samom početku ljudske civilizacije (a od tada do danas smo ipak napredovali). Isto tako, niti taj pojedinac građanin nema mogućnosti ni sredstava detektirati kaznena djela i privesti pravdi počinitelje kaznenih djela, a sve je to uloga države. Tužitelj ističe da se pojedinac mora pouzdati i pojedinac se pouzdaje da će država i moći pronaći i moći propisno procesuirati i kazniti počinitelje kaznenog djela. Propuštanje dužnih aktivnosti države na tom polju (dakle, nečinjenje od strane države) samo po sebi dovodi do automatskog kršenja ljudskih prava oštećenika kaznenog djela, pa se slijedom iznesenog, ovdje tužitelj pouzdao u državna tijela da će istražiti i utvrditi tko je počinitelj kaznenog djela, tužitelj se pouzdao da će tijela kaznenog progona (policija, državno odvjetništvo, sud) provesti kazneni postupak koji će u konačnici rezultirati osudom i kažnjavanjem počinitelja te da će u konačnici dobiti pravičnu satisfakciju zbog takvog zločina.
43. U ovom predmetu dogodilo se upravo suprotno što je rezultiralo jednom apsurdnom situacijom, jer ne samo da državna represivna tijela nisu utvrdila i kaznila počinitelja rušenja tužiteljeve kuće eksplozivnom napravom, dakle nije ispunjen onaj prvi preduvjet pozitivne obveze države prema samom pojedincu (sigurnost i zaštita) već je nepokretanje odgovarajućeg kaznenog postupka i progona počinitelja dovelo do odsustva bilo kakve odgovornosti države (tužene) za štetu, jer u situaciji kada nemamo utvrđenog počinitelja kaznenog djela nemamo niti kazneno djelo, a time posljedično nemamo niti odgovornosti za štetu.
44. Naravno, treba odmah reći da je odgovornost države u konkretnom slučaju supsidijarna, odnosno država odgovara tek umjesto i nakon orginalnog štetnika. Međutim, država i njena tijela prvenstveni su jamac zaštite i sigurnosti pojedinaca na njenom teritoriju. Činjenica da tužena niti 26 godina nakon štetnog događaja nije procesuirala zločin koji je počinjen prema tužitelju na njenom teritoriju niti je utvrdila i kaznila počinitelja te se pritom poziva na zastaru potraživanja naknade štete (ne uzimajući u obzir produljeni tijek te iste zastare, jer se nedvojbeno radi o kaznenom djelu) ne može ni u kojem slučaju ići na štetu oštećenika tužitelja.
45. Tužitelj navodi da se ne protivi da se ovaj parnični građanski postupak prekine do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka, međutim, tužitelj do današnjeg dana nije dobio nikakvu obavijest niti informaciju o tome koje su radnje državna tijela provela kako bi se otkrio i kaznio počinitelj kaznenog djela i općenito u kojem stadiju je taj kazneni postupak, pa navodi da se vezano uz isto tužitelj dopisom od 22. kolovoza 2024. obratio Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci radi obavijesti i informacije o poduzetim radnjama te je odgovorom istog državnog odvjetništva KR- DO-443/2024 od 13. rujna 2024. zaprimio očitovanje da isti nisu nadležni već da bi o postupanjima bilo nadležno Općinsko državno odvjetništvo u Gospiću. Tužitelj navodi da je dopisom od 17. rujna 2024. zatražio očitovanje od Općinskog državnog odvjetništva u Gospiću o poduzetim kaznenim radnjama, međutim, do dana sastavljanja ovog podneska još nije zaprimio nikakvo očitovanje (- očitovanje Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci posl.br. KR-DO-443/2024 od 13.09.2024.,
- dopis tužitelja Općinskom državnom odvjetništvu u Gospiću od 17.rujna 2024.).
46. Tužitelj predlaže da ovaj sud u nastavku postupka provede dokaz saslušanjem sljedećih svjedoka, a koji su imali određena saznanja o štetnom događaju rušenja kuće tužitelja eksplozivnom napravom u ožujku 1998.:
DA, [adresa]
HA, [adresa]
B N, [adresa]
VA, [adresa]
GA, [adresa]
OA, [adresa]
ĐA, [adresa]
47. Također, tužitelj predlaže i da se on ponovno sasluša, dok u svemu ostalome tužitelj ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva.
48. Tužitelj svojim podneskom od 03.10.2024. godine po raspravnom rješenju ovog suda od 03. listopada 2024. tužitelj dostavlja za sud i tuženu e-mail Općinskog državnog odvjetništva u Gospiću, potpisan po zamjenici LA (kojeg je punomoćnik tužitelja zaprimio 30. rujna 2024.), a u kojem se navodi da je kazneni predmet bio u evidenciji nepoznatih počinitelja do 19. ožujka 2003. odnosno do nastupanja zastare za to kazneno djelo (iz čl. 263. st.1. Kaznenog zakona iz 1997.) te da je predmet izlučen i uništen dana 06. veljače 2008.
49. Tužitelj naglašava da je tužena – država - kao iure imperii bila dužna provesti kazneni progon, otkriti počinitelja/e kaznenog djela te ga/ih osuditi za počinjeno i utvrđeno kazneno djelo, ali da se dogodilo upravo suprotno, te da je neažurnošću, nedjelotvornošću i inertnošću vlastitih tijela koje je tužena ustanovila kazneni postupak nije niti pokrenut, jer je nastupila zastara za kazneno djelo za koje su se provodili izvidi, pa upravo u toj činjenici neprovođenja kaznenog progona, neotkrivanja počinitelja i sankcioniranja kaznenog djela temelji se odgovornost tužene – države – za naknadu štete koju tužitelj potražuje.
49. Tužitelj ponavlja rečenicu koju je izjavio u podnesku od 25. rujna 2024.:
Činjenica da tužena niti 26 godina nakon štetnog događaja nije procesuirala zločin koji je počinjen prema tužitelju na njenom teritoriju niti je utvrdila i kaznila počinitelja te pritom pilatovski prati ruke i pozivati se na zastaru potraživanja naknade štete (ne uzimajući u obzir produljeni tijek te iste zastare jer se nedvojbeno radi o kaznenom djelu) ne može ni u kojem slučaju ići na štetu oštećenika tužitelja.
50. Tužitelj u cijelosti ostaje kod postavljenog tužbenog zahtjeva te predlaže u daljnjem tijeku postupka izvesti dokaze predložene u podnesku od 25. rujna 2024.
51. Kroz daljnji tijek postupka, tužitelj svojim podneskom od 25.09.2025. godine Sukladno rješenju naslovljenog suda posl.br. Pn-909/2024-64 od 11. rujna 2025., ističe da u cijelosti ostaje kod svojih navoda, tvrdnji i pravne argumentacije iznesenih tijekom ranije vođenog prvostupanjskog postupka, a nakon ukidne odluke Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž-2768/2021, tužitelj u cijelosti ostaje kod obrazloženih podnesaka od 25. rujna 2024. i 03. listopada 2024. te tamo istaknutih činjenica i dostavljenih dokaza.
52. Tužitelj naglašava da u tuženikovu podnesku od 25. listopada 2024. bode u oči jedna, koliko zastrašujuća, toliko i vrlo žalosna rečenica (koju će tužitelj vrlo vjerojatno stalno citirati u nastavku ovog postupka, pa sve do neke buduće odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske): „Tuženik navodi da utvrđivanje kaznenih djela i progon njihovih počinitelja nisu u nadležnosti tuženika“, što nije točna i istinita tvrdnja.
53. Tužitelj u ovom podnesku od 25.09.2025. godine navodi da je žalosno, a podjednako tome i zastrašujuće, da zastupnik po zakonu Republike Hrvatske (tuženika) ne zna što je država, koja je funkcija i uloga države, kakav je odnos pojedinca (građanina) prema državi i obrnutno, etc.
54. Tužitelj opetovano navodi da su osnovne funkcije i postavke svake države (o čemu je tužitelj navodio još u podnesku od 25. rujna 2024.) svakako jesu: •osiguravanje reda i mira svakome tko se nađe na njezinom teritoriju;
•zaštita odnosno briga za sigurnost građana i teritorija od unutarnjih i vanjskih prijetnji (ili kako bi se u ranijem sustavu reklo: unutarnji i vanjski neprijatelj koji nikad ne spava);
•pružanje usluga odnosno osiguravanje javnih dobara i usluga, kao što su obrazovanje, zdravstvena skrb i infrastruktura;
•upravljanje ekonomskim aktivnostima, a to je fundamentalno određenje svake države neovisno o tome o kakvom se državnom uređenju radi (demokratskom, monarhističkom, autokratskom etc.), pa da bi svaka država mogla normalno funkcionirati i djelovati, upravljati i raspolagati, ona se organizira putem različitih svojih tijela (organa) koji u njeno ime iskazuju državnu vlast i moć, njenu volju i suverenost.
55. Tužitelj obrazlaže funkciju država i trodiobu vlasti, pa naglašava da je funkcija države i prema odredbi čl. 121.a Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014), a koji najviši pravni akt Republike Hrvatske koji je bio na snazi u trenutku kada je tužitelju eksplozivnom napravom daleke 19. ožujka 1998. raznesena i uništena kuća, iznalazimo da je Državno odvjetništvo samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i prava. Tako je jasno tko je nadležan za progon počinitelja, a to je tijelo koje se zove Državno odvjetništvo i koje tijelo, pripada u granu vlasti koja se zove sudska ili pravosudna vlast, kojem pomaže progonu počinitelja kaznenih dijela i policija, kao dio izvršne vlasti (čl.108. i čl.109. Ustava) i koja postoji u svakom državnom sustavu.
56. Slijedom iznesenog, postoje policija i državno odvjetništvo koje je ustrojio i organizirao sam tuženik i koje su po Ustavu kao i zakonima Republike dužni privoditi i progoniti počinitelje kaznenih djela te ih potom, kada skupe sve potrebne dokaze i podignu optužnicu, dovode pred – sud kako bi im se u redovnom kaznenom postupku moglo suditi i kako bi se moglo utvrditi jesu li ti počinitelji odgovorni za ono što im se stavlja na teret, a ako se utvrdi da jesu, da ih se sukladno zakonu kazni.
57. Netko (neki nepoznati počinitelj) je u ožujku 1998., na teritoriju tužene i pod njenom suverenom vlašću, eksplozivnom napravom dignuo u zrak kuću tužitelja. Tužitelj, pouzdajući se u organizirani sustav vlasti koji je ustrojila tužena (jer neće on sam goniti počinitelja, jer nema vlast i nije vlast), je smatrao da će tijela vlasti tužene
– policija i državno odvjetništvo – uspjeti utvrditi tko je počinitelj te ga privesti pred sud koji će mu suditi po zakonu, ali to očekivanja tužitelja se nije realiziralo, jer niti policija niti državno odvjetništvo, usprkos svim i neograničenim sredstvima koja su im na raspolaganju i koja im je omogućila sama tužena, ipak nisu ni pronašli počinitelja. Dapače, iz obavijesti Općinskog državnog odvjetništva u Gospiću dostavljene putem emaila 30. rujna 2024. punomoćniku tužitelja doznajemo sljedeće:
„Izvješćujemo Vas da smo uvidom u evidencije Općinskog državnog odvjetništva u Gospiću – upisnike, utvrdili da je u upisniku kaznenih prijava protiv nepoznatih počinitelja evidentiran predmet pod brojem DO-KN-43/98, a vezano uz događaj koji ste opisali u Vašem podnesku. Predmet je zaprimljen od Policijske postaje Karlobag dana 27. ožujka 1998., pod brojem KU-7/98. Kao prijavitelj je navedena ŠA a kao oštećenik BA, zbog kaznenog djela iz članka 263. stavka 1. Kaznenog zakona/1997. Predmet je bio u evidenciji nepoznatih počinitelja do 19. ožujka 2003., odnosno do nastupanja zastare za to kazneno djelo, sukladno članku 19. stavku 1., alineji 4. KZ-11. Zbog proteka propisanog roka čuvanja arhiviranih predmeta isti je izlučen i uništen dana 6. veljače 2008.“ Navedeni email je dostavljen uz podnesak tužitelja od 03. listopada 2024.
58. Tuženik navodi da utvrđivanje kaznenih djela i progon njihovih počinitelja nisu u nadležnosti tuženika, dok tužitelj napominje da tijela tuženika, odnosno, sam tuženik, svojom neažurnošću, nedjelotvornošću i inertnošću doveli su do toga da kazneni postupak za rušenje kuće tužitelja nije nikada niti pokrenut, jer je nastupila zastara za kazneno djelo za koje su se provodili izvidi. Upravo u toj činjenici, dakle, nečinjenju i neprovođenju kaznenog progona, neotkrivanju počinitelja te posljedično tome i sankcioniranju za kazneno djelo temelji se odgovornost tužene – države – u ovoj stvari.
59. U svojoj odluci posl.br. U-III-2547/2021 od 13. travnja 2023. Ustavni sud Republike Hrvatske, usvajajući ustavnu tužbu podnositeljice, je zaključio: „S tim u vezi, a imajući u vidu i dosadašnje rezultate kaznenog postupka broj: K-rz- 2/11 (v. točke 2.2. do 2.2.1. obrazloženja ove odluke i rješenja) kao i okolnost da se prema praksi ESLJP-a i Ustavnog suda prva rečenica stavka 1. članka 2. Konvencije ne odnosi samo na smrtne slučajeve do kojih je došlo zbog upotrebe sile od strane pripadnika državnog aparata, već također propisuje pozitivnu obvezu država da poduzmu odgovarajuće korake kako bi zaštitile živote onih u njihovoj nadležnosti (v. predmet R i F protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 46477/99, § 54., ESLJP 2002-II), što uključuje obvezu uspostavljanja djelotvornog neovisnog pravosudnog sustava koji osigurava dostupnost pravnih sredstava koji omogućuju utvrđivanje činjenica, utvrđivanje odgovornosti onih koji su krivi i pružanje odgovarajuće naknade štete žrtvi (usp. sa CA protiv Bivše jugoslavenske Republike Makedonije, br. 49382/06, § 43., presuda od 19. travnja 2012.).“ Argumentum per analogiam, u ovom konkretnom slučaju rušenja kuće tužitelja, tuženik putem svojih represivnih tijela (policija, državno odvjetništvo) nije uspostavio djelotvorni (pravosudni) sustav, jer je izostala svakodobna reakcija u progonu počinitelja kaznenog djela. Činjenica da je na predmetu tužitelja nadležno državno odvjetništvo provodilo određene izvide, ali bez ikakvih konkretnih pomaka i meritornih odluk, te da je protekom vremena zbog inertnosti i nečinjenja došlo do zastare progona, dovoljno govori o djelotvornosti sustava kojega je uspostavio sam tuženik.
60. Nadalje, u Odluci Baljak protiv Republike Hrvatske (broj zahtjeva 41295/19 od 25. studenoga 2021.) Europski sud za ljudska prava je zaključio:
„39. U ovom slučaju Sud primjećuje da nije vođena kaznena istraga u vezi s nestankom i ubojstvom podnositeljevog srodnika, niti je došlo do kaznene osude (vidi § 7., i suprotno D, navedeno, § 12.). To se, međutim, ne može staviti na teret podnositeljima jer su državna tijela bila dužna voditi djelotvornu službenu istragu čim su bila obaviještena o okolnostima ubojstva S.B. -a (vidi, na primjer, predmet Kušić i drugi protiv Hrvatske, br. 71667/17, §§ 72. - 74., odluka od 10. prosinca 2019.). U svakom slučaju, Sud primjećuje da je u slučajevima prisilnih nestanaka Vrhovni sud prebacio teret dokaza na državna tijela, odbacio prigovor ratne štete te utvrdio da je država odgovorna za štetu, čak i u slučajevima u kojima nije bilo kaznene osude (vidi § 20.).
40. Sud primjećuje da u konkretnom slučaju nije sporno da je S.B. nestao dok je bio pod nadzorom hrvatskih vojnika, i da o njemu nije bilo vijesti sve dok njegovo tijelo nije pronađeno u masovnoj grobnici s prostrijelnom ranom glave, zajedno s tijelima drugih muškaraca koji su iz podruma odvedeni skupa s njim (vidi §§ 6. i 12.). U skladu s praksom Suda vezanom uz članak 2. Konvencije (vidi §§ 36. - 37.), u takvim okolnostima postoji snažna presumpcija o uzročnoj vezi između nestanka S.B. -a i njegovog ubojstva, a teret dokaza da ga nisu nezakonito ubili hrvatski vojnici leži na državi.
41. Slijedom navedenog, zaključak domaćih sudova kada su odbili tužbu - s obrazloženjem da podnositelji nisu dokazali da su S.B-a ubili hrvatski vojnici i da njegovo ubojstvo ne predstavlja ratnu štetu - očito je nerazuman uzimajući u obzir posebne okolnosti slučaja i praksu Suda u vezi s člankom 2. Konvencije (vidi § 36.). Donoseći takav zaključak, domaći sudovi podnositeljima su u biti nametnuli nedostižan standard dokazivanja, koji je osobito neprihvatljiv imajući u vidu ozbiljnost događaja na koji se odnosi (usporedi s D, navedeno, § 81)."
15. Slijedom navedenog, prihvaćajući stajališta iz predmeta D (2) i H, Ustavni sud utvrđuje da su nadležni sudovi u konkretnom slučaju odbijajući tužbeni zahtjev podnositeljice s obrazloženjem da nije dokazala da su njezine bliske srodnike ubili pripadnici hrvatske policije, podnositeljici nametnuli prekomjerni standard dokazivanja, koji je u okolnostima konkretnog slučaja neprihvatljiv i suprotan stajalištima samog Vrhovnog suda (v. H, navedeno, § 20., D (2), navedeno, §§ 32. i 80.).“
61. Tužitelj naglašava da iščitavajući ukidnu odluku županijskog suda u ovoj stvari, u kojem se drugostupanjski sud poziva na određene ranije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima ako počinitelj kaznenog djela nije poznat, parnični sud nije ovlašten raspravljati kao o prethodnom pitanju je li šteta uzrokovana kaznenim djelom, ne samo da se stavlja prekomjerni teret dokazivanja na tužitelja nego se takvi zaključci nužno moraju revidirati u skladu s promjenama u praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske.
62. U suprotnosti je sa osnovnim demokratskim zasadama ove države, u protivnosti je s načelom vladavine prava i pravne sigurnosti, pa i s moralnim uzusima, ako će država (tužena) izbjegavati svoju odgovornost za počinjenu štetu u situaciji kada njena tijela nisu poduzeli niti najmanje što su zakonima te iste države bila dužna poduzeti kako bi se pronašao, utvrdio i kaznio počinitelj za određeno kazneno djelo.
63. Nadalje, tužitelj naglašava da iz odgovora Općinskog državnog odvjetništva u Gospiću od 30. rujna 2024. razvidno je da je predmet bio evidentiran zbog kaznenog djela iz čl. 263. st.1. Kaznenog zakona iz 1997., a odredba čl. 263. st.1. Kaznenog zakona iz 1997. („Narodne novine“ broj 110/97, dalje u tekstu: KZ/97), a koja odredba nosi naslov: „Dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom“, određeno je da tko požarom, poplavom, eksplozivom, otrovom ili otrovnim plinom, ionizirajućim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom ili kakvom općeopasnom radnjom ili općeopasnim sredstvom izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina. Čl.19. st.1. KZ/97 („Zastara kaznenog progona“) propisano je da se kazneni progon radi primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske, osim u slučajevima kad se radi o kaznenim djelima navedenim u članku 18. stavka 2. ovoga Zakona, ne može se poduzeti kad protekne određeno vrijeme od počinjenja kaznenog djela, i to:
…deset godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od pet godina zatvora.
64. S obzirom da je državno odvjetništvo u pogledu slučaja rušenja kuće tužitelja u ožujku 1998. provodilo izvide zbog sumnje na kazneno djelo iz čl.263. st.1. KZ/97 za koje je zapriječena kazna zatvora od 1 do 8 godina te da je zastara kaznenog progona, sukladno odredbi čl.19. KZ/97 za to djelo bila određena u trajanju od 10 godina, tužitelj razumno zaključuje, da sukladno odredbi čl. 377. st.1. Zakona o obveznim odnosima, nije nastupila zastara potraživanja naknade štete tužitelja prema tuženiku.
65. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj svojim podneskom od 13.05.2026. godine navodi da se očituje na podnesak tužene od 30. siječnja 2026. te radi jednostavnosti i praktičnosti, uređuje i usklađuje tužbeni zahtjev u ovom podnesku u formalnom smislu, a koji je već ranije (na ročištu održanom 12. veljače 2026. i ročištu održanom 07. lipnja 2021.) uređen i usklađen u valuti EUR.
66. Tužena u svom podnesku ističe prigovor preinake tužbe, jer da je tužitelj izmijenio činjenični osnov, dok tužitelj navodi da ova tvrdnja tužene, čak i da je točno da je tužitelj izmijenio činjenični supstrat (a nije), ne predstavlja preinaku tužbe i tužbenog zahtjeva, jer odredbom čl.191. st.1. Zakona o parničnom postupku propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, dok je odredbom čl.191. st.3. Zakona o parničnom postupku propisano je da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.
67. Slijedom gornjih pravila iz Zakona o parničnom postupku, jasno je da tužitelj nije preinačio tužbu i tužbeni zahtjev te da je prigovor tužene promašen, a s druge pak strane sud nije vezan pravnom osnovom kako ju je postavio (odredio) tužitelj u tužbi ili tijekom trajanja postupka (arg. ex. odredbe čl.186. st.3. Zakona o parničnom postupku). U protivnom, tužitelju bi, imajući u vidu da se radi o parničnom postupku koji traje 20 godina bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje s aspekta pristupa sudu zajamčeno odredbom čl.29. Ustava Republike Hrvatske i čl.6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
68. Tužitelj naglašava da u odnosu na apsurdnu tvrdnju tužene da utvrđivanje kaznenih djela i progon njegovih počinitelja nije u nadležnosti Ministarstva obrane, tužitelj ističe da je tužba podnesena protiv Republike Hrvatske, a ne protiv ministarstva niti ministarstva u građanskom parničnom postupku imaju stranačku i parničnu sposobnost, pa da ova tvrdnja tužene predstavlja još jednu u moru izjava o izbjegavanju odgovornosti Republike Hrvatske za propuste i nečinjenja prilikom utvrđivanja kaznenog djela za rušenje obiteljske kuće tužitelja eksplozivnom napravom, progona počinitelja za kazneno djelo rušenja obiteljske kuće te potom kažnjavanja počinitelja za utvrđeno kazneno djelo.
69. U tom smislu tužitelj smatra uistinu neprimjerenim kada tužena na drugoj stranici podneska od 30. siječnja 2026. doslovno prepisuje navode tužitelja koji se u ranijem tijeku ovog postupka očitovao u smjeru dostave očitovanja Općinskog državnog odvjetništva u Gospiću o „radnjama i aktivnostima“ povodom zaprimljene kaznene prijave protiv nepoznatog počinitelja zbog kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom i sredstvom iz čl. 263. st. 1. Kaznenog zakona. Tužitelju uistinu nije jasno što je takvim prepisivanjima tužena htjela poručiti.
70. Tužitelj navodi da se dosta iscrpno i opširno očitovao u podnescima od 25. rujna 2025. i 25. rujna 2024., pa tužitelj u cijelosti upućuje na sadržaj navedenih podnesaka.
71. Kao što je naprijed rečeno, jednostavnosti i praktičnosti radi, kao i u skladu s načelom ekonomičnosti kako bi tužbeni zahtjev bio u jednom podnesku u formalnom smislu tužitelj svoja dosadašnja usklađivanja i uređivanja s prijašnjih ročišta ravna na jednom mjestu, ovom podnesku, na sljedeći način:
„Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, da tužitelju NA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime naknade štete isplati iznos od 46.001,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 342.250,00 kn počev od 01.01.1999. pa do 30.06.2002. po stopi od 18% godišnje, od 01.07.2002. do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do pa do 31.07.2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. na iznos od 46.001,00 EUR do isplate po stopi određenoj propisima o visini stope zatezne kamate, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka uvećano za zakonske zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.“
72. Kod ovako postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelj ustraje u tijeku ovog postupka do zaključenja istog, tužitelj ukazuje na recentnu odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu V, broj zahtjeva 51771/21 od 31.03.2026., u kojoj odluci je sud istaknuo da rokovi zastare i njihova primjena moraju biti predvidljivi u konkretnim okolnostima slučaja. Neposredno na ročištu kod ovog suda dana 21.05.2026. godine, po prigovoru tuženika vezano uz naznačenu visinu tužbenog zahtjeva, tj. način izračuna vrijednosti ranijih kuna u valutu EUR, tužitelj navodi na ovaj prigovor tuženika vezano uz visinu potraživanja navodi da je tužitelj tužbeni zahtjev postavio prema nalazu vještaka dipl. ing. RA iz ING Experta d.o.o. koji je u svom nalazu iskazao kunsku visinu utvrđene štete od 342.250,00 kuna i eursku vrijednost tog iznosa na dan izrade nalaza i mišljenja. Očito je razlika u eurskoj protuvrijednosti spram one nastale u samom trenutku konverzije prema utvrđenom tečaju konverzije, obzirom da je tužbeni zahtjev bio postavljen u kunama, pa slijedom iznesenog tužitelj neposredno na ročištu kod ovog suda 21.05.2026. uređuje tužbeni zahtjev tako da s naslova naknade štete potražuje iznos od sadašnjih 45.424,38 EUR sa zateznom kamatom od 01.01.1999. pa do isplate kao i troškove postupka sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
73. Kod ove specifikacije tužbenog zahtjeva kao neposredno na ročištu kod ovog suda tužitelj ustraje do zaključenja glavne rasprave, te potražuje troškove postupka zajedno sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.
74. U daljnjem tijeku postupka, tuženik svojim podneskom od 25.10.2024. godine se očituje na podnesak tužitelja od 03. listopada 2024., te navodi da u cijelosti ostaje kod svih očitovanja tijekom postupka kojima je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev, ističući pri tome da tužitelj ničim nije dokazao da su za predmetni štetni događaj odgovorni pripadnici hrvatskih oružanih snaga, kao i istaknutom prigovoru zastare, obzirom se u konkretnom slučaju radi o nepoznatim počiniteljima kaznenog djela. Naime, zastaru potraživanja naknade štete moguće je prosuđivati prema odredbi čl. 377. ZOO-a samo onda kada je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog dijela i odgovornosti počinitelja-štetnika.
75. Tuženik navodi da utvrđivanje kaznenih dijela i progon njihovih počinitelja nisu u nadležnosti tuženika.
76. Tuženik se podneskom od 30.01.2026. godine protivi preinaci tužbe u ovoj pravnoj stvari i navodi da utvrđivanje kaznenih djela i progon njihovih počinitelja nisu u nadležnosti Ministarstva obrane.
77. Tužitelj je naknadno izmijenio činjenični osnov tužbe radi naknade štete i takova preinačena tužba nije dopuštena, jer nije istovjetna s zahtjevom za mirno rješenje spora kojeg je podnio tužitelj pa se prvenstveno predlaže istu odbaciti.
78. Tužitelj je ranije tvrdio da mu je šteta nastala uslijed terorističkog akta i na toj tvrdnji temeljio odgovornost tužene, a za preinačenu (novu) tužbu nije se u smislu čl. 186. a st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku prethodno obratio s zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom općinskom državnom odvjetništvu.
79. Tužena ističe da u cijelosti ostaje kod svih očitovanja u dosadašnjem tijeku postupka kojim je u cijelosti osporila tužbeni zahtjev, posebice istaknutom prigovoru zastare, obzirom se u konkretnom slučaju radi o nepoznatim počiniteljima kaznenog djela, te se zastara potraživanja naknade štete može prosuđivati prema odredbi čl. 377. ZOO-a samo onda kad je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornosti počinitelja-štetnika.
80. Tužena navodi da se na zahtjev punomoćnika tužitelja Općinsko državno odvjetništvo u Gospiću dana 30. rujna 2024. očitovalo da je uvidom u evidencije istog državnog odvjetništva utvrđeno da je evidentiran predmet DO-KN-43/98, koji je osnovan po zaprimanju kaznene prijave Policijske postaje Karlobag 27. ožujka 1998. protiv nepoznatog počinitelja zbog kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 263. stavka 1. Kaznenog zakona/1997. Predmet se nalazio u evidenciji protiv nepoznatih počinitelja do 19. ožujka 2003. kada je nastupila zastara kaznenog progona za navedeno kazneno djelo iz čega slijedi da kaznena prijava nije podnesena zbog kaznenog djela protudržavnog terorizma iz čl. 141. Kaznenog zakona, a budući da do nastupa zastare počinitelj nije otkriven, predmet je, sukladno rokovima čuvanja, izlučen i uništen.
81. Ujedno, tužena ističe da praksa Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske na koju se poziva tužitelj ne nalazi svoju primjenu u ovoj pravnoj stvari obzirom okolnosti tih slučajeva nemaju činjeničnu podudarnost s ovom stvari.
82. U daljnjem tijeku postupka, tuženik ostaje u cijelosti kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda i istaknutih prigovora. Tužena ističe da sa naknadnim činjeničnim osnovom tužbe tužitelj se sadržajno nije obratio tuženoj u smislu čl.186.a ZPP-a. Tužena osporava navode tužitelja o propustima policije i Državnog odvjetništva i tvrdi da su isti paušalni, te nadalje ističe da u radu istih tijela nije bilo protupravnosti, niti je postupanje istih u izravnoj uzročnoj vezi sa štetom čiju naknadu potražuje tužitelj u ovom predmetu. Tužena tvrdi da je u svakom slučaju nastupila zastara potraživanja tužitelja u ovom parničnom predmetu. Prigovara točnosti konverzije kuna u EUR valuti, obzirom da ispravnom konverzijom se dolazi do iznosa od 45.424,00 EUR.
83. Tužena potražuje troškove postupka prema troškovniku i zatezne kamate na te troškove od presuđenja pa do isplate.
84. Sud je u tijeku postupka proveo uz već navedene dokaz i uvidom i čitanjem daljnje dokumentacije, dok je odbio nove dokazne prijedloge tužitelja stavljene u ovom ponovnom suđenju vezano uz utvrđenje nastanka kaznenog dijela prilikom pričinjavanja predmetne štete tužitelju na njegovoj nekretnini, pa kao stranke nakon ove odluke suda ističu da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, već predlažu da sud donese odluku temeljem stanja spisa, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.
85. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u ranijem tijeku postupka, kao i u ponovnom suđenju vezano uz daljnju dokumentaciju dostavljenu u spis, sve u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao pod toč. I. izreke ove presude.
86. Sud je i u ovom ponovnom suđenju, nakon ukidnog rješenja Županijskog suda u Osijeku, utvrdio da je predmet ovog postupka, nakon razdvajanja parničnog postupka u odnosu na radno-pravni zahtjev tužitelja, isključivo zahtjev za naknadu materijalne štete na nekretnini tada u suvlasništvu tužitelja koje se sastojalo od ¼ dijela.
87. Sud je nakon danih iskaza svjedoka FA i tužitelja osobno, obojice na ročištu kod ovog suda dana 09.03.2016. godine, u skladu sa svojom zakonskom obvezom spis proslijedio na postupanje dopisom od 23.03.2016. godine, Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Kazneni odjel, jer prema utvrđenju ovog suda iz citiranih iskaza proizlazi spoznaja o počinjenju brojnih kaznenih dijela, o čemu je ovaj parnični sud dužan obavijestiti nadležno tijelo, što i čini dostavom spisa na postupanje uz citirani dopis od 23.03.2016. godine. Sud je utvrdio da je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, pod poslovnim brojem KR-DO-711/16 od 27.09.2016. godine temeljem članka 205. st. 3. u svezi članka 19.c stavak 1.a i c Zakona o kaznenom postupku u privitku tog svog dopisa dostavio na nadležno postupanje dopis Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pos. br. Pn-858/16 od 23.03.2016. godine s preslikom parničnog spisa po tužbi tužitelja NA radi naknade štete, jer iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da se radi o kaznenim djelima ratnog zločina iz čl. 91. Kaznenog zakona za koje je Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu, kojem je dopis ODO-a u Zagrebu upućen, stvarno nadležno za postupanje.
88. Dana 30.11.2016. godine bez ikakvog objašnjenja spis je ovom parničnom sudu vraćen po Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci na daljnje postupanje. Nije navedeno da li je pokrenut u povodu ranijih dopisa i navoda ODO u Zagrebu bilo kakav izvid, postupak, ili se isti već vodi, ili da li se radi ili ne radi o kaznenim djelima bilo koje kvalifikacije, a kamo li da li se radi o djelima ratnog zločina.
89. Nadalje, treba napomenuti da okolnosti načina ratovanja i djelatnosti tužitelja koje je on naveo u svom iskazu saslušan osobno kao stranka, nisu predmet ovog spora, a iz iskaza svjedoka FA, sud je mogao utvrditi samo da on negira da bi digao u zrak kuću na kojoj je tužitelj bio suvlasnik i temeljem čega tužitelj potražuje štetu, a sve ostale okolnosti navedene u iskazu ovog svjedoka, nisu od značaja za odluku suda.
90. Treba dodati da ovaj sud u ovom ponovnom suđenju, temeljem stanja spisa i izvedenih dokaza, nije mogao utvrditi da bi štetu tužitelju prouzročio svjedok FA, za kojeg je sud, prema podacima zatraženima službeno od strane suda, te dobivenih po Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektor za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, KLASA: 120-01/06-01/71, URBROJ: 512M2-0101-17-24 od dana 02. kolovoza 2017. godine utvrdio da je isto tijelo Ministarstva obrane Republike Hrvatske izvijestilo sud o tome da su uvidom u službenu bazu podataka Ministarstva obrane utvrdili da je umirovljeni poručnik FA bio pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske od 01. travnja 1991. godine do 31. kolovoza 1999. godine.
91. Nadalje, treba napomenuti da se u ovom slučaju ne radi o ratnoj šteti, kako to u postupku navodi tuženik, obzirom da tužitelj navodi, a iz stanja spisa, tako i proizlazi da je predmetna šteta nastala u tijeku 1998. godine postavljanjem eksplozivne naprave (ožujak 1998. godine, prema dojavi V PP Karlobag izvršenoj dana 20.03.1998. godine po ŠA u 16,15, a da je očevid na licu mjesta, [adresa], vršen 20.03.1998. godine, prekinut u 20,00 sati, do 21.03.1998. godine u 08,00 sati u kojem periodu od 20.03.1998. u 20,00 do 21.03.1998. u 08,00 sati je trajao prekid zbog mraka, za koje vrijeme su mjesto događaja osiguravali djelatnici V PP-e [adresa]).
92. Nesporno je, prema utvrđenju ovog suda, da je Domovinski rat trajao od 17. kolovoza 1990. godine, do 30. lipnja 1996. godine, a kako to navodi i sam članak 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga za vrijeme Domovinskog rata (NN 117/03), koji se ne primjenjuje na ovaj konkretan slučaj, jer se štetni događaj, dogodio, definitivno po završetku Domovinskog rata i ratnih zbivanja na području Republike Hrvatske, a niti nema dokaza da bi štetu tužitelju počinio upravo pripadnik hrvatskih oružanih snaga, osim izjave tužitelja, koja bez provedenog postupka progona od nadležnih tijela progona nije materijalno dokazano.
93. Nadalje, na ovaj slučaj se ne primjenjuje niti Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (NN 117/2003. od 23.07.2003. godine, obzirom da on regulira u čl. 7. st. 1. da štetnik ima pravo samo na naknadu one štete koja je posljedica smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja, a u ovom konkretnom slučaju radi se o potraživanja materijalne štete, dok se prema čl. 8 istog Zakona uslijed uzroka navedenih u ovom Zakonu nadoknađuje se na teritoriju Republike Hrvatske u obliku obnove oštećenih ili uništenih materijalnih dobara sukladno odredbama Zakona o obnovi.
94. Nadalje, sud smatra da treba posebno napomenuti da je čl. 180. ZOO-a koji je regulirao odgovornost Republike Hrvatske za štete nastale uslijed akata nasilja ili terora, te prilikom javnih demonstracija i manifestacija, prestao važiti 02.02.1996. godine, te treba navesti da je taj zakonski članak ZOO-a brisan odredbom čl. 1. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 7/96) prema kojem Zakonu (čl. 2.) postupci za naknadu štete pokrenuti na osnovi čl. 180. prekidaju se i nastavit će se nakon što se donese poseban propis o odgovornosti za štetu uslijed terorističkih akata.
95. Obzirom da za odgovornost u odnosu na materijalnu štetu nanesenu oštećenom terorističkim aktom upućuje u samom čl. 8. Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (NN 117/2003.), na Zakon o obnovi, to je sud utvrdio da obzirom da je prije nastanka štetnog događaja u 1988. godine brisana odredba čl. ranijeg čl. 180 ZOO-a, a Zakon o obnovi, koji regulira naknadu materijalne štete nastale uslijed razornih djelovanja od početka velikosrpske agresije pa do okončanja mirne integracije, a ovaj štetni događaj i šteta u konkretnom slučaju nisu nastali za vrijeme Domovinskog rata, pa se prema utvrđenju ovog suda, niti ovaj propis ne može primijeniti za utvrđenje prava tužitelja na naknadu mu nastale štete, a i za isto je predviđen upravni postupak, a ne postupak pred redovnim sudom.
96. Sud je utvrdio da je u vrijeme nastanaka štetnog događaja bio na snazi Zakon o sustavu državne uprave iz 1993. (ZSDU/1993) koji je čl. 1., 2., 3. utvrdio koja su to tijela državne uprave, a među ostalim su to sva ministarstva Republike Hrvatske, čiji rad nadzire u skladu s odredbom čl. 9. ovog Zakona Vlada Republike Hrvatske, a da je prema čl. 13. tog Zakona za štetu nastalu nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, nadoknađuje Republika Hrvatska. Država, tj. Republika Hrvatska odgovora za rad svih svojih ministarstva, pa tako i Ministarstva unutarnjih poslova, tadašnjeg Ministarstva pravosuđa i svih drugih.
97. Iz članka 48. Ustava Republike Hrvatske posebna zašita se pruža vlasništvu – gdje se jamči pravo vlasništva građana, što znači da je vlasništvo posebno zaštićena kategorija, a nekretnina koja je uništena, a bila u suvlasništvu tužitelja, nesporno je bila vlasništvo u ¼ dijela tužitelja i uništena je na način koji je prema utvrđenju ovog suda bio teroristički akt načinom kojim je šteta počinjena, a obimom se radi o velikoj materijalnoj šteti.
98. Nadalje, sud je utvrdio da je i Ustavni sud Republike Hrvatske, u svojoj odluci broj: U-III-2314/2005 od 21.02.2007. godine objavljenoj u NN 36/07, zauzeo stajalište da se prema čl. 13. ZSDU/93 odgovara po načelu uzročnosti (cause), a ne po načelu krivnje (culpe). Ostaje nejasno kako drugostupanjski sud u svojoj ukidnoj odluci inzistira na činjenici da ne postoji odgovornost države, tj. tuženika za to što je na njezinom teritoriju, nakon prestanka ratnih aktivnosti i definitivno završetka rada njezinom državljaninu, a što je nesporno tužitelj u ovoj pravnoj stvari, nanesena materijalna šteta na nekretnini u njegovom suvlasništvu, da počinitelj takvog kaznenog djela nije pronađen i da nije kažnjen, a definitivno je takvo postupanje kazneno djelo, a ne neko minorno kršenje propisa npr. remećenjem javnog reda i mira, što je miniranje kuće zasigurno izazvalo u susjedstvu kuće u suvlasništvu tužitelja. Županijski sud u Osijeku navodi da je ovaj sud nezakonito postupao, ali ne nalazi nezakonitosti u činjenici da prema stavu tog drugostupanjskog suda, u stvari ne postoji ni po kojem osnovu odgovornosti države, tj. tuženika da na svom području osigura građanima, pa i tužitelju, zaštitu njegova vlasništva, života, tijela i sl., a da to tuženik nije učinio, da nije nakon nanošenja namjerne štete tužitelju pronašao počinitelja i kaznio ga, jer je upravo to zadatak države i njezinog zakonitog postupanja, te se više nego očito prema utvrđenju ovog prvostupanjskog suda i u ponovnom suđenju, radi o teškim propustima u radu više državnih tijela, te bi bilo neprimjeno, protivno svakom moralnom pogledu na svijet i zadatku pravosuđa, prihvatiti da isti onaj koji nije poduzeo dovoljno i nije proveo istragu i kazneni progon te kaznio počinitelja zlodjela, mogao isticati prigovor, jer upravo nije učinjeno tako nešto i ne postoji pravomoćna kaznena presuda, pa niti utvrđeno ime počinitelja, te da takav prigovor ide u korist onoga tko ga ističe, a na štetu tužitelja koji vezano uz isto nije mogao učiniti ništa da se dođe do kaznene presude. U takvom viđenju drugostupanjskog suda nema ravnopravnosti stranaka, već samo tumačenja na koje se poziva vezano uz odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u jednog njegovoj odluci, kako se u parnici ne može odlučivati da li je šteta nastala kaznenim djelom, kao prethodnim pravnim pitanjem, jer nije poznat počinitelj. Više je nego nesporno da u Republici Hrvatskoj, sudske odluke, tj. presedani nisu izvor prava. U zakonu o parničnom postupku, kao niti u kaznenom ili bilo kojem drugom zakonskom propisu nigdje nije propisano ono na što se poziva tuženik. Sud je u ovoj parnici iskoristio svoje pravo iz čl. 12. ZPP-a, te utvrdio temeljem svih raspoloživih dokaza, da je šteta na nekretnini u suvlasništvu tužitelja nastala upravo kaznenim djelom, bez pretenzije da preuzme i provede kazneni progon, utvrdi počinitelja, kazni ga ili slično, što je jasno i iz ranije odluke ovog suda. Nemoguća je situacija da onaj tko ne poduzme ono što je u njegovoj ovlasti, upravo takvu činjenicu koristi u svoju korist, a ne u korist onoga koji je takvim ponašanjem, ovdje tuženika, zakinut za istinu, pravednost i sve ono što je tužitelju trebala donijeti pravomoćna kaznena presuda. To je što je tuženik držao spis vezano uz ovo kazneno djelo bez poduzimanja potrebnih radnji radi utvrđenja počinitelja, a onda mirno uništio spis, jer je protekao rok za njegovo čuvanje, izvijestivši o tome indiferentno i bez ikakve nelagode tužitelja, kao i ovaj sud, za ovaj prvostupanjski sud ne znači nezakonito postupanje ovog suda, već neprihvatljivo postupanje tuženika, koje mu ne može i ne smije ići u korist. Da li građanin, a ovdje tužitelj, može i treba pretpostaviti da država neće učiniti potrebno da utvrdi počinitelja i kazni ga primjereno zakonu? Ovaj sud smatra da tužitelj nije trebao isto pretpostaviti, kao niti bilo koji drugi građanin ove države, a počinitelj, ako je živ i dalje mirno spava, dok tužitelj to ne može, jer mu je nanesene šteta, a pokušaj naplate iste u stvari je ismijan nemogućnošću utuženja u roku zastre vezano uz počinjenje kaznenog djela, jer miniranje nečije kuće, to zasigurno jeste u bilo kojem pravnom sustavu, pa i našem.
99. Ovaj prvostupanjski sud je i u ovom ponovnom suđenju stava da se barem u ovom parničnom postupku može tužitelju pružiti satisfakcija na način da se utvrdi da je kazneno djelo uzrokovalo nastanak materijalne štete čiji nastanak je nesporan, a počinitelj neutvrđen zbog nečinjenja ili dužnog nečinjenja nadležnih tijela tuženika, koji zaista apsurdno navodi da nije u njegovoj nadležnosti kazneni progon, a iz dopisa i odgovora ŽDO-a u Rijeci proizlazi da nitko ništa ne poduzima niti je zainteresiran za poduzimanje radnji radi utvrđenja počinitelja vezano uz uništenje kuće tužitelja, kao i da očito nema elemenata počinjenja kaznenog djela ratnog zločina u prisilnom iseljavanju iz kuća građana srpske nacionalnosti i odvoženja van mjesta njihovog dotadašnjeg stanovanja, na što je sud upozorio i samog tužitelja prilikom davanja njegova iskaza. Dakle, nikom ništa.
100. Sud je iz dopisa i odgovora Općinskog državnog odvjetništva u Gospiću, upućenog punomoćniku tužitelja na njegovo traženje informacije, utvrdio kako je isti ODO naveo da je utvrdio da je u evidenciji Općinskog državnog odvjetništva u Gospiću – upisnici, da je u upisniku kaznenih prijava protiv nepoznatih počinitelja evidentiran predmet pod brojem DO-KN-43/98, a vezano uz događaj koji je opisan u podnesku punomoćnika tužitelja. Predmet je zaprimljen od Policijske postaje Karlobag dana 27. ožujka 1998. pod brojem KU-7/98. Kao prijavitelj je navedena ŠA, a kao oštećenik BA, zbog kaznenog djela iz čl. 263. stavka 1. Kaznenog zakona/1997. Predmet je bio u evidenciji nepoznatih počinitelja do 19. ožujka 2003., odnosno, do nastupanja zastare za to kazneno djelo, sukladno članku 19. st. 1., alineji 4. KZ-11. Zbog proteka propisanog roka čuvanja arhiviranih predmeta, isti je izlučen i uništen dana 06. veljače 2008. godine.
101. Sud je iz ovog odgovora ODO-a u Gospiću utvrdio da je predmet u povodu štetnog događaja kojim je tužitelju nanesena materijalne šteta, uredno čuvan, arhiviran i uništen, kada je za to nastupilo vrijeme, obzirom na nastupanje zastare, pa je valjda, time ponašanje tijela progona i njihova pasivnost zakonita, za razliku od ranije odluke ovog prvostupanjskog suda, gdje drugostupanjski sud navodi da je odluka nezakonita.
102. Sud je utvrdio da je ODO u Gospića u zaključio da se radi o kaznenom djelu na štetu tužitelja i njegove imovine iz čl. 263. stavka 1. Kaznenog zakona/1997, pa ako ovaj sud prihvaća istu kvalifikaciju kaznenog djela iz čl. 263. st. 1. Kaznenog zakona iz 1997. godine, tada bi zastara za isto djelo počinjeno dana 19.03.1998. godine i kazneni progon nastupila dana 19. ožujka 2003. godine, dok je sud utvrdio da za predmetno kazneno djelo tuženik nije poduzimao neophodne radnje radi utvrđenja počinitelja i kaznenog progona počinitelja. Sud je stava da jedna odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne može nametnuti ograničenja koja nisu niti jednim zakonom propisana, a odnose se na pravo prvostupanjskog parničnog suda da kao o prethodnom pravnom pitanju odlučuje u pojedinoj pravnoj stvari o tome da li je šteta koja je predmet spora nastala kaznenim djelom, a vezano uz tvrdnju tuženika da ako je počinitelj nepoznat da parnični sud nema to pravo. Postavlja se legitimno pitanje, zašto je počinitelj nepoznat, zašto nije procesuiran i kažnjen, jer je miniranje nečije kuće u svim pravnim sustavima kazneno djelo. Sud smatra da je način počinjenja predmetnog kaznenog djela, kojim je šteta nanesena i cijeli kontekst i lokacija gdje se sve događa imalo značaj terorističkog akta, obzirom da je takav čin trebao i izazvao strah i teror među ostalim stanovništvom tog područja, kao i u odnosu na osobu tužitelja, bio čin zastrašivanja i upozorenja tužitelju i drugima da pripaze što rade i govore, a imajući u vidu značenje i sadržaj dokaza provedenih u ovoj parnici, vezano uz iskaz samog tužitelja saslušanog osobno kao stranke, kao i svjedoka predloženog po tužitelju.
103. Tuženik nije pokazao interes za utvrđenje tko je nanio predmetnu štetu tužitelju, kao niti za postupanja tužitelja o kojima on osobno iskazuje, upozoren da će o istome ovaj sud po službenoj dužnosti obavijestiti tijela progona i da sam sebe tereti za moguća kaznena djela počinjena za vrijeme Domovinskog rata. Tuženik nije imao problem vezano uz isto, jer za tuženika, tj. za državu, nije očito bilo razloga za iniciranje i provođenje bilo kakvih kaznenih postupaka, niti za jednu od okolnosti o kojima se podaci nalaze na raspravnom zapisniku s iskazom tužitelja, kao i onog sa iskazom svjedoka, dok je za uzrokovanje štete tužitelju miniranjem kuće, pokrenut postupak, dobio je poslovni broj, te bi to uglavnom bilo to i upravo u toj situaciji, tuženik koji je bio više nego pasivan i neažuran, ističe apsolutno sve prigovore kako bi se oslobodio odgovornosti spram tužitelja, a posebice prigovor zastare, iako je upravo tuženik bio dužan utvrditi sve okolnosti konkretnog slučaja, utvrditi identitet počinitelja i postupak voditi do pravomoćne kaznene presude pred nadležnim sudom. Tuženik ništa od toga nije učinio, te iako je to njegov očigledni propust, teret istog prebacuje na oštećenog, pa tako i nastupanje zastare za postupak koji tužitelj nije bio ovlašten niti voditi, niti išta vezano uz njega drugo učiniti, osim onoga što je učinio. 104. Nesporno je da u sličnim i na ovaj slučaj primjenjivim slučajevima Europski sud za ljudska prava utvrđuje da država u ovakvim situacijama stavlja prevelik teret na pleća oštećenih, to ovaj sud smatra da se isto događa i u ovoj konkretnoj parnici. Princip postupanja tuženika, a koji se može utvrditi temeljem stanja spisa jeste: ja sam jedinio ovlašten kazneno progoniti, utvrđivati, sudovi suditi, a to nisam učinio, a tebi (tužitelju koji je oštećen) je zbog istog nastupila zastara za utuženje i ne možeš mi ništa, pa niti ostvariti svoje Ustavom zagarantirano pravo da dobiješ sudsku zaštitu radi zaštite svojeg prava vlasništva, prava na dom, prava na sigurnost i mir. Predmetni čin miniranja kuće u suvlasništvu tužitelja, nije obično nanošenje štete opće opasnom radnjom, već je to zaista čin terora u punom smislu te riječi, kako se upravo isto tumači.
105. Sud je zapisnika o izvršenom očevidu na ostacima kuće koja je bila u suvlasništvu tužitelja, kao i iz izvršene procjene nastale nakon građevinskog vještačenja, utvrdio da je nesporno da Republika Hrvatska kroz svoja tijela vlasti, kako upravne (MUP) nije pružila mir i sigurnost tužitelju kao njezinu građaninu i to nakon završetka Domovinskog rata i mirne integracije, a niti je poduzela potrebne mjere radi utvrđenja počinitelja predmetne štete koja ima obilježja kaznenog djela terorizma (namjera izazivanja straha, užasa i osjećaja nesigurnosti građana), te da je o postojanju ovog kaznenog djela potrebno odlučiti kao o prethodnom pravnom pitanju, a vezano uz pitanje kako zastare potraživanja tužitelja, tako i vezano uz pitanje odgovornosti tuženika za tako nastalu štetu i njezinu naknadu.
106. Sud je iz dopisa MUP-a RH, Policijska uprava Ličko-senjska, Policijska postaja Karlobag, od 24. srpnja 2007. godine utvrdio da je je ista PP dostavila sudu „presliku zapisnika o izvršenom očevidu na licu mjesta u [adresa], u vezi postavljanja eksplozivne naprave na navedenoj adresi tijekom 1998. g.“.
34. Sud je tako iz predmetnog zapisnika o izvršenom očevidu utvrdio slijedeće: da je isti zapisnik već ranije navedene PP, Broj: 511-04-50-KU/7-98. od dana 25.03.1998. godine, koji se odnosi na postupanje u vezi čl. 154. st. 2. ZKP-a, na mjestu događaja u [adresa], općina [adresa], a da je izlazak policijske komisije bio povodom dojave TA, od 20.03.1998. u 16,15, da je istražni sudac bio obaviješten o hitnom slučaju i da je javio da neće doći na mjesto događaja, te da je uviđaj započet u 18,20.
107. Sud je iz ovog policijskog zapisnika utvrdio da je utvrđeno po službenoj osobi slijedeće stanje:
-da se mjesto događaja nalazi u mjestu [adresa], općina [adresa], te isto mjesto nije izmijenjeno;
- da se objekt nalazi s desne strane Državne ceste br. 8, gledano iz pravca Senja u pravcu [adresa], na udaljenosti od iste za 8,70 metara, te je isti objekt dužine 22,10 metara i širine 18,50 metara
108. Nadalje, sud je utvrdio da je policija na listu mjesta zapisnički konstatirala da isti objekt čini jedan dio koji se nalazi ukopan u zemlju, krov kojeg čini betonska ploča, a ista se nalazi u razini DC-8. Za PTM uzet je istočni ćošak betonske ploče koji se nalazi na 8,7 m udaljenosti od DC-8. Od PTM u pravcu juga, na udaljenosti od 4,80 m, na istočnom dijelu objekta nalazi se rupa nepravilnog oblika, otvor 2,00 x 1,30 m. Na udaljenosti od PTM za 7,80 m nalazi se dvokrilni drveni prozor širine 1,90 m, a nalazi se na visini 1,00 m od poda. U istom pravcu, na udaljenosti od PTM za 12,50 m nalaze se jednokrilna željezna vrata na kojima su vidljiva oštećenja – puknuće stakla koje se nalazi na donjem dijelu vrata. U isti objekt se ulazi s južne strane, preko terase dimenzija 6,70 x 4,60 m, na kojem se nalaze jednokrilna vrata, a koja su nađena u položaju otvoreno, dok je brava zatečena u položaju zaključano. 109. Sud je iz citiranog policijskog zapisnika utvrdio da je policija navela kako ulaskom na ista vrata se dolazi u hodnik dimenzija 2,70 x 1,20 m u kojom se nalaze 4 prevrnute metalne stolice, koje su bez oštećenja. Na kraju istog hodnika dolazi se do vrata koja su nađena u položaju otvoreno, dok su ista stajala na jednom od tri nosača, a kroz ista vrata ulazi se u dnevni boravak i kuhinju koji čine jednu prostoriju. 110. Dnevni boravak je dimenzija 4,20 x 4,40 m, u kojem se uz istočni zid nalazi stolica u stanju prevrnuta – bez oštećenja, a uz južni zid iste prostorije nalazi se regal potpuno uništen, te dvije fotelje koje su također uništene. Uz zapadni zid rečene prostorije nalazi se trosjed koji je pokriven prašinom, te su vidljiva manja oštećenja istog, a pod iste prostorije je prekriven tepisonom, koji je vidno oštećen. 111. Nadalje, iz ovog policijskog zapisnika, sud je utvrdio da je policija na očevidu opisala zatečeno, te tako da uz sjevernu stranu dnevnog boravka se nalazi kuhinja dimenzija 4,20 x 3,90 m, između kojih se ne nalazi nikakva pregrada, a na istočnom zidu iste prostorije nalazi se rupa nastala od eksplozije, nepravilnog oblika, dimenzija 2,00 x 1,30 m. Uz sjeverni zid kuhinje vidljiva su oštećenja na slijedećim predmetima: hladnjak, kombinirani štednjak, dva viseća ormarića, ormarić za posuđe, sudoper, bojler i napa. S lijeve strane uz zapadni zid nađena je TA peć, također uništena. 112. Sud je utvrdio da je policija konstatirala da od ulaznih vrata objekta, za 1,50 m na lijevoj strani nalazi se drugi hodnik dimenzija 7,50 x 1,20 m, te da s lijeve strane hodnika nalazi se kupaona, WC i spavaća soba. U kupaoni koja je dimenzija 1,60 x 1,50 m, nalazi se tuš kabina, WC školjka, ogledalo i umivaonik, koji nisu vidljivo oštećeni, osim što su vrata nađena polegnuta na zid. WC koji je dimenzija 1,00 x 1,50 m, u kojem se nalaze bojler, WC školjka i umivaonik, također nije oštećen. U spavaćoj sobi, koja se nalazi s lijeve strane hodnika, dimenzija 4,20 x 4,00 m, u kojoj se nalaze bračni krevet, kauč, dječji krevetić, dva noćna ormarića i peterokrilni ormar, nisu zamijećena nikakva oštećenja.
113. Na kraju hodnika se nalazi ostava dimenzija 1,20 x 1,00 m, u kojoj se nalazi radna odjeća i obuća, na kojima je vidljivo da nema nikakvih oštećenja. 114. Na desnoj strani, na dnu hodnika nalazi se soba dimenzija 4,20 x 4,00 m u kojoj se nalazi kauč, prevaljena fotelja te uništena fotelja. Na istom zidu iste nalazi se uzidani otvor, na visini od poda za 1,00 m, koji spaja tu prostoriju s dnevnim boravkom. Iz iste prostorije ulazi se u kupatilo dimenzija 2,00 x 2,00 m, u kojem se nalazi kada, bojler, WC školjka, veš mašina, 1 zidni ormarić i 1 podni ormarić, a na istima nisu vidljiva oštećenja.
115. Sud je utvrdio da je policija navela da s vanjske strane istočnog zida, ispod otvora nastalog uslijed eksplozije, pronađen je izgorjeli sporogorući štapin dužine 5 m, te na južnoj strani od ulaza u kuću, za oko 4,20 m pronađen je izgorjeli sporogorući štapin dužine 0,20 m. 116. Nadalje, sud je utvrdio da je policija navela da su na mjestu događaja pronađeni tragovi zemlje i prašine, te stakla i baruta, dok su s mjesta događaja za potrebe vještačenja uzeti slijedeći predmeti:
- štapin dužine 5 m,
- dijelovi kalijeve peći,
- dijelovi mont-blokova kamenog zida,,
- acetonski bris barutnih čestica,
- fragmenti betonske žbuke komada cigle.
117. Lice mjesta je fotografirano i skicirano po kriminalističkom tehničaru PU Ličko- senjske Gospić. Uviđaj je završen 21.03.1998. godine u 10,00 sati. U zapisniku se nalazi i napomena: „U vremenu od 20.03.1998. god. od 20,00 sati, do 21.03.1998. god., 08,00 sati uviđaj je bio prekinut poradi mraka, te su u navedenom vremenu mjesto događaja osiguravali djelatnici V PP-e [adresa].“.
118. Sud je utvrdio da tuženik dostavlja podatke o tome kako za vrijeme djelovanja u Domovinskom ratu, nisu zabilježene oštećenja predmetne kuće, što i nije neobično jer je do istog oštećenja došlo nakon završetka rata i mirne integracije, početkom 1998. godine, pa je tako tužena dostavila dokaz da ista šteta, definitivno nije nastala u periodu od početka do kraja Domovinskog rata i mirne integracije, te time ni na koji način ne može biti ratna šteta.
119. Sud je utvrdio da je tužitelj u vrijeme nastanka štete bio u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Gospiću bio upisan kao suvlasnik u ¼ dijela na predmetnoj nekretnini koja je oštećena početkom 1998. godine, u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što je kčbr. [katastarska čestica] Zgrada i dvorište. Sud je utvrdio da je tužitelj dao sačiniti vjštačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ing. građ. Zdravku Zoriću iz Zagreba, na okolnost visine štete na stambenom objektu kojeg je bio tužitelj suvlasnik, a za koji potražuje naknadu štete u ovoj pravnoj stvari, koji je sačinjen 2005.godine.
120. Sud je, kako je to već ranije navedeno, u ovoj pravnoj stvari odredio održavanje i provođenje očevida na licu mjesta, [adresa], kčbr. [katastarska čestica], z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] po Općinskom sudu u Gospiću, uz stranke i sudskog vještaka dipl. ing. RA iz Ing eksperta d.o.o. iz Zagreba, a radi utvrđenja visine štete nastale na predmetnoj nekretnini, razmjerno suvlasničkom dijelu tužitelja, gdje je dana 21.05.2019. godine, na dan istog očevida utvrđeno da uništena zgrada koje je tužitelj bio suvlasnik u vrijeme nastanaka štetnog događaja 1998. godine, kada je tužitelj pokazao zgradu koja se u naravi koristi kao stambeno-poslovni objekt, dodajući da je isti u međuvremenu otuđen i da tužitelj nije više vlasnik istog.
121. Sudski vještak dipl. ing. RA konstatirao je da objekt koji je predmet vještačenja više ne postoji, a prema iskazu tužitelja da je srušen i da je na tom mjestu sagrađen novi stambeno-poslovni objekt, te tužitelj pokazuje mjesto gdje je sporni objekt bio sagrađen, kao i površinu istog i opisuje materijal od kojeg je bio sagrađen, kao iš to navodi daje objekt bio miniran, te da je bio u cijelosti uništen, tj. da više nije bio podoban za život i boravak ljudi.
122. Sud je iz provedenog građevinskog vještačenja po Ing ekspertu d.o.o. tj. dipl. ing. RA sudskom vještaku iz istog utvrdio da je vještak nakon obavljenog uviđaja na nekretnini koja je predmet vještačenja, te da je svoj nalaz i mišljenje uz obavljeni očevid na licu mjesta za potrebe ove parnice, vještak imao na uvid izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška] Cesarica (str. spisa 11), procjembeni elaborat br. 10- 5/05 koji je u listopadu 2005. godine sačinio Zdravko Zorić, dipl. ing. građ. (strana spisa 12-20), kao i zapisnik o uviđaju sastavljen u ime V Policijske postaje [adresa] 25.03.1998. godine (str. spisa 40-42).
123. Sud je utvrdio da vještak navodi koje je zatečeno stanje na uviđaju u [adresa], koji je izvršen 21.05.2019. godine, gdje je utvrđeno da zgrada tužitelja, koja je prema navodima u tužbi bila oštećena, više ne postoji, te je zk.č.br. 1/296 k. o. [katastarska općina], koja odgovara k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izgrađena nova zgrada, a stanje zgrade koje ja predmet ovog spora, vještak utvrđuje iz dokumentacije priležeće spisu.
124. Sud je utvrdio da stanje zgrade prema dokumentaciji priležećoj spisu, sudski vještak dipl. ing. RA iz Ing eksperta d.o.o. daje iz Zapisnika V. Policijske postoje [adresa] (list spisa 40-42), a kao što je već sam sud naveo u ranijem dijelu obrazloženja ove presude, kao i što vještak daje prikaz utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka Zdravka Zorića dipl. ing. građ. (list spisa 12-20), gdje taj vještak navodi:
125. „S obzirom da stupanj oštećenja građevine takav da konstruktivni elementi ne zadovoljavaju svoju funkciju, preostali dijelovi građevine se moraju ukloniti i njihova vrijednost se izuzima iz procjene. (…) Građevina je sagrađena 1980. godine, katnosti suteren i prizemlje. (…) Izgrađena je kao zidana konstrukcija. Temelji su betonski trakasti sa izvedenom hidroizolacijom, a nosivi zidovi su od blok opeke debljine 25 cm. Pregradni zidovi debljine su 10 cm. Stropna konstrukcija je puna armiranobetonska ploča. Krovna konstrukcija je ravna armiranobetonska ploča sa svim potrebnim slojevima hidroizolacije. Pročelja su djelomično ožbukana fasadnom žbukom, a djelomično obložena poluobrađenim kamenom. Prozori su drveni. Zidovi su ožbukani te soboslikani. Podovi u sobama imaju završnu oblogu od tepisona, dok je u sanitarnom čvoru, kuhinji i pojedinim prostorijama završna obloga poda od keramičkih pločica. Terasa u prizemlju ima opločenje teracco pločama. Građevina je priključena na vodoopskrbu, električnu energiju i telefon. Instalacija kanalizacije je priključena na izgrađenu sabirnu jamu. Grijanje predmetnog objekta vrši se pomoću električne energije i na kruta goriva (kaljeva peć).“
126. Sud je utvrdio da je građevinski vještak dipl. ing. RA iz Ing eksperta d.o.o. prikazao procjenu vrijednosti oštećenja na nekretnini tužitelja (list spisa 121 – Tabela), te da navodi da je vrijednost novogradnje 1.629.760,00 kn, da je izgrađena 1980., da je preostala sadašnja vrijednost 1.368.998,40 kn, a da obzirom da prema zk. Izvatku je tužitelj bio suvlasnik u ¼ dijela, procijenjena visina štete srazmjerno suvlasničkom dijelu tužitelja iznosi 342.250,00 kn, odnosno, 46.001,00 EUR. 127. Sud je utvrdio da je mišljenje sudskog vještaka dipl. ing. RA iz Ing eksperta d.o.o. da je on prema rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 08. studenog 2017. dobio kao zadatak građevinsko vještačenje na okolnost visine štete nastale na nekretnini tužitelja, što je nekretnina sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica], zgrada i dvorište, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća u [adresa], a radi utvrđenja visine štete koju je pretrpio tužitelj srazmjerno tužiteljevom suvlasničkom dijelu. Nakon obavljenog uviđaja 21. svibnja 2019. godine, preuzimanja i detaljnog proučavanja predmetnog spisa, sudski vještak dipl. ing. RA iz Ing eksperta d.o.o. dao je ovaj nalaz i mišljenje.
128. Sud je utvrdio da u svom mišljenju sudski vještak građevinske struke daje mišljenje u kojem navodi da budući da je prilikom uviđaja na nekretnini u [adresa], utvrđeno da zgrada tužitelja, koja je prema navodima u tužbi bila oštećena, u naravi više ne postoji, te je na zk.č.br. 1/296 k. o. [katastarska općina], koja odgovara k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izgrađena nova zgrada, stanje nekretnine prije i nakon oštećenja utvrđeno je prema dokumentaciji priležećoj spisu.
129. S obzirom da iz dokumentacije priležeće spisu proizlazi da su prilikom štetnog događaja nastala konstruktivna oštećenja, te da je građevinu bilo potrebno ukloniti, vrijednost oštećenja je jednaka građevinskoj vrijednosti zgrade.
130. Sud je utvrdio da je sudski vještak mišljenja da procijenjena visina štete na nekretnini tužitelja, odnosno na zgradi koja je u vrijeme štetnog događaja bila izgrađena na zk.č.br. 1/296 k. o. [katastarska općina], što odgovara k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], iznosi 1. 368.998 kn.
131. Nadalje, da prema izvatku iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji prileži spisu (strana spisa 11), suvlasnički udio tužitelja iznosi 1/4, mišljenje je sudskog vještaka da slijedom toga procijenjena visina štete srazmjerno suvlasničkom dijelu tužitelja iznosi 342.250,00 kn, odnosno 46.001,00 EUR.
132. Tužitelj i tuženik na ovako provedeno građevinsko vještačenje na okolnost utvrđenja visine materijalne (imovinske štete) nastale na nekretnini tužitelja, nije imao primjedbi, te je tužitelj s istim uskladio svoj tužbeni zahtjev kao na ročištu kod ovog suda dana 07. lipnja 2021. godine, da bi isti u ponovnom suđenju uskladio podneskom od 13.05.2026. i neposredno na ročištu kod ovog suda 21. svibnja 2026. godine, usklađivanjem kunskog iznosa utvrđene visine štete provedenim građevinskim vještačenjem u ovoj parnici u EUR kao važećoj valuti Republike Hrvatske prema fiksnom tečaju konverzije kune u EUR, te prema toj konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva tužitelj potražuje od tuženika iznos naknade štete za uništenu kuću u suvlasničkom dijelu tužitelja od ½ iznos od ukupno 45.424,38 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos počev od 01. siječnja 1999. godine pa do isplate, kao i troškove postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iste troškove od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
.
133. Sud je nalaz i mišljenje Ing eksperta d.o.o. i sudskog vještaka građevinske struke dipl. ing. RA, prihvatio u cijelosti kao objektivan, detaljno obrazložen, zasnovan na utvrđenjima iz očevida obavljenog na licu mjesta, te spisu priležeće dokumentacije, te u cijelosti dano u skladu s pravilima znanosti i struke. 134. Sud je utvrdio iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke od 09.03.2016. godine utvrdio da je tužitelj iskazao da na upit raspravnog suca da je njegova obiteljska kuća u [adresa] srušena 19.03.1998.g. kada je tužitelj već bio u Njemačkoj, kao što je ranije iskazao u ovom svom iskazu. U tom trenutku u toj tužiteljevoj kući nije nitko živio, a on i njegova supruga su zajedno kupili kuću 1985.g., koja kuća je već bila izgrađena, te su oni poslije toga jedan dio dogradili. Ta kuća je u konačnici imala dvije etaže, i to prizemlje i kat, a obje etaže su imale oko 200 m2, i ta kuća je služila za život tužiteljeve obitelji. Tužitelj je iskazao da je on formalno odjavljen s te adrese 2004.g. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je kuća bila potpuno namještena i imala sve kućanske aparate, jer su tamo živjeli kao četveročlana obitelj. Kuća je imala 4 spavaće sobe, 3 kupaone zajedno s wc-om, dnevnu sobu, blagovaonu, kuhinju i veliku terasu.
135. Tužitelj je iskazao da iz policijskog očevida i sačinjenog policijskog zapisnika proizlazi da je netko postavio eksplozivnu napravu i na taj način uništio tužiteljevu kuću. Oni (tužitelj i njegova obitelj) kuću nisu obnavljali i prodali su tako oštećenu i srušenu kuću negdje 2012. godine. Ne zna više koliko su novaca dobili, ali o tome postoji kupoprodajni ugovor koji će njegov odvjetnik dostaviti na sud. Tužitelj navodi da je on odgovorio da je zainteresiran za daljnje vođenje kaznenog postupka radi utvrđenja odgovornosti za rušenje tužiteljeve kuće, ali da tužitelj nije obaviješten o tome da bi išta po tom pitanju bilo poduzeto, a što je tužitelj odgovorio na izričit upit gđe. UA iz Općinskog državnog odvjetništva iz Gospića. Tužitelj je iskazao da niti njegov odvjetnik nije dobio informaciju da bi se intenzivnije nastavio kazneni postupak ili kaznio počinitelj.
136. Tužitelj u svom iskazu, u bitnome, navodi da mu je kuća srušena iz političkih motiva koje on detaljno obrazlaže u svom iskazu. Sud iskaz tužitelja saslušanog osobno kao stranke u dijelu koji je bitan za vrijeme, obim i način nastanka predmetne materijalne štete na nekretnini u suvlasništvu tužitelja, poklonio vjeru u cijelosti, jer je taj dio iskaza tužitelja podudaran s dokumentacijom koja prileži spisu i ne odudara od iste, vezano uz izgled predmetne nekretnine, te ostale elemente iz kojih je sud utvrdio da se podudaraju s utvrđenjima policije prilikom vršenja uviđaja na licu mjesta, kao i utvrđenja građevinskih vještaka vezano uz vrstu i obim oštećenja nekretnine, te visinu štete koja je nastala na nekretnini u suvlasništvu tužitelja. 137. Prema utvrđenju ovog suda, odlučujući o istome kao prethodnom pravnom pitanju iz svih već ranije detaljno obrazloženih razloga, miniranje kuće tužitelja je teroristički akt, postojanje kojeg je tužitelj prema utvrđenju ovog suda, dokazao u ovom parničnom postupku. Sud je utvrdio da u ovoj parnici, obzirom da ne postoje tragovi o kaznenom progonu ili presuđenju za isto djelo iz ožujka 1998. godine, koje je uzrok nastanak štete tužitelju koja je predmet ovog spora, morao kao za prethodno pitanje utvrditi postojanje obilježja kaznenog djela, a u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a. 138. Sud cijeni i okolnost da je u povodu istog štetnog događaja ODO u Gospiću potvrdilo da je on evidentiran u predmetu DO-KN-43/98, koji je osnovan po zaprimanju kaznene prijave Policijske postaje Karlobag 27. ožujka 1998. godine, protiv nepoznatog počinitelja dovođenjem u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 263. stavka 1. Kaznenog zakona/1997. godine, te da se predmet nalazio u evidenciji protiv nepoznatih počinitelja do 19. ožujka 2003. godine kada je nastupila zastara progona za ovo djelo iz čl. 263. st. 1. KZ-a, pa kako tuženik zaključuje, da kaznena prijava nije podnesena zbog kaznenog djela protudržavnog terorizma iz čl. 141. Kaznenog zakona, a kako počinitelj nije otkriven da je nastupila zastara, te da je predmet izlučen i uništen u skladu s rokovima čuvanja. Ovdje valja napomenuti da bi paljenje vatre, spaljivanje korova i sl u blizini tužiteljeve kuće blla „obična općeopasna radnja“, ali da prema utvrđenju ovog suda, miniranje tužiteljeve kuće, ipak predstavlja čin terorizma, u svim njegovim obilježjima, jer se razlikuje od ostalih općeopasnih radnji. Obzirom da tuženik osim policijskog očevida i ocjene policije o kvalifikaciji definitivno kaznenog djela, nije učinio ništa da utvrdi o čemu se točno i kako radilo, tko je isto učinio, da ga procesuira i kazni, to sud cijeni da mu temeljem zakonskih propisa Republike Hrvatske pripada pravo da za potrebe ovog postupka, ne utvrđujući krivca i ne provodeći kazneni postupak, utvrdi da je šteta nastala aktom terora nakon završetka ratnih aktivnosti i neovisno o političkoj konotaciji za koju je tužitelj uvjeren da postoji, a tuženik nije učinio potrebno da utvrdi tko je, što je i kako učinio tužitelju, koji su motivi, a što su posljedice, te izrekne odgovarajuću kaznu, a što bi se učinilo u sustavu poštivanja i postojanja pravne države i pravne sigurnosti, u odnosu na svakog, pa tako i tužitelja.
139. Sud je tako, na osnovi cjelokupno provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je nepoznata osoba eksplozivnom napravom digla u zrak i teško oštetila nekretninu sagrađenu na kč. br. [katastarska čestica], zgrada i dvorište, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća u [adresa], u suvlasništvu tužitelja ¼ dijela, da se radi o nastanku ukupne štete u preostaloj sadašnjoj vrijednosti izraženu u kunama od 1.368.998,40 kn za cijelu nekretninu, a za suvlasnički dio tužitelja od ¼ dijela o materijalnoj šteti u visini od 342.250,00 kn, a sve prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka dipl. ing. RA iz Ing eksperta d.o.o., te da se tako radi o velikom razaranju, te da je time djelo nepoznatog počinitelja ispunilo karakteristike iz čl. 141, a u vezi s odredbom čl. 155. st. 2. - sve Kaznenog zakona (NN 110/1997.), koji je objavljen 21.10.1997. godine u Narodnim novinama, i koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja predmetnog djela i štete tužitelju.
139. Tako je sud utvrdio i ovom ponovnom suđenju kao prethodno pitanje da je šteta koja je predmet ovog spora i za koju tužitelj traži od tuženika naknadu, nastala postavljanjem eksploziva kojim je uništena nekretnina koja je bila u suvlasništvu tužitelja i služila kao obiteljska kuća tužitelja i njegove obitelji, te da je time ispunjeno obilježje protudržavnog terorizma iz čl. 141 Kaznenog zakona, jer je taj akt izazvao nesigurnost kako za tužitelja i njegovu obitelj, ali i za druge građane koji su to znali, doživjeli, čuli i vidjeli, jer dizanje u zrak eksplozivom nečije obiteljske kuće 1998. godine zasigurno je izazivanje opasnosti za ljude ili imovinu, koje je prouzročilo osjećaj osobne nesigurnosti kod građana, a kako je istim aktom prouzročeno veliko razaranje, u smislu odredbe čl. 155. Kaznenog zakona, to je sud utvrdio da je čl. 155. Kaznenog zakona zapriječena kazna zatvora od najmanje pet godina. Radi se o terorističkom aktu općeopasnom radnjom (eksplozivnom napravom).
140. Šteta je nastala 19.03.1998. godine, 20.03.1998. godine prijavljena policiji, kako je to sud već ranije utvrdio i obrazložio. Kako se u ovom slučaju radi o specifičnoj situaciji u kojoj ne postoji dokaz da je vođen ili dovršen kazneni postupak, a isto je bio zadatak tijela kaznenog progona, obzirom na obim, vrstu i prirodu štetne radnje, ne radi se o klasičnom zahtjevu za naknadu štete, već na traženje naknade štete kao posljedice terorističkog akta, tj. kaznenog djela, pa se na ovaj konkretan slučaj, radi utvrđenja da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, ima primijeniti odredba čl. 377 ZOO-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka predmetne materijalne štete. Na osnovu tog utvrđenja, ima se primijeniti zastarni rok određen za zastaru krivičnog gonjenja predmetnog kaznenog djela terorizma iz čl. 141. u vezi odredbe čl. 155. st. 2. Kaznenog zakona. Zastara pokretanja kaznenog postupka za ovo kazneno djelo prema odredbi čl. 19. st. 1. alineja 3. Kaznenog zakđenju ona je 10 godina. Prema odredbi čl. 20. st. 1. Kaznenog zakona, zastara pokretanja kaznenog postupka počinje teći od dana kad je kazneno djelo počinjeno, što je bio 19.03.1998. godine, a zastara nastupa prema odredbi čl. 20. st. 6. Kaznenog zakona u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara za pokretanje kaznenog postupka.
141. Dakle, prema utvrđenju ovog suda, zastara pokretanja kaznenog postupka u povodu ovog kaznenog djela za koje je zapriječena kazna zakona od najmanje pet godina zatvora, deset godina, a počela je teći od 19.03.1998. godine i nastupila bi 19.02.2008. godine, a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 21.06.2006. godine, s time da je do prekida zastare došlo i prije podnošenja tužbe, podnošenjem 08.02.2006. godine od strane tužitelja tuženiku u smislu odredbe čl. 186a ZPP-a, zahtjeva za mirno rješenje spora.
142. Slijedom svih navedenih utvrđenja, sud je i u ponovnom suđenju tvrdio da je neosnovan prigovor tuženika da bi nastupila zastara tužiteljeva potraživanja naknade štete, za koju je sud utvrdio da je nastala kao posljedica počinjenja kaznenog djela terorizma s posljedicom velikog razaranja, kako u odnosu na cijelu nekretninu, tako i u odnosu na suvlasnički dio tužitelja i tako utvrđenu visinu štete.
143. Sud je utvrdio da je čl. 48. Ustava Republike Hrvatske zajamčeno pravo vlasništva, koje je ovim štetnim činom koji ima sve karakteristike terorizma iz čl. 141 u vezi čl. 155. Kaznenog zakona, zasigurno povrijeđeno, a tumačenje svih postojećih propisa na način da niti jedna odredba istih ne daje tužitelju pravo da potražuje i dobije od tužene naknadu štete, zasigurno bi predstavljala povredu tužiteljevih ljudskih prava i osnov za eventualnu ustavno-pravnu zaštitu kao i eventualnu međunarodnu zaštitu, na primjenu čijih načela je Republika Hrvatska pristala i koju je primjenu prihvatila.
144. Nadalje, sud je utvrdio da je tužitelj točno ustvrdio u tijeku ovog postupka da je tužena dužna na svojem cijelom teritoriju osigurati i organizirati red, mir, pravni poredak i sigurnost građana i njihove imovine.
145. Sud je utvrdio da je neosnovan prigovor tuženika da bi se radilo o ratnoj šteti za koju tuženik ne odgovora, jer šteta nije nastala za vrijeme trajanja Domovinskog rata i do dovršetka mirne integracije, o čemu je dokaz upravo dostavila i sama tuženica dostavom potvrda da za vrijeme trajanja Domovinskog rata ista šteta nije nastala niti evidentirana. Nadalje, netočna je tvrdnja da saslušani svjedok, FA nije bio u vrijeme nastanka štete pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske, jer iz potvrde na listu spisa 78, kako je to sud već ranije naveo i obrazložio, sud je utvrdio da je bio pripadnik iste od 01. travnja 1991. godine do 31. kolovoza 1999. godine. Treba napomenuti da sud nije mogao utvrditi da bi upravo navedeni FA počinio predmetno kazneno djelo na štetu tužitelja, na što tužitelj upire u tijeku ovog postupka, a to iz razloga što državna tijela progona, nisu proveli radnje potrebne za utvrđenje počinitelja ovog kaznenog djela. Sud smatra da osoba počinitelja nije niti bitna, već činjenica da je kazneno djelo počinjeno, da tuženik, koji je to bio dužan isto nije spriječio, a vidljivo je da počinitelja nije niti pronašao niti kaznio. To su okolnosti zbog kojih tužitelj kao oštećeni ne može i ne treba snositi štetne posljedice. Pri tome o izostanku kaznenog progona i presude, te povratu ovog parničnog spisa od nadležnog ODO-a bez ikakvog objašnjenja vezano uz iskaze tužitelja i svjedoka FA, za koje je ODO u Zagrebu naveo da iz sadržaja spisa proizlazi da se radi o djelima koja imaju karakteristiku ratnog zločina, ovaj sud nema što za iskazati, jer isto nije u njegovoj nadležnosti.
146. Ono što je bitno u ovoj pravnoj stvari je da je šteta počinjena kaznenim djelom terorizma, da počinitelj nije poznat, a da tužena i prema Zakonu o sustavu državne uprave i čl. 13. istog Zakona iz 1993. godine, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka predmetne štete kao posljedice kaznenog djela, odgovara fizičkoj i pravnoj osobi, pa tako i tužitelju, odgovara za štetu koja je nastala nepravilnim ili nezakonitim obavljanjem poslova državne uprave i da tu štetu Republika Hrvatska nadoknađuje. Ovaj sud smatra da nije potrebno da u ovoj parnici se utvrdi ime i pozicija svakog od državnih službenika, dužnosnika i zaposlenika koji nisu pridonijeli utvrđenju i procesuiranju i kažnjavanju počinitelja, ali isto tako ovaj sud cijeni da nije moguće ustvrditi da je tuženik postupao bez propusta, jer prvenstveno nije spriječio nastupanje štetne radnje kaznenim djelom terorizma, a nakon toga nije poduzeo ono što je sve bilo potrebno za utvrđenje identiteta počinitelja i njegovo kažnjavanje u skladu s propisima Republike Hrvatske.
147. Država, tj. tuženik odgovara za rad svih svojih tijela, i to objektivno, za utvrđenu štetu koja je posljedica ovdje nečinjenja nadležnih državnih tijela (MUP je dužan pružati zaštitu i sprječavati nastanak štetnih dijela, a posebno takvog značenja i obima kao što je to sud utvrdio da je u konkretnom slučaju bilo), te je tako Republike Hrvatska, odgovorna za sva svoja ministarstva, i to zbog nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne i javne uprave, kao posljedice vladavine prava kao jednog od najvažnijih Ustavnih kategorija koje štiti sam Ustav.
148. Kako se ovdje radi o izvanugovornoj odgovornosti tuženika, sud je utvrdio da je tužitelj dokazao nastanak štete, uzročno-posljedičnu vezu između terorističkog akta i njemu nastale štete, da je isto nastupilo zbog izostanka pravilnog rada nadležnih državnih tijela, koji nisu osigurali mir, red, pravni poredak, te sigurnost osoba i imovine građana, pa tako i tužitelja, te da je time, dokazan svaki element potreban za utvrđenje odgovornosti tužene, jer je osiguravanje mira i sprječavanje terorizma opasna djelatnost, koju tužena nije pravilno pružala tužitelju, a što je dovelo do nastanka predmetnog kaznenog djela, pa uz navedene propise ima se primijeniti i odredbe čl. 154., 155., 173., u vezi odredbe čl. 174 – sve ZOO-a, kao i odredbe čl. 185., čl. 189. st. 2. ZOO-a, te čl. 190 – sve ZOO-a.
149. Dakle, ne pružanjem adekvatne zaštite putem svojih nadležnih tijela, kojima je to bila dužnost, tužena odgovara za štetu i dužna je istu naknaditi, a koja je nastala kao posljedica terorističkog akta počinjenog 1998. godine, nakon ratnih zbivanja na području Republike Hrvatske, te je tužitelj dokazao uzročno-posljedičnu vezu između takovog propusta nadležnih tijela tužene, nastale štetne radnje i štete koja je nastala kao posljedica istog, a takav čin miniranja nečije obiteljske kuće u mirnodopsko doba zasigurno širi strah i paniku, stvara nesigurnost i nemir, te strah kod stanovništva, pa tako i kod tužitelja i njegove obitelji.
150. Sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o materijalnoj (sada imovinskoj) nepopravljenoj šteti, čija se vrijednost procjenjuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke (čl. 189. st. 2. ZOO-a), te je sud utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost i visinu svog tužbenog zahtjeva, tj. visinu materijalne štete koja mu je nastala kao posljedica terorističkog akta, u iznosu od 342.250,00 kn, koji je prikazan u važećoj valuti Republike Hrvatske, što je EUR, prema fiksnom tečaju konverzije, iznos od 45.424,28 EUR, koji je iznos je sud tužitelju dosudio u cijelosti kao pod toč. I. izreke ove presude.
151. Treba napomenuti da je kamatu sud dosudio od presuđenja, tj. od vremena utvrđenja visine iste materijalne nepopravljene štete, što je dan sada 22. srpnja 2026., u skladu s odredbama ZOO-a koji je bio u vrijeme nastanka štete, kao pod toč. I. izreke ove presude, dok je sud odbio zahtjev tužitelja da mu se na ovaj iznos dosudi zatezna kamata zatražena za period od 01.01.1999. godine pa zaključno s danom 21. srpnja 2026. godine, kao pod toč. II. izreke ove presude, jer prema utvrđenju ovog suda prije presuđenja ista šteta nije bila niti utvrđena niti dospjela, te tužena nije mogla doći u zakašnjenje.
152. Nadalje, prema utvrđenju ovog suda, bila bi nespojiva i nezakonita situacija da se visina štete utvrđuje u vrijeme presuđenja (iz građevinskog nalaz i mišljenja Ing eksperta d.o.o. isto je sud utvrdio), a da kamata na tako utvrđenu visinu teče od bitno ranije.
153. Sud je prigovore tuženika kojima je pokušao u ovom postupku isključiti svoju obvezu naknade štete tužitelju, utvrdio neosnovanim, a one koji nisu ni u kakvoj vezi sa stanjem spisa i vremenom počinjenja štete, irelevantnim za predmet spora. Treba napomenuti da je neosnovan prigovor o promjeni činjeničnog supstrata na kojem se zasniva tužba, već se tužitelj u ponovljenom suđenju osvrnuo se na navode i tumačenje drugostupanjskog suda u ukidnom rješenju, na što tužitelj ima pravo koje je iskoristio. Zasigurno je postoje razlozi za odbačaj tužbe, kako to stavlja u izgled tuženik, obzirom da na tim činjeničnim navodima nije bio pokrenut postupak za mirno rješenje spora, koji je pokrenut i okončan daleko prije ukidne drugostupanjske odluke i tamo iznesenih činjeničnih i pravnih viđenja predmeta ovog spora.
154. Na osnovi ovako provedenog postupka, sud je utvrdio da je tužitelj dokazao nastanak štetnog događaja, da mu je istim nastala predmetna šteta u iznosu od sadašnjih 45.424,28 EUR, a ranijih 342.250,00 kn koja materijalne šteta nije popravljena, kao i da postoji uzročno-posljedična veza između terorističkog akta koji je počinila nepoznata osoba i štete koja je predmet ovog spora, te u konačnici da je tužitelj dokazao i odgovornost tuženika (objektivna i u skladu s već citiranom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, za koju tuženik odgovora po načelu uzročnosti, tj. cause, kako za nastanak štete, tako i za naknadu iste tužitelju. 155. Odluka suda o stopi zateznih kamatama donesena je primjenom propisa čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao pod toč. I. izreke ove presude.
156. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 5 i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik uz napomenu da je sud kao gornjom granicom za dosuđenje parničnih troškova vezan specifikacijom koje punomoćnik tužitelja sačinio u troškovniku dostavljenom u spis do zaključenja glavne rasprave, te da je VPS u skladu sa ZPP-om utvrđen prema visini konačno postavljenog tužbenog zahtjeva kao i da se odnosi samo na potraživanje te štete, a ne na iznose iz razdvojenog dijela parničnog postupka i tamo postavljenu visinu s naslova izgubljene zarade, te se parnični trošak sastoji i od ukupnog troška predujma za provedeno građevinsko vještačenje s očevidom na licu mjesta.
157. Trošak je određen na slijedeći način: zahtjev za mirno rješenje spora, sastav tužbe, ročište 21.01.2016., ročište 09.03.2016., ročište 08.11.2017., ročište 12.11.2020., podnesak 13.05.2021., ročište 07.06.2021., podnesak 25.09.2024., ročište 03.10.2024., podnesak 03.10.2024., podnesak tužitelja 24.09.2025., ročište 12.02.2026., podnesak 13.05.2026., ročište 21.05.2026. - svaka od ovih parničnih radnji po 500 bodova; ročište 07.07.2017. – 50 bodova i sastav žalbe protiv presude
– 625 bodova, što čini ukupno 8175 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 16.350,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 4.087,50 EUR, te čini zbir od 20.437,50 EUR, čemu je valjalo dodati trošak građevinskog vještačenja s očevidom u ukupnom iznosu od 729,98 EUR, što čini zbir od 21.167,48 EUR, u kojem ukupnom iznosu je isti dosuđen tužitelju kao pod točkom I. izreke ove presude, jer zbog neznatnog dijela tužbenog dijela u kojem tužitelj nije uspio nisu nastali posebni parnični troškovi.
158. Sud je tužitelja koji je sudionik Domovinskog rata oslobodio plaćanja sudskih pristojbi u ovom parničnom postupku primjenom propisa članka 172 st. 4 ZPP-a i Zakonom o sudskim pristojbama.
159. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 22. srpnja 2026. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.
160. Slijedom svega iznesenog valjalo je u ovom ponovnom suđenju odlučiti kao u izreci ove presude, cijeneći iznova sve činjenice i pravne stavove, kako drugostupanjskog suda, tako i ovog suda iz ranijeg postupka, ustrajući kod svojih ranijih utvrđenja i u ovom ponovnom suđenju.
U Zagrebu, 22. srpnja 2026.
Sudac:
Tanja Hučera
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na Županijski sud u Osijeku.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
