Poslovni broj P.756/2023-

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

Dr. Ante Starčevića 23.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E I P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja FI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Ivana Prica Matijaš, odvjetnica iz Rijeke protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB:87939104217, zastupana po punomoćniku Šimi Petriću, odvjetniku iz Zadra, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 12.lipnja 2026. uz nazočnost tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, a presude javno objavljene dana 21.srpnja 2026. godine, istog dana,

r i j e š i o  j e

Ne dopušta se preinaka tužbe prema toč.I podneska tužitelja od 11.lipnja 2026.koja glasi – "Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu od 10. listopada 2005. godine broj 310863, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke, sklopljen između Nova Hrvatska Banka d.d., Zagreb, OIB: 78427478595 kao kreditora i FI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i to odredba čl. 2./DRUGO/KAMATNA STOPA" kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa." -dio odredbe čl. 9./DEVETO/OSTALI UVJETI „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“"

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu od 10. listopada 2005. godine broj 310863, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke, sklopljen između Nova Hrvatska Banka d.d., Zagreb, OIB: 78427478595 kao kreditora i FI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i to:

- odredba čl. 1./PRVO/IZNOS KREDITA

„kunska protuvrijednost CHF 100.810,00 (stotisućaosamstodeset švicarskih franaka), po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati zakonsku zateznu kamatu na preplatu tečaja do konverzije 20.02.2016.g. u iznosu od 2.806,19 EUR, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da tužitelju s osnove preplate tečaja isplati ukupan iznos od 8.981,22 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne iznose, prema specificiranom podnesku tužitelja od 11.lipnja 2026.g., od konverzije do isplate.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju s osnove negativnih tečajnih razlika.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.650,00 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekućom od 21.srpnja 2026.g. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 14.06.2023. tužitelj FI zatražio je donošenje presude kojom bi se utvrdilo da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF --iz Ugovora o kreditu sklopljenim sa prednikom tuženika od 10.10.2005. te da se tuženiku naloži isplata neodređenog novčanog iznosa na ime potpune restitucije zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Potom je podneskom od 11.06.2026. (str. 278-281 spisa) tužitelj postavio određen zahtjev za isplatu, s osnove pretplate tečaja, i to iznosa 8.981,22 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama. Posebnom točkom III postavlja i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na pretplatu tečaja do konverzije 20.02.2016 u iznosu od 2.806,19€.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio se tužbenom zahtjevu, ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku te tvrdi kako je potraživanje tužitelja u zastari. Ističe da je provedena konverzija ugovora o kreditu te da tužitelj stoga nema osnove za ovu tužbu. Navodi kako utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS -a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi kako metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana te ističe prigovor radi prijeboja.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja.

3.Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 11.06.2026. (str. 278-281 spisa), uz ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak postavio i zahtjev da se utvrdi ništetnim odredba čl.2. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i dio odredbe čl.9. kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor. Obzirom da ovakva dispozicija tužitelja predstavlja preinaku tužbe jer je time došlo do povećanja zahtjeva, tuženik se na ročištu 12.lipnja 2026 protivio uređenom zahtjevu. Prema odredbi 191.st.1 ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Prema čl.190.st.1 i 2. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Obzirom da ne postoje posebne okolnosti zbog kojih tužitelj nije do zaključenja prethodnog postupka mogao postaviti zahtjev da se utvrdi ništetnim odredba čl.2. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i dio odredbe čl.9. kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor, njegova preinaka tužbe učinjena u fazi glavne rasprave nije dopuštena te je riješeno kao u izreci.

3.1.Predmetna tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojima se potražuje isplata ne sadrži (visinom) određeni zahtjev, međutim, iz sadržaja kao i načina na koji je formulirana predmetna je tužba nedvojbeno tužba ponesena temeljem čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), dakle, predmetna tužba je tzv. stupnjevita tužba. Kako pri tome tuženik ne dokazuje da je tužitelju prethodno podnošenju predmetne tužbe dostavio svu dokumentaciju vezanu za predmetni ugovorni odnos stranaka, a tužitelj ovu stupnjevitu tužbu podnosi tražeći predaju onih isprava koje su prema ocjeni suda zajedničke za stranke (kao ugovorne strane obveznopravnog odnosa nastalog sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu) i to upravo onih isprava kojima tužitelj kao ugovorna strana Korisnik kredita po naravi predmetnog ugovornog odnosa ne raspolaže, a bez kojih isprava nema objektivnu mogućnost odrediti visinu tužbenog zahtjeva na isplatu u trenu podnošenja tužbe, sud je ocijenio da tužitelj ima imovinskopravni interes za podnošenje tužbe u kojoj tužbeni zahtjev na isplatu nije određen visinom poradi čega je ovu tzv. stupnjevitu tužbu ocijenio dopuštenom u smislu čl. 186.b ZPP te je tuženiku na pripremnom ročištu 22. svibnja 2024. rješenjem naložio dostaviti sudu cjelokupnu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu, a kako to tužitelj predlaže u tužbi. Slijedom navedenoga nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 11.06.2026 odredio visinu tužbenog zahtjeva, što sud nije smatrao preinakom tužbe.

4. U dokaznom postupku sud je pregledao svu pravno relevantnu dokumentaciju priloženu spisu i to: Ugovor o kreditu br:310863 koji je solemniziran kod j.b. Lucije Carić pod posl.br. UO-842/05 dana 17.10.2005. (list spisa 9-22), Dodatak Ugovora o kreditu (list spisa 26-30), izvadak iz zemljišne knjige (list spisa 33), Aneks 2 Ugovora o kreditu i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama o 12.veljače 2016. (list spisa 34-40), Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu, mr.sc. JI, Pravo i porezi, br. 5/19. str. 15-23 (list spisa 63-71), Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19., str. 16. i 17.) prof.dr.sc. TI i doc.dr.sc. HI (list spisa 72-80), sudska praksa (list spisa 81-116), revizijska odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-637/2019-2 od 15.studenog 2022. (list spisa 144-153), nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 160-204), sudska praksa (list spisa 218-271), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja i vještakinje Stefani Gardašanić na ročištu dana 12.lipnja 2026. (list spisa 284-286).

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet parnice je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 10.10.2005., uz daljnji restitucijski zahtjev za povrat onoga što je tuženik stekao na temelju te ugovorne odredbe.

7. Među stranaka nije sporno da je Volksbank d.d., odnosno kasnije Sberbank d.d., potom Nova hrvatska banka d.d. OIB 78427478595 prestao postojati nakon pravomoćno okončanog postupka pripajanja društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, Zagreb, Jurišićeva ulica 4.

8. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti.

8.1. Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) koja regulira nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima, propisano da se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

8.2. Odredbe ove Direktive implementirane su u zakonodavstvo Republike Hrvatske, te su ugrađene i u naš Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, 46/, 79/07, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (ugovor je sklopljen 24. kolovoza 2007.), s tima da je danas na snazi istoimeni zakon iz 2014. godine (Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koji ovu stvar regulira sadržajno jednako.

8.3. Budući tuženica u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu (čl. 10. kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u Zagrebu), pojedinačno pregovaralo, time dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogla smatrati nepoštenom, primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

8.4. U konkretnom slučaju, mjesna nadležnost određena je u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem navedene zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka (potrošač) nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženica (banka), sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

8.5. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja tužiteljevih prava iz Ugovora o kreditu, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, po ocjeni ovog suda, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je formulirana od strane tuženice, tako da tužitelj na njezin sadržaj nije imao utjecaj, a formulirana je od tuženice sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Na taj način takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi ostvarivanja svojih prava i obveza tužitelj bio obvezan putovati u Zagreb, što bi, s obzirom na mjesto njegovog prebivališta u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu udaljenost i troškove putovanja iz mjesta prebivališta u [adresa] i natrag, kao i za to putovanje potrebno vrijeme.

8.6. Stoga je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, nepoštena i kao takva ništetna, iz kojih razloga proizlazi da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakon o parničnom postupku (""Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) pa imajući uvidu da je u ovoj pravnoj stvari po zakonu temeljem odredbe čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP-a, mjesno nadležan Općinski sud u Zagrebu (kao sud opće mjesne nadležnosti za tuženicu na čijem se području nalazi njezino registrirano sjedište), ali da je pored suda registriranog sjedišta tuženice, prema odredbi čl. 59. ZPP-a, mjesno nadležan i sud sjedišta njezine poslovnice, s obzirom na to da je u ovom slučaju spor nastao povodom djelatnosti jedinice tuženice koja se nalazi u Dubrovniku , slijedi da je Općinski sud u Dubrovniku, za koji sud se tužitelj po svome izboru odlučio podnošenjem tužbe, sukladno naprijed navedenim odredbama ZPP -a, bio mjesno nadležan za suđenje u ovom sporu.

8.7. Slijedom svega navedenog nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

9. U postupku nije sporno:

-da je tuženik kao kreditor (banka) sa tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio prethodno navedeni Ugovor o kreditu od 10.10.2005.;

-da je taj kredit bio denominiran u kunama uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF);

-da je tuženik tužitelju isplatio ugovoreni iznos kredita, a tužitelj mu ga je onda počeo otplaćivati na način kako je to bilo ugovoreno, dakle plaćanjem anuiteta prema valutnoj klauzuli u CHF;

-da su tužitelj i tuženik 12.02.2016. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015; dalje: ZID ZPK/15) sklopili Dodatak navedenog ugovora o kreditu kojim su proveli konverziju kredita na način da su izvršili izmjenu valutne klauzule iz CHF u EUR.

8. Sporno je prije svega jesu li ugovorna odredba osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna i je li nastupila zastara restitucijskog zahtjeva. Posebno je sporno ima li tužitelj, s obzirom na provedenu konverziju, ikakva daljnja prava prema tuženiku po osnovi ništetne valutne klauzule.

9. Valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (CHF) u potrošačkim ugovorima o kreditu bila predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bio i prednik ovopredmetnog tuženika, Sberbank d.d. kao slijednik Volksbank d.d.

9.1. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale tužene banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditu sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, i to na način da je u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. kao valutu uz koju je vezana glavnica ugovarao švicarski franak, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.2. U navedenom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za potrošače, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

10. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu od 10.10.2005. utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 100.810,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan isplate (čl. 1.), uz rok otplate 20 godine (čl. 3.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja (čl. 7.), s time da se radilo o kreditu za kupnju stana (čl. 2.).

11.1. Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužitelj mogla shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.

12. Iz iskaza tužitelja, kojem ovaj sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivao na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan, proizlazi da je predmetni kredit uzeo za kupnju stana u [adresa] i kojem i dan danas živi s svojom obitelji. Nije bilo opcije za kredit u drugoj valuti, a u banci mu nisu ništa posebno objašnjavali vezano za odredbe ugovora, već je sve bilo po principu "uzmi ili ostavi". Nisu niti objašnjavali pojam valutne klauzule niti o čemu bi ovisila promjena tečaja. Banka je imala priprem ljen ugovor, tužitelj ga je potpisao, nakon što ga je pročitao i nije u banci postavljao nikakav pitanja ili objašnjenja vezana za odredbe ugovora. Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika, međutim, tamo nisu ništa posebno objašnjavali. S obzirom da je rata kredita počela rasti i svako dva mjeseca tužitelj je dobivao obavijesti od banke, o povećanju mjesečne rate, odlučio se za konverziju, budući je bilo neizvjesno koliko će ta rata nastaviti rasti. Rata je od početne do konverzije porasla za nekih 70%. Tužitelj je imao solidna primanja pa je mogao otplaćivati i te povećane rate, a što se tiče same konverzije, banka je izvršila obračun, ne zna kako su do njega došli, u banci su utvrdili da nisam ostvario prava na nikakvu pretplatu, tako da nije obeštećen ni na koji način. Kredit je otplatio istekom roka. Tužitelj odgovara da mu banka nije ponudila kredit u niti jedna drugoj valuti osim u CHF. Stan nije nikada korišten za bilo kakav oblik najma.

13. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu sa prihvaćenim iskazom tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) u listopadu 2005. sa tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, bez da je pritom od strane tuženika kao banke bio obaviješten o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF.

13.1. Stoga sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu koji je bio sklopljen između tužitelja i tuženika u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv tuženika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (točka 9.1. obrazloženja), pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da je ugovorna odredba o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetna. Pritom potrošači i nakon sklopljenog dodatka o konverziji po odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes i mogu zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu (Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019.).

14. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu od 10.10.2005. koji je bio sklopljen između tužitelja i tuženika ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF po kojoj je kunski iznos kredita i posljedično mjesečnog anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke.

15. Dodatkom od 12.02.2016. (str. 34-40 spisa) tužitelj i tuženik su na temelju odredbi ZID ZPD/15 izvršili konverziju na način da je valutna klauzula kredita izmijenjena iz CHF u EUR. Takvom konverzijom položaj tužitelja se retroaktivno izjednačio sa položajem u kojem bi se nalazio da je od početka kod iste banke podigao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR – usporediv po datumu isplate kredita, vrsti tečaja, kamatnoj stopi, namjeni i roku otplate. Tužitelj u ovoj parnici nije tvrdio da je tuženik konverziju proveo na način koji nije u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15, zbog čega sud zaključuje da je u konkretnom slučaju konverzija provedena pravilno.

16. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu sa odredbama ZID ZPK/15, a čiji ugovori o kreditu su sadržavali ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća posl. br. Rev-457/2025 od 27.05.2026. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljenog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji“.

17. Prema tome, s obzirom na konverziju koja je provedena po odredbama ZID ZPK/15, tužitelj uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 10.10.2005. ima pravo samo na zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koje zatezne kamate su tekle od dana preplate svakog pojedinog anuiteta pa do provedene konverzije.

18. Neosnovani su tuženikovi navodi o tome da je tužiteljev restitucijski zahtjev u zastari. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) za restitucijski zahtjev potrošača računa tek od 14.06.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 14.06.2023., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.

19. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužitelj do dana konverzije preplatila zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Stefani Gardašanić, putem Mačus d.o.o. Vještakinja je sačinila pisani nalaz od 15.10.2025. (str.160-182 spisa) koji je jasan, obrazložen i neproturječan te je izrađen na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke. Tuženik je imao primjedbe na nalaz vještaka, prigovarajući u stvari zadatku suda, podneskom od 28.10.2025 te je, posljedično prigovoru, vještakinja usmeno saslušana na ročištu čime je uspješno otklonila prigovore tuženika koji na usmenom saslušanju posebnih pitanja za vještakinju nije imao.

19.1. U navedenom nalazu vještakinja je izračunala kako zatezna kamata na preplatu tečaja do konverzije 20.02.2016. iznosi 2.806,19 EUR.

Kredit je konvertiran u EUR s datumom 20.02.2016. U konverziji na dan 20.02.2016. utvrđen je manjak od 286,79 HRK, odnosno 38,46 EUR po fiksnom tečaju konverzije.

S obzirom da nema preplate u konverziji, odnosno ona je nula, prijeboj potraživanja je jednak zbroju zatezne kamate i preplate tečaja.

Ukupno potraživanje tužitelja iznosi 11.787,41 EUR, a sastoji se od 2.806,19 EUR zatezne kamate na pozitivnu preplatu tečaja do 20.02.2016. i preplate tečaja od 8.981,22 EUR.

Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 67.668,77 HRK, odnosno 8.981,22 EUR (tab. 3).Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 4.443,29 HRK ili 589,72 EUR (tab. 3).Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 63.225,48 HRK, odnosno 8.391,50 EUR (tab. 3).

20. Slijedom navedenoga – polazeći od pravnog shvaćanja proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27.05.2026. – sud utvrđuje da tužitelju uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu, nakon izvršene konverzije, ima pravo na isplatu daljnjeg iznosa 2.806,19 EUR, što predstavlja zatezne kamate na stvarnu preplatu izražene u apsolutnom iznosu, koje su obračunate od svake pojedinačne preplate pa do 20.02.2016.

21. Slijedom svega navedenoga sud utvrđuje da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu 2.806,19 EUR pa ga je u tom dijelu valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom II. Izreke, dok je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za isplatu 8.981,22€ sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose (toč. III izreke), od konverzije do isplate, budući je taj iznos sadržan u dosuđujućem dijelu (toč. II izreke) imajući u vidu pravno shvaćanje proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27.05.2026.

