REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-4368/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi, uz sudjelovanje Branke Crnogorac, zapisničarke, radi sudske kontrole zakonitosti ograničenja kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, državljanin treće zemlje: ĐEHP, rođen **.**.1992. u mjestu Sharkia, Egipat, državljanin Egipta, 21. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Potvrđuje se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Rovinj-Rovigno, KLASA: UP/I-216-01/26-03/696, URBROJ: 511-08-28-26-1 od 15. srpnja 2026.
Obrazloženje
1. Ovaj Sud je zaprimio rješenje radi sudske kontrole zakonitosti ograničenja slobode kretanja temeljem članka 216. stavka 4. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22., 151/22., 40/25. i 55/26.; dalje: ZoS).
2. Citiranim rješenjem određeno je ograničenje slobode kretanja državljanina treće zemlje smještajem u Prihvatni centar za strance na dva mjeseca radi izvršenja prisilnog udaljenja u Arapsku Republiku Egipat, uz obvezu pridržavanja pravila boravka u Centru (točke I. do III. izreke).
2.1. U obrazloženju se navodi da je tijekom inspekcijskog nadzora 10. lipnja 2026. u reciklažnom dvorištu Gripole u Rovinju tužitelj zatečen na radu bez važeće dozvole za boravak i rad. Provedenim kriminalističkim istraživanjem utvrđeno je da mu je dozvola za boravak i rad istekla 25. veljače 2026., da je zahtjev za izdavanje nove dozvole odbačen 13. travnja 2026. te da mu je bio određen rok za povratak do 13. svibnja 2026., koji nije poštovao, zbog čega je nastavio nezakonito boraviti u [adresa]. Policija je istodobno donijela rješenje o protjerivanju sa zabranom ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru u trajanju od šest mjeseci. Ocijenjeno je da se prisilno udaljenje ne može osigurati blažim mjerama jer postoji rizik od izbjegavanja izvršenja obveze napuštanja Republike Hrvatske, imajući u vidu nezakoniti boravak, nepostupanje po prethodno određenom roku za povratak te druge okolnosti propisane Zakonom o strancima. Smještaj u Centar određen je na dva mjeseca jer tužitelj posjeduje putnu ispravu pa se njegovo vraćanje u matičnu državu može organizirati u kratkom roku.
3. Prema članku 214. stavku 1. ZoS-a, državljanin treće zemlje može se smjestiti u Prihvatni centar za strance ako postoji rizik od izbjegavanja obveze napuštanja EGP-a odnosno Republike Hrvatske, dok su okolnosti koje upućuju na postojanje takvog rizika propisane stavcima 2. i 3. navedenog članka.
4. Iz podataka spisa proizlazi da je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Rovinj-Rovigno, KLASA: UP/I-216- 04/26-01/3869, URBROJ: 511-08-28-26-1 od 15. srpnja 2026., državljanin treće zemlje protjeran iz Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP), da mu je određena zabrana ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od šest mjeseci računajući od dana prisilnog udaljenja te da će se prisilno udaljiti u zemlju tranzita ili, ako to nije moguće, u zemlju podrijetla.
5. Iz Zapisnika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Rovinj-Rovigno, KLASA: UP/I-216-01/26-03/696, URBROJ: 511- 08-28-26-1 od 15. srpnja 2026., koji je državljanin treće zemlje potpisao, proizlazi da je državljanin treće zemlje izjavio da je sredinom 2024. zakonito došao u Hrvatsku i radio u građevinarstvu za društvo GMKF-BAU d.o.o. na temelju dozvole za boravak i rad. Nakon što mu je poslodavac rekao da više nema građevinskih poslova, upućen je u Rovinj, gdje je bez odgovarajuće dozvole radio na poslovima čišćenja i prikupljanja otpada u reciklažnom dvorištu Gripole. Ističe da nije znao da ne smije raditi prije izdavanja nove dozvole niti da nezakonito boravi u [adresa]. Zdrav je, u Hrvatskoj nema obitelj ni rodbinu, a želi se vratiti u Egipat i ondje pronaći posao.
6. Sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju postoji rizik od izbjegavanja obveze napuštanja Europskog gospodarskog prostora odnosno Republike Hrvatske. Ta se ocjena prvenstveno temelji na činjenici da državljanin treće zemlje nije izvršio ranije rješenje kojim mu je određen rok za dobrovoljni povratak do 13. svibnja 2026., već je i nakon isteka tog roka ostao u Republici Hrvatskoj. Navedena okolnost izrijekom je predviđena člankom 214. stavkom 2. alinejom 6. Zakona o strancima kao okolnost koja može upućivati na postojanje rizika od izbjegavanja.
7. Rizik od izbjegavanja dodatno potvrđuje činjenica da državljanin treće zemlje nakon isteka roka za povratak nije poduzeo radnje radi napuštanja Republike Hrvatske, nego je nastavio boraviti i raditi bez odgovarajuće dozvole sve do postupanja nadležnih tijela. Time je održavao faktično stanje nezakonitog boravka i rada sve do intervencije nadležnih tijela.
8. Sud prihvaća da državljanin treće zemlje navodi kako nije znao da mu je boravak nezakonit i da nije smio raditi prije izdavanja nove dozvole. Međutim, ta njegova tvrdnja ne otklanja objektivnu činjenicu da nije postupio po rješenju kojim mu je bio određen rok za povratak, niti mijenja činjenicu da je nakon isteka tog roka nastavio boraviti i raditi u Republici Hrvatskoj. Za procjenu rizika od izbjegavanja nije odlučno samo izričito očitovanje da osoba neće napustiti državu, nego i njezino prethodno postupanje prema već određenoj obvezi povratka.
9. Sud ne prihvaća kao primjenjive razloge navedene u obrazloženju osporenog rješenja koji se odnose na nezakonit ulazak u Republiku Hrvatsku i na ulazak za vrijeme trajanja zabrane ulaska i boravka. Iz spisa proizlazi da je imenovani u Republiku Hrvatsku prvotno ušao zakonito, dok mu je zabrana ulaska izrečena tek rješenjem o protjerivanju od 15. srpnja 2026. Međutim, pogrešno pozivanje na te dodatne zakonske osnove nije utjecalo na zakonitost rješenja o smještaju jer iz ostalih pravilno utvrđenih činjenica proizlazi postojanje rizika od izbjegavanja iz članka 214. stavka 2. alineje 6. Zakona o strancima te nemogućnost osiguranja svrhe blažim mjerama.
10. Sud je zatim ocijenio može li se prisilno udaljenje i povratak učinkovito osigurati blažim mjerama iz članka 213. stavka 1. Zakona o strancima.
11. Polog putne isprave sam za sebe ne bi bio dostatan. Ta bi mjera spriječila državljanina treće zemlje da samostalno napusti Republiku Hrvatsku uporabom putovnice, ali ne bi bila dostatna imajući u vidu da državljanin treće zemlje prethodno nije postupio po određenom roku za dobrovoljni povratak, zbog čega sama činjenica pologa putne isprave ne bi osigurala njegovo stavljanje na raspolaganje nadležnim tijelima radi provedbe prisilnog udaljenja. Posjedovanje putne isprave olakšava tehničku provedbu povratka, ali ne otklanja rizik da se državljanin treće zemlje udalji s poznate adrese i tako onemogući ili odgodi izvršenje rješenja o protjerivanju.
12. Polog financijskih sredstava u konkretnom slučaju nije stvarno primjenjiva ni učinkovita mjera. Iz spisa ne proizlazi da državljanin treće zemlje raspolaže financijskim sredstvima u iznosu koji bi mogao predstavljati stvarno jamstvo njegova pridržavanja obveze povratka.
13. Zabrana napuštanja određene adrese smještaja također ne bi bila dostatna. Dosadašnji smještaj i rad državljanina treće zemlje bili su povezani s poslodavcem i upućivanjem na rad u Rovinj, iako za taj rad nije imao odgovarajuću dozvolu. Iz podataka spisa ne proizlazi da raspolaže stabilnom i provjerljivom adresom smještaja na kojoj bi se mogla učinkovito provoditi mjera zabrane napuštanja određene adrese.
14. Ni obveza povremenog javljanja policijskoj postaji, sama ili u kombinaciji s pologom putne isprave, ne bi u dostatnoj mjeri osigurala izvršenje povratka. Državljanin treće zemlje propustio je izvršiti raniju obvezu napuštanja Republike Hrvatske te je nakon isteka roka nastavio boraviti i raditi na drugom području. U takvim okolnostima samo periodično javljanje ne bi spriječilo njegovo udaljavanje s poznate adrese između dvaju javljanja niti bi osiguralo njegovu stalnu dostupnost radi neposredne provedbe prisilnog udaljenja.
15. Pri toj ocjeni sud je uzeo u obzir i okolnosti koje govore u korist državljanina treće zemlje: utvrđen mu je identitet, posjeduje putnu ispravu, nije odbio dati podatke, nije se poslužio lažnom ispravom, nije pružao otpor policijskim službenicima te je izjavio da se želi vratiti u Egipat. Međutim, te okolnosti, promatrane zajedno s njegovim neizvršenjem ranije odluke o povratku, nastavkom nezakonitog boravka i rada te nepostojanjem stabilne i provjerljive adrese smještaja, nisu dovoljne za zaključak da bi blaže mjere učinkovito osigurale prisilno udaljenje.
16. Izjava državljanina treće zemlje da se sada želi vratiti u Egipat uzeta je u obzir, ali se njezina vjerodostojnost mora ocijeniti u svjetlu njegova prethodnog postupanja. Iako mu je još u travnju 2026. određen rok za povratak, on u ostavljenom roku nije napustio Republiku Hrvatsku, nego je u njoj ostao i nastavio raditi. Stoga samo naknadno izražena spremnost na povratak ne otklanja utvrđeni rizik od izbjegavanja.
17. Sud stoga ocjenjuje da je u konkretnom slučaju smještaj u Centar nužan i razmjeran legitimnoj svrsi osiguranja prisilnog udaljenja. Mjera nije određena zbog samog nezakonitog boravka, nego zbog konkretne procjene da državljanin treće zemlje prethodno nije izvršio naloženi povratak te da se njegovo prisilno udaljenje ne može s dovoljnom sigurnošću osigurati blažim mjerama.
18. Smještaj je određen u trajanju od dva mjeseca, što je znatno kraće od najduljeg razdoblja od šest mjeseci iz članka 214. stavka 1. Zakona o strancima. Državljanin treće zemlje posjeduje valjanu putnu ispravu, njegov identitet i država podrijetla nisu sporni, pa nije potrebno provoditi postupak utvrđivanja identiteta ni pribavljati zamjensku putnu ispravu. Preostale aktivnosti odnose se ponajprije na organizaciju transporta, pribavljanje putne karte i usklađivanje provedbe udaljenja s nadležnim tijelima. Sud pritom ima u vidu da smještaj može trajati samo dok se aktivnosti radi prisilnog udaljenja poduzimaju bez nepotrebnog odgađanja.
19. Uzimajući u obzir navedeno, razdoblje od najdulje dva mjeseca nije nerazmjerno svrsi mjere. Međutim, ono predstavlja samo krajnji rok smještaja. Ako se prisilno udaljenje može izvršiti ranije, smještaj mora prestati odmah nakon njegova izvršenja. Jednako tako, smještaj može trajati samo dok nadležna tijela bez nepotrebnog odgađanja poduzimaju konkretne aktivnosti radi udaljenja, u skladu s člankom 212. stavcima 2. do 4. Zakona o strancima.
20. Formulaciju točke II. izreke rješenja o smještaju, prema kojoj se smještaj određuje na vrijeme od dva mjeseca, „a do izvršenja prisilnog udaljenja“, treba razumjeti tako da smještaj može trajati najdulje dva mjeseca počevši od 15. srpnja 2026., ali prestaje i prije isteka toga roka ako se prisilno udaljenje ranije izvrši. Takvo značenje proizlazi i iz članka 212. stavka 2. ZoS-a, prema kojem smještaj može trajati samo najkraće vrijeme potrebno za prisilno udaljenje i povratak.
21. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da su ispunjene pretpostavke iz članaka 212. i 214. Zakona o strancima za ograničenje slobode kretanja smještajem u Centar, da se svrha prisilnog udaljenja u konkretnom slučaju ne može učinkovito postići blažim mjerama te da je određeno trajanje smještaja razmjerno i ograničeno na najkraće potrebno vrijeme.
22. Slijedom izloženog, Sud je na temelju članka 216. stavka 4. ZoS-a u vezi sa člankom 12. stavkom 2. točkom 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.) odlučio kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 21. srpnja 2026.
Sudac:
Ante Drezga
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. Younes Ibrahim Ibrahim Soliman - Prihvatni centar za strance Ministarstva unutarnjih poslova, [adresa] Dugo Selo, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82 – elektroničkom poštom uz dostavnicu
2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava istarska, Policijska postaja Rovinj-Rovigno, Rovinj, Istarska ulica 13 - poštom
3. U spis
