Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice JB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Orjani Makovac Zubalj, odvjetnici u Bujama-Buie, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3A, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 06. srpnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti tuženika, dana 21. srpnja 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja.
p r e s u d i o j e
I 1. Nalaže se tuženiku, da isplati tužiteljici iznos od 2.274,47 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, po stopi 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, a koje kamate teku kako slijedi: na iznos od 0,93 € počev od 13.05.2006. godine do isplate; na iznos od 0,55 € počev od 14.06.2006. godine do isplate; na iznos od 0,10 € počev od 13.10.2006. godine do isplate; na iznos od 3,15 € počev od 13.10.2008. godine do isplate; na iznos od 2,55 € počev od 11.11.2008. godine do isplate; na iznos od 9,96 € počev od 12.01.2009. godine do isplate; na iznos od 12,70 € počev od 11.02.2009. godine do isplate; na iznos od 16,22 € počev od 12.03.2009. godine do isplate; na iznos od 8,74 € počev od 10.04.2009. godine do isplate; na iznos od 10,40 € počev od 12.05.2009. godine do isplate; na iznos od 6,71 € počev od 12.06.2009. godine do isplate; na iznos od 8,67 € počev od 10.07.2009. godine do isplate; na iznos od 6,45 € počev od 13.08.2009. godine do isplate; na iznos od 8,19 € počev od 11.09.2009. godine do isplate; na iznos od 5,76 € počev od 13.10.2009. godine do isplate; na iznos od 8,04 € počev od 12.11.2009. godine do isplate; na iznos od 7,28 € počev od 11.12.2009. godine do isplate; na iznos od 13,02 € počev od 13.01.2010. godine do isplate; na iznos od 15,44 € počev od 11.02.2010. godine do isplate; na iznos od 14,26 € počev od 11.03.2010. godine do isplate; na iznos od 18,35 € počev od 13.04.2010. godine do isplate; na iznos od 22,83 € počev od 12.05.2010. godine do isplate; na iznos od 26,77 € počev od 11.06.2010. godine do isplate; na iznos od 33,49 € počev od 12.07.2010. godine do isplate; na iznos od 24,62 € počev od 11.08.2010. godine do isplate; na iznos od 42,04 € počev od 13.09.2010. godine do isplate; na iznos od 38,94 € počev od 13.10.2010. godine do isplate; na iznos od 40,45 € počev od 12.11.2010. godine do isplate; na iznos od 45,45 € počev od 10.12.2010. godine do isplate; na iznos od 57,44 € počev od 11.01.2011. godine do isplate; na iznos od 44,50 € počev od 14.02.2011. godine do isplate; na iznos od 49,16 € počev od 11.03.2011. godine do isplate; na iznos od 43,61 € počev od 12.04.2011. godine do isplate, na iznos od 55,29 € počev od 11.05.2011. godine do isplate; na iznos od 63,70 € počev od 10.06.2011. godine do isplate; na iznos od 67,46 € počev od 11.07.2011. godine do isplate; na iznos od 115,55 € počev od 11.08.2011. godine do isplate; na iznos od 68,41 € počev od 12.09.2011. godine do isplate; na iznos od 63,27 € počev od 11.10.2011. godine do isplate; na iznos od 64,62 € počev od 11.11.2011. godine do isplate; na iznos od 64,04 € počev od 12.12.2011. godine do isplate; na iznos od 70,26 € počev od 11.01.2012. godine do isplate; na iznos od 72,78 € počev od 10.02.2012. godine do isplate; na iznos od 73,13 € počev od 12.03.2012. godine do isplate; na iznos od 70,62 € počev od 11.04.2012. godine do isplate; na iznos od 72,17 € počev od 11.05.2012. godine do isplate; na iznos od 74,05 € počev od 11.06.2012. godine do isplate; na iznos od 71,82 € počev od 10.07.2012. godine do isplate; na iznos od 71,98 € počev od 10.08.2012. godine do isplate; na iznos od 67,52 € počev od 12.09.2012. godine do isplate; na iznos od 69,35 € počev od 11.10.2012. godine do isplate; na iznos od 72,22 € počev od 12.11.2012. godine do isplate; na iznos od 71,47 € počev od 11.12.2012. godine do isplate; na iznos od 72,17 € počev od 11.01.2013. godine do isplate; na iznos od 68,29 € počev od 12.02.2013. godine do isplate; na iznos od 67,53 € počev od 15.03.2013 godine do isplate.
2. Odbija se ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 154,97 eur.
II Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.000,00 eur, sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude, pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 09. lipnja 2023. tužitelj tvrdi da je, kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom, Erste&Steiermärkische Bank d.d., Ugovor o kreditu broj 5102893921. Navedenim da je ugovorom, tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu 23.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat prema srednjem tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita. Odredbom članka 3. Ugovora, na iznos kredita, ugovorena da je kamatna stopa od 5,20% godišnje, koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Navedeni kredit da je u cijelosti isplaćen. Odredbom članka 1. ugovora ugovoreno da je da banka stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 23.300,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, za kupnju novih vozila (čl.6.). Odredbom članka 4. predmetnog ugovora, pod točkom a) ugovoreno da je da korisnik kredita, odnosno tužitelj otplaćuje kredit u roku od 84 (osamdesetčetiri) mjeseca i to na način da se dio glavnice kredita u iznosu CHF 22,060.24 otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dok da je pod točkom b) ugovoreno da preostali dio glavnice kredita u iznosu od CHF 4,516.68 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita. Prema Presudi Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi da se da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način da „ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“, što da u konkretnom slučaju znači da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj da u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik morao informirati tužitelja da jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj da nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka da štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali da ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga da se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te da može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok da s EUROM nije tako, nego dapače HNB da reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. CHF da je valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize. To da znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer da bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa da zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Nadalje, CHF da nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti. MMF da je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve EU banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome da se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi suca Dobronića P-1401/12. MMF da je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja da ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za
potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. CHF da je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima. Pravi temelj za potrošačke kredite da su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Ono što da je zapanjujuće da jest činjenica da je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu pa da je tako dvostruko opteretio tužitelja izuzetno visokim iznosima anuiteta. Na dan plasmana predmetnog ugovora 18. lipnja 2007. godine, srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio da je 4.41504 kn = 1 CHF. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava
potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle,
navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna
ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj: 5102893921 utvrdi ništetnim odredbu čl.1. koja da glasi « po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita », zatim utvrdi ništetnom dio odredbe čl. 4. pod točkom a) koja da glasi « u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.» i dio odredbe čl.4. pod točkom b) koja da glasi «u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.» Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja da je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom da se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća da je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba da se primijeniti tečaj švicarskog franka koji da je tužitelju bio poznat u vrijeme solemnizacije predmetnog ugovora – 4.65019 kn = 1 CHF. Obzirom da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit, primjenjujući gore navedene parametre preplatio za iznos od 2.429,44 EUR / 18.304,64 kuna. Dakle, iznos od 2.429,44 EUR / 18.304,64 kuna da predstavlja iznos kojeg da je tuženik temeljem ništetne odredbe neutemeljeno naplatio od tužitelja. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom se radi o složenom izračunu o čemu da tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti da zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Na temelju svega navedenog, tužiteljica je zatražila donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.429,44 EUR / 18.304,64 kuna zajedno sa zateznim kamatama, po stopi 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, po stopi 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, a koje kamate teku: po stopi 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, a koje kamate teku: na iznos od 1,26 EUR / 9,53 kuna počev od 13.04.2006. godine do isplate; na iznos od 1,26 EUR / 9,53 kuna počev od 13.05.2006. godine do isplate; na iznos od 1,26 EUR / 9,53 kuna počev od 14.06.2006. godine do isplate; na iznos od 1,26 EUR / 9,53 kuna počev od 13.07.2006. godine do isplate; na iznos od 1,26 EUR / 9,53 kuna počev od 14.08.2006. godine do isplate; na iznos od 1,26 EUR / 9,53 kuna počev od 14.09.2006. godine do isplate; na iznos od 1,26 EUR / 9,53 kuna počev od 13.10.2006. godine do isplate; na iznos od 1,26 EUR / 9,53 kuna počev od 14.11.2006. godine do isplate; na iznos od 1,26 EUR / 9,53 kuna počev od 14.12.2007. godine do isplate; na iznos od 1,26 EUR / 9,53 kuna počev od 12.01.2007. godine do isplate; na iznos od 1,26 EUR / 9,53 kuna počev od 13.02.2007. godine do isplate; na iznos od 1,26 EUR / 9,53 kuna počev od 12.03.2007. godine do isplate; na iznos od 1,26 EUR / 9,53 kuna počev od 12.04.2007. godine do isplate; na iznos od 1,26 EUR / 9,53 kuna počev od 11.05.2007. godine do isplate; na iznos od 12,25 EUR / 92,32 kuna počev od 13.01.2010. godine do isplate; na iznos od 19,23 EUR / 144,87 kuna počev od 11.02.2010. godine do isplate; na iznos od 17,87 EUR / 134,64 kuna počev od 11.03.2010. godine do isplate; na iznos od 22,40 EUR / 168,74 kuna počev od 13.04.2010. godine do isplate; na iznos od 26,01 EUR / 196,01 kuna počev od 12.05.2010. godine do isplate; na iznos od 28,73 EUR / 216,47 kuna počev od 11.06.2010. godine do isplate; na iznos od 37,33 EUR / 281,25 kuna počev od 12.07.2010. godine do isplate; na iznos od 30,09 EUR / 226,70 kuna počev od 11.08.2010. godine do isplate; na iznos od 50,00 EUR / 376,72 kuna počev od 13.09.2010. godine do isplate; na iznos od 40,04 EUR / 301,71 kuna počev od 13.10.2010. godine do isplate; na iznos od 41,40 EUR / 311,94 kuna počev od 12.11.2010. godine do isplate; na iznos od 48,64 EUR / 366,49 kuna počev od 10.12.2010. godine do isplate; na iznos od 58,60 EUR / 441,50 kuna počev od 11.01.2011. godine do isplate; na iznos od 53,62 EUR / 403,99 kuna počev od 14.02.2011. godine do isplate; na iznos od 51,81 EUR / 390,35 kuna počev od 11.03.2011. godine do isplate; na iznos od 48,64 EUR / 366,49 kuna počev od 12.04.2011. godine do isplate; na iznos od 56,33 EUR / 424,45 kuna počev od 11.05.2011. godine do isplate; na iznos od 69,01 EUR / 519,92 kuna počev od 10.06.2011. godine do isplate; na iznos od 71,72 EUR / 540,37 kuna počev od 11.07.2011. godine do isplate; na iznos od 105,21 EUR / 792,68 kuna počev od 11.08.2011. godine do isplate; na iznos od 74,43 EUR / 560,83 kuna počev od 12.09.2011. godine do isplate; na iznos od 68,10 EUR / 513,10 kuna počev od 11.10.2011. godine do isplate; na iznos od 66,90 EUR / 504,05 kuna počev od 11.11. 2011. godine do isplate; na iznos od 66,45 EUR / 500,65 kuna počev od 12.12.2011. godine do isplate; na iznos od 73,22 EUR / 551,65 kuna počev od 11.01.2012. godine do isplate; na iznos od 76,38 EUR / 575,46 kuna počev od 10.02.2012. godine do isplate; na iznos od 76,38 EUR / 575,46 kuna počev od 12.03.2012. godine do isplate;
na iznos od 74,12 EUR / 558,45 kuna počev od 11.04.2012. godine do isplate; na iznos od 75,93 EUR / 572,06 kuna počev od 11.05.2012. godine do isplate; na iznos od 77,73 EUR / 585,66 kuna počev od 11.06.2012. godine do isplate; na iznos od 75,02 EUR / 565,25 kuna počev od 10.07.2012. godine do isplate; na iznos od 75,47 EUR / 568,66 kuna počev od 10.08.2012. godine do isplate; na iznos od 72,31 EUR / 544,85
kuna počev od 12.09.2012. godine do isplate; na iznos od 71,86 EUR / 541,45 kuna počev od 11.10.2012. godine do isplate; na iznos od 75,47 EUR / 568,66 kuna počev od 12.11.2012. godine do isplate; na iznos od 74,55 EUR / 561,66 kuna počev od 11.12.2012. godine do isplate; na iznos od 75,93 EUR / 572,06 kuna počev od 11.01.2013. godine do isplate; na iznos od 72,31 EUR / 544,85 kuna počev od 12.02.2013. godine do isplate; na iznos od 276,64 EUR / 2.084,32 kuna počev od 15.03.2013. godine do isplate; sve u roku od 15 dana."
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje da će u nastavku iznijeti. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) da određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača da moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu da je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača da proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tužitelj da tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 2.429,44 eura s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što da je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima da se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano da je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac da je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa da se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 09. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa da se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove tečajnih razlika, tuženik se očituje kako slijedi. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom da je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što da osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih da proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što da je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo da je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim da je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio da je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji da su činili sastavni dio ugovora predviđali da su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta da je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji da propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan da ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji da su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor da je bio denominiran u eurima. Stranke da su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima da se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka da ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika.
U dodatak ugovora o kreditu preuzet da je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim da je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU da je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU da u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje da se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama.U predmetu C-81/19 Sud EU posebno da je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU da je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što da se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav da se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo predmetnom ugovoru o kreditu da propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima da propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo predmetnom ugovoru odraz da je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te da je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što da to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik da se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj UIII-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno da je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda da su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora.(točka 22. odluka) Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik da je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način da nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao da je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima da se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno da je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj da je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke . Tuženik da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: i. Iz Ugovora o kreditu koji da prileži spisu vidljivo da je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu da je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj da je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. ii. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji da su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji da su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno da je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu da stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni Dokument da sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako da se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada da je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan da je primjer u Eurima iz kojeg da je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada da je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik da informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također da je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. iii. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja da je bila prilog uz “Novi list”, a koju da su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također da je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje da je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj da se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također da je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. iv. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također da je dobio brošuru u kojoj da je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj da je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo da je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok da se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog da proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog da proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj da je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Osim toga, tuženik da uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. GB (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktora Direkcije podrške prodaji), koja da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Također, gđa. GB da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem da je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu da je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Predloženim saslušanjima i dostavljenim pisanim iskazom i informativnim letcima tuženik da želi dokazati razinu informacija koje da su bile pružene tužitelju, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. Tuženik također ističe kako je tužitelj po struci ekonomski tehničar, iz čega da je evidentno kako ima posebna znanja i vještine iz područja ekonomije te da je bio sposoban shvatiti značenje odredbi Ugovora o kreditu i predvidjeti moguće ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora. Štoviše, i sudužnik po kreditu MB da raspolaže posebnim ekonomskim znanjima te da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila zaposlena kao knjigovođa. Očekivano da je kako bi osobe koje su ekonomske struke mogle shvatiti rizike sklapanja ovakvih ugovora te se podrobno informirale o uvjetima i mogućim posljedicama. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer da je i sama zadužena u CHF te da tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome da govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje da stvara valutni rizik koji da si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka da podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo da je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja da je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka da vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka da ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u da su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To da je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg da jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti da ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), banke da su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a), tuženik da se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega da nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako da to predlaže tužitelj, to da nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer da ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Kao što da se gore navodi, tužitelj da je nesporno dobio brošuru u kojoj da je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj da je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo da je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune
do 1 CHF = 5,2 kune. Obzirom da je tužitelj nesporno bio svjestan kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora kreditu te obzirom da je kao razuman i pažljiv potrošač mogao pretpostaviti da mu obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati i to barem do razine povijesnog maksimuma gledajući period prikazan na letku, to da tuženik ističe da se navedeni učinci moraju primijeniti i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku. Naime, ističe se da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog, iako da tuženik smatra da nije potrebno uopće određivati financijsko vještačenje u ovom predmetu, obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, ukoliko bi sud ipak odredio navedeno vještačenje, tuženik predlaže da sud naloži vještaku da prikaže i tečajeve CHF u odnosu prema HRK po kojima je tužitelj vršio plaćanja te da sud, a obzirom da je tužitelj
bio upoznat s povijesnim maksimumom kretanja tečaja, odbije kao neosnovano potraživanje tužitelja koje je unutar navedenog okvira. Zaključno, odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo predmetnom ugovoru o kreditu da je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji da propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta da je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti da proizlazi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Stoga, ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelju te da je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Podredno, ukoliko bi naslovni sud ipak smatrao da tužitelju pripada pravo na isplatu s osnove razlika u tečaju, tuženik ističe da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak da ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista da nije nepoštena, jer da sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču da nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što da se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78.,
39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba da je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano da je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a da treba smatrati savjesnim, pa da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud da potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno da je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što da tuženik osporava, tužitelj da bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer da je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja da nije bio nepošten te da ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što da tuženik osporava u cijelosti, tada da tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 1.353,55 / EUR 179,65 (kada da je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 1.353,55 / EUR 179,65 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od: kn 1.14 / EUR 0.15 od 02.04.2006. pa do isplate, kn 6.90 / EUR 0.92 od 02.05.2006. pa do isplate, kn 3.18 / EUR 0.42 od 02.06.2006. pa do isplate, kn 10.54 / EUR 1.40 od 02.07.2006. pa do isplate, kn 12.82 / EUR 1.70 od 02.08.2006. pa do isplate, kn 4.12 / EUR 0.55 od 02.10.2006. pa do isplate, kn 3.38 / EUR 0.45 od 02.11.2006. pa do isplate, kn 9.37 / EUR 1.24 od 02.12.2006. pa do isplate, kn 26.43 / EUR 3.51 od 02.01.2007. pa do isplate, kn 37.89 / EUR 5.03 od 02.02.2007. pa do isplate, kn 32.57 / EUR 4.32 od 02.03.2007. pa do isplate, kn 35.68 / EUR 4.74 od 02.04.2007. pa do isplate, kn 64.70 / EUR 8.59 od 02.05.2007. pa do isplate, kn 71.83 / EUR 9.53 od 02.06.2007. pa do isplate, kn 81.24 / EUR 10.78 od 02.07.2007. pa do isplate, kn 81.17 / EUR 10.77 od 02.08.2007. pa do isplate, kn 68.28 / EUR 9.06 od 02.09.2007. pa do isplate, kn 87.46 / EUR 11.61 od 02.10.2007. pa do isplate, kn 87.93 / EUR 11.67 od 02.11.2007. pa do isplate, kn 74.47 / EUR 9.88 od 02.12.2007. pa do isplate, kn 75.95 / EUR 10.08 od 02.01.2008. pa do isplate, kn 47.68 / EUR 6.33 od 02.02.2008. pa do isplate, kn 28.34 / EUR 3.76 od 02.03.2008. pa do isplate, kn 9.24 / EUR 1.23 od 02.04.2008. pa do isplate, kn 54.04 / EUR 7.17 od 02.05.2008. pa do isplate, kn 66.48 / EUR 8.82 od 02.06.2008. pa do isplate, kn 52.89 / EUR 7.02 od 02.07.2008. pa do isplate, kn 79.98 / EUR 10.62 od 02.08.2008. pa do isplate, kn 73.89 / EUR 9.81 od 02.09.2008. pa do isplate, kn 47.14 / EUR 6.26 od 02.10.2008. pa do isplate, kn 16.82 / EUR 2.23 od 02.12.2008. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost: izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz prigovora radi prijeboja. Tuženik da zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.
3. Prema čl. 299. st. 1. ZPP-a stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Prema st. 2. istog članka stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Prema st. 3. istog članka nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno, predložile tijekom glavne rasprave protivno st. 2. ovog članka sud neće uzeti u obzir.
Dakle, sukladno odredbama ZPP-a, stranke mogu iznositi navode i predlagati dokaze, u svakom slučaju, najkasnije do zaključenja glavne rasprave. Stoga, sud navode koje je tuženik iznio u podnesku podnesenom sudu nakon zaključenja glavne rasprave nije uzeo u obzir.
4. Nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari i provođenja financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom podnesenim 30. lipnja 2026. (dalje: podnesak) postavila tužbeni zahtjev kako slijedi: "Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, da isplati tužiteljici JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 2.274,47 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007. godine, po stopi 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, a koje kamate teku kako slijedi: na iznos od 0,93 € počev od 13.05.2006. godine do isplate; na iznos od 0,55 € počev od 14.06.2006. godine do isplate; na iznos od 0,10 € počev od 13.10.2006. godine do isplate; na iznos od 3,15 € počev od 13.10.2008. godine do isplate; na iznos od 2,55 € počev od 11.11.2008. godine do isplate; na iznos od 9,96 € počev od 12.01.2009. godine do isplate; na iznos od 12,70 € počev od 11.02.2009. godine do isplate; na iznos od 16,22 € počev od 12.03.2009. godine do isplate; na iznos od 8,74 € počev od 10.04.2009. godine do isplate; na iznos od 10,40 € počev od 12.05.2009. godine do isplate; na iznos od 6,71 € počev od 12.06.2009. godine do isplate; na iznos od 8,67 € počev od 10.07.2009. godine do isplate; na iznos od 6,45 € počev od 13.08.2009. godine do isplate; na iznos od 8,19 € počev od 11.09.2009. godine do isplate; na iznos od 5,76 € počev od 13.10.2009. godine do isplate; na iznos od 8,04 € počev od 12.11.2009. godine do isplate; na iznos od 7,28 € počev od 11.12.2009. godine do isplate; na iznos od 13,02 € počev od 13.01.2010. godine do isplate; na iznos od 15,44 € počev od 11.02.2010. godine do isplate; na iznos od 14,26 € počev od 11.03.2010. godine do isplate; na iznos od 18,35 € počev od 13.04.2010. godine do isplate; na iznos od 22,83 € počev od 12.05.2010. godine do isplate; na iznos od 26,77 € počev od 11.06.2010. godine do isplate; na iznos od 33,49 € počev od 12.07.2010. godine do isplate; na iznos od 24,62 € počev od 11.08.2010. godine do isplate; na iznos od 42,04 € počev od 13.09.2010. godine do isplate; na iznos od 38,94 € počev od 13.10.2010. godine do isplate; na iznos od 40,45 € počev od 12.11.2010. godine do isplate; na iznos od 45,45 € počev od 10.12.2010. godine do isplate; na iznos od 57,44 € počev od 11.01.2011. godine do isplate; na iznos od 44,50 € počev od 14.02.2011. godine do isplate; na iznos od 49,16 € počev od 11.03.2011. godine do isplate; na iznos od 43,61 € počev od 12.04.2011. godine do isplate, na iznos od 55,29 € počev od 11.05.2011. godine do isplate; na iznos od 63,70 € počev od 10.06.2011. godine do isplate; na iznos od 67,46 € počev od 11.07.2011. godine do isplate; na iznos od 115,55 € počev od 11.08.2011. godine do isplate; na iznos od 68,41 € počev od 12.09.2011. godine do isplate; na iznos od 63,27 € počev od 11.10.2011. godine do isplate; na iznos od 64,62 € počev od 11.11.2011. godine do isplate; na iznos od 64,04 € počev od 12.12.2011. godine do isplate; na iznos od 70,26 € počev od 11.01.2012. godine do isplate; na iznos od 72,78 € počev od 10.02.2012. godine do isplate; na iznos od 73,13 € počev od 12.03.2012. godine do isplate; na iznos od 70,62 € počev od 11.04.2012. godine do isplate; na iznos od 72,17 € počev od 11.05.2012. godine do isplate; na iznos od 74,05 € počev od 11.06.2012. godine do isplate; na iznos od 71,82 € počev od 10.07.2012. godine do isplate; na iznos od 71,98 € počev od 10.08.2012. godine do isplate; na iznos od 67,52 € počev od 12.09.2012. godine do isplate; na iznos od 69,35 € počev od 11.10.2012. godine do isplate; na iznos od 72,22 € počev od 12.11.2012. godine do isplate; na iznos od 71,47 € počev od 11.12.2012. godine do isplate; na iznos od 72,17 € počev od 11.01.2013. godine do isplate; na iznos od 68,29 € počev od 12.02.2013. godine do isplate; na iznos od 67,53 € počev od 15.03.2013 godine do isplate."
Time je tužiteljica za 154,97 eur smanjila svoj tužbeni zahtjev, te, posljedično, djelomično povukla tužbu za ovaj novčani iznos. Na ovu se tužiteljičinu radnju primjenjuju opća pravila o povlačenju tužbe.
Prema čl. 193. st. 1. ZPP-a tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari. Prema st. 2. istog članka tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatra se da je pristao na to povlačenje.
Kako je tužiteljica djelomično povukla tužbu nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, to je za ovo povlačenje tužbe potreban pristanak tuženika.