22.Prigovor radi prebijanja nije osnovan jer nije utvrđeno da postoji dospjelo potraživanje tuženika spram tužitelja, a vještakinja je naglasila kako tuženik nije tužitelju priznao nikakvu pretplatu u konverziji. Sud je utvrdio da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju po osnovi tzv. negativne razlike nastale u periodu kada je tuženik anuitet kredita tužiteljici obračunavao primjenom nižeg tečaja poradi čega je u izreci ove presude, ovo sukladno čl. 338. st. 3. ZPP sud i utvrdio da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju. (toč.IV izreke) Naime, nedvojbeno je da tuženik od tužitelja s osnova pretplate tečaja (kao sastavnog dijela anuiteta predmetnog kredita) nije ništa neosnovano primio budući je tužitelj isplatu po tuženiku obračunatih anuiteta vršio kao ispunjenje svoje ugovorne obveze na vraćanje anuiteta kredita pa tuženik prema tužitelju nema potraživanja, po osnovi stečenog bez osnove, s kako je isti Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu trgovca, a ne potrošača, to tuženik niti temeljem odredbi ZZP/03 o posljedicama ništetnosti ugovorne odredbe od tužitelja ne može osnovano potraživati plaćanje iznosa koji je tužitelj po Ugovoru o kreditu manje platio u periodu kada joj tuženik anuitete kredita obračunavao po tečaju nižem od početnog.

23. Kvalitativno i kvantitativno tužitelj je u sporu uspio sa 61,9% (100% pravna osnova, 23,80% visina), a tuženik sa 38,1%. S obzirom na takav djelomičan uspjeh u sporu, doslovnom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP tužiteljica ne bi bila dužna tuženiku naknaditi nikakve troškove postupka, već bi tuženik bio dužan njoj naknaditi troškove postupka, ali u značajno sniženom postotku i to samo 23,80% njenih troškova postupka.

23.1. Nije sporno da pravilo iz čl. 154. st. 2. ZPP ima legitiman cilj, koji se sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Međutim, valja imati na umu da se u ovoj parnici radilo o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnih ugovornih odredbi koje je tuženik kao trgovac nametnuo tužiteljici kao potrošaču. Sudska praska o tom pitanju (s obzirom na provedenu konverziju) je dugi niz godina bila izrazito neujednačena, a čak je i Vrhovni sud RH donosio različite odluke, sve dok odlukom proširenog vijeća VSRH Rev - 457/2025 od 27.05.2026. nije usklađena sudska praksa o tom pitanju (do čega je došlo tek nakon zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici). Stoga puni restitucijski zahtjev tužiteljice nije bio očito neosnovan niti lišen ikakvog smisla, iako joj je u konačnici dosuđen samo djelomično.

23.2. U takvim okolnostima konkretnog slučaja, prema stavu ovog suda tuženiku kao trgovcu se ne može priznati nikakvo pravo na razmjerno sniženje troškova postupka koje je dužan naknaditi tužiteljici kao potrošaču, već tužiteljica ima pravo da joj tuženik naknadi pune troškove postupka, i to prema onoj vrijednosti predmeta spora sa kojom je uspjela u parnici. Drugačijim tumačenjem sud bi potrošače ustvari odvraćao od traženja sudske zaštite prema trgovcima, što bi bilo protivno pravilima javnog poretka kojima se osigurava visoki stupanj zaštite potrošača. Osim toga, na taj način bi trgovac

– makar posredno – u konačnici ostvario djelomičnu korist od toga što je potrošaču nametao ništetne ugovorne odredbe (kroz to što bi mu se umanjivala obveza naknade troška postupka), što je bez daljnjeg neprihvatljivo i protivno sustavu zaštite potrošača jer trgovac nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi ne smije imati, naime jedino na taj način se trgovca odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi potrošačima za ubuduće.

23.3. Stoga je tuženik tužiteljici dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti, i to prema vrijednosti predmeta spora 2.806,19 EUR sa kojom je uspio u parnici. Tužitelja je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu troška za: sastav tužbe – 200,00 EUR (Tbr. 7/1); sastav podnesaka od 15.09.2023. i 11.06.2026. – po 200,00 EUR (Tbr. 8/1); zastupanje na ročištima od 22.05.2024., 11.02.2025. i 12.06.2026. – po 200,00 EUR (Tbr. 9/1); predujam financijskog vještačenja – 450,00 EUR; što ukupno iznosi 1.650,00 EUR , dok tužitelju na temelju čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer mu tužitelj nije pristupio. Zatezna kamata na parnični trošak je sukladna čl.151.st.3.ZPP-a. Stoga je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

U Dubrovniku, 21. srpnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Klečak

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. odvjetnica Ivana Prica Matijaš

2. odvjetnik Šime Petrić