REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-600/2026-9

[adresa] A 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu koji je pokrenula tužiteljica AO iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (OIB: 36162371878), Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za dublinski postupak, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, 21. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za dublinski postupak, KLASA: UP/I-216-03/25-06/9099, URBROJ: 511-01-214-26-15 od 10. travnja 2026.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika navedenim u izreci ove presude odbačen je zahtjev tužiteljice za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, a kojim zahtjevom je obuhvaćeno i njezino maloljetno dijete, oboje državljani Republike Bjelorusije, te je određen transfer tužiteljice i njezinog maloljetnog djeteta u Kraljevinu Španjolsku u roku od šest mjeseci od odluke Kraljevine Španjolske o prihvaćanju odgovornosti ili izvršnosti navedene odluke u slučaju pokretanja upravnog spora. Rješenje je doneseno na temelju čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, broj 70/2015, 127/2017, 33/2023 i 17/2025, dalje: ZMPZ) budući da je utvrđena odgovornost druge države članice Europskog gospodarskog prostora za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu i to Kraljevina Španjolska.

2. Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu, a u tužbi navodi, u bitnome, da je za odlučivanje o njezinom zahtjevu za međunarodnu zaštitu nadležna Republika Hrvatska jer je to država u kojoj se je prvi puta obratila za pružanje takve zaštite. Ističe da se je u slučaju Kraljevine Španjolske radilo o kratkotrajnoj vizi, te da se iz osporavanog rješenja ne može razabrati kada je ta viza izdana, koliko je trajala i koliko je to bilo prije nego što je u Republici Hrvatskoj zatražila međunarodnu zaštitu. Traži da se njezin slučaj preispita u Republici Hrvatskoj zbog mentalnog zdravlja njezinog djeteta, koje je povezano s mogućim preseljenjem u drugu državu. Navodi da njezino dijete redovito posjećuje psihijatra i psihologa koji trenutno preporučuju da dijete ne mijenja mjesto boravka kako bi se izbjeglo pogoršanje mentalnog zdravlja. Navodi da u Republici Hrvatskoj žive s rođakom za kojeg je njezino dijete vezano i koji im pomaže, aktivno uče hrvatski jezik, dijete pohađa školu u kojoj ima prijatelje, a u Španjolskoj nemaju poznanike niti rodbine i ne govore španjolski. Smatra da ispisivanje djeteta iz škole i preseljenje nije nikako u interesu djeteta. Navodi da Republika Hrvatska ima mogućnost preuzeti nadležnost za razmatranje zahtjeva, ali da tu mogućnost nije razmotrila niti obrazložila. Smatra da ima jake osobne razloge za ostanak u Republici Hrvatskoj (integracija, poznanstva, zdravstveno stanje, psihološko stanje, osjećaj sigurnosti). Navodi kako rješenje ne sadrži dovoljno konkretnih i individualiziranih razloga zašto se mora transferirati u Španjolsku, te ukazuje da je takva primjena kriterija previše formalistička i nepotpuna, jer tijelo nije uzelo u obzir da je viza izdana isključivo u svrhu kratkotrajnog boravka, da nije imala stvarnu namjeru tražiti zaštitu u Španjolskoj, da ne postoji stvarna veza sa Španjolskom, za razliku od Hrvatske. Predlaže da Sud umjesto tuženika razmotri razloge za preuzimanje nadležnosti od strane Republike Hrvatske, kao sud pune jurisdikcije. Tužiteljica traži da joj se odobri besplatna pravna pomoć.

3. Tužiteljica je u okviru tužbe podnijela i prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe, a kako bi se odgodilo izvršenje navedenog rješenja tuženika kojeg osporava tužbom do pravomoćnog okončanja ovog spora. Sud je o navedenom prijedlogu odlučio ovosudnim rješenjem od 21. svibnja 2026. na način da je isti odbio iz razloga navedenih u obrazloženju tog rješenja.

4. Tuženik se je u odgovoru na tužbu detaljno očitovao na tužbene navode tužiteljice. Predložio je da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

5. U tijeku spora održana je rasprava 7. srpnja 2026. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupila je zamjenica opunomoćenika tužitelja, dok na istu nije pristupio nitko za tuženika koji je uredno pozvan. Rasprava je na temelju odredbe čl. 89. st. 4. ZUS u svezi s čl. 91. st. 3. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika. Tuženik je dostavio podnesak kojim je opravdao svoj izostanak s navedene rasprave.

