REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-549/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Zlatka Pirca, predsjednika vijeća, Renate Marić izvjestiteljice i članice vijeća i Dubravke Šimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kao pravnog sljednika Slavonske banke d.d. Osijek, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u OD Ćurković i Šanjug, Zagreb Maksimirska 25, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-276/2024-11 od 24. ožujka 2026. na sjednici vijeća održanoj dana 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  je

I Žalba tuženika Addiko bank d.d. Zagreb odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda u Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-276/2024-11 od 24. ožujka 2026.

II Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-276/2024-11 od 24. ožujka 2026.suđeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2007 sklopljenog dana 24. travnja 2007.g između tužitelja MZ i prednika tuženika Slavonske banke d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju MZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 205,50 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 28. travnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju MZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura, sa zateznim kamatama počev od 24. ožujka 2026. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate tj. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana."

2. Protiv presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku obzirom presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U konkretnom predmetu sud nije utvrdio da je među ugovornim stranama zbog ugovaranja predmetne naknada nastala značajna neravnoteža. Tužitelj je kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu (1,5%), a priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora kao i prirode bankarskog poslovanja što tužitelju nije moglo ostati nepoznato. Također, tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da je visina naknade bila sadržana u samom Ugovoru, zbog čega u tom dijelu obrazloženje presude ne odgovara izreci, odnosno proturječno je utvrđenjima suda. Iznos od 1,5% od iznosa kredita ne može smatrati iznosom koji je nerazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita. Iz osporene odluke suda nije vidljivo smisleno obrazloženje obzirom da ne postoji niti jedan argument zašto je prigovor podnositelja u odnosu na zastaru i tijek zateznih kamata odbijen, niti se ne poziva na zakonske odredbe na temelju kojih bi drugostupanjski sud mogao zauzeti stav kako je potrebno preinačiti prvostupanjsku odluku i naložiti isplatu zastarjelih potraživanja. Tuženik ponovno ističe prigovor promašene pasivne legitimacije obzirom da je potraživanje prodano društvu B1 KAPITAL doo. Navodi da je sud propustio odlučiti o njegovim troškovima, nezakonito dosudio trošak ročišta za objavu presude. Predlaže sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, naložiti tužitelju da plati troškove tuženiku, podredno ukinuti odluku. Traži troškove žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 205,50 eura, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

5.1. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva te nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor namjenskom kreditu bez depozita.

6. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno.

6.1. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje temeljem izvedenih dokaza, a posebno iskaza tužitelja da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Sud je prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojo j se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

7. Na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara. Kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, temeljem čega sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a takav zaključak prvostupanjskog suda ovaj sud ocjenjuje pravilnim i zakonitim.

8. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je pravilno utvrdio da je isti neosnovan. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

9. Pravilno sud navodi da nije osnovan niti tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije jer za odlučivanje u ovom postupku nije bitna okolnost kome je predmetno potraživanje prodano obzirom da nije sporno da je upravo prednik tuženika dana 27. travnja 2007. stekao ne pripadajuću imovinsku korist naplatom tzv. ulazne naknade od tužitelja, a pored toga ništetnost se može isticati samo prema osobi s kojom je ugovorena ništetna ugovorna odredba te se prema toj osobi jedino može isticati zahtjev za isplatu temeljem odredbe koja je ništetna. Osim toga, pregledom cjelokupnog spisa ovaj sud utvrđuje da tuženi nije niti dokazao da je svoje potraživanje prodao kako to navodi u odgovoru na tužbu i u žalbi.

10. U pogledu troškova postupka žalba tuženika je neosnovana. Sud je pravilno odlučio sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155.st.1. ZPP-a, pravilno primijenio materijalno pravo i pravilno odredio vrijednost predmeta spora u visini kondemnatornog zahtjeva, pozivajući se na stav Vrhovnog suda u brojnim odlukama. Trošak ročišta za objavu presude sud je dosudio sukladno Tbr.9.st.3. OT, na isto ročište je pristupio punomoćnik tužitelja i na isti trošak sukladno Tarifi ima pravo, zbog čega u tom dijelu žalba tuženika nije osnovana.

11. Kako svojim žalbenim navodima tuženik nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude sud je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP -a odlučio kao u točki I izreke presude.

12. Tuženi je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer je s istom nije uspio temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

U Požegi, 21. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

mr.sc. Zlatko Pirc