Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Posl. br. P-431/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Željko Samardžić, u pravnoj stvari tužitelja SC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u OD Pero Jurić i Mladen Jurić j.t.d. iz Osijeka, protiv tuženice UC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Tomislavu Filakoviću, odvjetniku u Osijeku, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja SC koji glasi:

" Nalaže se tuženoj UC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju BC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime povrata zajma iznos od 18.462,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja na taj iznos teče od 27. listopada 2022. godine do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju SC tuženici UC na ime troškova parničnog postupka isplatiti iznos od 2.500,00 EUR (dvijetisućepetsto eura) zajedno sa zateznim kamatama koje na takav iznos teku od dana donošenja presude 22. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj 2. prosinca 2022. podnosi tužbu u kojoj navodi da je tužena sestra tužitelja i vlasnica kuće u [adresa] na adresi [adresa], upisana u k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], ukupne površine od 349 m2, a vlasništvo iste je stekla 2000. godine. Ističe da u trenutku kada je tužena stjecala vlasništvo kuće opisane u točki I. tužitelj je u dogovoru sa tuženom podmirio razne režijske troškove zaostale od prošlih vlasnika kuće NC i ĐC, kao i druga dugovanja koja su teretila kuću te porez na promet nekretnina, a koji je tužena kao stjecatelj prava vlasništva bila dužna platiti. Navodi da je dakle tuženoj dao zajam za plaćanje dugovanja tužene u periodu od 2001. do 2003. godine od ukupno 139.103,57 kuna kako bi tužena mogla useliti u kuću bez nepodmirenih dugova i upisanih tereta. Tužitelj je dakle platio: dug za plin u visini od 9.195,38 kuna, dug za vodu u visini od 3.745,17 kuna, dug za slivne vode u visini od 633,60 kuna, dug za komunalnu naknadu u visini od 3.039,60 kuna, dug prema Unikom d.o.o. u visini od 1.112,60 kuna, dug za struju u visini od 1.500,00 kuna, porez na promet nekretnina u visini od 59.068,22 kune, trošak sastava kupoprodajnog ugovora u visini od 6.000,00 kuna te dug prema Slavonskoj banci d.d. u visini od 54.809,00 kuna. Navodi da su stranke tada dogovorile da će tužena dug prema tužitelju podmiriti od prvih novaca koje dobije prilikom prodaje predmetne kuće. Dakle, jednom kada se pokrene kupoprodaja kuće, tužena se obvezala tužitelju isplatiti ukupan iznos svih obveza koje je on tada za nju podmirio. Nadalje ističe da je prema saznanjima tužitelja, tužena u listopadu 2022. godine pokrenula kupoprodaju predmetne kuće i potpisala predugovor sa kupcima – S i LC iz [adresa] te primila kaparu u visini od 10.000,00 EUR-a. Kako sukladno dogovoru dio novca od kupoprodaje predmetne kuće pripada i bratu stranaka JC, tako je dana 27. listopada 2022. godine tužena predala šogorici CC iznos od 5.000,00 EUR-a na ime kapare od ranije spomenutih kupaca. Kako je tužena primila dio iznosa od pokrenute kupoprodaje predmetne kuće, tako je od trenutka primitka prvih iznosa na ime kupoprodaje, a sukladno ranije spomenutom dogovoru, u obvezi isplatiti tužitelju dugovani iznos od 139.103,57 kuna. Slijedom navedenog, predlaže sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženici tužitelju isplatiti ukupan iznos od 139.103,57 HRK zajedno sa zateznim kamata koje teku od 27. listopada 2022., te naknaditi mu parnični trošak.

1.1. Naime, tužitelj je na ročištu od 12. lipnja 2024. uredio tužbeni zahtjev u skladu sa sada službenom valutom u Republici Hrvatskoj, EUR, pa tako potražuje isplatu ukupnog iznosa od 18.462,22 EUR. Također, na istom ročištu je tužitelj odustao od predložene privremene mjere iz tužbe budući da je ista zbog promjene vlasništva u zemljišnim knjigama postala bespredmetna.