6. Na navedenoj raspravi zamjenica opunomoćenika tužiteljice ustrajala je kod navoda iznesenih u tužbi te je predala u spis svjedodžbu osnovne škole iz koje da je razvidno da se je dijete dobro integriralo u Republici Hrvatskoj jer je dobro naučilo hrvatski jezik budući da ima dobru ocjenu iz hrvatskog jezika, a osim toga navela je da je slavenski jezik puno bliskiji djetetu nego španjolski. Navela je da dijete odlazi kod psihologa i psihijatra te da je i njihova preporuka da se dijete ne seli, a što je vidljivo iz medicinske dokumentacije.

7. Sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog spora i u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

9. U ovom predmetu mjerodavne su odredbe Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (preinaka) (dalje: Uredba 604/2013) i odredbe spomenutog ZMPZ kojim je uređena primjena ove Uredba 604/2013.

10. Čl. 3. st. 1. Uredbe 604/2013 propisuje da države članice razmatraju svaki zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji podnese zahtjev na državnom području bilo koje države članice, uključujući granicu ili područje tranzita. Zahtjev razmatra samo jedna država članica i to ona koja je prema kriterijima iz poglavlja III. navedena kao odgovorna.

11. Čl. 12 (2) Uredbe 604/2013 propisuje da kada podnositelj zahtjeva ima važeću vizu, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica koja je izdala vizu, osim ako je viza izdana u ime druge države članice u skladu s ugovorom o zastupanju kako je predviđeno u čl. 8. Uredbe (EZ) br. 810/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o uspostavi Zakonika Zajednice o vizama (14). U tom slučaju zastupana država članica odgovorna je za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

12. Čl. 17. st. 1. Uredbe 604/2013 propisano je da iznimno od čl. 3. st. 1. svaka država članica može razmotriti zahtjev za međunarodnu zaštitu koji u njoj podnese državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva i onda kada takvo razmatranje nije njezina odgovornost na temelju kriterija iz ove Uredbe.

13. Čl. 43. st. 1. t. 5. ZMPZ propisuje da Ministarstvo odbacuje zahtjev ako je utvrđena odgovornost druge države članice Europskog gospodarskog prostora za razmatanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

14. Prvenstveno valja navesti, kako to ispravno obrazlaže tuženik u odgovoru na tužbu, da se ovdje nije donijelo rješenje u meritumu, već se isključivo odlučivalo o odgovornoj državi članici za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u sladu s odredbama navedene Uredbe 604/2013 čiji su ciljevi spriječiti podnošenje više zahtjeva za azil u različitim državama članicama i osigurati da samo jedna država preuzme odgovornost za obradu zahtjeva, a time posljedično spriječiti da tražitelj samovoljno bira državu članicu koja će razmotriti njegov zahtjev.

15. Iz stanja spisa predmeta upravnog postupka slijedi da je tužiteljica dana 21. listopada 2025. izrazila namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj u Policijskoj postaji Opatija, a policijski službenici su izvršili uvid u putnu ispravu tužiteljice i njezine kćerke te su utvrdili da su u vrijeme podnošenja tog zahtjeva obje imale važeću vizu Kraljevine Španjolske. Stoga je valjano primijenjen citirani čl. 12. (2) Uredbe 604/2013.

16. Nadalje, u odnosu na primjenu citiranog čl. 17. st. 1. Uredbe 604/2013 navodi se da isti predstavlja iznimku od pravila, što znači da moraju postojati opravdani i objektivno utemeljeni razlozi za odstupanje od pravila iz citiranog čl. 3. st. 1. Uredbe 604/2013.

17. Iz stanja spisa je razvidno da je tužiteljici omogućeno da se izjasni na zapisnik od 11. veljače 2026. o razlozima protiv transfera u Kraljevinu Španjolsku, kao i da je tuženik prije donošenja osporavanog rješenja razmotrio te razloge, te je proveo individualnu procjenu svih činjenica i okolnosti iznesenih u zahtjevu.

18. U konkretnom slučaju i po ocjeni Suda ne postoje okolnosti koje bi upućivale na potrebu primjene diskrecijskog prava iz čl. 17. st. 1. Uredbe 604/2013 iz svih razloga koje je valjano obrazložio tuženik u odgovoru na tužbu, a koji se nastavno navode.

19. U odnosu na mentalno zdravlje maloljetnog djeteta i potrebe za nastavkom psihijatrijskog/psihološkog liječenja, tuženik se je pozvao na načelo uzajamnog povjerenja (mutual trust) unutar Zajedničkog europskog sustava azila i činjenicu da je Kraljevina Španjolska država članica Europske unije u kojoj su na snazi visoki standardi zaštite ljudskih prava te posjeduje funkcionalan zdravstveni i socijalni sustav. Stoga je tuženik zaključio da će djetetu u odgovornoj državi članici biti osigurana adekvatna i kontinuirana medicinska skrb, jednako kao i u Republici Hrvatskoj, te je tuženik stava da subjektivni i popratni stres uzrokovan samim transferom, kao i privremeno pogoršanje stanja koje se može javiti kod svake promjene okoline, ne predstavlja trajnu pravnu zapreku za provedbu transfera, već se tehnički detalji preseljenja mogu prilagoditi zdravstvenim potrebama djeteta.

20. Nadalje, tuženik je stava da činjenice što tužiteljica ima rođaka u Republici Hrvatskoj, aktivnog učenja hrvatskog jezika i pohađanje škole, ne mogu nadvladati izričite zakonske odredbe o nadležnosti. To iz razloga što je pojam "člana obitelji" iz čl. 2. točke (g) Uredbe 604/2013 definiran restriktivno i taksativno (supružnici i maloljetna djeca), pa da stoga daljnja rodbina ne ulazi u primame kriterije za spajanje obitelji. S obzirom da je ovdje dijete u pratnji majke koja je sposobna o njemu brinuti, elementi ovisnosti s drugom rodbinom iz čl. 16. Uredbe 604/2013 nisu ispunjeni. Tuženik je ovdje pojasnio kako su prekid školovanja, promjena prijateljskog okruženja i jezične barijere uobičajene i neizbježne nuspojave migracijskih procesa, ali da ne dosežu visoki prag ozbiljnosti potreban za odstupanje od pravila za primjenu iznimke iz čl. 17. Uredbe 604/2013, te da su potvrda tom stavu i transferi obitelji s djecom koje su sukladno utvrđenoj odgovornosti prema Uredbi 604/2013 vraćeni u Republiku Hrvatsku iz drugih država članica Europske Unije.

21. Zaključno tuženik je obrazloži kako se načelo najboljeg interesa djeteta iz čl. 6. Uredbe 604/2013 ne može tumačiti na način da tražiteljima jamči pravo na slobodan izbor države članice u kojoj žele boraviti ili podnijeti zahtjev za azil. S obzirom na to da u Kraljevini Španjolskoj ne postoje dokazi o sustavnim nedostacima u postupku azila i uvjetima za prihvat, prava maloljetnog djeteta na obrazovanje, socijalnu skrb i integraciju bit će u potpunosti zaštićena.

22. Slijedom svega navedenog, po ocjeni Suda, tuženik je pravilno iz prethodno obrazloženih razloga utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoje pravno utemeljeni razlozi za preuzimanje odgovornosti za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu od strane Republike Hrvatske, već da je za razmatranje tog zahtjeva nadležna država članica koja je izdala vizu, odnosno Kraljevina Španjolska.

23. Stoga je Sud osporavano rješenje tuženika ocijenio zakonitim te je na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS odlučio kao u izreci ove presude.

24. O zahtjevu tužiteljice za priznanje prava na besplatnu pravnu pomoć Sud će odlučiti naknadno posebnim rješenjem nakon što se izvrši provjera imovnog stanja tužiteljice u skladu s čl. 8. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj 140/15 i 155/22).

U Rijeci 21. srpnja 2026.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (čl. 127. st. 1. ZUS). Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS).

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužiteljice Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, Kozarčaninova 2

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Službi za dublinski postupak, Zagreb, Ilica 335