REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4983/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja UNIQA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Planinska 13A, OIB: 75665455333, kojeg zastupa punomoćnik dr. sc. Marko Rašica, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica Petra Matić, odvjetnica u Zagrebu, 2. tuženika HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., Zagreb, Ulica Stjepana Širole 4, OIB: 57500462912, uz sudjelovanje umješača na strani drugotuženika Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d., Zagreb, Slovenska 24, OIB: 52848403362, kojeg zastupa punomoćnik Ante Puljiz, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate iznosa od 4,740,19 EUR, odlučujući o prvotuženikovoj žalbi, drugotuženikovoj žalbi i žalbi umješača na strani drugotuženika, protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1050/2023-49 od 23. listopada 2025., 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe drugotuženika i umješača na strani drugotuženika kao neosnovane, potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1050/2023-49 od 23. listopada 2025. u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo drugotuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.740,19 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. studenoga 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo drugotuženiku da plati tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.969,68 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1050/2023-49 od 23. listopada 2025. u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo drugotuženiku da plati tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 4.740,19 EUR za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate i sudi:

Nalaže se drugotuženiku da naknadi tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 4.740,19 EUR za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1050/2023-49 od 23. listopada 2025. u dijelu točke I. i točke II. njene izreke u odnosu na prvotuženika i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva od prvotuženika isplatu iznosa od 4.740,19 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od

5. studenog 2020. do isplate.

2. Nalaže se tužitelju naknaditi prvotuženiku trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 875,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od 21. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se odbija kao neosnovan prvotuženikov zahtjev za naknadu troškova prvostupanjskog postupka u iznosu od 375,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi prvotuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 406,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od 21. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev drugotuženika i umješača na strani drugotuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1050/2023-49 od 23. listopada 2025. naloženo je prvotuženiku i drugotuženiku da solidarno isplate tužitelju iznos od 4.740,19 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), naloženo je prvotuženiku i drugotuženiku da solidarno isplate tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.969,68 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), te je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR (točka III. izreke). Tako je prvostupanjski sud presudio na temelju odredaba čl. 1063. -1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novineˮ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO), te odredaba čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14; dalje: Zakon o cestama) i čl. 1045. ZOO-a ocijenivši da postoji odgovornost oba tuženika za nastalu štetu na vozilu tužiteljeva osiguranika.

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli prvotuženik, drugotuženik i umješač na strani drugotuženika. Prvotuženik je podnio žalbu protiv točaka I. i II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom je istaknuo da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu čl. 1067. ZOO-a jer je šteta nastala isključivo krivnjom treće osobe (drugotuženika koji upravlja autocestom), a posljedice kojeg propusta treće osobe, osiguranik prvotuženika nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odgovornost prvotuženika kao osobe koja gospodari lovištem, za predmetni štetni događaj. Prvostupanjski sud je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, s obzirom na to da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava te postoji proturječnost između izreke i obrazloženja presude. Naime, prvostupanjski sud nije utvrdio iz kojeg je divljač dospjela na autocestu, niti je to obrazložio. Prvotuženik pobija odluku o troškovima postupka s obzirom na to da je prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev u pogledu prvotuženika pa posljedično tome, sukladno čl. 154. Zakona o parničnom postupku, naložiti tužitelju kao stranci koja je izgubila spor, da prvotuženiku naknadi troškove izazvane vođenjem postupka. Predložio je uvažiti žalbu.

3. Drugotuženik je podnio žalbu protiv točaka I. i II. izreke presude iz svih zakonom dopuštenih razloga. Prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva i proturječi sama sebi i razlozima presude, ne sadrži jasne, određene i provjerljive razloge o odlučnim činjenicama odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i iskaza danim u postupku i samih tih isprava i iskaza. Prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio da su tuženici podjednako odgovorni za predmetni događaj u omjeru 50:50, te je temeljem čl. 1107. ZOO-a naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju utuženi iznos. Navedeno pravilo o solidarnoj odgovornosti osoba koje su štetu uzrokovale radeći nezavisno jedna od druge vrijedi jedino ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u uzrokovanoj šteti. Nadalje, prvostupanjski sud nije naveo ni jednu odredbu materijalnog prava u odnosu na drugotuženika zbog čega se pobijana odluka ne može ispitati. Nejasno je temeljem čega prvostupanjski sud zaključuje da se divljač našla na autocesti jer zaštitna žičana ograda nije bila pravilno postavljena. Sama činjenica što se divljač našla na kolniku autoceste, uopće ne mora značiti da je to povezano sa zaštitnom žičanom ogradom koju održava drugotuženik, odnosno da bi postojala neka rupa ili procjep u zaštitnoj ogradi, a sve iz razloga što postojanje bilo kakvog oštećenja na zaštitnoj žičanoj ogradi tijekom postupka nije utvrđeno. Iz provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi kako je isti poduzeo sve propisane mjere na način kako to nalažu odredbe Zakona o cestama, Pravilnika o održavanju cesta, te Pravilnika o ophodnji javnih cesta. I recentna sudska praksa potvrđuje da je neosnovan stav prvostupanjskog suda kako je samom pojavom divljači na kolniku autoceste dokazan propust u održavanju ceste. Osporava i tijek dosuđene zatezna kamate. Predložio je uvažiti žalbu.

4. Umješač na strani drugotuženika je podnio žalbu protiv točaka I. i II. izreke presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Istaknuo je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 1107. ZOO-a, odnosno pogrešno je utvrdio odgovornost drugotuženika kao objektivnu, propustivši pravilno utvrditi da drugotuženik odgovara po načelu krivnje sukladno odredbi čl. 50. st. 1. Zakona o cestama. U postupku nije utvrđena radnja ili propust drugotuženika za nastalu štetu. U konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu, a koje moraju biti kumulativno ispunjene. Predložio je uvažiti žalbu.

5. Žalba prvotuženika je osnovana, a žalba drugotuženika je djelomično osnovana, ali ne iz navedenih razloga u žalbi.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka

7. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Donošenjem pobijane odluke nije počinjena ni bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer obrazloženje sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Materijalno pravo je pogrešno primijenjeno u odnosu na prvotuženika.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je regresni zahtjev kojim tužitelj traži od tuženika kao osoba odgovornih za štetu solidarnu isplatu iznosa od 4.740,19 EUR. Iz spisa kao nespornim proizlazi da se 3. rujna 2020. dogodila prometna nezgoda na način da je na vozilo osigurano kod tužitelja kojim je upravljao ZH izletjela divljač (srna) kojom prilikom je došlo do oštećenja na vozilu. Nadalje, između stranaka nisu sporne činjenice da se prometna nezgoda dogodila na 9. kilometara i 200 metara autoceste A7 u smjeru sjevera. Također, nije sporno da je prvotuženik u vrijeme nastanka štetnog događaja osiguravao lovačko društvo Lisjak, Kastav, te da drugotuženik upravlja i održava dionicu autoceste na kojoj se dogodio štetni događaj. Nadalje nije sporno da je tužitelj svom osiguraniku na ime štetnog događaja isplatio iznos od 4.740,19 EUR.

9. Prvostupanjski sud je nakon izvedenog dokaznog postupka utvrdio da postoji odgovornost oba tuženika za nastalu štetu. Odgovornost prvotuženika proizlazi iz odredaba čl. 1063. i 1064. ZOO-a jer je divljač opasna stvar i prvotuženik odgovora po principu objektivne odgovornosti, dok je drugotuženik društvo koje upravlja cestama i njegova zakonska obveza je održavati autoceste; redovito održavanje autoceste uključuje poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta, ali i sa svrhom održavanja i omogućavanja sigurnog i neometanog prometa na autocesti. U konkretnom slučaju na kolniku autoceste našla se divljač (srna), što ukazuje na to da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena, jer se u suprotnom ne bi smjelo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste. Visinu nastale štete prvostupanjski sud je utvrdio vještačenjem.

10. Odredbom čl. 50. st. 1. i 2. Zakona o cestama za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje, te pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

11. Prema čl. 26. st. 1. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 114/22, 4/23 i 133/23) poslovi održavanja cesta jesu planiranje održavanja i mjera zaštite javnih cesta i prometa na njima, redovito i izvanredno održavanje javnih cesta, ustupanje radova redovitog i izvanrednog održavanja javnih cesta, stručni nadzor i kontrola kakvoće ugrađenih materijala i izvedenih radova održavanja javnih cesta, ustupanje usluga stručnog nadzora i kontrole kakvoće ugrađenih materijala i izvedenih radova održavanja javnih cesta, osiguranje uklanjanja oštećenih i napuštenih vozila i drugih stvari s javne ceste te ophodnja. Nadalje, prema čl. 17. st. 1. istog Zakona javne ceste se planiraju, projektiraju, grade, rekonstruiraju i održavaju na način (...) da omogućuju sigurno prometovanje svih sudionika u prometu, kao i sukladnost javnih cesta s drugim zahvatima u prostoru i s okolišem kroz koji se protežu.

12. Za naknadu štete nastale naletom divljači na vozilo na autocesti pravna osoba koja upravlja autocestom odgovara po načelu predmnijevane krivnje. Kada je utvrđeno da se divljač nalazila na kolniku autoceste samim time dokazan je propust u održavanju autoceste od strane pravne osobe koja upravlja autocestom. Na drugotuženiku je teret dokazivanja činjenice da nije bilo njegovih propusta u održavanju autoceste pri čemu tužitelj nije dužan konkretizirati svaki pojedini propust ili štetnu radnju zbog kojih se divljač zatekla na kolniku autoceste.

13. Drugotuženik je odgovaran za štetu i to zato jer nije poduzeo sve potrebne mjere kojima bi se spriječio nastanak štete. Upravo činjenica što se divljač našla na kolniku autoceste ukazuje na to da zaštitna ograda ili nije bila pravilno postavljena ili je u njoj postojala rupa ili procjep kroz koji se životinja provukla te tako našla na kolniku autoceste kojom se kretalo vozilo tužitelja odnosno pojava divljači na autocesti ne može se smatrati slučajem koji je mogao nastati uz ispravnu zaštitnu ogradu i ispravno održavanje, već je pojava divljači na autocesti posljedica stanja ceste – neadekvatne zaštitne ograde postavljene uz autocestu. Stoga činjenica da su ophodari na dan štetnog događaja izvršili ophodnju autoceste, ne znači da ne postoji odgovornost pravne osobe zadužene za održavanje autoceste, niti pak znači da propusta u održavanju zaštitne ograde nije bilo, jer se po logici stvari, ako je autocesta pravilno projektirana i održavana, divljač, u konkretnom slučaju srndać, ne bi mogla zateći na autocesti. S obzirom na to da drugotuženik upravlja predmetnom autocestom, bio je u obvezi održavati je i naknaditi štetu korisniku ceste jer je šteta prouzrokovana njegovim propuštanjem da postavi i održava takvu ogradu koja sprječava izlazak divljači na autocestu. Stoga činjenica da je postojala zaštitna ograda te da drugotuženik obavlja redovite preglede zaštitne ograde nisu dovoljne za zaključak da je do nesreće došlo bez njegove krivnje.

14. U smislu odredbe čl. 963. ZOO-a osiguratelj stupa u sva prava svog osiguranika, odnosno korisnika osiguranja do visine ukupno uplaćene svote uključujući tu glavnicu i kamate, a on ima pravo od štetnika zahtijevati kamate na svotu isplaćene naknade od dana kada je izvršio isplatu svome osiguraniku (ovo pravno shvaćanje prihvaćeno je i u sudskoj praksi, npr. u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-643/2022, Rev-1241/2025 i dr.).

15. Budući da je tužitelj isplatio iznos od 4.740,19 EUR na ime naknade imovinske štete nastale u predmetnom štetnom događaju na račun vlasnika vozila 4. studenog 2020., suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud zakonsku zateznu kamatu tužitelju dosudio od 5. studenog 2020.

16. Prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu stope zakonskih zateznih kamata za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 155/23) izmijenjena je odredba čl. 29. st. 2. ZOO -a na način da je unesena nova formulacija glede određivanja stope zakonskih zateznih kamata, pa je stoga stopu zakonskih zateznih kamata za to razdoblje bilo potrebno odrediti u skladu s izmijenjenom odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

17. Stoga su žalbe drugotuženika i umješača na strani drugotuženika odbijene kao neosnovane i pobijana odluka potvrđena u dijelu naznačenom u točki I. izreke ove odluke na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a pobijana odluka preinačena u dijelu zakonskih zateznih kamata.

18. U odnosu na prvotuženika ispravno je prvostupanjski sud ocijenio kako divljač na autocesti predstavlja opasnu stvar i za štetu nastalu od opasne stvari odgovora lovoovlaštenik na temelju odredbe čl. 1064. ZOO-a po načelu objektivne odgovornosti.

19. Međutim, u smislu odredbe čl. 1067. st. 1. ZOO-a vlasnik se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, a stavkom 2. istog članka je propisano da se vlasnik stvari oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti.

20. To znači da bi se prvotuženik u okolnostima konkretnog slučaja mogao osloboditi od objektivne odgovornosti za štetu od opasne stvari ukoliko dokaže da je propust treće sobe odnosno drugotuženika bio u uzročnoj vezi s predmetnim štetnim događajem, a ako to ne dokaže ne bi se mogao osloboditi od odgovornosti.

21. U konkretnom slučaju utvrđeno je da se uslijed propusta drugotuženika u održavanju zaštitne ograde divljač zatekla na cesti, a što je uzrok prometne nezgode za koju je odgovoran drugotuženik, koji je kao pravna osoba odgovoran za upravljanje i održavanje autoceste dužan voditi brigu i poduzimati primjerene mjere i radnje koje bi omogućile odvijanje sigurnog i nesmetanog prometa na autocesti i u pogledu postavljanja i održavanja zaštitne ograde oko autoceste.

22. Imajući u vidu navedeno utvrđenje o uzročnoj vezi s predmetnim štetnim događajem, kao i da bi pravilnim održavanjem i postavljanjem zaštitne ograde bio izbjegnut nalet vozila tužitelja na divlju životinju, uz takav propust drugotuženika postoje pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti osiguranika prvotuženika u smislu odredbe čl. 1067. st. 1. i 2. ZOO-a, jer je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je šteta potpuno nastala radnjom (propustom) treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti.

23. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP -a valjalo je prihvatiti žalbu prvotuženika i preinačiti prvostupanjsku presudu u odnosu na prvotuženika kao u točki III.1. izreke ove presude.

24. Odluka o troškovima utemeljena je u odnosu na prvotuženika na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP -a, te su prvotuženiku priznati troškovi zastupanja na ročištima održanim 19. veljače 2024., 25. ožujka 2024. i 26. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 9. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25; dalje: Tarifa) s uključenim PDV-om od 25% (Tbr. 46. Tarife), iznos od 125,00 EUR za svako to ročište, te trošak zastupanja na ročištima 7. svibnja 2024. i 17. rujna 20025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife) s uključenim PDV -om, iznos od 250,00 EUR za svako ročište. Prvotuženiku sveukupno pripada pravo na trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 875,00 EUR. Prvotuženik ima pravo i na trošak sastava žalbe od 312,50 EUR (Tbr. 10. t. 1. Tarife) s uključenim PDV -om i trošak sudske pristojbe za žalbu od 93,85 EUR.

25. Drugotuženiku i umješaču na strani drugotuženika nije priznat trošak sastava žalbi jer, iako je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku u dijelu zateznih kamata, oni nisu uspjeli u sporu niti u tom dijelu, pa je njihov zahtjev za trošak odbijen primjenom odredbe čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a.

Zagreb, 21. srpnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Parać