REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8
52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-233/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Puli - Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja FB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Delić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Petrinjska 59, Zagreb OIB: 53056966535, radi ništetnosti, bez održavanja rasprave, 22. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 3. toč. 1. Ugovora o kreditu broj 158-50-4039888 sklopljenog 17. travnja 2007. između tužitelja FB, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., 016: 53056966535 kao Banke, u dijelu kojim je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita.
Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 9. toč. 2. Ugovora o kreditu broj 158-50-4039888 sklopljenog dana 17. 4. 2007. između tužitelja FB, 0113: 71706115940 kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., 0IB: 53056966535 kao Banke, u dijelu kojim je ugovorena prijevremena otplata kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb OIB: 53056966535 da tužitelju FB, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 200,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je kao korisnik kredita 17.04.2007. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 158-50-4039888 (u daljnjem tekstu: Ugovor) od 23.252,86 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF s rokom otplate od 84 mjeseci. U odnosu na mjesnu nadležnost suda, a uzimajući u obzir očekivani prigovor mjesne nadležnosti od strane tuženika, ukazujemo na sudsku praksu u istovjetnim slučajevima i to rješenje Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž 1621/2016 koji je proglasio nadležnim sud mjesta prebivališta tužitelja pa smatramo da se istovjetna situacija treba primijeniti u predmetno slučaju. Navedena prorogacijska klauzula u svezi mjesne nadležnosti je sukladno članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) nepoštena, budući da se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika pa se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, stoga ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je nepoštena odredba i ništetna sukladno članku 87. stavka 1. ZZP-a. U konkretnom slučaju tužitelj je potpisao Ugovor o kreditu s tuženikom kojeg je tuženik unaprijed formulirao i ponudio njegovo sklapanje tužitelju uz uvjet da prihvati sve uvjete sadržane u Ugovoru, stoga tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Takvu ugovornu odredbu tuženik je uvrstio u Ugovor sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta i time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove za sebe. Prema članku 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. U članku 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužitelj dužan za prilikom prvog korištenja kredita platiti naknadu i to odredbom koja glasi: "Naknada 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita." U čl. 9. toč. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita i prije roka može u vratiti kredit koja odredba glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor." Tužitelj je iskoristio svoje pravo i prije roka za vraćanje kredita zatvorio u cijelosti Ugovor o kreditu i to uplatom iznosa na dan 4. siječnja 2013., a kojom prilikom mu je tuženik zaračunao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik je u predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sam sastavio tekst Ugovora o kreditu te se radilo o tuženikovom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (članak 49. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača/2014, članak 81. Zakona o zaštiti potrošača/2003) i kao takvog dao ga na potpis tužitelju kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj istih. Navedeno postupanje tuženika je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača, budući da nije bio informiran niti su u ugovoru navedeni parametri slijedom kojih je mogao znati koje troškove banka naplaćuje kao jednokratnu naknadu za prvo korištenje kredita odnosno, zbog čega taj trošak iznose upravo 3,30 % od iznosa odobrenog kredita. Navedena naknada predstavlja ekstra i nepripadni profit tuženika, a tuženik tužitelju nije informirao o razlozima koji opravdaju plaćanje tih naknada odnosno koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističemo da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena utvrđenja vrijede jednako i za naknadu za prijevremenu otplatu kredita odnosno tzv. izlaznoj naknadi. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: Z00/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana
— a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitim uvjetima, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja gornjeg limita. Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja kao dužnika. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Osim što je ništetna temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. Z00/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. Z00/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti iii su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi a što ovdje nipošto nije slučaj. Obzirom da je spornom ugovornom odredbom određeno samo da tužitelj/korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik/Kreditor, tužiteljeva obveza je i u trenutku zaključenja Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila nedorečena i neodrediva. S tim u vezi, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. Z00/05. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. 200/05, kojom je propisano da u slučaju vračanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, nije sporno da davatelj kredita- sukladno stavku 3. predmetnog članka – ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo ako je štetu zaista i pretrpio. Međutim, tuženik u konkretnom slučaju nije pretrpio bilo kakvu štetu pa je za zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi "gubitka" kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.
2. Tuženiku je tužba s prilozima zajedno s pozivom na podnošenje odgovora na tužbu uredno dostavljena 31. ožujka 2026., međutim tuženik nije u određenom roku od 45 dana, a niti do dana donošenja ove presude, podnio odgovor na tužbu. Pritom ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika neki opravdani razlozi spriječili u podnošenju odgovora na tužbu.
3. Iz činjenica navedenih u tužbi proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, a te činjenice nisu u suprotnosti s dokazima koji su priloženi uz tužbu i činjenicama koje su općepoznate.
4. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 158-50-4039888 utvrđeno je da je isti sklopljen 17. travnja 2007. između tužitelja kao korisnika i tuženika kao kreditora kojim je kreditor stavio korisniku na raspolaganje iznos od 23.252,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. U članku 3. Ugovora o kreditu određena je obveza plaćanja naknade banci u visini od 3,30% iznosa kredita jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. U predmetnom članku nije navedeno čak niti na što se predmetna naknada odnosi.
4.1. U članku 9. točki 2. Ugovora određeno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor, koja odredba je općenita i njome se korisniku kredita kao potrošaču nameću uvjeti po odluci jače ugovorne strane.
4.2. Pregledom teksta ugovora može se zaključiti da su osnovani navodi tužiteljica da je riječ o ugovoru koji je sastavljen kao tipizirani ugovor unaprijed pripremljenog sadržaja, a predmetne navode tužitelja tuženik, uostalom, nije osporio.
5. Dakle, u ovom postupku tužitelj zahtijeva donošenje presude kojom će se utvrditi djelomična ništetnost odredaba ugovora o kreditu i to ugovorne odredbe iz članka 3. te članka 9. točke 2. Ugovora kojom je ugovorena obveza korisnika kredita plaćanja naknade pri odobrenju kredita i pri „zatvaranju“ kredita.
6. Cijeneći da tuženik nije, zaprimivši tužbu u ovom predmetu, osporio tužbene navode tužiteljice niti je predložio izvođenje drugih dokaza kojim bi dokazao suprotno za konkretan ugovorni odnos, uz utvrđenje da činjenice iz tužbe nisu u suprotnosti s dostavljenim dokazima, sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim jer su ispunjene sve procesnopravne i materijalnopravne pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe pa je na temelju članka 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11
- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), odlučeno kao u izreci presude.
7. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr.7.t.1. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine broj 138/2023) pa je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove parničkog postupka isplatom predmetnog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a.
7.1. Napominje se da tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi s obzirom da je isti, na temelju članka 11. stavka 1. točke 5. (HRVI) Zakona o sudskim pristojbama, oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.
U Puli 22. srpnja 2026.
Sutkinja
Ana Brgles Keser
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud (dva primjerka) i sve ostale stranke u postupku, u roku od petnaest (15) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku
