Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1780/2026-16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani-Mariji Leško Blažić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 02. srpnja 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice Ane-Marije Leško Blažić, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika BU, odvjetničke vježbenice, dana 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 20. toč. F Ugovora o namjenskom kreditu br. 10/02, broj računa: 2151065348 od 05.06.2002. g. sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Adžiji iz Zaprešića pod posl. br. OU-265-2002 dana 10.06.2002. g. u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.''

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, iznos od 586,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06.06.2002. do isplate, te joj naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 448,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22.07.2026. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 76/96, 72/02 i 153/04), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 18.03.2026. navodi da je dana 05.06.2002. tužiteljica, kao korisnica kredita, zaključila s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o namjenskom kreditu broj Ugovora 10/02, broj računa: 2151065348 (dalje u tekstu: Ugovor), solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Adžiji iz Zaprešića pod posl. br. OU-265-2002 dana 10.06.2002. Temeljem navedenog Ugovora tuženik je tužiteljici stavio na raspolaganja iznos od 30.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Namjena kredita bila je kupnja stana za osobne potrebe tužiteljice i njezine obitelji. Člankom 2. predmetnog Ugovora predviđen je način otplate kredita na način da je Korisnik kredita dužan Kreditoru platiti u obrocima iznos od 30.000,00 EUR i redovnu kamatu koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 7,49% godišnje , sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Člankom 7. Ugovora predviđeno je da Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti 237,02 EUR obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za EUR na dan plaćanja, da iznos obroka sadrži glavni dug i redovnu kamatu utvrđenu u čl. 2. Ugovora. Navedenim člankom još je predviđeno da će o izmijenjenom iznosu obroka Kreditor obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora. U članku 20. st. 1. toč. F predmetnog Ugovora stoji: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.'' Tuženik je dana 05.06.2002. g. naplatio tužiteljici, na ime naknade iz čl. 20. st. 1. toč. F Ugovora (naknada za obradu kreditnog zahtjeva), iznos od 4.419,40 kn odnosno preračunato u eur prema fiksnom tečaju konverzije iznos od 586,56 eur. Naplatu navedene naknade potvrdio je i sam tuženik u svom dopisu od 11.03.2026. Nadalje, predmetnim Ugovorom ugovorena je i obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, protupravna zabrana prijevremene otplate kredita u prvih pet godina otplate kredita kao promjenjiva kamatna stopa na način da je dana mogućnost banci jednostrane izmjene visine iste.

2. Tužiteljica dodaje da je okolnost što je tuženik, osim ništetnih odredaba o tzv. ulaznoj i tzv. izlaznoj naknadi, u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna i čime je povrijedio interes i prava tužiteljice, bitna za provedbu testa (ne)poštenosti, a time i za ocjenu suda o tome jesu li odredbe iz predmetnog potrošačkog Ugovora kojima je ugovorena obveza tužiteljice platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Nesporno je da je tuženik navedeni ugovor sklopio na unaprijed formuliranom standardnom obrascu na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, a u kojim su ugovorene naknada za obradu kreditnog zahtjeva (i naknada za prijevremenu otplatu kredita) o kojim ugovornim odredbama tužiteljica nije mogla pojedinačno pregovarati što je uostalom razvidno i iz samih tih odredbi odnosno sadržaja kako iste glase. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao niti je ugovorima potvrdio precizne i jasne parametre temeljem kojih bi tužiteljica mogla znati koliko će iznositi naknada za obradu kreditnog zahtjeva (kao ni naknada za prijevremenu otplatu kredita) budući je visina naknade ovisila isključivo o uvjetima koje će odrediti kreditor/tuženik. Dodatno, što se pak tiče naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) tuženik nije tužiteljici točno prezentirao koje će ona troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužiteljica morala naknaditi, niti joj je objasnio strukturu tih troškova. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 (odnosno čl. 96. st. 1. ZZP/07) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog čl. ZZP/03 (odnosno čl. 96. st. 2. ZZP/07) smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Kako su predmetne ugovorne odredbe koje se odnose na naknadu za obradu kredita (i naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita) nepoštene jer su protivne prisilnim propisima ZZP/03, ZZP/07 i Zakona o obveznim odnosima time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi Ugovora propisanih čl. 87. ZZP/03, čl. 102. st. 1. ZZP/07 te u svezi s čl. 323. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužiteljici sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora sa zateznim kamatama od dana stjecanja.

3. Tužiteljica smatra da je uvidom u Ugovor razvidno da se radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika. U ugovorima nije navedeno od čega se sastoje navedene naknade, na što se iste zapravo odnose, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine tih naknada. Dakle, predmetne ugovorne odredbe bile su teško razumljive tužiteljici budući da nije bila upoznata s parametrima koji utječu na visinu istih niti od čega se iste zapravo sastoje, o tim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo već je tuženik kao jača ugovorna strana u unaprijed sastavljenom (tipskom) ugovoru iste naprosto nametnuo tužiteljici slijedom čega se odredbe ugovora kojima je ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva(čl. 20. st. 1. toč. F) te obveza naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita iz istog članka, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 96. st. 1. ZZP/07 smatraju nepoštenima. Sukladno odredbi čl. 87. st. 14. ZZP/03 i čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužiteljice kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Iz toga je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kredita, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 1021 ZOO. Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Sve navedeno za posljedicu ima to da je tuženik nepošteni stjecatelj i odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je dakle tuženik, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, dužan vratiti zatezne kamate na plaćeni iznos od dana stjecanja preplaćenog na ime ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno.

4. Stoga, tužiteljica predlaže u tužbi donošenje slijedeće presude:

''Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 20. toč. F Ugovora o namjenskom kreditu br. 10/02, broj računa: 2151065348 od 05.06.2002. g. sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Adžiji iz Zaprešića pod posl. br. OU-265-2002 dana 10.06.2002. g. u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.''

Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKOJ BANCI d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici, ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 586,56 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06.06.2002. g. pa do isplate i to za razdoblje od 06.06.2002. g. do 31. prosinca 2007. godine po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate ("NN" 72/02), od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. g. pa do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 78/15), od 01.01.2023. g. do 31.12.2023. g po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 01.01.2024. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKOJ BANCI d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici, ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni joj parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.''

5. Tuženik u odgovoru na tužbu od 30.04.2026. navodi da u uvodu prigovara i vrijednosti predmeta spora, a za koji je razvidno da tužitelje pogrešno tumači. Naime, tužitelj očito pogrešno tumači kolika je vrijednost predmeta spora te potražuje troškove tako da radnja u postupku nosi 100 bodova sukladno Tarifi. Dok tužbenim zahtjevima potražuje isplatu iznosa od 586,56 EUR s osnove navodno naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva (dalje u tekstu; ulazna naknada). Tuženik smatra kako je u konkretnom predmetu potrebno odrediti vrijednost predmeta spora prema postavljenom glavnom zahtjevu za isplatu iznosa s osnove navodno naplaćene ulazne naknade u utuženom iznosu od 586,56 EUR. Slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito pogrešno tumačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 586,56 EUR. Shvaćanje da se u slučaju postavljanja deklaratornog i kondemnatornog tužbenih zahtjeva treba cijeniti isključivo gledati kao mjerodavna za određivanje vrijednosti predmeta spora visina kondemantornog zahtjeva, zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008. godine, kako slijedi: „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“ Tuženik ovdje upućuje i na odluku Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-286/2024-2 od dana 15. svibnja 2024. godine: “30. Ovakav stav prvostupanjskog suda nije pravilan. Naime, deklaratorni zahtjev koji je u ovom predmetu istaknut uz zahtjev za činidbu služi za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu i ne uzima se u vrijednost prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, koja u ovome predmetu iznosi 240,35 EUR/1.810,95 kn (upućuje se na pravni stav iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1625/01-2 od 6. veljače 2002., te Rev-1264/07-2 od 29. listopada 2008.). Stoga je zbog pogrešne primjene odredbe iz članka 37. ZPP-a, na temelju odredbe iz članka 373. u vezi sa odredbom iz članka 380. ZPP-a valjalo pobijano rješenje usvajanjem žalbe tuženika preinačiti te utvrditi vrijednost predmeta spora u iznosu od 240,35 EUR/1.810,95 kn.” Također, isto potvrđuje i odluka Županijskog suda Zagrebu posl. br. Gž-4623/2023-2 od dana 16. travnja 2024. “28. Međutim, opravdano tuženik tvrdi da je po prvostupanjskom sudu na ročištu održanom 10. srpnja 2023., a nakon što je prigovorio, utvrđena vrijednost predmeta spora sa iznosom od 1.347,14 eura, koju je tužiteljica naznačila u tužbi. To iz razloga, što je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti točke 20. F članka 20. Ugovora o kreditu poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu 19,91 eura / 150,00 kuna, i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu (Rev- 374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002- 2 od 11. ožujka 2003. i druge), a što je u konkretnom slučaju iznos od 19,91 eura / 150,00 kuna.” Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 586,56 EUR.

6. Podredno i opreza radi, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 18. ožujka 2026.godine. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 20. toč. F Ugovora o namjenskom kreditu broj: 10/02, broj računa: 2151065348 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 5. lipnja 2002. g te s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 586,56 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 6. lipnja 2002. godine pa do isplate. Odredbom čl. 20. toč. F Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga.

7. Tuženik, a o statusu tužitelja kao potrošača, ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

8. Tuženik a o nemogućnosti primjene Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovor, navodi da tužitelj u tužbi navodi kako je odredba o ulaznoj naknadi protivna 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03), slijedom čega se ista treba smatrati ništetnom, a sve sukladno članku 87. st. 14. ZZP-a. Tuženik ističe kako se ZZP/03 uopće ne može primijeniti na ovaj ugovorni odnos iz razloga što je riječ o zakonu koji je stupio na snagu tek 18. lipnja 2003. godine, dok je njegova primjena počela 9. rujna 2003. godine, a predmetni ugovor je sklopljen 5. lipnja 2002. godine. Primjenom ZZP/03 na ugovorni odnos nastao prije njegova stupanja na snagu bilo bi povrijeđeno načelo zabrane retroaktivnog djelovanja zakona zajamčeno čl. 90. st. 4. Ustava RH. Da se odredbe ZZP/03 ne mogu primjenjivati na ugovorne odnose nastale prije njegova stupanja na snagu potvrđuje i Županijski sud u Varaždinu u rješenju posl. br. Gž-207/2025 kojim ukida prvostupanjsku presudu kojom je utvrđena ništetnost odredbe o ulaznoj naknadi te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U toč. 7.1. obrazloženja navedene presude drugostupanjski sud navodi: „Naime, polazeći od činjenice što je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 13. svibnja 2003., a da je ZZP/03 stupio na snagu 18. lipnja 2003. dok je njegova primjena počela 9. rujna 2003., a da je ZOO/05 stupio na snagu 1. siječnja 2006. te se sukladno svojoj odredbi čl.1163.stav.1. ne primjenjuje na obvezne odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, zaključci prvostupanjskog suda o tužiteljevom svojstvu potrošača, povredi i zaštiti njegovih potrošačkih prava te u konačnici ništetnosti predmetne ugovorne odredbe ne mogu se za sada prihvatiti osnovanim.“

9. Tuženi, a o naknadi za obradu kredita, navodi da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 20. toč. F Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve kamate i naknade sukladno odlukama kreditora. Tužitelj nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 586,56 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 6. lipnja 2002 godine pa do isplate. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

10. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Također, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dakle, ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika.

11. Dodatno tuženik napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (AU protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razmljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa- prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje ČU prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

12. Tuženik ističe da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

13. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 5. lipnja 2002. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 5. lipnja 2002. godine godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 24 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 6. lipnja 2002. godine. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

14. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

15. Tužiteljica je na pripremnom ročištu od 02.07.2026. dopunila tužbu navodeći da je vrijednost predmeta ovog spora iznos od 586,56 EUR.

16. Također, stranke su na pripremnom ročištu od 02.07.2026. suglasno navele da je nesporno da je tužiteljica tuženiku platila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva dana 05.06.2002. u iznosu od 4.419,40 kn, a nakon kojeg očitovanja stranaka je tužiteljica povukla dokazni prijedlog iz tužbe za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine i dana plaćanja tzv. ulazne naknade, a jer je tuženik isto učinio nespornim.

17. Tijekom postupka proveo sve dokaze predložene po strankama, te je sud izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 2151065348 od 05.06.2002. s prilozima (list 8 – 18 spisa), otplatni plan (list 19 – 26 spisa), specifikaciju uplata po kreditu (list 27 – 50 spisa), dopis tuženika o naplaćenoj naknadi za obradu kredita upućen punomoćnici tužiteljice dana 11.03.2026. (list 51 spisa) i u dokument za koji tuženik tvrdi da je izvadak iz tuženikove Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (list 119 – 120 spisa). Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 177 – 178 spisa).

18. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

19. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 2151065348 od 05.06.2002. s prilozima (list 8 – 18 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 05.06.2002. tuženik, kao banka i kreditor, te tužiteljica, kao korisnica kredita zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj 2151065348 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren stambeni kredit, s ugovorenim iznosom kredita od 30.000,00 EUR obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, s rokom otplate od 20 godina i redovnom kamatnom stopom od 7,49 % godišnje, koja je prvih pet godina otplate kredita fiksna, a zatim promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Citirani Ugovor o kreditu u čl. 20. toč. F. sadrži odredbu za koju tužiteljica u tužbi tvrdi da je ništetna i to odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.''

20. Imajući u vidu vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu - dana 05.06.2002. - na odnose stranaka u ovom predmetu primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26 - dalje u tekstu: ZOO/05).

21. Osnovano tvrdi tuženik da se na odnose stranaka u ovom predmetu ne primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP), a jer isti Zakon nije bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu dana 05.06.2002.

22. Uvidom u dokument za koji tuženik tvrdi da je izvadak iz tuženikove Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (list 119 – 120 spisa), a koji je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, sud je utvrdio da se da se očito radi uputi izdanoj djelatnicima tuženika s popisom obveznih radnji pri odobravanju kredita, dakle ne radi se o dokumentu koji bi bio predan na uvid klijentima banke, a niti se ova Uputa spominje u Ugovoru o kreditu i s tim da iz ovog izvatka iz Upute i nije jasno kada je isti dokument nastao (tj. da li prije ili nakon sklapanja ovdje spornog Ugovora o kreditu), odnosno od kada i do kada se ova Uputa primjenjuje, pa sud, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, nije mogao utvrditi da li se ova Uputa uopće primjenjuje na predmetni ugovor o kreditu. Nadalje, sud je utvrdio da se u istoj Uputi, u točci 1. naslova ''Naknada za obradu kreditnog zahtjeva'' navodi: ''Naknada se naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge ili Odluci o pojedinom kreditnom proizvodu, a prilikom isplate kredita.'' Nadalje, sud je utvrdio da se u istoj Uputi, u točci 1.1. navodi: ''Već prilikom obrade kreditnog zahtjeva potrebno je s tražiteljem kredita dogovoriti da li će iznos kredita uvećati za iznos naknada.'', a u točci 1.2., nakon riječi ''BITNO!'' navodi se: ''Naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuje se samo za odobrene kredite.; Naknada se naplaćuje nakon odobrenja kredita i to prilikom isplate kredita.'' Analizom sadržaja ove Upute sud je utvrdio da nije jasno koje se to usluge tuženika plaćaju plaćanjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Smislenom analizom sadržaja ove Upute, a osobito citiranih dijelova iste, sud je utvrdio da iz iste Upute proizlazi da klijenti banke tuženika kojima je tuženik odobrio kredit nisu mogli izbjeći plaćanje naknade za obradu kredita, jer iz ove Upute proizlazi da djelatnici tuženika koji su s klijentima banke pregovarali u uvjetima kreditiranja nisu bili ovlašteni pregovarati o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita (a što uključuje i eventualno ugovaranje izbjegavanja plaćanje te naknade).

23. Iako je odredbom čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu određeno da je redovna kamatna stopa nakon prvih pet godina otplate promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te da tužiteljica pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos rate u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora, tj. tuženika, iako je odredbom čl. 20. toč. F. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, tj. tuženik, te iako je odredbom čl. 20. toč. N. Ugovora o kreditu određeno da se na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika i da stranke pristaju na njihovu primjenu, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika – Odluku o Tarifi naknada za usluge tuženika, Odluku o kamatnim stopama tuženika i Opće uvjete poslovanja tuženika predao tužiteljici na uvid prije zaključenja Ugovora o kreditu, kao niti da ovi opći uvjeti tuženika predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a jer u Ugovoru o kreditu nije navedeno kada doneseni ili od kada su u primjeni ovi opći uvjeti tuženika koji se primjenjuju na predmetni Ugovor o kreditu ili koji im je poslovni broj, naziv i sl., a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 70. st. 1., čl. 1066. st. 1. i čl. 26. ZOO/91 utvrdio da isti opći uvjeti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

24. Nadalje, a iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužiteljici, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za administrativne troškove vezane uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao trošak obrade kredita odobrenog tužiteljici upravo u visini naplaćene tzv. ulazne naknade od 4.419,40 kn, odnosno sada 586,56 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn). Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik očito svojim općim aktima kojima je regulirano kreditiranje građana unaprijed propisao visinu naknade za obradu kredita, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju. Nadalje, a osobito uvidom u dokument za koji tuženik tvrdi da je izvadak iz tuženikove Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (list 119 – 120 spisa) sud je utvrdio da iz iste Upute ne proizlazi da bi se prilikom odobravanja kredita građanima radilo o radnjama tuženika koje prelaze okvire redovnog i uobičajenog bankarskog poslovanja s građanstvom, a niti proizlazi da bi tuženik bilo svojim djelatnicima, bilo trećoj osobi morao posebno platiti za obavljanje ovih radnji.

25. Uvidom u otplatni plan (list 19 – 26 spisa), specifikaciju uplata po kreditu (list 27 – 50 spisa) i osobito u dopis tuženika o naplaćenoj naknadi za obradu kredita upućen punomoćnici tužiteljice dana 11.03.2026. (list 51 spisa), a s tim da isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da je tužiteljica tuženiku platila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva dana 05.06.2002. u iznosu od 4.419,40 kn, odnosno sada 586,56 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn).

26. Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 177 – 178 spisa), te je njezin iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koja prileži spisu. Na temelju ovakve analize iskaza tužiteljice sud nalazi da je ona iskazivala jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud iskazu tužiteljice u cijelosti poklonio vjeru.

27. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da ona o pobijanoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita uopće nije razgovarala s djelatnicima banke, niti su ju djelatnici banke upozorili na ovu odredbu, a niti su joj djelatnici banke objasnili na što se odnosi ova tzv. ulazna naknada, odnosno koju uslugu banke njome plaća, a tužiteljica je tek nakon sklapanja ugovora o kreditu i po isplati kredita shvatila da joj je naplaćena tzv. ulazna naknada, te da je tužiteljica u vrijeme odobravanja ovog kredita bila zaposlena kao knjigovođa u Obrtničkoj komori Zaprešić, a sredstvima odobrenog kredita je, zajedno sa suprugom, kupila stan u kojem do danas stanuje sa svojom obitelji. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da ona nije mogla s bankom, tj. tuženikom pregovarati o ovdje pobijanoj odredbi o plaćanju tzv. ulazne naknade, a niti su joj djelatnici banke, tj. tuženika objasnili koje usluge banke plaća ovom naknadom, kao i da je tužiteljica Ugovor o kreditu zaključila izvan njezina zanimanja i poslovne djelatnosti, te izvan trgovačke, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

28. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

29. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu iz čl. 20. toč. F. o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.'', odnosno da se u odnosu na ovdje pobijanu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva navodi da se ta naknada određuje '' sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.'', tj. tuženik, a sud je obrazložio zašto Odluka o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik koja se spominje u Ugovoru o kreditu ne predstavlja sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti ima pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu Osim toga, niti u gore citiranoj odredbi iz čl. 20. toč. F. Ugovora o kreditu, a niti bilo gdje drugdje u Ugovoru o kreditu nije navedeno kako se izračunava naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kao niti od čega se ona sastoji, a niti je jasno navedeno koje to točno usluge tuženika tužiteljica plaća ovom pobijanom naknadom, kao niti zašto je ova naknada u ovom slučaju određena i naplaćena upravo u gore navedenom iznosu od 4.419,40 kn, odnosno sada 586,56 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn). Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud je utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 220. toč. F. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.'' neodređena i neodrediva.

30. Nadalje, odredbom čl. 142. st. 1. ZOO/91 određeno je da opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, odredbom čl. 142. st. 2. ZOO/91 određeno je da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način, odredbom čl. 142. st. 3. ZOO/91 određeno je opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora, odredbom čl. 142. st. 4. ZOO/91 određeno je da da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje. Odredbom čl. 46. st. 2. ZOO/91 određeno je da ugovorna obveza mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 47. ZOO/91 određeno je da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

31. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu ranije utvrđenje suda primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 70. st. 1., čl. 1066. st. 1. i čl. 26. ZOO/91 da opći uvjeti tuženika kojima je propisano obvezno plaćanje tzv. ulazne naknade ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu, imajući u vidu da je pobijana odredba iz čl. 20. toč. F. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.'' neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika uopće nisu pregovarali sa tužiteljicom prilikom ugovaranja ovdje pobijane odredbe iz čl. 20. toč. F. Ugovora o kreditu, a kojom odredbom je ugovoreno obvezno plaćanje tzv. ulazne naknade, sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 20. toč. F. Ugovora o kreditu utvrdio da je ista odredba neodređena, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje tzv. ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti je obrazložio koje usluge tuženika se plaćaju ovom naknadom, odnosno zašto je tzv. ulazna naknada naplaćena upravo u iznosu od 4.419,40 kn, odnosno sada 586,56 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn). Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 20. toč. F. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovale je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, jer je tužiteljica primjenom ove odredbe tuženiku isplatila na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva dana 05.06.2002. iznos od 4.419,40 kn, odnosno sada 586,56 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), to je ista odredba sukladno odredbi čl. 46. st. 2. i čl. 47. ZOO/91 ništava. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I., a kada je utvrdio da je ovdje pobijana odredba iz čl. 20. toč. F. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.'' ništetna.

32. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništave odredbe iz čl. 20. toč. F. Ugovora o kreditu tužiteljica tuženiku isplatila na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva dana 05.06.2002. iznos od 4.419,40 kn, odnosno sada 586,56 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), odnosno relativno i apsolutno velik iznos imajući u vidu odobreni iznos kredita od 30.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke i iznos početno ugovorene mjesečne rate kredita od 237,02 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (kako to proizlazi iz čl. 7. Ugovora o kreditu), to se unošenje odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade, odnosno naknade za obradu kreditnog zahtjeva u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 107. st. 2. ZOO/91 u korist tuženika, a kako to neosnovano predlaže tuženik.

33. Kako je ovdje sporna odredba iz čl. 20. toč. F. Ugovora o kreditu ništava (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem iste odredbe tužiteljica izvršila isplatu tuženiku, s tim da među strankama i nije sporan iznos i vrijeme te isplate, to je sud, a primjenom odredbe 104. st. 1. i čl. 210. st. 1. ZOO/91 odlučio kao u izreci ove presude u točci II., a kada je naložio tuženiku da vrati tužiteljici ono što je tužiteljica isplatila tuženiku temeljem ništave odredbe iz čl. 20. toč. F. Ugovora o kreditu, tj. da joj vrati iznos od 586,56 EUR sa zateznima kamatama tekućim od 06.06.2002. do isplate, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništavu odredbu iz čl. 20. toč. F., sve kako je gore obrazloženo) i čl. 277. st. 1. ZOO/91, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 76/96, 72/02 i 153/04).

34. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO/05 i čl. 110. ZOO/91 određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti, odnosno ništavosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV- 47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 18.03.2026., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništavost, odnosno ništetnost pobijane odredbe iz čl. 20. toč. F. Ugovora o kreditu, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO/05, odnosno iz čl. 371. ZOO/91.

35. Neosnovano tuženik prigovara i vrijednosti predmeta ovog spora. Prije svega, tužiteljica, koja nije u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora, je to učinila na pripremnom ročištu od 02.07.2026., navodeći da je vrijednosti predmeta ovog spora iznos od 586,56 EUR, a radi se upravo o iznosu koji i tuženik u odgovoru na tužbu predlaže utvrditi kao vrijednost predmeta ovog spora. Stoga, a kako tužiteljica u ovom predmetu postavlja zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i zahtjev za isplatom, to je sud primjenom odredbi čl. 35., 37. i 40. ZPP-a utvrdio da je tužiteljica pravilno označiola vrijednost predmeta spora.

36. Odluka o naknadi parničnog troška tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu. Tužiteljici je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 EUR i za ovu presudu u iznosu od 60,00 EUR, te trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora, te je tužiteljici priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužiteljice koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 27.05.2026. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištu od 02.07.2026. (Tbr. 9/1) od po 50 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 150 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 300,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 75,00 EUR, to ukupno iznosi 375,00 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi, to ukupno iznosi 448,27 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužiteljici kao u izreci ove presude u točci II. Sud je tužiteljici temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.

37. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III.

U Zagrebu, dana 22. srpnja 2026. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom.

DNA:

1. Pun. tužiteljice – uz rješenje – nalog tužiteljici za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 60,00 EUR

2. Pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte