Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-1030/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A B E Z

O D R Ž A V A N J A R A S P R A V E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP Banke d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, kojega zastupa punomoćnik Vedran Anić, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti, izvan ročišta, dana 21. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odredba članka 5./ NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA, Ugovora o kreditu broj 47599/06 od 21. srpnja 2006. godine zaključenog između tužitelja JĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 kao kreditora koja glasi „2,00 % (slovima:dvaposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“ utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

r i j e š i o  j e

I.

Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 234,25 EUR.

II. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, da tužitelju JĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 82,41 EUR sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 21. srpnja 2026., kao dana donošenja odluke, do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 14. ožujka 2026. navodi se u bitnome da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa prednikom tuženika Ugovor o kreditu broj 47599/06 od 21. srpnja 2006., kojim prednik tuženika odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.000,00 CHF prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca. Nadalje, da je člankom 5. Ugovora, tužitelju nametnuta naknada za obradu kreditnog zahtjeva, u visini od 2,00 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje jednokratno, odmah po potpisu ugovora, a da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita tuženik naplatio iznos od 234,25 EUR (2% od iznosa kredita).

1.2. Tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

1.3. Također, da je sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Završno, jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

1.3. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da nakon provedene glavne i javne rasprave donese presudu kojom će utvrditi ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 47599/06 od 21. srpnja 2006., zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora, a kojom je ugovoreno da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuje u iznosu od 2 % od iznosa odobrenog kredita, jednokratno po potpisu Ugovora, kao i da mu naknadi troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom pred ovim sudom dana 25. ožujka 2026., tuženik prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari ističe prigovor previsoko naznačene vrijednosti predmeta spora, navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov, ali priznaje sve odlučne činjenice, ne osporava tužitelju status potrošača i ističe prigovor zastare te predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, uz obvezu tužitelja da mu naknadi troškove postupka.

2.2. Što se tiče merituma, tuženik priznaje sve odlučne činjenice, ne osporava tužitelju status potrošača, ali osporava visinu, te predlaže da sud, primjenom članka 332. a. st. 2. ZPP, donese presudu bez održavanja rasprave, kojom će tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka.

3. Sud ovu presudu donosi bez održavanja rasprave, primjenom članka 332. a. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"; broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25.; dalje: ZPP), obzirom da je tuženik priznao odlučne činjenice, neovisno o tome što je osporio tužbeni zahtjev, a ne postoje druge smetnje za njeno donošenje.

4. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to: dopis tuženika upućen punomoćniku tužitelja dana 24. kolovoza 2023., Ugovor o kreditu broj 47599/06 od 21. srpnja 2006., Izračun EKS te Otplatni plan za navedeni ugovor o kreditu, podatke o plaćanjima po navedenom kreditu, Zahtjev za prijevremenom otplatom kredita u cijelosti od 20. prosinca 2010. te obračun prijevremene otplate kredita.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke, odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 47599/06 od 21. srpnja 2006., zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika, Societe Generale – Splitska banka d.d., kao kreditora, a kojom je ugovoreno da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuje u iznosu od 2 % od iznosa odobrenog kredita, jednokratno po potpisu Ugovora

7. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je između prednika tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d., kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 21. srpnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 47599/06, temeljem kojega mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 19.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja, bez određene namjene; sa rokom otplate 84 mjeseca. Nije bilo sporno niti da je člankom 5. Ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2 % od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu ugovora.

8. Nije bilo sporno niti da je tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 380,00 CHF / 234,25 EUR te da je tužitelj navedeni ugovor o kreditu zaključio u svojstvu potrošača.

9. Među strankama je sporno je li navedena odredba članka 5. Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom te je li osnovan istaknuti prigovor zastare.

10. Tuženik nije osporio navode tužitelja da bi se u konkretnom slučaju radilo o kreditu kao potrošačkom, tipskom ugovoru u kojemu tužitelj nesporno ima status potrošača. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti je li odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, ništetna ili ne.

11. Odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07. - u daljnjem tekstu: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Prema odredbi članka 84. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

13. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“.

14. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

15. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), koju navode i nižestupanjski sudovi, implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

16. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

17. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024.).

18. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

19. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

20. Tijekom ovog postupka tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o tome da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to u iznosu od 1% od iznosa kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao niti je pokušao dokazati opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

21. Ovdje je dodatno za navesti, kako sama činjenica što je jednokratna naknada ugovorena u visini od 2 % od iznosa kredita, dakle određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, dodatno dovodi tužitelja kao korisnika kredit u neravnopravan položaj.

22. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, isti tijekom ovog postupka nije sa uspjehom dokazao koji su to troškovi. Naprotiv, da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

23. Nadalje, uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, prema stavu ovog suda, ocjenjuje se i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu zaključen na unaprijed pripremljenom, tipskom obrascu koji su mu dali službenici u banci, odnosno da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

24. Za navesti je kako tuženik tijekom postupka nije niti pokušao dokazati opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je isti imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

25. Obzirom na navedeno, u ovom je postupku u potpunosti zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

26. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare, koji je u cijelosti neosnovan, obzirom da deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

27. Slijedom iznesenog, valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci presude.

28. Nakon što je odlučeno o glavnoj stvari, valjalo je donijeti odluku i o troškovima parničnog postupka.

29. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP. Imajući na umu navedene zakonske odredbe, ovaj sud smatra da tužitelju pripada cjelokupan trošak postupka.

30. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj u tužbi kao vrijednost predmeta spora označio iznos od 1.328,00 EUR, čemu je tuženik pravovremeno, prije upuštanja u raspravljanje, prigovorio, smatrajući kako je vrijednost predmeta spora previsoko određena, predlažući da sud rješenjem kao vrijednost predmeta spora odredi iznos od 234,25 EUR.

31. Tuženik smatra da, obzirom da se u konkretnom slučaju radi samo o deklaratornom tužbenom zahtjevu, pri čemu iz dokumentacije koja prileži tužbi proizlazi da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 234,25 EUR, kako se pravni interes tužitelja kod deklaratornog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti iscrpljuje u samom iznosu te naknade, pa da svako označavanje vrijednosti predmeta spora iznad iznosa od 234,25 EUR predstavlja isključivo pokušaj neopravdanog bogaćenja putem troškova postupka.

32. Navodi da svako označavanje vrijednosti predmeta spora iznad iznosa od 234,25 EUR predstavlja isključivo pokušaj neopravdanog bogaćenja putem troškova postupka te da iz navedenoga proizlazi kako je jasno drastično i namjerno "napumpavanje" vrijednosti predmeta spora, da se prijeđe tarifni razred od 25 bodova (50,00 EUR po radnji) u onaj od 100 bodova, 200,00 EUR po radnji, sa jednim i isključivim ciljem da bi se generirali četiri puta veći troškovi postupka, što da predstavlja očitu zloupotrebu procesnih ovlaštenja te nedopušteno i nemoralno raspolaganje tužitelja.

33. Ovaj sud je stava kako je tuženik osnovano prigovorio da bi u tužbi označena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.328,00 EUR, bila previsoko postavljena, što ima utjecaj na odmjeravanje troškova parničnog postupka.

34. Prema odredbi iz članka 40. stavak 2. ZPP, u situaciji kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju tužitelj u tužbi naznačio.

Ukoliko je očito da je vrijednost predmeta spora po tužitelju suviše visoko ili suviše nisko naznačena, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenje za zastupanje ili pravo na naknadu troškova postupak, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost označene vrijednosti predmeta spora te će rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (st. 3.).

35. Glede pravnog pitanja određivanja vrijednosti predmeta spora, u procesnim situacijama u kojima je postavljeni deklaratorni zahtjev od prethodnog pitanja uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbu, Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo jasno pravno shvaćanje prema kojemu se, u slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev (deklaratorni preambul) kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost tužbenog zahtjeva na činidbu, a ne i ona zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-688/00 od 7. siječnja 2004. Izbor odluka 1/2004-251, Revr-31/02 od 9. svibnja 2002. Izbor odluka 2/2002-156, Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Rev-1927/2017 od 18. siječnja 2022. i dr.).

36. Međutim, u konkretnom je slučaju tužitelj postavio samo deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe članka 5. Ugovora o kreditu, bez zahtjeva za restitucijom temeljem ništetne ugovorne odredbe, a među strankama nije sporno kako je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 234,25 EUR.

37. Člankom 10. ZPP propisano je da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova.

38. Mišljenje je ovog prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju, neovisno o tome što je tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijevao samo utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, bez postavljenog zahtjeva za restitucijom (činidbom) temeljem te ništetne odredbe, vrijednost predmeta spora treba odrediti upravo temeljem visine naknade za obradu kredita koja je tužitelju nesporno naplaćena, a čije utvrđenje ništetnosti zahtijeva u ovom postupku (234,25 EUR), odnosno da je vrijednost predmeta spora označena u iznosu od 1.328,00 EUR previsoko određena, što ima utjecaja na odmjeravanje troškova postupka, na što osnovano ukazuje tuženik. Dodatno, tužitelj nije, po istaknutom prigovoru tuženika, niti naveo i obrazložio zašto je vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 1.328,00 EUR.

39. Stoga je, primjenom članka 40. st. 4. ZPP, riješeno kao u točki I izreke rješenja.

40. Dakle, prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 234,25 EUR te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

41. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe od 14. ožujka 2026. (Tbr. 7/1 Tarife) iznos od 50,00 EUR, što uvećano za PDV po stopi od 25 % (12,50 EUR) daje iznos od 62,50 EUR.

Navedenom je iznosu valjalo pridodati iznos od 13,27 EUR na ime sudske pristojbe za tužbu te iznos od 6,64 EUR na ime sudske pristojbe za presudu bez održavanja rasprave, čime se došlo do ukupnog iznosa od 82,41 EUR na ime troškova postupka, na koji je iznos tužitelju priznata i zatezna kamata, tekuća od dana donošenja odluke (21. srpnja 2026.) do isplate.

42. Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u točki II. izreke rješenja.

U Splitu, 21. srpnja 2026.

Sutkinja:

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove odluke stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis