REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2419/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Branke Šabarić Zovko, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2a, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika OTP BANKA d.d., OIB 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o., Split, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-347/2023-32 od 16. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-347/2023-32 od 16. travnja 2025. u točkama I., II. i u dijelu točke III. njezine izreke kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.335,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-347/2023-32 od 16. travnja 2025. u dijelu točke III. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.937,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.937,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-347/2023-32 od 16. travnja 2025. utvrđeno je da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Dodatku broj 1. Ugovora o kreditu broj 70386/05, sklopljenog 20. srpnja 2005. između ĐV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i HVB Splitska banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 69326397242 kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.381,62 EUR, sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 5.256,91 EUR od 1. veljače 2025. do isplate (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 5.273,25 EUR s kamatama (točka III. izreke) te je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 833,23 EUR sa zateznim kamatama (točka IV. izreke).

2. Protiv presude u dijelu u kojem nije uspio u sporu što proizlazi iz sadržaja žalbe, žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom ovom sudu preinačiti podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.181,25 EUR. U žalbi navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, da je pogrešno pozivanje prvostupanjskog suda na odluke iz kolektivno spora, da je pogrešna odluka o visini dosuđenog iznosa u točki II. izreke presude u dijelu kojim je uglavničena kamata, da ne može preplata koju tužitelj potražuje primjenom pravila o stjecanju bez osnove biti veća od iznosa kojeg je tuženik neosnovano stekao, da je pogrešno ocijenjen prigovor zastare, da je sud donio pogrešnu odluku o troškovima postupka kada je za pojedine parnične radnje priznao naknadu u vrijednosti 250 bodova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a trebalo je u vrijednosti od 100 bodova te da je pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora budući da je valjalo odrediti vrijednost predmeta spora samo prema postavljenom zahtjevu za isplatu.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Nakon što je pobijana presuda u pobijanim dijelovima ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

6. U postupanju prvostupanjskog suda nisu uočene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a pobijana odluka nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, razumljiva je te sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi.

7. Cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze, ovaj sud u potpunosti prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe sadržane u Dodatku broj 1. Ugovora o kreditu broj 70386/05, sklopljenog 20. srpnja 2005. između ĐV kao korisnika kredita s jedne strane i HVB Splitska banka d.d., Split kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita te isplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti te odredbe.

9. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, visina te zastara predmetnog potraživanja.

10. Tijekom postupka utvrđeno je nespornim među strankama da su ĐV kao korisnik kredita i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. 19. siječnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 70386/05, da su 20. srpnja 2005. sklopili Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu broj 70386/05, da je tužitelj kao primatelj s ĐV kao ustupiteljem sklopio Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine, da je na temelju Ugovora o kreditu kreditor odobrio korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.994,61 EUR, da su ugovoren strane dodatkom broj 1. izmijenile valutnu klauzulu, odnosno da je iznos dospjelog duga od 196.463,50 kuna preračunat u novu valutu CHF i da je obnovljena obveza korisnika u novoj valuti u iznosu od 41.988,82 CHF.

11. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud ocjenom izvedenih dokaza utvrdio sljedeće:

- da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između ĐV kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora, dakle između potrošača i pravne osobe,

- da su korisnik kredita i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) te da je predmet ustupa novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi, da tražbina time ne mijenja identitet te da sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine pa je slijedom navedenog tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovom postupku,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.) kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača/07 i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili ĐV i prednik tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima,

- da se o odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula CHF nije pojedinačno pregovaralo i da je posljedica tog ugovaranja znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne,

- da je visina potraživanja utvrđena financijskim vještačenjem pa je tako utvrđeno da je korisnik kredita preplatio anuitete u iznosu od 5.256,91 EUR i da je iznos dospjele zakonske zatezne kamate do dana izrade nalaza i mišljenja (30. siječnja 2025.) iznos od 5.124,71 EUR,

- da tužitelj osnovano potražuje iznos od 10.381,62 EUR (5.256,91 EUR + 5.124,71 EUR),

- da sud, kada nije istaknut prigovor radi prebijanja, nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate,

- da nije osnovan prigovor zastare,

- da tužitelj ima pravo i na isplatu kamata na iznos koji je tuženik stekao bez osnove, a to je iznos od 10.381,62 EUR (5.256,91 EUR na ime glavnice te 5.124,71 EUR na ime zateznih kamata koje su izražene u apsolutnom iznosu,

- da se zatezne kamate, iako glavnica nije plaćena, mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug.

12. Ovaj sud ocjenjuje da su pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda, da je pravilno primijenjeno materijalno pravo te da je donesena pravilna i zakonita odluka o tužbenom zahtjevu.

13. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima). U ovom slučaju, riječ je o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove. Korisnik kredita ima status potrošača što među strankama nije niti bilo sporno kako to proizlazi iz podataka u spisu i korisnik kredita je svoju tražbinu na temelju Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine prenio na tužitelja. Sukladno odredbi čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine zbog čega se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i u odnosu na dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22 i 59/23; dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 81. st. 3. ZZP -a, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

15. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP -a da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Odredbom čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17. Dakle, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo leži na tuženiku. Tuženik je, dakle, odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi budući da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. No, tuženik to ovdje nije dokazao.

18. Nadalje, u odnosu na visinu potraživanja između stranaka, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka je utvrđeno da je ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznos od 5.256,91 EUR te da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izrade financijskog vještačenja (30. siječnja 2025.) ukupno iznose 5.124,71 EUR.

19. Stoga je pravilno sud utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev u zatraženom iznosu od 10.381,62 EUR.

20. Pogrešno je stajalište žalitelja da je tužiteljevu tražbinu trebalo umanjiti za negativne tečajne razlike. Ovdje je, naime, riječ o zahtjevu za vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi, kao posljedica ništetnosti, kada je svaka strana dužna vratiti ono što je primila, ali sud o tome ne može odlučivati bez zahtjeva stranke. Ako jedna od stranaka ne traži vraćanje, zahtjev za povrat druge strane ne može se umanjiti za onaj iznos koji bi ta strana bila dužna vratiti. To je odraz temeljnog načela parničnog postupka sadržanog u čl. 2. st. 1. ZPP -a da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

21. Osim toga, u prilog svom stajalištu žalitelj se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4393/2021 od 13. listopada 2021. iako je kasnijom odlukom poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita“. To stajalište je potvrđeno i kasnijom odlukom poslovni broj Revd-158/2024-3 od 21. veljače 2024.

22. Neosnovan je i žalbeni navod, što je tuženik neosnovano tvrdio i tijekom prvostupanjskog postupka, da tužitelj nije ovlašten uglavničiti zakonske zatezne kamate kada nije plaćena glavnica budući da se zatezne kamate mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, pri čemu tuženik tijekom postupka nije osporavao tužiteljevo pravo na isplatu zakonske zatezne kamate.

23. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je neosnovan podneseni prigovor zastare. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora, a kako je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek prvostupanjskom presudom, zastara nije niti počela teći.

24. S obzirom na navedeno, trebalo je na osnovi odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke.

25. Međutim, u odnosu na tuženikovu žalbu na odluku o troškovima postupka valja reći da je žalba osnovana. Naime, tuženik osnovano prigovara na utvrđenu vrijednost predmeta spora, budući da je vrijednost predmeta spora trebalo odrediti prema iznosu preplaćenih iznosa, s obzirom na to da je predmet ovoga spora utvrđenje ništetnosti i isplata. S obzirom na to, za priznate pojedinačne parnične radnje tužitelj ima pravo na naknadu kako slijedi:

1. Za sastav tužbe sukladno Tbr. 7 t. 1. Tarife – 250,00 EUR,

2. za sastav podnesaka od 18. listopada 2023. i 18. veljače 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), po 250,00 EUR za svaki,

3. za zastupanje na ročištima održanim 2. rujna 2024., 7. studenoga 2024. i 5. ožujka 2025. sukladno Tbr. 9.1. Tarife po 250,00 EUR za svako,

4. za zastupanje na ročištu za objavu presude sukladno Tbr. 9 t. 3. Tarife u iznosu od 125,00 EUR,

5. trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 56,48 EUR i presudu u iznosu od 216,77 EUR te trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR

6. ukupno iznos od 2.335,75 EUR.

26. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo potvrditi odluku o troškovima postupka za iznos od 2.335,75 EUR, a sukladno odredbi č l. 373. ZPP-a preinačiti tu odluku te odbiti tužitelja sa zahtjevom u iznosu od 2.937,50 EUR.

27. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 21. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović