Zakon.hr

Poslovni Broj: P-1221/2024-17

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda mr. sc. Ani Zaborac u pravnoj stvari tužitelja TR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicama Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 53056966535, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, javno objavivši dana 22. srpnja 2026.,

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 628-50-4351526 sklopljenog 03. rujna 2007.g. između RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. Zagreb te BR kao Korisnika kredita i davatelja osiguranja i OR kao Sudužnika sadržane u članku 3. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

Utvrđuje se da je ništetna odredba Dodatka br. I Ugovora o kreditu broj 628-50- 4351526 sklopljenog 21. prosinca 2011.g. između RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. Zagreb te BR kao Korisnika kredita i OR kao Sudužnika sadržane u članku 4. Dodatka br. I ugovora kojom je navedeno da sve troškove vezane uz sklapanje i ispunjenje Dodatka, uključujući naknadu za promjenu uvjeta ugovora o kreditu, u visini određenoj Odlukom Kreditora o visini naknade za usluge, snosi Korisnik kredita.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

- iznos od 348,27 eur (tristočetrdesetosameuraidvadesetsedamcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 13. rujna 2007.g. pa do isplate,

- iznos od 46,45 eur (četrdesetšesteuraičetrdesetpetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 13. rujna 2007.g. pa do isplate,

- iznos od 66,36 eur (šezdesetšesteuraitridesetšestcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 29. prosinca 2011.g. pa do isplate

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.761,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 22. srpnja 2026.g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadom troškova postupka odbija.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je dana 03. rujna 2007. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu br. 628-50-4351526. Visina odobrenog kredita iznosila je 17.807,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti a kojeg je tuženik isplatio tužitelju u visini od 79.516,45 kn (10.553,65 EUR) dana 12. rujna 2007.godine.

Da se radi o potrošačkom kreditu, za kupnju vozila s rokom otplate na 7 godina (84 mjeseca).

Tuženik je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 3. pod Naslovom: „Naknada“ ugovorio kako se iznos od 3,30% od iznosa kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

Riječ je o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost.

U naprijed navedenoj Presudi, Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako se u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

Nadalje Sud navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

Utvrđuje također, budući se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

Tako ugovorena naknada da je ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Da je predmetni Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tužene banke, da ne bi trebalo biti sporno među strankama. U konkretnom slučaju, članak 3. Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za ulaznu naknadu i za trošak upisnika. Da je evidentno kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnuo obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Tuženik da je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. Da je i više nego jasno kako naprijed navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnost pregovaranja.

Da se stoga radi o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu tužitelj nije mogao utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja. Radilo se o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi. Ista odredba je netransparentna, nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Već sama činjenica da u opisanoj situaciji, naknadu za ulaznu naknadu, određuje banka jednostrano da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Tim više, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za utvrđivanje naknade ni metodu izračuna takve naknade, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

Ukazuje tužitelj na Presudu Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020.g., Presudu Europskog suda u spojenim predmetima C84/19, C,222/19 i C252/19 od 03. rujna 2020.g., Presudu Suda Europske unije, od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, te Presudu Europskog suda pravde od 30.travnja 2014., broj C-26/13.

Nadalje ističe tužitelj da je ulazna naknada ugovorena suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena odredba da je ništetna i na temelju čl. 270. ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata.

Dakle, činjenica da je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da je pritom tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini istu odredbu nepoštenom i time ništetnom.

Slijedom činjenice kako je između tužitelja i tuženika već donesena pravomoćna presuda u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a vezano za sklopljeni ugovor o kreditu koji je obuhvaćen polaznom tužbom, te uvažavajući činjenicu kako je proveden dokaz financijskim vještačenjem u kojem Nalazu i mišljenju su utvrđeni iznosi preplate, na način da je utvrđeno da je tečaj CHF na dan isplate kredita iznosio 4,465445, to je tužitelj izračunao iznos koji mu je tuženik naplatio na ime ulazne naknade.

Nadalje, iz dokumentacije koju je priložio tuženik u naprijed navedenom parničnom postupku, razvidno je da je tuženik tužitelju naplatio iznos u visini od 1.036,15 kn na ime obrade kredita, trošak u visini od 1.594,07 kn na ime osiguranja kredita što sve zajedno iznosi iznos od 2.630,22 kn / 349,09 € te iznos u visini od 350,00 kn / 46,45 € na ime provedbe osiguranja (troškovi upisa).

Također da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koju je tuženik unaprijed formulirao, i nametnuo u članku 3. Ugovora, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezao tuženiku platiti naknadu.

Tužitelj da je, zbog povećanih anuiteta uzrokovanih ništetnošću odredaba osnovnog ugovora o kreditu, bio prisiljen sklopiti sa tuženikom Dodatak br. I, 21. prosinca 2011.g. kojim je ugovorio moratorij za razdoblje od 01. prosinca 2011.g. do 31.05.2012.g. Člankom 4. predmetnog Dodatka, ugovoreno je da sve troškove vezane uz sklapanje i ispunjenje Dodatka, uključujući naknadu za promjenu uvjeta ugovora o kreditu, u visini određenoj Odlukom Kreditora o visini naknade za usluge, snosi Korisnik kredita. Iz knjigovodstvene kartice prometa po kreditu, razvidno je da je tuženik naplatio tužitelju iznos u visini od 500,00 kn / 66,36 € i to dana 28. prosinca 2011.g.

Slijedom naprijed navedenog i obrazloženog, tužitelj predlaže sudu da, po provedenom postupku, donese sljedeću presudu:

„I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 628-50-4351526 sklopljenog 03. rujna 2007.g. između RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. Zagreb te BR kao Korisnika kredita i davatelja osiguranja i OR kao Sudužnika sadržane u članku 3. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

Iznos od 349,09 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 13. rujna 2007.g. pa do isplate;

Iznos od 46,45 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 13. rujna 2007.g. pa do isplate;

Iznos od 66,36 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 29. prosinca 2011.g. pa do isplate;

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana“.

2. U odgovoru na tužbu (list 115-117 spisa) tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 03.09.2007.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 628-50-4351526 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 17.807,06 a da je ugovorena redovna kamata 5,75 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita ništetna tuženik navodi da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj da neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik da je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovara o odredbama, stranke su zaključile ugovor.

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare. Ukazuje na čl. 225. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 30.07.2024.g. tražbina da je zastarjela.

Da je nesporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao da je razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.1. Na ročištu dana 19. siječnja 2026. (list 211-212 spisa) tuženik navodi, u odnosu na zatražene troškove moratorija, da naknada za promjenu uvjeta kredita nije uzrokovala neravnotežu odnosa između stranaka te nije ništetna, a da pravnu osnovu naplate takve naknade čini čl.4 Dodatka br.1 Ugovora o kreditu od 21. prosinca 2011. kao i opći akti tuženika, a navedeni dodatak ugovoru tužitelj da je dobrovoljno sklopio. Nadalje navodi tuženik da nije ništetna odredba koja se odnosi na trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu jer da se radi o naknadi koja je propisana Pravilnikom objavljenim na stranicama FINA-e te se temelji na Zakonu o upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima.

2.2. U podnesku od dana 24. veljače 2026. (list 216-219 spisa) tuženik navodi da iz potvrde o naplaćenim naknadama po kreditu proizlazi da je tužitelju 12.9.2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.624,03 HRK (348,27 EUR po srednjem tečaju konverzije za EUR). Stoga da tužitelj neosnovano potražuje iznos od 349,09 EUR s osnova naknade za obradu kredita. Tuženik navodi kako ne osporava visinu iznosa od 348,27 EUR, a ako tužitelj ustraje na većem iznosu i zahtijeva financijsko vještačenje, trošak vještačenja ima pasti na teret tužitelja.

Nadalje, iz potvrde proizlazi da je tužitelj snosio trošak prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela u iznosu od 350,00 HRK (46,45 EUR po srednjem tečaju konverzije za EUR).

Člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena je obveza tužitelja da plati trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, a koju odredbu treba povezati s čl. 9. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužitelja podmiriti (…) "sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja", a isto tako i s čl. 8. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren prijenos prava vlasništva na osobnom vozilu radi osiguranja naplate tražbine iz Ugovora o kreditu u korist tuženika na način da tuženik ishodi upis prijenosa prava vlasništva na osobnom vozilu na svoje ime u Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima koji se vodi kod Službe upisa pri Financijskoj agenciji, uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva obavljen radi osiguranja svih novčanih tražbina tuženika iz Ugovora o kreditu.

Ugovorne odredbe kojima je ugovoreno da tužitelj snosi troškove upisa fiducijarnog vlasništva u korist tuženika na osobnom vozilu nisu nejasne niti nerazumljive s obzirom da je u kontekstu ugovorene mjere osiguranja (kojoj je jasno ugovorena svrha i koja se zasniva upisom) jasno navedeno da troškove njezine provedbe snosi tužitelj.

Također, visina iznosa nije mogla ostati nepoznata tužitelju, jer je provjerom kod javnog bilježnika mogao saznati visinu, a visina ne ovisi o tuženiku.

Kada se isto poveže s činjenicom da je tuženik imao stvarni trošak upisa fiducijarnog vlasništva na osobnom vozilu i zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja kao predlagatelj upisa temeljem čl. 10. Zakona o Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima („Narodne novine“ br. 121/05.) i čl. 4. st. 1. Pravilnika o naknadama za upise u Upisnik („Narodne novine“ br. 71/06), to je jasna svrha i visina troška koji je tužitelj platilo, a čl. 3. Ugovora o kreditu u tom dijelu ugovorene obveze nije stvorio neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, odnosno nije nepoštena ugovorna odredba.

Takva odredba da nije nepoštena, slijedom toga niti ništetna, niti je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Samim time da nema mjesta nalaganju tuženiku da tužitelju vrati iznos od 46,45 EUR, a uostalom tuženik taj iznos nije niti stekao već je istim podmiren trošak upisa fiducijarnog vlasništva na osobnom vozilu i zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja, kako je ranije navedeno.

Nadalje tuženik navodi da iz potvrde proizlazi da je tužitelj snosio trošak moratorija u iznosu od 500,00 HRK (66,36 EUR po srednjem tečaju konverzije za EUR). Kako se radi o ugovornoj odredbi koja je jasna, a sam članak koji omogućuje moratorij aktivirao je sam tužitelj pri tome znajući i za trošak koji time nastaje, dok je tuženik za samu provedbu moratorija morao sastavljati dodatak i knjigovodstveno provesti sve parametre novih ugovornih odredbi, time i novi otplatni plan, ova odredba također nije dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama parničnih strana.

Obzirom na sve navedeno, tuženik navodi kako smatra da se VPS ima utvrditi u visini postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva, odnosno u iznosu od 461,90 EUR. Zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu (čl. 187. st. 3. ZPP), a o kojem bi sud ionako prejudicijelno morao odlučiti. U biti da se radi o deklaratornom preambulu, koji je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju), pa se vrijednost predmeta spora mjerodavan za odluku o trošku prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu svote od ukupno 461,90 EUR. Prema tome, deklaratorni zahtjev koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev da se ne uzima u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (navodi tužitelj da se radi o ustaljenom shvaćanju VSRH).

Tuženik da u cijelosti ostaje kod osporavanja osnova tužbenog zahtjeva. Pravnu osnovu za naplatu predmetnih naknada da predstavljaju upravo odredbe Ugovora i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da su pojašnjene sporne odredbe Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada. Tužitelj neutemeljeno ističe da su ugovorene odredbe nepoštene i nedopuštene, a kao takve i ništetne i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tužitelj da je slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev da je očito neosnovan.

3. U podnesku od dana 2. ožujka 2026. (list 221-222 spisa), imajući u vidu dostavljenu dokumentaciju tuženika tužitelj korigira iznos zatražen na ime naknade za obradu kredita te sada potražuje iznos od 348,27 eur umjesto prvotno utuženog iznosa od 349,09 eur.

3.1. Na ročištu dana 20. travnja 2026. (list 225 spisa) tužitelj navodi da je na pripremnom ročištu, budući da nije raspolagao svom potrebnom dokumentacijom naveo da se iznos od 349,09 eur odnosi na ulaznu naknadu i premiju osiguranja, a da se radi, kako to proizlazi iz naknadno dostavljene dokumentacije samo o ulaznoj naknadi, pa da dakle premija osiguranja nije predmet ovog postupka. Iznos od 46,45 eur odnosi se na naplaćeni trošak upisa založnog prava.

4. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 628-50-4351526 od 3. rujna 2007., prijepis knjigovodstvene kartice, Dodatak br. I ugovoru o kreditu br. 628-50-4351526 od 21.12.2011., Presudu ovoga suda posl.br.P-984/2021 od 29. prosinca 2022., Presudu Županijskog suda u Zagrebu posl.br.Gž-728/2023 od 25. srpnja 2023., te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 3. rujna 2007. sklopili Ugovor o kreditu br. 628-50-4351526 (list 12-15 spisa) kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.807,06 chf, uz rok otplate od 84 mjeseca, za kupnju vozila. Odredbom čl.3. ugovoreno je da naknada iznosi 3,30% od iznosa kredita, jednokratno i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa – prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

6. Također je nesporno među strankama da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 21. prosinca 2011. sklopili Dodatak br. I Ugovoru o kreditu br. 628- 50-4351526 (list 26 spisa). Čl. 2 ugovoren je moratorij u trajanju od 6 mjeseci i to u periodu od 01.12.2011. do 31.5.2012. koji se ugovara na nedospjelu glavnicu kredita koja na dan počeka tijeka moratorija iznosi 8.325,43 chf u kunskoj protuvrijednosti. Ugovoreno je da se rok otplate kredita produljuje za razdoblje moratorija, a za razdoblje trajanja moratorija kreditor mjesečno obračunava redovnu kamatu koja dospijeva na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Čl.4. ugovoreno je da sve troškove vezane uz sklapanje i ispunjenje ovog dodatka, uključujući naknadu za promjenu uvjeta ugovora o kreditu, u visini određenoj odlukom Kreditora o visini naknade za usluge, snosi korisnik kredita.

7. Ocjenom svakog dokaza zasebno te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

8. Iz iskaza tužitelja, koji iskaz je sud u cijelosti prihvatio budući da nije u suprotnosti s drugim provedenim dokazima, da je sukladan s materijalnom dokumentacijom u spisu, te životan i logičan proizlazi (list 225-226 spisa) da je njemu ovaj kredit trebao za kupnju automobila za njegove osobne potrebe. Nije s bankom mogao pregovarati o uvjetima kreditiranja. Oni su njemu ponudili ugovor. Nitko mu nije u banci obrazložio na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Banka je njemu predala na potpis gotov tekst ugovora. Platio je i troškove prijenosa prava vlasništva. Kredit je otplatio i prenio vlasništvo vozila ponovno na sebe. U tijeku otplate kredita da je ostao bez posla pa je otišao u banku pitati da li mu mogu napraviti odgodu otplate kroz neko vrijeme u svezi čega je sklopljen dodatak br. 1. Njemu su u banci prije potpisivanja dodatka rekli da će morati snositi troškove za tu promjenu ugovora na što je on pristao jer je njemu to u tom trenutku odgovaralo iz razloga što nije mogao otplaćivati u tom trenutku kredit jer je bio nezaposlen.

Od banke da nikada nije dobio specifikaciju naplaćenih naknada. Sa bankom nije mogao pregovarati o plaćanju naknade za promjenu uvjeta ugovora o kreditu, a kako nije mogao plaćati kredit njemu je trebala ta odgoda. Oba ugovora je pročitao međutim puno toga da nije razumio, pročitao je i odredbe o naknadama i potpisao ugovor. U odnosu na dodatak može reći da nije imao drugu opciju jer je bio nezaposlen i u to vrijeme nije mogao otplaćivati kredit. U odnosu na plaćanje naknade po dodatku rekli su mu samo da je to uvjet da bi dobio odgodu plaćanja na određeno vrijeme, ali mu nisu rekli na što se ti troškovi konkretno odnose.

9. Uvidom u Potvrdu tuženika od 13. veljače 2026. (list 220 spisa) proizlazi da je po predmetnom kreditu naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.624,03 hrk (3,30% od iznosa kredita) sukladno čl.3. a ista je naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita (12.09.2007). Nadalje je naplaćen trošak moratorija u iznosu od 500,00 hrk, te trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela u iznosu od 350,00 hrk sukladno čl.3.

10. Odredbom čl. 96. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

11. Dakle, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita, trošku moratorija, te odredbi o trošku upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Međutim tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, a koji iskaz je u skladu s dokumentacijom u spisu odnosno nije u suprotnosti niti sa jednim drugim provedenim dokazom. Iz iskaza tužitelja tako proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o spornim nije pojedinačno pregovaralo, da mu nije rečeno na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtijeva, što obuhvaćaju naplaćeni troškovi moratorija, da od banke nije nikada dobio specifikaciju naplaćenih naknada, da nije mogao pregovarati o visini naknada, te da mu je rečeno da je plaćanje naknade po Dodatku odnosno za odgodu povrata kredita uvjet da bi dobio odgodu. Proizlazi nadalje da je banka sastavila tekst ugovora kao i Dodatka ugovoru, a o kojem sadržaj se prethodno sa tužiteljem nije pregovaralo.

12. Iz ugovora ne proizlazi jasnim na što se odnosi naplaćena naknada koja se naplaćuje od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja niti je to tužitelju usmeno objašnjeno, stoga se ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi.

12.1. Iz Dodatka Ugovora o kreditu također je nejasno koji su to „troškovi vezani uz sklapanje i ispunjenje ovog Dodatka, uključujući naknadu za promjenu uvjeta ugovora o kreditu, u visini određenoj Odlukom Kreditora o visini naknade za usluge“. Niti prilikom sklapanja Dodatka ugovoru tužitelju niti usmeno nije prezentirano na koje se to troškove odnosi naplaćena naknada u iznosu od 500,00 kn odnosno 66,36 eur, već mu je samo rečeno da je plaćanje te naknade uvjet da dobije odgodu povrata kredita.

12.2. Što se pak tiče troškova upisnika odnosno troškova prijenosa prava vlasništva na vozilu radi se također o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je u ugovoru navedena visina te naknade, kao niti kojim je propisom određena visina te naknade. Kako je iznos na ime troškova prijenosa vlasništva ustegnut prilikom isplate kredita kako to proizlazi iz potvrde tuženika sa lista 220 znači da je tuženik u trenutku sklapanja ugovora raspolagao podatkom o visini te naknade, međutim istu nije naveo u ugovoru niti s time barem usmeno upoznao tužitelja prije sklapanja ugovora. Tuženik tužitelju niti kasnije nije dostavio potvrdu o plaćanju te naknade, niti ju je dostavio u spis tijekom ovog postupka.

13. Valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz teksta poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovor pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru očito je da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo odnosno da tužitelj nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja. Kako je tužitelj temeljem čl. 3 Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva kao i trošak upisa – prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, te temeljem čl. 4. Dodatka broj I Ugovora o kreditu naknadu vezanu za troškove sklapanja i ispunjenja Dodatka koja uključuje i trošak promjene uvjeta ugovora o kreditu, iste su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača što znači da su nepoštene pa samim time ništetne u smislu odredbe čl. 102. ZZP-a. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15. Tužena koja je sastavila teksta ugovora, pa tako i sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, zbog čega je odredba čl. 3. Ugovora te odredba čl. 4. Dodatka br. 1 Ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača. Imajući u vidu da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i veću naknadu, što pak ukazuje na zaključak da se tako ugovorena naknada ne odnosi na stvarne troškove koje je tuženik imao prilikom obrade zahtijeva odnosno odobravanja kredita. Prilikom obrade kreditnog zahtijeva tuženik ima određene troškove, međutim činjenica da je naknada, ukoliko se odnosi na trošak obrade kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što pak znači da korisnici kojima je odobren veći kredit plaćaju višu naknadu, govori u prilog zaključku da ugovaranje naknade, uz to bez navođenja na što se naknada odnosi, nije sa svrhom nadoknađivanja tuženiku stvarnih troškova obrade zahtjeva odnosno odobravanja kredita. Što se pak tiče „troškova vezanih uz sklapanje i ispunjanje Dodatka, uključujući naknadu za promjenu uvjeta ugovora o kreditu“ visina istih nije niti navedena u ugovoru niti je u ugovoru navedeno na što se ti troškovi odnose.

16. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev i točci I te utvrdio ništetnom odredbu članka 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30,% od iznosa kredita te trošak prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela kao i odredbu čl. 4. Dodatka broj 1 Ugovora o kreditu. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi odnosno tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu plaćenih naknada čija visina među strankama nije sporna. Naime, tuženik je u podnesku od 24.2.2026. (list 216-219 spisa) uz koji podnesak je dostavio i Potvrdu o naplaćenim naknadama od tužitelja (list 220 spisa) naveo da ne osporava visinu naknade za obradu zahtjeva u iznosu od 348,27 eur, nadalje da je tužitelj snosio trošak prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela u iznosu od 46,45 eur, te da je snosio trošak moratorija u iznosu od 66,36 eur.

17. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi stoga nije zastarjelo niti pravo tužitelja da traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i Dodatka broj I Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatom za navesti je da se radi o restitucijskog zahtjevu te ukazati na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 sukladno kojem shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st.1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

18. Slijedom iznijetog usvojen je i tužbeni zahtjev pod točkom II to je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznose od 348,27 eur, 46,45 eur i 66,36 eur odnosno ukupno iznos od 461,08 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje tužitelju temeljem članka 1115. ZOO-a pripadaju od dana stjecanja odnosno dana naplate naknade kako su datumi naplate naknada za obradu zahtijeva i trošak upisa prijenosa prava vlasništva navedeni i u Potvrdi tuženika sa lista 220, dok iz prijepisa knjigovodstvene kartice proizlazi da je naknada za moratorij naplaćena 28.12.2011. , a sve kako je to tužbenim zahtjevom zatraženo budući da je tuženik nepošten stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe. Na nepoštenje tuženika ne može utjecati niti činjenica da je tužitelj eventualno bio upoznat sa visinom naknada pored nedvojbeno utvrđene činjenice da je tužitelju kao potrošaču (status korisnika kredita kao potrošača tuženik nije ničime doveo u sumnju) bilo onemogućeno pregovaranje o visini naknada. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. Isto dodatno potvrđuje da se radilo o značajnoj neravnoteži jer je tužitelj bio prisiljen, a da bi dobio kredit, odnosno odgodu plaćanja, pristati na te uvjet banke iako mu nije niti obrazloženo na što se odnose naknade za obradu zahtjeva i troškovi vezani za sklapanje i ispunjenje Dodatka Ugovora o kreditu.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavak 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje Tarifa).

19.1. Što se tiče tuženikovog prigovora na označenu vrijednost predmeta spora koji je prvi puta istaknuo u podnesku od dana 24.2.2026., dakle nakon zaključenja pripremnog ročišta stav je ovoga suda, s obzirom na odredbu čl. 40. st.3. ZPP-a da je tuženik prigovor mogao istaknuti najkasnije na pripremnom ročištu, što nije učinio te stoga naknadno nije ovlašten isticati takav prigovor. Sud po službenoj dužnosti nije mijenjao označenu vrijednost predmeta spora jer nije našao da bi za to bili ispunjeni uvjeti iz čl. 40. ZPP-a, budući da tužitelj nije očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio vrijednost predmet spora, te je stav suda da nije bilo potrebe za intervencijom suda po službenoj dužnosti jer predmet tužbenog zahtijeva nije samo isplata već i utvrđenje ništetnosti.

19.2. Priznat trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe (200,00 eur; Tbr. 7.1.), sastav obrazloženih podneska od 19.6.2025. i 2.3.2026. (200,00 eurx2; tbr.8.t.1), zastupanja dana 23.9.2025.,19.1.2026. i 20.4.2026. (200,00 eurx3, tbr.9.t.1), te pristupa na ročište za objavu presude (100,00 eur; tbr.9.3) što ukupno iznosi 1.300,00 eur odnosno uvećano za PDV (325,00 eur) 1.625,00 eur. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur te na presudu u iznosu od 110,00 eur, dakle ukupno je tužitelju na ime troškova postupka dosuđen iznos od 1.761,55 eur sa zateznom kamatom od dana presuđenja.

19.3. Nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 31.7.2024. kojim tužitelj u spis dostavlja dokaz o plaćanju sudske pristojbe na tužbu budući da je isto tužitelj mogao i trebao dostaviti već uz tužbu, kao što nije priznat niti trošak sastava podneska od 26.1.2026. kojim tužitelj traži odgodu ročišta budući da isti nije bio potreban za vođenje postupka.

U Rijeci, 22. srpnja 2026.

S U D A C

mr. sc. Ana Zaborac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.

Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte