REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P-1437/2019-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić u pravnoj stvari tužitelja UR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Marčan & Partneri d. o. o., odvjetnici u Rijeci, U [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d. d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d. o. o., odvjetnici u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 6/III, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 13. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika , 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 4. točka 4. 1. ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 23. kolovoza 2005. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7. točka 7. 2. ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 23. kolovoza 2005. u dijelu u kojem se obveza tužitelja za otplatu kredita u mjesečnim anuitetima obračunava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za švicarski franak tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 7.571,74 eura (sedam tisuća petsto sedamdeset jedan euro i sedamdeset četiri centa) u roku 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu kojim je tužitelj zatražio od tuženika isplatu 22.018,68 eura (dvadeset dvije tisuće osamnaest eura i šezdeset osam centi) sa zateznim kamatama koje teku na iznos 16.863,57 eura od 1. listopada 2015. do isplate, a na iznos 5.155,11 eura od 30. rujna 2015. do isplate i to do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu

4.796,34 eura (četiri tisuće sedamsto devedeset šest eura i trideset četiri centa).

VI. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u iznosu 19.479,15 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose anuiteta od uplate pa do isplate.

1.1. U tužbi je naveo da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom, kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu 23. kolovoza 2005., kojim mu je je odobren kredit u iznosu 114.000,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju kreditora. Mjesečni anuitet kredita, uz kamatnu stopu od 4,30 %, iznosio je 708,97 švicarskih franaka. Kamatna stopa mijenjala se jednostranim odlukama tuženika bez poznate metode i određenih parametara . Ona se tijekom otplate povećavala u nekoliko navrata što je dovelo do povećan ja rate. Tuženik ga prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti glede promjene kamatne stope, kao ni o rizicima i značaju valutne klauzule vezane za švicarski franak što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i dovelo je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Ugovor je sastavljen u tipskom obliku. Nije imao mogućnost pregovarati o njegovom sadržaju, već je kao slabija strana morao prihvatiti sve uvjete koje je tuženik odredio. Prema tome, ugovor o kreditu sadrži nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., ZZP/03.) koje se odnose na ugovorenu valutu kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te promjenjivu kamatnu stopu te su time te odredbe ništetne. U kolektivnom sporu presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskom franku. S tuženikom je 4. prosinca 2015. sklopio dodatak ugovora o kreditu na temelju kojeg je izvršena konverzija kredita u švicarskim francima u kredit u eurima u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015., dalje: ZID ZPK/15.). Provedbom konverzije nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti odredbi ugovora o kreditu. Tuženik je u konverziji nezakonito obračunao i naplatio mu veći iznos jer pri tom obračunu nije uzeo u obzir uplate po kreditu prema početnoj valuti i kamatnoj stopi što je dovelo do pretplate glavnice. S obzirom na to da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa prema Odluci Banke to mu je tuženik dužan naknaditi preplaćene iznose i to prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita. Na preplaćene mjesečne anuitete mu pripadaju i zatezne kamate od dana uplate pojedinog anuiteta do isplate. Pripada mu i pravo na isplatu razlike po osnovi nedovoljnog umanjenja glavnice u konverziji.

1. 2. U daljnjim podnescima od 14. rujna 2020., 5. listopada 2020., 13. studenog 2020., 23. prosinca 2020. i 8. rujna 2022. tužitelj je u bitnom ponovio i dodatno argumentirao pravna shvaćanja iznijeta u tužbi s pozivanjem na odgovarajuću sudsku praksu te osporio navode i prigovore tuženika, uključujući i prigovor radi prijeboja.

1. 3. Nakon što je vještak dostavio nalaz i mišljenje 30. srpnja 2021., tužitelj je u podnesku zaprimljenom 10. studenog 2021. uskladio tužbu i tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, na način da od tuženika potražuje isplatu 3.524,80 eura (26.557,30 kuna) po osnovi pretplate na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, 15.509,36 eura (116.855,29 kuna) po osnovi pretplate na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te 4.901,64 eura (36.931,38 kuna) po osnovi razlike glavnice u konverziji, ukupno 23.935,80 eura, uvećano za zatezne kamate od dana uplata preplaćenih iznosa do isplate. Potom je, po dostavi dopuna nalaza i mišljenja vještaka, u podnesku od 11. svibnja 2026. ispravio raniji zahtjev na način da od tužitelja potražuje isplatu 3.694,24 eura po osnovi pretplate na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, 13.169,33 eura po osnovi pretplate na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te 5.155,11 eura po osnovi razlike glavnice u konverziji, ukupno 22.018,68 eura , uvećano za zatezne kamate od dana uplata preplaćenih iznosa do isplate. Time je tužitelj u odnosu na početni zahtjev zatražio isplatu većeg iznosa, odnosno izvršio je preinaku tužbe u skladu s čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. , 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP). Tuženik se usprotivio preinaci tužbe. Preinaka tužbe je dopuštena budući da je tužitelj uskladio tužbu i tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu od tuženika prema zaključcima iz provedenog financijskog vještačenja.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti po osnovi i visini te istaknuo prigovor zastare. S tužiteljem je sklopio dodatak ugovoru o kreditu u skladu s prisilnim odredbama ZID ZPK/15., u kojem je detaljno predviđen mehanizam konverzije. Svrha Zakona bila je izjednačiti položaj dužnika iz kredita u švicarskim francima s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti otpočetka bili denominirani u eurima. Nakon što je korisnik kredita prihvatio konverziju, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove potraživati isplate budući da je samim Zakonom bilo određeno kako se vraća pretplata. Sve uplate po kreditu tužitelja evidentirane su i preračunate u valutu euro. Prema tome, konvertiran je ugovor o kreditu u valuti švicarski franak u ugovor o kreditu u valuti euro u skladu s kogentnim odredbama ZID ZPK/15. čime je početni ugovor o kreditu u valuti švicarski franak prestao postojati, a sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi su izmijenjene i usuglašene s odredbama ZID ZPK/15. Tužitelj pogrešno smatra da bi se pretplata trebala izračunati primjenom inicijalne kamatne stope i po inicijalnom tečaju. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna jer je prvenstveno volja stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Sastavni dio ugovora o kreditu bili su Opći uvjeti poslovanja, koji su bili na snazi od 1. studenog 2004. do 14. srpnja 2009., u kojima su bili objavljeni kriteriji promjenjivosti kamatne stope, kao i obveza da se o svakoj promjeni kamatne stope obavijesti klijent. Navedeni Opći uvjeti poslovanja bili su objavljeni na njegovoj internetskoj stranici. Valutna klauzula je izričito dopuštena i predviđena Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005.). Ugovaranjem valutne klauzule stranke nisu u nejednakom položaju budući da ona djeluje jednako prema svim sudionicima. Odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, na koje se tužitelj poziva, odnose se isključivo na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, te one nemaju nikakva učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana za švicarski franak, već za euro. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. iznio pravno shvaćanje da su sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK/15. valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u švicarskim francima.

2. 1. U podnescima od 14. rujna 2020., 1. listopada 2020., 27 listopada 2020., 16. prosinca 2020., 30. srpnja 2021., 6. srpnja 2022. i 28. srpnja 2022. tuženik je ustrajao na svim iznijetim navodima i prigovorima iz odgovora na tužbu, s time da je u podnesku od 14. rujna 2020. istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu 4.796,34 eura. Navedeni iznos odgovora iznosu pretplate koji je utvrđen u dodatku ugovora o kreditu, koji se koristio za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima, a koji su dospijevali nakon sklapanja dodatka i to na način da se sukcesivno kod plaćanje tih budućih anuiteta iznos 50 % dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima, utvrđenom u novom otplatnom planu, namirivao pretplatom sve dok se pretplata nije u potpunosti iskoristila.

2. 2. U podnesku od 28. srpnja 2022. tuženik je osporio status potrošača tužitelju. Tužitelj je ishodio kredit radi prijevremene otplate ranije odobrenog kredita i adaptacije kuće. Na adresi na kojoj je stanovao: [adresa], se u vrijeme sklapanja kredita nalazilo sjedište obrta za cestovni prijevoz robe: " [obrt]", čiji je vlasnik tužitelj. On je sredstva ostvarena kreditom iskoristio za obavljanje poslovne djelatnosti. Ujedno je tužitelj na navedenoj adresi iznajmljivao kuću za odmor "Holiday house Smoković 669" na internetskim stranicama za iznajmljivanje apartmana i kuća za odmor Share trip.

3. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu (str. 19-28), tečajna lista (str. 29), otplatni plan (str. 30-34, 35-40), promjene libora (str. 56), izračuni (str. 57, 94- 95, 103-105), izračun konverzije (str. 96), dodatak ugovoru o kreditu (str. 97-102), pregled uplata po kreditu na dan 3. svibnja 2019. (str. 106-109), dopis od 13. studenog 2015. (str. 132-134), opći uvjeti (str. 142-150), dokumentacija uz podnesak tužitelja od 23. lipnja 2020. (str. 169-175), nalaz i mišljenje vještaka iz srpnja 2021. (str. 521-545), dopis vještaka iz siječnja 2026. (str. 601-603), dokumentacija uz podnesak tuženika od 2. ožujka 2026. (str. 608-683) te dopune nalaza i mišljenja vještaka (str. 686-710 i 713-734). Pored toga saslušan je tužitelj (str. 592-593).

3. 1. U skladu s čl. 299. st. 3. ZPP-a u dokaznom postupku nisu pročitane isprave koje je tuženik dostavio uz podnesak od 10. studenog 2021. budući da su one dostavljene nakon zaključenja prethodnog postupka, a tuženik nije obrazložio da bi postojali razlozi koji bi ga spriječili da navedene isprave dostavi prije zaključenja prethodnog postupka.

4. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti je osnovan u cijelosti, dok je tužbeni zahtjev za isplatu djelomično osnovan.

Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak uvećano za zatezne kamate. Zahtjev se temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je sklopljen dodatak ugovora o kreditu u skladu s ZID ZPK/15. Ujedno je predmet postupka zahtjev za isplatu razlike između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunskom protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima obračunate po početnom tečaju te isplatu s osnova razlike u anuitetima za razdoblje nakon 30. rujna 2015. u odnosu na početni anuitet u švicarskim francima i anuitet u eurima.

6. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu broj 9010686604 23. kolovoza 2005., koji je potvrdio javni bilježnik Tanja Ferenc pod brojem OU-1070/05 dana 23. kolovoza 2005. Tužitelju je odobren kredit u iznosu 114.000,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. U čl. 2. određeno je namjena kredita: prijevremena otplata ranije odobrenog kredita u Banci i adaptacija kuće. Prema čl. 4. 1. ugovora tužitelj se obvezao platiti tužitelju kamatu po godišnjoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30 % godišnje. U čl. 4.3. određeno je da se kamata obračunava u švicarskim francima, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. U čl. 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za švicarski franak na dan plaćanja, a prema otplatnom planu (primjena valutne klauzule). Anuiteti su dospijevali na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala se od početno ugovorene od 4,30 % u nekoliko navrata, pa je tako u razdoblju od 31. siječnja 2007. do 31. prosinca 2013. iznosila uvijek više od početno ugovorene i to najviše 6,10 % iznosila. Od siječnja 2014. ona je iznosila 3,23 % u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.), čije su odredbe regulirale kamatnu stopu na stambene kredite nominirane u švicarskim francima. Tijekom otplate mijenjao se i tečaj švicarskog franka.

6. 1. Stranke su 4. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu broj 9010686604 kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima u skladu sa ZID ZPK/15.

7. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva (po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi), da li tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača te da li je nastupila zastara utuženog potraživanja. Sporna je i osnovanost prigovora radi prijeboja tuženika. Pritom je odlučno za predmet spora da li tužitelj može zahtijevati povrat s preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule vezanu uz švicarski franak nakon što je sklopio sporazum o konverziji u skladu sa ZID ZPK/15.

8. Prema čl. 3. ZZP/03. potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

8. 1. Na okolnosti namjene kredita saslušan je tužitelj, koji je iskazao da je sklopio ugovor o kreditu za potrebe adaptacije obiteljske kuće. Majka mu je ranije darovala kuću u nizu, koja je zahtijevala adaptaciju. Prvo je za potrebe te adaptacije uzeo kredit kod tuženika u iznosu 42.000,00 eura. Kako mu to nije bilo dovoljno za dovršetak adaptacije, uzeo je i predmetni kredit. Njime je zatvorio raniji kredit u eurima i dovršio obnovu kuće. U toj kući stanuje s obitelji. Nije ju nikad iznajmljivao. Bio je vlasnik obrta u razdoblju od 1998. do 2008., u okviru kojeg je obavljao djelatnost prijevoza kamionom. Sredstva ostvarena predmetnim kreditom nisu niti jednim dijelom bila utrošena na obavljanje te djelatnosti.

8. 2. Iskaz tužitelja ocijenjen je kao vjerodostojan budući da je on iskazivao uvjerljivo i životno te suglasno sadržaju ugovora o kreditu.

8. 3. U konkretnom slučaju tužitelj je predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu adaptacije nekretnine za potrebe stanovanja, pa on ima svojstvo potrošača. Na tuženiku je bio teret dokaza da je kredit u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u smislu čl. 2. st. 1. t. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009. i dr.) bio transakcija tužitelja unutar njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a on to u postupku nije dokazao. Tuženik je istaknuo da je tužitelj sredstva kredita utrošio za adaptaciju nekretnine u svrhu njenog turističkog najma, međutim ti navodi su ocijenjeni paušalnim jer nije dokazao da bi tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao bilo kakvu namjeru adaptirati kuću za potrebe najma i da bi upravo tu kuću koja bi bila adaptirana sredstvima tog kredita koristio za turistički najam. Pritom valja naglasiti da tuženik u ovom postupku osporava tužitelju status potrošača, iako je ranije, prilikom sklapanja ugovora o kreditu te tijekom otplate kredita tužitelju sam priznao status potrošača što je vidljivo iz činjenice da je na ovaj ugovorni odnos primijenio kamatnu stopu u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2013. te da je i s tužiteljem pristupio sklapanju dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija u skladu sa ZID ZPK/15.

9. Zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj prema odluci tuženika i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak se temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (u tzv. predmetu „Potrošač“).

9. 1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

9. 2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt–249/2014–2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev–2221/2018–11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. 3. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., ZZP/07.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9. 4. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak u skladu s čl. 502. c. ZPP–a i čl. 118. ZZP/14 postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

9. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora te predstavlja potrošački ugovor. Stoga se i na taj ugovor primjenjuju utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018.

9. 6. Tuženik je osporavajući osnovanost navoda tužitelja da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, u bitnome, ponovio sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite. Njegovi navodi da je tužitelj, kao potrošač u potpunosti bio upoznat sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja švicarskog franka na osnovu kojih je mogao donijeti informiranu odluku nisu prihvaćeni kao osnovani.

9. 7. Iz iskaza tužitelja, koji je i u tom dijelu pozitivno cijenjen, utvrđeno je da od strane tuženika nije bio obaviješten o posljedicama i eventualnim rizicima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak. U banci su mu ponudili kreditiranje s valutnom klauzulom u švicarskim francima kao najpovoljniju opciju te se na nagovor djelatnice banke odlučio na sklapanje tog ugovora. U slučaju sklapanja ugovora u drugoj valuti kamata bi mu bila puno veća. Ugovor je sastavila banka te smatra da nije imao mogućnost pregovarati o sadržaju ugovora. Odredbe ugovora nisu mu bile pretjerano jasne, poslušao je djelatnicu banke koja mu je rekla da je to u redu.

9. 8. Na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je tužitelj, kao korisnik kredita bio upoznat sa svima elementima i rizicima promjene kamatne stope i promjene tečaja, a na osnovi kojih bi onda mogao donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama koje su za njega proizlazile iz predmetnog pravnog posla, što tuženik nije dokazao u ovom postupku. Na njemu je bio i teret dokaza da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Međutim, u postupku je utvrđeno da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Radilo se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru od strane banke.

9. 9. Točno tuženik navodi da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu čl. 81. i 82. ZZP/03., ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke. Takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Neosnovano je i pozivanje tuženika na opće uvjete poslovanja jer oni ne sadrže egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara promjene kamatne stope.

9. 11. Vezano za navode tuženika da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03., jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.

10. Predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, već ih je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, a tuženik kao trgovac nije ga kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane – tuženika, te su navedene odredbe protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi 87. st. 1. ZZP/03. nepoštene, a time i ništetne.

11. Protivno navodima tuženika, tužitelj je ovlašten isticati da su ništetne sporne odredbe osnovnog ugovora o kreditu neovisno o činjenica da su stranke naknadno sklopile sporazum o konverziji u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. broj Rev–2868/2018–2 od 12. veljače 2019. utvrdio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu u skladu sa ZID ZPK/15. tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju.

12. Slijedom navedenog, utvrđeno je da su ništetne odredbe ugovora o kreditu iz članka 4. točka 4. 1. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke te u dijelu čl. 7. točka 7. 2. prema kojoj se obveza tužitelja za otplatu kredita u mjesečnim anuitetima obračunava la u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za švicarski franak tečajne liste banke važeće na dan plaćanja (točke I. i II. izreke).

13. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su ništetne navedene odredbe osnovnog ugovora o kreditu, valjalo je odlučiti o zahtjevu za isplatu koji se odnosi na potraživanje na ime više plaćenih anuiteta te razlike glavnice u konverziji sve uvećano za zatezne kamate.

14. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Ljubomira Jelića iz srpnja 2021., dopunjenog u ožujku 2025. i ožujku 2026., utvrđeno je da je nakon zaključenja ugovora o kreditu došlo do promjene tečaja švicarskog franka i do promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika tako što je kamatna stopa 23. kolovoza 2005. iznosila 4,30 %, 31. siječnja 2006. 4,25 %, 31. srpnja 2006. 4,30 %, 31. siječnja 2007. 4,35 %, 31. kolovoza 2007. 5,35 %, 29. veljače 2008. 6,05 %, 31. siječnja 2009. 6,10 %, 30. studenog 2010. 5,75 %, 31. siječnja 2011. 5,65 %, 31. svibnja 2011. 5,40 %, 31. kolovoza 2011. 5,15 %, 31. siječnja 2012. 5,10 %, 31. srpnja 2012. 5,05 % i 31. siječnja 2014. 3,23 %. Uslijed povećanja kamatnih stopa i rasta tečaja došlo je i do povećanja mjesečnih anuiteta u razdoblju otplate kredita do 30. rujna 2015.

Tužitelj je više uplatio na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu prema početnom otplatnom planu u razdoblju do 30. rujna 2015. ukupno 3.694,24 eura.

Po osnovi višeg tečaja švicarskog franka u odnosu na početni tečaj važeći na dan isplate kredita na ime tečajne razlike, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate tečaj švicarskog franka bio jednak tečaju na dan isplate kredita, više je uplatio 13.169,33 eura.

Vještak je utvrdio da je tuženik u obračunu konverzije kredita u dodatku ugovora o kreditu naveo da je preplaćeno 4.731,66 eura, odnosno 36.138,05 kuna, dok po njemu stanje pretplate iznosi 5.155,11 eura.

Zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjeni kamatne stope od uplate preplaćenih mjesečnih anuiteta do konverzije (30. rujna 2015.) iznose 2.704,22 eura, a na preplaćene iznose po osnovi promjene tečaja švicarskog franka od uplate preplaćenih mjesečnih anuiteta do konverzije (30. rujna 2015.) iznose 4.867,52 eura, što ukupno iznosi 7.571,74 eura.

14. 1. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka s dopunama, dok tuženik nije osporavao matematički izračun vještaka, već su njegove primjedbe bile pravne naravi. Na ročištu glavne rasprave 13. svibnja 2026. stranke su navele da nema potrebe u daljnjem tijeku postupka izvesti dokaz usmenim pojašnjenjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao argumentiran, jasan i objektivan.

15. Ostalo je sporno za utvrditi da li nakon sklapanja sporazuma o konverziji u skladu s ZID ZPK/15. tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja anuiteta do isplate na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

16. Stranke su sklopile dodatak ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15., kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15. na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

16. 1. Tužitelj je pristao na konverziju kredita na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima, slijedom čega je došlo do promjene valute obveze, visine kamatne stope i iznosa anuiteta.

16. 2. Vještak Ljubomir Jelić je u nalazu i mišljenju, koji nalaz je u tom dijelu prihvaćen kao objektivan i jasan, utvrdio da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

17. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. Gos–1/2019–36 od 4. ožujka 2020. iznio pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15. ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je naveo i da je ZID ZPK/15. poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima, pa opća pravila tog Zakona o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15. o konverziji ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

18. Dakle, stranke su sklapanjem sporazuma o konverziji u skladu s odredbama ZID ZPK/15., odredile, umjesto početno ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima, primjenu kamatnih stopa koje je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u eurima. Time promjena kamatne stope više nije prepuštena jednostranoj odluci tuženika, već su određeni objektivni kriteriji prema kojima se mijenja kamatna stopa. Iz toga slijedi kako sklapanjem sporazuma o konverziji na temelju ZID ZPK/15. više nisu relevantne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima koje su proglašene ništetnim, već su mjerodavne odredbe sporazuma koji predstavlja novu pravnu osnovu utemeljenu na posebnom zakonskom propisu prema kojoj se određuju prava i obveze stranaka i to ne samo ubuduće, već i retroaktivno odnosno od sklapanja ugovora o kreditu. Na taj način je ponovno uspostavljena ravnoteža između stranaka ovog ugovornog odnosa. Stoga više nije relevantno koliko je tužitelj više isplatio tuženiku na ime anuiteta dospjelih do 30. rujna 2015. zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu i tečaj švicarskog franka u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu jer je sklapanjem sporazuma o konverziji prestala obveza tuženika na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u švicarskim francima.

19. Vezano za praksu Suda Europske unije, na koju su se stranke pozivale u tijeku postupka, valja navesti da je Sud Europske unije u predmetu C-567/2020 od 5. svibnja 2022., povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Odgovarajući na navedeno pitanje izrazio je pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluga bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen u tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te Direktive.

20. Iznimno od navedenog, ZID ZPK/15. nije uređeno pitanje zateznih kamata na više plaćene anuitete. Riječ je o tome da prilikom obračuna konverzije nije propisano da se trebaju uračunati i zatezne kamate u odnosu na iznose preplaćenih anuiteta. U skladu s tim tužitelj ima pravo na osnovi čl. 211. i 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 7/1996., 91/1996, 112/1999., 88/2001., dalje: ZOO/91.) na isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose na temelju ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, odnosno na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve pretplate utvrđene Aneksom ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

21. Prema tome potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa (tako ni razliku glavnice), osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15, kao što je to zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom (30. rujna 2015.).

22. Zatezne kamate pripadaju mu na iznose preplate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 211. u vezi s čl. 214. ZOO/91.) jer je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 81. ZZP/03., već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe ništetne te da, sve ono što na temelju njih bude primio, da mu ne pripada.

23. Takva pravna shvaćanja iznijeta su i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022, Rev-925/2023 od 8. travnja 2025., Rev-9/2025 od 15. srpnja 2025. i Rev-278/2025 od 27. siječnja 2026.

24. Visina zateznih kamata se od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava.

25. Prigovor zastare tuženika je neosnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO/91., kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Kako je kolektivni spo r u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 17. svibnja 2019. (dan predaje preporučene poštanske pošiljke) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

26. Tuženik u prijeboj stavlja potraživanje po osnovi pretplate koja je tužitelju priznata prilikom sklapanja dodatka ugovora u skladu s ZID ZPK/15. Tuženik je sačinio izračun konverzije u skladu s ZID ZPK/15.,a kojim je utvrđeno da je tužitelj preplatio kredit te je pretplata korištena za djelomično namirenje budućih anuiteta. Time tužitelj nije ostvario nikakvu nepripadnu korist, pa prigovor radi prijeboja nije osnovan. Slijedom toga je odlučeno kao u t. V. izreke.

27. Kako je u postupku utvrđeno da zatezne kamate na više plaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredbi od dana svake uplate do dana 30. rujna 2015. iznose ukupno 7.571,74 eura, valjalo je u tom dijelu prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u t. III. izreke.

U preostalom dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu glavnice u iznosu 22.018,68 eura (po osnovi preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi , uključujući i razliku glavnice iz konverzije) sa zateznim kamatama koje teku na iznos 16.863,57 eura od 1. listopada 2015. do isplate, a na iznos 5.155,11 eura od 30. rujna 2015. do isplate i to do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena , tužbeni zahtjev nije osnovan, pa je odlučeno kao u t. IV. izreke.

28. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

28. 1. Tužitelj je u sporu uspio djelomično i to glede deklaratornih zahtjeva u cijelosti, a glede zahtjeva za isplatu u manjem dijelu - samo glede zateznih kamata na pojedinačne iznose pretplate do 30. rujna 2015. Prema tome, tuženik je uspio u većem dijelu u sporu, pa bi primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelj trebao naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka. Međutim, odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača). Tužitelj je ovaj postupak pokrenuo kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu jer je trgovac u ugovor o kreditu unio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. U trenutku podnošenja tužbe glede prava na obeštećenje potrošača nakon konverzije kredita nije postojala ustaljena i jedinstvena sudska praksa glede tog pitanja. Prema tome tužitelj, kao potrošač nije mogao predvidjeti izglede za uspjeh u sporu jer sudska praksa o spornom pitanje nije bila ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, kao ni pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske. Kada bi tužitelj bio obvezan na naknadu troškova tuženiku bio bi mu nametnut znatan financijski teret, koji nije spojiv s pravom na pristup sudu. Sud Europske unije je u spojenim predmetima broj C-224/2019 i C-259/2019 iznio pravno shvaćanje glede troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca prema kojem čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio troškova postupka snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti. Takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba. Navedena odluka primjenjiva je i u ovom slučaju.

Stoga ne postoji obveza tužitelja da tuženiku naknadi troškove spora razmjerno uspjehu u sporu tuženika, koji je u većoj mjeri uspio u sporu.

28. 2. Slijedom navedenog, na temelju čl. 154. st. 4. ZPP-a odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (t. VI. izreke).

U Pazinu 22. srpnja 2026.

Sutkinja

Kristijana Matejčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. tužitelj p. p.,

2. tuženik p. p.