REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-6016/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Sanji Grgurić Hojski, u parničnom predmetu tužitelja OT, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Valentini Božiček, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Dragičević i partneri d.o.o. u Zagrebu protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 11. lipnja 2026. u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnice tužitelja Nikšu Valjala, odvjetnika te zamjenice punomoćnika tuženika JT, odvjetničke vježbenice, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje u tekstu: ZPP), 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba ugovora o kreditu broj 266-67/2007 sklopljenog između tužitelja OT, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 od 21. ožujka 2007. sadržana u članku 5. stvaku 2. ugovora o kreditu, a koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelodvadesetpet posto) iznosa kredita''.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 isplatiti tužitelju PT, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 2.441,45 eura (slovima: dvije tisuće četiristo četrdeset jedan euro četrdeset pet centi) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 28. ožujka 2007. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 naknaditi tužitelju PT, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.179,88 eura (slovima: tisuću sto sedamdeset devet eura osamdeset osam centi ) sa zateznom kamatom tekućom od 21. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj OT (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključio ugovor o kreditu broj 266-67/2007 od 21. ožujka 2007. s tuženikom kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 324.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tuženik je promijenio naziv tvrtke iz Hypo Alpe-Adria –Bank d.d. u Addiko bank d.d. Člankom 5. st. 2. predmetnog ugovora propisano je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 %. Navedena odredba je tipska odredba ugovora o kreditu izrađena od strane tuženika o kojoj se nije dala mogućnost pregovora tužitelju. Tuženik je obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita. Navedene okolnosti dovele su do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od tužitelja primio iznos od 18.443,74 kn, sada 2.447,90 eura preračunati prema fiksnom tečaju konverzije na koji iznos je tuženik dužan platiti i zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate. Stoga predlaže utvrditi ništetnim dio odredbe čl. 5.st.2. ugovora koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelodvadesetpet posto) iznosa kredita'' te zahtijeva isplatu iznosa od 2.447,90 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. ožujka 2007. do isplate te naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik Addiko Bank d.d. (dalje u tekstu: tuženik) u odgovoru na tužbu protivi se u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu. Ne spori da je 21. ožujka 2007. s tužiteljem sklopio predmetni ugovor o kreditu te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada, no osporava visinu naplaćenog iznosa te ističe da je tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 2.441,45 eura i to 27. ožujka 2007. Ističe da je u ugovoru jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % kredita pa stoga navedena odredba ne podliježe testu poštenosti. Takva odredba omogućava tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe kao i da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu. Navodi da tuženik kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu te troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja te uslugu obrade tog kredita. Smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Troškovi obrade kredita jasno su definirani i smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu-obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Čini nespornim da se radi o tipskom ugovoru, no smatra da navedeno samo po sebi ne dovodi do zaključka da se nije moglo pregovarati. Smatra da je pregovaračka moć potrošača u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene i usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najpovoljniju ponudu. Ističe da nije dopušteno isticati ništetnost sukladno čl. 326. st. 2. ZOO-a obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Protivi se i plaćanju zateznih kamata od dana plaćanja troškova naknade do isplate budući da smatra da stjecatelj nije nepošten. Ističe prigovor zastare budući da smatra da zastarni rok teče 5 godina od dana plaćanja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te traži naknadu troškova.

3. Na pripremnom ročištu održanom 26. siječnja 2026. tuženik je predao isplatni nalog iz kojeg je razvidno da je naknada naplaćena u iznosu od 18.395,10 kn odnosno 2.441,45 eura preračunati prema fiksnom tečaju konverzije. S obzirom na navedeno, tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev u st. II. tako što je potraživao iznos od 2.441,45 eura sa zateznom kamatom tekućom od 28. ožujka 2007. Tuženik se ovom povlačenju nije protivio te je naveo da ne spori visinu tužbenog zahtjeva.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze uvidom u ugovor o kreditu (list 6- 12 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 14-17 spisa), isplatni nalog (list 138 spisa) te je saslušan tužitelj (list 141-142 spisa).

4. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP – a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim dijela odredbe čl. 5. st. 2. ugovora o kreditu od 21. ožujka 2007. koji glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelodvadesetpet posto) iznosa kredita'' u odnosu na naknadu za trošak obrade kredita te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa naplaćene naknade od 2.441,45 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana nakon plaćanja navedene naknade, tj. od 28. ožujka 2007. do isplate.

6. Među strankama nije sporno da je tuženik s tužiteljem kao korisnikom kredita i potrošačem sklopio ugovor o kreditu broj 266-67/2007 21. ožujka 2007. te da je u odredbi čl. 5. st.2. ugovora navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.441,45 eura u kojem iznosu je naplaćena sporna jednokratna naknada.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2007. godine trebao sredstva za rekonstrukciju kuće te se obratio bankaru u Addiko Bank, jer je tamo imao i tekući račun te je pokušao ostvariti kredit. Kredit je tražio u eurima i tražio ga je na 10 godina, no na kraju su mu u banci ponudili kredit vezan uz valutu CHF i s rokom otplate od 15 godina. Nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, već mu je kredit ponuđen tako kako je po principu ''uzmi ili ostavi''. Rečeno mu je i da je potrebno podmiriti troškove obrade kredita, no nije mu pojašnjeno na što se točno odnose ti troškovi, samo zna da mu je za iznos tih troškova obrade kredita umanjen iznos koji mu je isplaćen. Sredstva je trebao za rekonstrukciju kuće u kojoj živi te tu kuću nije iznajmljivao niti je imao registriran obrt ili trgovačko društvo na adresi te kuće. Ugovor prije potpisivanja mu je pročitala službenica banke. Na upit je li mi ugovor bio jasan, naveo je da su ugovori tipski i da su u njima navedene odredbe o kamatama i ostalo, a on nije u tome i ne razumije te pojmove. Ovo mu nije prvi ugovor o kreditu koji je uzimao tijekom života. Nije se mogao sjetiti je li mi službenica rekla koliko iznose troškovi obrade kredita. Službenica banke mu nije pojašnjavala pojedine odredbe ugovora.

8. Iskaz tužitelja u cijelosti je prihvaćen jer je uvjerljiv i logičan, a tuženik ga navodima tijekom postupka nije doveo u sumnju.

9. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi je na tuženiku (članak 81. stavak 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, “Narodne novine” broj 96/2003. i 46/2007., dalje: ZZP/2003). Tužitelj je u iskazu negirao bilo kakve pregovore o toj odredbi, dok tuženik niti tvrdi niti dokazuje da su se o spornoj ugovornoj odredbi vodili pregovori. Zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, nije dovedena u pitanje.

10. Tvrdnje tuženika da se pregovaranje odnosi na mogućnost biranja između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedbi ponude na tržištu kako bi se odabrao ekonomski i pravno najprihvatljivija ponuda za tužitelja kao potrošača, upravo potvrđuje da se o konkretnoj spornoj odredbi nije moglo pregovarati, već je ona bila ''proizvod'' koji je tužitelj samo mogao prihvatiti ili odustati od kredita. Sporna je odredba, kojom se tužitelju kao potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade), bila sastavni dio tipskih ugovora sastavljenih unaprijed od strane tuženika, što tuženik niti ne spori.

11. Ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne definira glavni predmet obveze tužitelja te je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke pa stoga, nije riječ o ugovornoj odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti u skladu s člankom 84. ZZP/2003.

12. Točno je da je sporna ugovorna odredba o jednokratnim troškovima obrade kredita lako uočljiva te da je jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz te odredbe za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/2003.

13. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno utvrdi visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,25 % od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

14. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

15. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora), vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavka 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 5. st. 2. ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženoj usluzi i nastalim troškovima obrade kredita na koji se oni odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita, kako to proizlazi iz isplatnog naloga (list 138 spisa) i prihvaćenog iskaza tužitelja, koji je tužitelju stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima da je na nju mogao utjecati.

17. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane (1,25 %). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

19. U skladu s člankom 59. stavkom 1. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

20. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih troškova obrade kredita naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti je razumno zaključiti da se troškovi obrade kreditnog zahtjeva i odobrenja kredita namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

21. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o tim troškovima u članku 5. st. 2. ugovora, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu primjerice snošenja troška javnobilježničkih troškova, sudskih troškova kao i svih ostalih troškova vezanih uz zaključenje ugovora i naplatu tražbina iz istog.

22. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. stavka 1. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5. st. 2. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. stavka 1. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25 % njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

23. Odredbom članka 87. stavkom 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

24. Okolnost da tužitelju banka, ovdje tuženik nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 zbog čega je sporna odredba sadržana u izreci stavak I. utvrđena ništetnom.

25. Tuženik nije pružio dokaze iz kojeg proizlazi da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora predočio na što se točno odnose troškovi obrade kredita niti je tijekom ovog postupka ukazao na opravdanost naplate takve naknade. Tuženik sam potvrđuje da obrada kredita ulazi u redovni opis zaposlenika banke pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima onda radilo i koje bi korisnik kredita onda trebao snositi.

26. Osim toga, sama činjenica da su ovi jednokratni troškovi određeni u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju viši iznos troškova, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

27. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu sadržanu u odredbi čl. 5. st. 2. ugovora, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o jednokratnim troškovima obrade kredita u iznosu od 2.441,45 eura, pa je tuženik dužan isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama u skladu s čl. 1115. ZOO od dana nakon plaćanja ulazne naknade, tj. od 28. ožujka 2007., sukladno traženju tužitelja jer je tuženik neosnovano stekao plaćeni iznos.

28. Naime, u konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja tih troškova , a kako tužitelj kamatu potražuje od dana nakon plaćanja, to mu je ista tako i dosuđena. Odluka o kamati određena je do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

29. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o jednokratnim troškovima obrade kredita počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Stoga nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku.

30. Uzgred se upućuje i na ustaljeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., a koje je izraženo i u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

31. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

32. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP – a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (2.441,45 eura) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023, dalje u tekstu: OT).

33. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT - 100 bodova), zastupanje na ročištima 26.01.2026. i 11.06.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT - 100 bodova svako), sastav podneska od 24.09.2025. (Tbr. 8. toč. 1. OT - 100 bodova), vrijednost boda 2,00 eura (Tbr. 54. OT), trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu od 200,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,47 eura i presudu u iznosu od 144,41 eura, ukupno 1.179,88 eura, sukladno čl. 155. ZPP - a.

34. S obzirom na to da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 21. srpnja 2026. do isplate.

35. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

36. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 21. srpnja 2026.

Sutkinja:

Sanja Grgurić Hojski

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA PROTIV PRESUDE:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun. uz rj. za s.p. na presudu

- tuženiku po pun.