2. Tuženica je 4. listopada 2023. podnijela odgovor na tužbu u kojemu je navela kako se protivi tužbenom zahtjevu kako po osnovi tako i po visini. Ističe prigovor zastare. Također, ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije budući je iz sadržaja tužbe, koja je uzgred rečeno u cijelosti izmišljena, vidljivo da bi navodno tužitelj plaćao nekakva dugovanja koja su teretila NC i ĐC. Navodi da tužitelj uopće nije platio nikakva dugovanja koja su teretila NC i ĐC, a niti je to uopće tužitelj dokazao „dokazima“ koje je priložio uz tužbu. Tuženik je samo uz tužbu priložio obračune dugovanja na ime NC i ĐC, a na kojima je netko rukom dopisivao nekakve brojke, pa povodom toga tužitelj nije niti priložio uz tužbu vjerodostojan dokaz da je išta platio kako to tvrdi u točki II. tužbe. Ističe i da tužitelj nikada nije dao bilo kakav zajam tuženoj. Tužena se nikada nije obvezala tužitelju išta isplatiti jer niti je s tužiteljem sklopila bilo kakav ugovor o zajmu, niti su se išta dogovorili, a niti je tužitelj općenito bilo što platio, a pogotovo nije za tuženu išta platio. Slijedom navedenog, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i obvezati ga naknaditi joj troškove postupka zajedno sa zateznim kamata od dana donošenja presude.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u spis te je pročitao zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu (str. 5-6 spisa), uplatnice i izvaci iz poslovnih knjiga dostavljeni od strane tužitelja u tužbi (str. 7-11 i 14-18 spisa), dopis punomoćnika tuženice od 22. studenog 2022. (str. 12 spisa), te su saslušani tužitelj SC i svjedoci ČC i KC. Punomoćnik tužitelja je na ročištu od 18. lipnja 2026. odustao od dokaznog prijedloga radi saslušanja svjedokinje CC i tuženice, dok je potom punomoćnik tuženice odustao od dokaznog prijedloga radi saslušanja tuženice. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Među parničnim strankama nije sporno da je tuženica bila vlasnica nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], na adresi [adresa]. Naime, među parničnim strankama je sporno je li tužitelj u razdoblju od 2001. do 2004. godine obavio za račun tuženice plaćanja na ime obveza tuženice u odnosu na navedenu nekretninu, u ukupnom iznosu od 18.462,22 EUR, sporno je je li postojao dogovor stranaka oko povrata takvog iznosa, te je slijedom navedenog sporno je li tuženica tužitelju sada dužna isplatiti iznos od 18.462,22 EUR zajedno sa zateznim kamatama.

6. Iz dokumentacije dostavljene od strane tužitelja sa str. 7-8, 11 i 14-17 spisa, proizlazi da je iz istih vidljiva visina režijskih troškova na ime trećih osoba i to " NC" i " ĐC" sa adresom [adresa], no iz kojih isprava nije vidljivo da na istima postoji potvrda o plaćanju (kao niti potvrda od strane koga je izvršeno plaćanje) izdana od strane vjerovnika.

7. Iz Potvrde Slavonske banke od 26. veljače 2001. (str. 9 spisa) proizlazi da su NC i SC isplatili potrošački kredit vođen na imenu ŽC i to tužitelj isplatom u iznosu od 51.809,88 HRK.

8. Iz dokumentacije dostavljene od strane tužitelja sa str. 10 spisa, proizlazi da se radi o listu papira na kojemu su rukom napisani određeni iznosi režijskih troškova s napomenom: "ukupno platio: 19.226,35 kn", te da je navedeno sljedeće: "porezna uprava-59.068,22 kn", "kupoprodajni ugovor: 6.000,00 kn" i "Slavonska banka: 54.809,00 kn".

9. Iz dokumentacije dostavljene od strane tužitelja sa str. 18 spisa proizlazi da se ista odnosi na potvrde o plaćanju poreza na promet nekretninama i to na ime uplatitelja UC, odnosno tuženice.

10. Ostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno reproducirao budući da se ista ne odnose na činjenice koje su odlučne radi donošenja odluke u ovome postupku.

11. Tužitelj SC saslušan je na ročištu od 18. lipnja 2026. te je naveo da je 2000. godine UC kupila predmetnu nekretninu na svoje ime, no zapravo stvarni vlasnik iste je bio njegov brat KC i kuća se kupovala zapravo da bi se prodala budući da je KC u odnosu na istu nekretninu bio nositelj kredita. U odnosu na predmetnu nekretninu su od bivšeg vlasnika postojala određena dugovanja, a koja je on podmirio u razdoblju od 2000. godine do 2003. godine, odnosno do 2004. godine i to u ukupnom iznosu od 139.000,00 HRK. Dakle, nije takav novac dao UC, već je plaćao određene račune i zadržao pravo na povrat od svoje sestre, a koji novac je ona njemu po dogovoru bila dužna vratiti kada se proda nekretnina. Predmetna nekretnina se prodala 2022. godine, a on svoj novac nije dobio. Određeni iznos novca je trebao dobiti i od svog brata budući da je bio takav dogovor. Sve što je naveo u tužbi je platio i obećano mu je da će mu se novac vratiti, a na kraju je prevaren. Sav novac koji je platio mu treba platiti isključivo tuženica, a nije dobio ni centa. Naveo je da je tuženica dužna i KC iznos od 5.000,00 EUR, a koji iznos je KC ishodio u sudskom postupku. Platio je za tuženicu troškove koji se tiču plina, struje, vode, komunalne naknade, slivna voda, porezna uprava, Slavonska banka, javni bilježnik, kupoprodajni ugovor i dr. Svi ti dugovi su bili od prijašnjeg vlasnika nekretnine. Tada su bili u jako dobrim odnosima i sve što je plaćao je plaćao na način da su uplatnice glasile na druge osobe budući da zbog međusobnog povjerenja nije zahtijevao da glase na njegovo ime. Njemu je tuženica prvi put prije 2022. godine rekla da svoj novac neće dobiti, odnosno to mu je rekla prije nego što je dobila kaparu. Ukupna kapara je bila 10.000,00 EUR i podijelili su ju na jednake dijelove KC i tuženica. Naveo je da mu je poznato da je tuženica ženi od njegovog brata JC predala iznos od 5.000,00 EUR nakon što je primila kaparu.

12. Svjedokinja ČC saslušana je na ročištu od 12. rujna 2024. te je navela da je izvanbračna supruga tužitelja, a zajedno su od 1996. godine te su joj poznate predmetne okolnosti. Tužena je sestra njezinog izvanbračnog supruga, te je ona 2000. godine kupovala kuću u [adresa], u [adresa]. Radi kupnje ove kuće, tužitelj i ona su joj pozajmili određene novce, odnosno, za nju su plaćali određene račune u svezi te kuće. Točno je da je ona dala svojih 84.000,00 kn, a BC 54.000,00 kn. Na upit odgovara da je 84.000,00 kn dala BC, a on je s tim novcima plaćao račune, kao što je to učinio i sa svojih 54.000,00 kn. Dogovor je bio da će im UC te novce vratiti nakon što proda istu tu kuću, a planirala je da će ju brzo prodavati. Poznato joj je da je i brat tužitelja i tužene, KC davao nešto novaca, odnosno, on je UC otplaćivao kredit za tu kuću. Naime, radilo se o usmenim dogovorima da se UC plaćaju troškovi i računi dok ne proda kuću. Zadnji puta je sa UC razgovarala u njenom stanu 16. studenog 2022. godine, kada joj je rekla da je primila kaparu za prodaju kuće mjesec prije, te da BC pripremi sve račune i zbroji, da će mu sve od dobivene kupoprodajne cijene platiti. Međutim, UC se ubrzo prestala javljati, više nije htjela s njima komunicirati, i ništa im od posuđenih novaca nije vratila. KC joj je rekao da joj je UC vratila dio novaca, ali ne sve. Iako je navela da je ona dala 84.000,00 kn, podrazumijeva da su to zajednički novci nje i tužitelja kao izvanbračnih supružnika, te ne očekuje da tužena ovaj iznos vrati njoj, već da cijeli pozajmljeni iznos vrati njezinom izvanbračnom suprugu, koji je uostalom i vršio plaćanje. Dalje pojašnjava da se radilo o računima na ime dospjelih režijskih troškova koji su predmetnu kuću teretili u trenutku kupoprodaje. Te račune je dala prethodna vlasnica MC. Ne zna da li je konkretno ista bila upisana kao vlasnica u zemljišne knjige, zna da joj je suprug bio pokojni. Dakle, suprug je pomagao tuženoj pri kupnji predmetne kuće na način da je platio zaostale račune za istu. Osim režijskih računa, BC je podmirio i trošak ovjere kupoprodajnog ugovora u iznosu od 6.000,00 kn, zatim, platio je porez na kupoprodaju nekretnine i to u dva navrata u iznosima po 37.000,00 kn i drugi dio do ukupno 59.068,00 kn. Naime, nisu imali novaca odjednom platiti ovaj porez. Konačno, BC je platio i Slavonskoj banci 54.809,00 kn na ime ovrhe na kući. BC je tražio od MC povrat ovih iznosa, ali mu je rekla da mu neće ništa dati. Navodi i da su predmetnu kuću zapravo kupovali MC i njezin brat KC za njihove obitelji koje su tamo i stanovale. KC je bio sudužnik kredita kojeg je podigao NC za kupnju predmetne kuće, a ŽC je smrtno stradao, njegova supruga MC nije mogla nakon toga otplaćivati kredit, pa je kuću prodala JC, koji je nastavio otplaćivati kredit, no u papirima se napravilo da se kuća prodaje MC, jer je KC očekivao dodjelu stana. U kupljenoj kući je živio i KC, kao i njihova majka. Dalje odgovara da joj je poznato da je tužena prije kupovine predmetne kuće prodala stan koji je imala, te je od tih novaca plaćala kupovinu predmetne kuće. Ne zna o kojem se iznosu radi. 84.000,00 kn nije dala odjednom suprugu, već u pojedinim iznosima kako se što plaćalo. Zna da su svi navedeni računi plaćeni, jer je vidjela potvrde o njihovim plaćanjima, osim što nije vidjela račun u iznosu od 6.000,00 kn za ovjeru ugovora, a iz razloga jer isti nije bio ni izdan. Potvrđuje da se radi o plaćanjima po priloženim računima i karticama koji se nalaze na strani 7 do 18 spisa. Navodi da račune nije išla plaćati sa BC, već ih je on išao sam plaćati. MC se negdje 2020. godine odselila iz predmetne kuće, a u njoj je ostao živjeti KC sa obitelji. MC je tada živjela u podstanarstvu. Kada je kuću krajem 2022. prodala, KC se morao iz nje odseliti. Novac od prodaje kuće je u cijelosti uzela MC, jer je bila upisana vlasnica i ona je sklapala kupoprodajni ugovor. MC je dio novaca vratila JC, ali ne sve. Do prodaje kuće nije bilo spora da će se od prodajne cijene svakome vratiti ono što je dao. Prilikom svakog obiteljskog susreta, MC je to potvrđivala, čak i u trenutku kada je primila kaparu je to govorila. Ponavlja da je porez za kupnju kuće plaćen u dva navrata, a ne sjeća se točno kada, radi se o razdoblju od 2000. do 2003. godine.

13. Svjedok KC također je saslušan na ročištu od 12. rujna 2024. te je isti naveo da je on brat stranaka. MC je imala stan u [adresa] kojeg je prodala i novce dala za kupnju predmetne kuće u [adresa] u [adresa]. No točno je da je tu kuću zapravo kupovao on. Radi kupnje je podigao kredit, kojeg otplaćuje i danas. Kuću su upisali na Vesnino ime iz razloga što je on bio pod ovrhama. Dogovor je bio da će se danas sutra, kad se kuća proda, MC ostati iznos koji je dala od prodaje stana, a ostatak njemu budući da je on otplaćivao kredit za kuću, kao i dio bratu BC. Naime, brat BC je po kupnji predmetne kuće po dogovoru platio više režijskih troškova koji su teretili kuću. BC je plaćao dotadašnji dug za plin, vodu, struju, komunalije, te je platio porez za kupoprodaju ove kuće. Ne sjeća se kada i u kojem iznosu je bio porez, mislim da ga je BC platio odjednom. Osim poreza i režijskih dugovanja, BC je otplatio i kredit Slavonskoj banci koji je glasio na NC, a teretio je predmetnu nekretninu. Sve ove račune je BC sam plaćao, nije davao novce MC. U kupljenoj kući su stanovali MC i on zajedno sa svojim obiteljima, kao i njihova majka. Kuća je prodana u listopadu 2022. godine. Dogovor je bio da se od kupoprodajne cijene napije isplati BC, zatim da se MC daju novci koje je uložila od prodaje stana, a ostatak da se da njemu, budući da on još uvijek otplaćuje kredit. Taj dogovor je postignut u nazočnosti svih, BC, MC i njega. Po prodaji kuće, MC je u cijelosti primila kupoprodajni iznos od 150.000,00 eura. Nije bio prisutan kada je MC primila novac od kupoprodaje, ali kada je dobila kaparu, a upoznat je da se radilo o 10.000,00 eura, MC je dala 5.000,00 eura njegovoj supruzi CC. Poslije ovoga, MC je njemu dala još 70.000,00 eura. Kako je bio dogovor da će mu isplatiti ukupno 80.000,00 eura, ostala mu je dužna još 5.000,00 eura, ali mu ih nije platila i prestala se javljati. Brat BC mu je rekao da MC njemu nije ništa platila. Misli da je MC BC trebala platiti negdje između 140.000,00 i 150.000,00 kn. Smatra da je MC trebala BC platiti njegov dio po primitku kupoprodajne cijene. To je bio jasan dogovor svih prethodnih godina. navodi da se ne sjeća pojedinačnih iznosa režijskih dugova koje je BC plaćao. Kako je živio u predmetnoj kući, sjeća se da su dolazile opomene o neplaćenim računima koje su glasile na prethodnog vlasnika, NC, dok se računi nisu prebacili na Vesnino ime. Zna da je te račune po opomenama platio BC, jer je on (svjedok KC) po useljenju u kuću zajedno sa majkom nastavio plaćati režijske račune, te nije bilo više nepodmirenih dugovanja na tim računima. Spomenute opomene su stizale na adresu kuće, [adresa], a BC ih je plaćao jer on (KC) i MC nisu bili u mogućnosti ta dugovanja plaćati. BC ih je dakle podmirio, uz dogovor da će mu MC po prodaji kuće sve to vratiti. Nije bio prisutan sa BC kada je plaćao ove opomene. BC mu je po izvršnom plaćanju dao na uvid potvrde o plaćanju. To su potvrde koje se nalaze u spisu, a koje mu je pokazao sud. Dogovor da dugovanja od starog vlasnika podmiri BC, je postignut nakon što su se MC i on uselili i počeli živjeti zajedno u kupljenoj kući u [adresa]. To je bio dogovor njih troje. Dalje na upit odgovara da je i on (KC) trebao BC od dobivenih novaca od prodaje kuće, dakle od 80.000,00 eura koliko je trebao dobiti od MC, platiti dio, ali koliko točno, nisu još postigli dogovor. Potvrđuje da bi time i on trebao podmiriti dio režijskih troškova koji su teretili kuću prilikom njene kupnje od NC. ĐC je bio vlasnik kuće od kojega je NC kupio, a oni su kupili kuću od NC.

14. Sud prihvaća Potvrdu Slavonske banke od 26. veljače 2001. (str. 9 spisa) iz koje proizlazi da su NC i SC isplatili potrošački kredit vođen na imenu ŽC i to tužitelj isplatom u iznosu od 51.809,88 HRK. No naime, iz navedene potvrde nije vidljivo da se takav kredit pod navedenim brojem partije odnosi na zalog upisan na predmetnoj nekretnini koja je bila u vlasništvu tuženice.

15. Sud prihvaća dokumentaciju dostavljenu od strane tužitelja sa str. 18 spisa i to samo u pogledu činjenice da se ista odnosi na potvrde o plaćanju poreza na promet nekretninama i to na ime uplatitelja UC, odnosno tuženice.

16. Naime, sud samo iz dostavljene materijalne dokumentacije tužitelja, te iskaza samog tužitelja i svjedoka, nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je tužitelj doista platio sve iznose koje je naveo u tužbi (odnosno nije mogao utvrditi koliki iznos je uopće i platio), kao niti činjenicu da je s tuženicom postojao usmeni dogovor da će mu ona nakon što proda kuću, vratiti iznos novca od 139.103,57 HRK prema tada važećoj valuti, a sve to iz razloga kako se dalje navodi u ovoj točki obrazloženja.

16.1. Iz materijalne dokumentacije dostavljene od strane tužitelja koja se nalazi na str. 7-8, 11 i 14-17 spisa sud ne može sa sigurnošću utvrditi činjenicu da je tužitelj SC doista platio takve iznose budući da iz navedene dokumentacije samo proizlazi da je iz istih vidljiva visina režijskih troškova na ime trećih osoba i to " NC" i " ĐC" sa adresom [adresa], no iz kojih isprava nije vidljivo da na istima postoji potvrda o plaćanju (kao niti potvrda od strane koga je izvršeno plaćanje) izdana od strane vjerovnika. Naime, na pojedinima se samo nalaze podaci nadopisani rukom iz kojih se ne može sa sigurnošću utvrditi činjenica da su takvi iznosi doista i plaćeni. Također, sud iz dokumentaciju dostavljene od strane tužitelja koja se nalazi na str. 10 spisa ne može sa sigurnošću utvrditi činjenicu da je navedeno doista i plaćeno budući da iz navedene dokumentacije samo proizlazi da se radi o listu papira na kojemu su rukom napisani određeni iznosi režijskih troškova s napomenom: "ukupno platio: 19.226,35 kn", te da je navedeno sljedeće: "porezna uprava-59.068,22 kn", "kupoprodajni ugovor: 6.000,00 kn" i "Slavonska banka:

54.809,00 kn". Dakle, sami navod rukom napisan od strane tužitelja da je on nešto platio bez pravovaljane potvrde vjerovnika, sud ne može prihvatiti kao istinit (osim u dijelu koji se odnosi na dio "Slavonska banka" i to samo u iznosu od 51.809,88 HRK za što postoji Potvrda vjerovnika opisana u t. 14. Obrazloženja presude).

16.2. Također, iskazi tužitelja i svjedoka ČC i RC su manjkavi i proturječni u više navoda, te dani svi redom od rodbinski povezanih osoba, pa sud iz istih nije mogao sa sigurnošću utvrditi odlučne činjenice. Naime, tužitelj u svome iskazu navodi da se kuća 2000. godine kupovala na ime tuženice, a da je stvarni vlasnik iste bio brat tužitelja KC (isto navodi i svjedok KC) i da se ista kuća kupovala zapravo da bi se prodala, a također, svjedokinja ČC u svome iskazu navodi da je tuženica planirala brzo prodavati kuću. Proturječno ovakvim navodima, svjedokinja ČC koja je izvanbračna supruga tužitelja, navodi da su predmetnu kuću zapravo kupovali tuženica i njezin brat KC za njihove obitelji koje su tamo i stanovale, a također je navela da je tuženica prije kupnje ove nekretnine prodala svoj stan, te je takav novac uložila u kupnju predmetne kuće. Također, i svjedok KC navodi da je tuženica prodala svoj stan u [adresa] za kupnju predmetne kuće, te je naveo da su u toj kući stanovali on i tuženica zajedno sa svojim obiteljima, kao i njihova majka. Dakle, navodi istih da je zapravo stvarni vlasnik predmetne nekretnine bio brat stranaka KC te da je tuženica prodala svoj stan, od koje prodaje je iznos novca uložila u predmetnu nekretninu (zajedno sa bratom JC), a u kojoj nekretnini su isti živjeli zajedno sa svojim obiteljima, proturječni su navodima tužitelja i njegove izvanbračne supruge svjedokinje ČC da se ista nekretnina kupovala zapravo da bi se prodala, odnosno da je tuženica planirala brzo prodavati kuću. Naime, nije životno da bi tuženica predmetnu kuću kupila samo da bi ju prodala i da ju je planirala brzo prodavati kada tužitelj i svjedoci u iskazima navode da je tuženica prodala svoj stan u kojemu je živjela, pa da bi potom dobiveni iznos novca uložila u kupnju kuće koje zapravo niti nije bila stvarni vlasnik, te u koju kuću se uselila sa svojom obitelji uz obitelj brata RC, odnosno da ju je ista koristila za potrebe stanovanja.

16.3. Također, navod tužitelja u svome iskazu da je određeni iznos novca trebao dobiti i od svoga brata KC budući da je bio takav dogovor proturječan je njegovom daljnjem navodu da mu sav novac koji je platio treba platiti isključivo tuženica. Naime, i sam svjedok KC navodi da je on trebao tužitelju od dobivenih novaca od prodaje kuće, odnosno od iznosa koji je nakon prodaje trebao dobiti od UC, platiti dio, no da ne zna koliko točno budući da još nisu postigli dogovor.

16.4. Dakle, u odnosu na sve navedeno, sud niti iz ovakvih manjkavih i proturječnih iskaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi činjenice koje se odnose na eventualni dogovor stranaka i njihovog brata RC oko podjele novca nakon prodaje predmetne nekretnine, te nije mogao sa sigurnošću niti utvrditi činjenicu da je tužitelj osobno doista i platio sve iznose koje je naveo u tužbi, a što je isti bio dužan dokazati, pa sud o postojanju istih zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja.

17. Prije svega, valja naglasiti kako među strankama nije sporno da utuženi iznos novca tužitelj nikada nije dao tuženici osobno (tužitelj sam navodi u svome iskazu), već je po njegovim navodima on samo plaćao račune u njezino ime i zadržao pravo na povrat, pa tužitelj nije u pravu kada u tužbi navodi da je tuženoj dao zajam. Naime, odredbom čl. 557. Zakona o obveznim odnosima (NN, 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, dalje ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme kada je po navodima tužitelja isti plaćao za tuženicu određene tražbine (2001. do 2004. godine), propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete.

17.1. Dakle, budući da tuženica nikada od tužitelja nije osobno primila nikakav novac, to se u predmetnom slučaju ne može raditi o pravnom poslu "zajma".

18. Naime, sukladno opisanom činjeničnom stanju u historijatu tužbe, te sukladno iskazu samog tužitelja, u predmetnom slučaju tužitelj od tuženice traženi iznos zapravo temelji na institutu bezrazložnog bogaćenja, zakonski opisanom kao stjecanje bez osnove iz čl. 210. ZOO-a.

19. Sukladno svemu navedenom, a kako sud iz svih provedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je tužitelj u razdoblju od 2001. do 2004. godine doista platio za račun tuženice njezine tražbine, odnosno nije mogao sa sigurnošću utvrditi visinu takve tražbine, a uzimajući u obzir i navode da je određeni dio takvih troškova trebao snositi i brat stranaka KC, no u također neutvrđenom iznosu, to ovaj sud nije mogao udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja.

19.1. Valja navesti kako sam tužitelj navodi da u utuženi iznos ulaze i određena dugovanja na ime režijskih troškova koja se odnose na bivšeg vlasnika nekretnine koju je tuženica kupila, a koji dugovi terete osobu koja je bila vlasnik ili stvarni korisnik nekretnine u trenutku kada je račun dospio, te su isti vezani uz osobu koja je koristila uslugu, a ne uz samu nekretninu.

20. Bez obzira na navedeno, a kako sud iz svih provedenih dokaza nije uspio utvrditi činjenice koje se odnose na dogovor stranaka i njihovog brata oko podjele iznosa od eventualne prodaje nekretnine, odnosno tužitelj nije dokazao da mu se tuženica obvezala utuženi iznos platiti nakon što proda istu nekretninu, to se u predmetnom slučaju sukladno institutu stjecanja bez osnove uvažava zastarni rok od 5 godina, a koji počinje teći od dana učinjenog izdatka. Kako tužitelj i sam navodi da je plaćanja za tuženicu izvršio u razdoblju od 2001. do 2004. godine, a tužba je podnesena 2022. godine, to je njegovo potraživanje svakako u zastari, sukladno izjavljenom prigovoru zastare od strane tuženice u odgovoru na tužbu.

21. Sud nije posebno uzimao u obzir niti navod tužitelja sa ročišta od 18. lipnja 2026. da je u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Osijeku pod posl. br. P- 1220/2024 donesena pravomoćna presuda kojom je ovdje tuženica obvezana RC isplatiti iznos od 5.000,00 EUR. Sud iste navode nije uzimao u obzir budući da isto nije od utjecaja na ovaj parnični postupak koji je zaseban i nije nikakvom procesnom odlukom ili radnjom vezan za navedeni, a također, tužitelj na navedenom ročištu niti nije predložio sudu izvršiti priklop takvog spisa ili izvršiti uvid u navedeni predmet i pročitati ga kao dokazni materijal.

22. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao pod t. I. izreke presude.

23. Sud je o troškovima parničnog postupka odlučio na temelju čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022).

23.1. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 EUR u skladu s Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje OT), te trošak pristupa ročištima od 12. lipnja 2024., 12. rujna 2024. i 18. lipnja 2026., za svako ročište iznos od 500,00 EUR u skladu s Tbr. 9. t. 1. OT-a. Na navedene iznose je tuženiku priznat i PDV od 25%, pa je tako tuženiku na ime parničnih troškova dosuđen ukupan iznos od 2.500,00 EUR na koji su mu dosuđene i zatezne kamate od dana donošenja ove presude, pa je o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u t. II. izreke presude.

U Đakovu 22. srpnja 2026.

Sudac

Željko Samardžić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženici po punomoćniku