Tuženiku je podnesak dostavljen 03. srpnja 2026., što znači da je tada obaviješten o ovom djelomičnom povlačenju tužbe.
Tuženik do zaključenja glavne rasprave nije pristao na ovo djelomično povlačenje tužbe, niti se to može presumirati u smislu čl. 193. st. 2. ZPP-a (kojim je propisano da će se, ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat da je pristao na povlačenje), budući da od dana kada je tuženik obaviješten o djelomičnom povlačenju tužbe do zaključenja glavne rasprave nije protekao rok od 15 dana. Posljedično, tužiteljičino djelomično povlačenje tužbe je bez procesnopravnog učinka. Shodno tome, aktualni tužbeni zahtjev je onaj postavljen do djelomičnog povlačenja tužbe.
5. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-510289321 od 13. ožujka 2006. (111-116) i pisani nalaz (31-32). Provedeno je financijsko vještačenje. Nisu izvedeni drugi dokazi predloženi po tuženiku, jer su već oni izvedeni dokazi bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.
6. Uvidom u ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-510289321 od 13. ožujka 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su isti sklopili tuženik, kao banka, tužiteljica kao korisnik kredita i treće osobe, kao sudužnici. Iznos kredita iz ugovora o kreditu je 23.300,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Namjena kredita je stambeni kredit za adaptaciju. Ugovoren je rok vraćanja od 84 mjeseca, od puštanja kredita u tečaj. Ugovorena je otplata kredita 84 mjesečna anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, te da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu, te da iznos anuiteta iznosi 334,71 CHF. Ugovorena je valutna klauzula, na način da će se povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke.
Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.
Namjena kredita iz ugovora o kreditu je stambeni kredit za adaptaciju. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je ugovor sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužiteljice, niti njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužiteljica u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.
Što se tiče navoda tuženika da je tužitelj po struci ekonomski tehničar, iz čega da je evidentno da ima posebna znanja i vještine iz područja ekonomije, te da je bio sposoban shvatiti značenje odredbi ugovora o kreditu i predvidjeti moguće ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, te da i sudužnik po kreditu raspolaže posebnim ekonomskim znanjima te da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen kao knjigovođa, pa da je očekivano kako bi osobe koje su ekonomske struke mogle shvatiti rizike sklapanja ovakvih ugovora, te se podrobno informirale o uvjetima i mogućim posljedicama, osim što se ovi tuženikovi navodi baziraju tek na pretpostavkama, tuženik je radi utvrđenja ovih činjenica predložio izvođenje dokaza uvidom u dopis HNB-a, očitovanje HNB-a na neke CHF činjenice od 21. siječnja 2015., grafički prikaz: otvorenost devizne pozicije tuženika i po potrebi financijsko vještačenje, a iz kojih dokaza se ove činjenice ne mogu utvrditi. Posljedično, nije bilo ni potrebe izvoditi ove dokaze radi utvrđenja navedenih činjenica.
Uvidom u pisani iskaz GB od 27. siječnja 2020. utvrđeno je da se radi o izjavi osobe zaposlene kod tuženika. Iz ove izjave ne proizlazi da je ova osoba sudjelovala u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu, pa ova izjava nije podobna za utvrđenje je li tuženik, vezano za valutnu klauzulu u ugovoru o kreditu, u cijelosti informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008.
Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužiteljica se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude prema kojoj su povrijeđeni njeni interesi time što je, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo te ugovorne odredbe.
S obzirom da je tužiteljica u istom imala svojstvo potrošača, ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
Prema tome, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak je nepoštena, budući da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, te je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ništetna.
Ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez te odredbe, pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate iz ugovora o kreditu.
Kraj rečenog, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je ništetna.
Kod prava na utvrđenje ništetnosti pravnog posla ili pojedine njegove odredbe nema zastare.
Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.
Financijskim vještačenjem, na koje nije bilo prigovora, a sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim i stručnim, pa ga zato prihvaća, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da pretplata po kreditu iznosi ukupno 2.274,47 eur. Preplata po mjesecima je iznosila: 13. svibnja 2006. 0,93 eur, 14. lipnja 2006. 0,55 eur, 13. listopada 2006. 0,10 eur, 13. listopada 2008. 3,15 eur, 11. studenog 2008. 2,55 eur, 12. siječnja 2009. 9,96 eur, 11. veljače 2009. 12,70 eur, 12. ožujka 2009. 16,22 eur, 10. travnja 2009. 8,74 eur, 12. svibnja 2009. 10,40 eur, 12. lipnja 2009. 6,71 eur, 10. srpnja 2009. 8,67 eur, 13. kolovoza 2009. 6,45 eur, 11. rujna 2009. 8,19 eur, 13. listopada 2009. 5,76 eur, 12. studenog 2009. 8,04 eur, 11. prosinca 2009. 7,28 eur, 13. siječnja 2010. 13,02 eur, 11. veljače 2010. 15,44 eur, 11. ožujka 2010. 14,26 eur, 13. travnja 2010. 18,35 eur, 12. svibnja 2010. 22,83 eur, 11. lipnja 2010. 26,77 eur, 12. srpnja 2010. 33,49 eur, 11. kolovoza 2010. 24,62 eur, 13. rujna 2010. 42,04 eur, 13. listopada 2010. 38,94 eur, 12. studenog 2010. 40,45 eur, 10. prosinca 2010. 45,45 eur, 11. siječnja 2011. 57,44 eur, 14. veljače 2011. 44,50 eur, 11. ožujka 2011. 49,16 eur, 12. travnja 2011. 43,61 eur, 11. svibnja 2011. 55,29 eur, 10. lipnja 2011. 63,70 eur, 11. srpnja 2011. 67,46 eur, 11. kolovoza 2011. 115,55 eur, 12. rujna 2011. 68,41 eur, 11. listopada 2011. 63,27 eur, 11. studenog 2011. 64,62 eur, 12. prosinca 2011. 64,04 eur, 11. siječnja 2012. 70,26 eur, 10. veljače 2012. 72,78 eur, 12. ožujka 2012. 73,13 eur, 11. travnja 2012. 70,62 eur, 11. svibnja 2012. 72,17 eur, 11. lipnja 2012. 74,05 eur, 10. srpnja 2012. 71,82 eur, 10. kolovoza 2012. 71,98 eur, 12. rujna 2012. 67,52 eur, 11. listopada 2012. 69,35 eur, 12. studenog 2012. 72,22 eur, 11. prosinca 2012. 71,47 eur, 11. siječnja 2013. 72,17 eur, 12. veljače 2013. 68,29 eur, 15. ožujka 2013. 67,53 eur.
Zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženik je, sukladno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91), dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio zbog povećanja tečaja švicarskog franka.
Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljene ništetne ugovorne odredbe, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 214. ZOO-a/91, dužan tužiteljici platiti zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. ZOO-a/91 i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05).
Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.
Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.
Kraj izloženog, tužiteljičin tužbeni zahtjev u dijelu opisanom u t. I 1. dispozitiva presude je osnovan, dok je u preostalom dijelu neosnovan. Zato je odlučeno kao u t. I dispozitiva presude.
Vezano za tuženikov prigovor radi prijeboja, eventualnim plaćanjem anuiteta po manjoj kamatnoj stopi od početne, odnosno, po tečaju nižem od početnog, tužiteljica nije primila ništa, niti je išta stekla bez osnove, pa ne postoji niti njena obveza vraćanja, shodno čemu, ni tražbina tuženika prema tužiteljici koja bi se mogla prebijati u ovom postupku. Osim toga, za potraživanje tuženika zbog tzv. negativnih razlika ne postoji pravna osnova, jer je čl. 323. st. 2. ZOO-a/05 propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može biti imati tražbinu prema tužiteljici. Zbog toga je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
7. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Prema st. 5. istog članka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa joj je tuženik dužan naknaditi parnične troškove.
Tužiteljici su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 13. veljače 2026. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav podneska od 24. lipnja 2026. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 6. srpnja 2026. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 200,00 eur (Tbr. 46.) i za vještačenje 1.000,00 eur, ili ukupno 2.000,00 eur.
Tužiteljici, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na priznate troškove tekuće od dana donošenja odluke do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva presude.
Tuženik je uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi, pa mu tužiteljica nije dužna naknaditi parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. III dispozitiva presude.
U Poreču-Parenzo, 21. srpnja 2026.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužiteljici p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
