Poslovni broj P-560/2022-24

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GN, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Mari Ostojić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., čiji OIB glasi 23057039320, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 7. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, 21. srpnja 2026., javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe točke 2. i 7. Ugovora o kreditu, koji je 27. studenog 2006., pod brojem 2402006-1031262160 /51401652-5103274788, sklopljen između tužitelja GN, kao korisnika kredita, te tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., solemniziran 28. studenog 2006. pred javnom bilježnicom Vesnom Pučar iz Zagreba , pod brojem OU- 1548/06-1, kojima su iznos kredita i obveza otplate kredita vezani uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju GN isplati iznos od 106.461,17 eura/802.131,70 HRK (slovima: sto šest tisuća četiristo šezdeset jedan euro i sedamnaest centa/osamsto dvije tisuće sto trideset jedna kuna i sedamdeset lipa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 02. travnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje , za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do 30. lipnja 2026. godine po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2026. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,40% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 28,55 eura (215,14 HRK) od 02. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 188,19 eura (1.417,88 HRK) od 04. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 14,92 eura (112,44 HRK) od 02. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 220,09 eura (1.658,25 HRK) od 03. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 233,08 eura (1.756,12 HRK) od 03. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 246,22 eura (1.855,11 HRK) od 03. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 207,06 eura (1.560,08 HRK) od 02. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 199,36 eura (1.502,06 HRK) od 03. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 157,62 eura (1.187,62 HRK) od 02. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 108,70 eura (818,99 HRK) od 02. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 128,85 eura (970,81 HRK) od 02. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 164,33 eura (1.238,16 HRK) od 02. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 129,83 eura (978,20 HRK) od 02. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 126,46 eura (952,85 HRK) od 03. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 167,54 eura (1.262,34 HRK) od 02. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 200,49 eura (1.510,61 HRK) od 03. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 243,59 eura (1.835,33 HRK) od 02. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 233,22 eura (1.757,16 HRK) od 02. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 307,37 eura (2.315,87 HRK) od 02. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 291,35 eura (2.195,21 HRK) od 02. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 309,00 eura (2.328,17 HRK) od 02. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 506,37 eura (3.815,25 HRK) od 02. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 462,78 eura (3.486,80 HRK) od 03. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 623,51 euro (4.697,85 HRK) od 02. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 543,92 eura (4.098,14 HRK) od 02. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 475,25 eura (3.580,74 HRK) od 03. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 680,78 eura (5.129,34 HRK) od 02. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 785,69 eura (5.919,79 HRK) od 04. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 707,39 eura (5.329,81 HRK) od 02. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 731,69 eura (5.512,94 HRK) od 02. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 666,11 eura (5.018,79 HRK) od 02. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 645,82 eura (4.865,93 HRK) od 03. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 29,84 eura (224,85 HRK) od 10. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 840,45 eura (6.332,37 HRK) od 02. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 44,09 eura (332,20 HRK) od 07. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 916,76 eura (6.907,34 HRK) od 02. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 1.154,42 eura (8.697,98 HRK) od 02. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 1.121,05 eura (8.446,52 HRK) od 02. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 934,76 eura (7.042,98 HRK) od 04. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 938,76 eura (7.073,12 HRK) od 02. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 925,63 eura (6.974,16 HRK) od 02. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 974,47 eura (7.342,16 HRK) od 02. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 1.029,03 eura (7.753,20 HRK) od 02. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 1.030,44 eura (7.763,88 HRK) od 02. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 996,60 eura (7.508,86 HRK) od 02. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 1.007,62 eura (7.591,95 HRK) od 05. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 49.577,84 eura (373.544,22 HRK) od 05. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 21,52 eura (162,15 HRK) od 05. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 410,22 eura (3.090,80 HRK) od 02. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 402,36 eura (3.031,56 HRK) od 03. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 403,27 eura (3.038,47 HRK) od 02. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 397,40 eura (2.994,22 HRK) od 02. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 380,43 eura (2.866,37 HRK) od 02. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 398,70 eura (3.003,97 HRK) od 02. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 13.306,17 eura (100.255,36 HRK) od 14. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 5,76 eura (43,41 HRK) od 14. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 35,16 eura (264,88 HRK) od 01. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 236,31 euro (1.780,48 HRK) od 02. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 18.187,61 euro (137.034,55 HRK) od 07. prosinca 2012. do isplate te

- na iznos od 19,37 eura (145,91 HRK) od 07. prosinca 2012. do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju GN naknadi troškove postupka, u iznosu od 16.571,81 euro (slovima: šesnaest tisuća petsto sedamdeset jedan euro i osamdeset jedan cent), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 21. srpnja 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,40% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. III., a do zatraženog iznosa od 17.003,62 eura, s kamatama koje su zahtijevane od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, zahtjev tužitelja GN za naknadu troškova postupka odbija se.

V. Odbija se zahtjev tuženice Erste & Steiermärkische Bank d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 16.020,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje su zahtijevane od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 26. travnja 2022., navodi se da je 27. studenog 2006. tužitelj GN (u daljnjem tekstu: tužitelj) s tuženicom čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopio Ugovor o kreditu, na temelju kojega mu je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 480.000,00 CHF, s tim da je tim pravnim poslom ugovorena valutna klauzula. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli. Istaknutim tužbenim zahtjevom traži se isplata iznosa od 802.131,70 HRK, s kamatama i s troškovima postupka.

2. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22; u daljnjem tekstu: Odluka) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

3. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze pa kako se konkretna odluka donosi 21. srpnja 2026., tako su u toj odluci iznosi novčanih obveza izraženi u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

4. No, imajući u vidu da tužitelj tijekom postupka tužbeni zahtjev nije prilagodio promjenama koje su donijeli Zakon i Odluka, dakle da tužbeni zahtjev nije izrazio u eurima, uz iznose do kojih je došao uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro, a u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. Zakona, a koje je u t. II. izreke presude izrazio u eurima, sud je upisao i iznose u kunama, kako bi bilo potpuno jasno o čemu je, zapravo, odlučivao u predmetnoj parnici.

5. U odgovoru na tužbu osporena je osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, uz isticanje prigovora zastare, uz ukazivanje na to da tužitelj nije potrošač te uz upiranje na to da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli isključene od ispitivanja (ne) poštenosti budući da su odraz zakonske regulacije iz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, kao i zato jer su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

6. Ujedno je u sadržaju odgovora na tužbu tuženica izrijekom učinila nespornom visinu tražbine tužitelja (3. odlomak 1. stranice odgovora na tužbu, s lista 109. sudskog spisa).

7. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

8. Također, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.

9. Budući da su se stranke s tim suglasile, dokaz saslušanjem svjedoka AN proveden je posredno, uvidom u iskaz koji je ta osoba iznijela u parnici koja se pred ovim sudom vodila pod poslovnim brojem P-162/2023 (ranijeg poslovnog broja P-374/2019), i to na ročištu za glavnu raspravu koje je u toj parnici održano 19. studenog 2020.

10. Uz izvedene dokaze, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (drugom) pripremnom ročištu koje je održano 14. studenog 2024., o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 559./2. sudskog spisa).

11. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

12. Među strankama nije sporno da su 27. studenog 2006. sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 480.000,00 CHF, s tim da je tim pravnim poslom ugovorena valutna klauzula, točnije obveza tužitelja da mjesečne anuitete otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti za CHF prema srednjem tečaju tuženice na dan odobrenja žiro-računa Banke. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo do promjene tečaja za CHF. Konačno, nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva.

13. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006. o valutnoj klauzuli

- pripada li tužitelju pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute

- ima li tužitelj status potrošača te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju nastupila zastara.

14. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno - pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskaz tužitelja te svjedočenje AN) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

15. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, dok su iskazi svjedoka AN i tužitelja dosljedni, logični i životni.

16. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužitelja iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništetnost odredaba Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006. o valutnoj klauzuli pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

17. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP).

18. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006., pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

19. Također, treba navesti da se, pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO), na pravni odnos tužitelja i tuženice primjenjuju upravo odredbe ZOO-a.

20. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, nakon što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO -a, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti ZOO.

21. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud je najprije razmotrio ovo pitanje. Ovo posebno zato jer je to pitanje pred njega izričito iznijela tuženica sadržajem odgovora na tužbu. To je pitanje među strankama spora i predstavljalo najveći prijepor.

22. U odnosu na status potrošača, koji tuženica tužitelju osporava i koji dovodi u vezu s odredbom čl. 3. st. 1. t. a) Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22 i 51/23; u daljnjem tekstu: ZPK), potrebno je, prije svega, navesti da iz citirane odredbe ZPK-a, zaista, slijedi da se ZPK ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kuna, međutim u kontekstu opisanih navoda tuženice za naglasiti je da iz odredbe čl. 29. st. 1. ZPK -a izričito proizlazi da se taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog Zakona. Kako je, pak, ZPK na snagu stupio 01. siječnja 2010. godine (čl. 30. ZPK-a), a kako je Ugovor o kreditu od 27. studenog 2006. nedvojbeno sklopljen prije toga, tako se niti ZPK ne primjenjuje na konkretan Ugovor o kreditu.

23. Utoliko je pozivanje tuženice na iznos kredita, koji je na temelju Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006. godine stavljen na raspolaganje tužitelju, irelevantno za ocjenu statusa potrošača na strani tužitelja.

24. Takav se status tužitelja procjenjuje (isključivo) po odredbama ZZP-a (a ne po odredbama ZPK-a, pa tako niti po odredbi čl. 3. st. 1. t. a) ZPK-a).

25. Osim toga, iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006. vidljiva je namjena sklapanja tog pravnog posla i ta se namjena očituje u hipotekarnom kreditu građana.

26. Također, iz stranačkog iskaza tužitelja, koji je on iznio pred ovim sudom na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 07. svibnja 2026. (list 619. sudskog spisa), proizlazi da je sredstvima kredita koji mu je odobren od tužene banke uredio okućnicu kuće koju je gradilo društvo Morning Glory Centar, s tim da je u tu kuću uselio i koristio ju je isključivo za stanovanje sebe i članova svoje obitelji, a jednim dijelom iznosa kredita kupio je osobno vozilom, financirao sportske aktivnosti svoje mlađe kćeri koja je u to vrijeme bila vrhunski sportaš te uredio stan u [adresa], u vlasništvu supruge, koji su koristili za boravak u njemu tijekom ljeta i koji nikada nisu iznajmljivali. Tužitelj je objasnio da je osobno vozilo Honda Civic, koje je kupio sredstvima kredita, koristio u privatne svrhe.

27. Navedene tvrdnje tužitelja u potpunosti su potvrđene iskazom svjedoka AN, koji je taj svjedok iznio u parnici koja se pred ovim sudom vodila pod poslovnim brojem P-162/2023 (ranijeg poslovnog broja P-374/2019), i to na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 19. studenog 2020. (list 617. sudskog spisa). Taj je svjedok, naime, ukazao na to da je prije svjedočenja pogledao kreditni spis i da je utvrdio da je zabilježio da će jedan dio kreditnih sredstava biti uložen za dovršetak objekta koji je u to vrijeme već imao stambenu namjenu, a drugi dio za osobne potrebe klijenta, dakle tužitelja.

28. Konačno, no ne i najmanje bitno, status potrošača na strani tužitelja pravomoćno je utvrđen u parnici koja se pred ovim sudom vodila pod poslovnim brojem P-162/2023 (ranijeg poslovnog broja P-374/2019) jer je u toj parnici, u postupku u ponovnom suđenju, 09. svibnja 2025. donesena presuda P -162/2023-35 (s lista 592. sudskog spisa), koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku, poslovnog broja Gž-1592/2025-3, od 25. rujna 2025. (s lista 609. sudskog spisa). U toj je parnici najviše bio sporan upravo status potrošača na strani tužitelja i taj je status pravomoćno razriješen u postupku u ponovnom suđenju, i to tako da su sudovi (prvostupanjski i drugostupanjski) smatrali da je status potrošača na strani tužitelja dokazan.

29. Sve upravo iznijeto izvan svake razumne dvojbe upućuje na spoznaju da je tužitelj svoj status potrošača (i) u konkretnoj parnici nepobitno dokazao, i to kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama, pri čemu posebno Ugovorom o kreditu od 27. studenog 2006. te odlukama iz parnicr P-162/2023), tako i dokazima personalne naravi (vlastitim stranačkim iskazom te svjedočenjem AN).

30. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužitelj Ugovor o kreditu od 27. studenog 2006., možebitno, sklopio u svrhe namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP -a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužitelja ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

31. Nakon što je utvrdio da je tužitelj potrošač, sud je ocijenio ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

32. U odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, za pojasniti je sljedeće.

33. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

34. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006., kojima je predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbom Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006. tuženici omogućeno ne samo da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan srednjim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to, u konačnici, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužitelja rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi i iz samog tužbenog zahtjeva, čiju je visinu tuženica u ovom postupku učinila nespornom), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006. o valutnoj klauzuli ništetne te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužitelju pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

35. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

36. Nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012 (na koji se tužitelj pozvao već u tužbi), te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva

U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

37. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

38. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužitelj s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

39. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

40. Tužitelj se pozvao na odluke donesene u parnici koja se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem P-1401/2012. Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno odlukama iz tog postupka.

41. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

42. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP -a te čl. 81. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006., u dijelu u kojemu je tim odredbama predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo.

43. Upravo suprotno, iz stranačkog iskaza tužitelja te iz svjedočenja AN razvidno je oprečno; tužitelj tvrdi da oko ugovornih odredaba iz konkretnog Ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora niti dogovora, već je cjelokupan Ugovor pripremila i sastavila tužena banka te je za njega taj Ugovor bio „uzmi li ostavi“, dok svjedok AN upućuje na to da prilikom ugovaranja i pregovaranja od strane tužitelja nije bilo nikakvih prijedloga za koje je želio da budu uneseni u Ugovor.

44. Iz takvih navoda tužitelja i imenovanog svjedoka nije moguće zaključiti da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006., u dijelu u kojemu su te ugovorne odredbe obuhvaćale valutnu klauzulu.

45. Ponavlja se da je odredbom čl. 81. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

46. Dakle, sumarno, sud drži da su nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006.., a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništavost (ZZP koristi upravo pojam „ništavost“ jer sintagmu „ništetnost“ u pravni sustav Republike Hrvatske uvodi tek ZOO), tako su navedene odredbe ništave/ništetne i, po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužitelju pripada pravo na isplatu.

47. Ponavlja se da tuženica nije dokazala da se o odredbama o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006. pojedinačno pregovaralo, a time i da nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

48. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužitelja da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti, iz više razloga.

49. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelja radi isplate koji je on utemeljio na posljedicama ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006.

50. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

51. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnost ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

52. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

53. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

54. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

55. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

56. Ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, koji je 27. studenog 2006. sklopljen između tužitelja i tuženice, utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u trenutku u kojem odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006. stekne svojstvo pravomoćnosti.

57. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužitelja donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

58. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelju isplati novčane iznose koji su mu dosuđeni u t. II. dispozitiva presude temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO- a.

59. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

60. Kako je, pak, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 27. studenog 2006. o valutnoj klauzuli, tuženica od tužitelja primila isplatu iznosa koji su veći od onih iznosa koji su ugovoreni tim Ugovorom, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj te isplate obavio, odnosno upravo na način na koji je tužitelj to i zahtijevao u ovom sporu.

61. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano da je tuženica visinu tužbenog zahtjeva učinila nespornom pa je, posljedično, o visini tužbenog zahtjeva donesena odluka iz t. II. izreke presude.

62. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevao tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev- 999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti.

63. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. II. izreke presude, za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO -a, koja stopu zakonskih zateznih kamata čini ovisnom o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke (HNB), tj. konkretno o uvećanju eskontne stope HNB za pet postotnih poena kada se radi o odnosima izvan trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

64. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

65. U sadržaj t. II. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. siječnja 2027. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

66. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke III. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a.

67. Tuženica je u cijelosti izgubila parnicu pa je dužna tužitelju naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

68. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 1.604,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje šest podnesaka, od kojih je onaj od 03. studenog 2025. predstavljao tzv. „ostali“ podnesak pa nagrada za njegovo sastavljanje iznosi 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 4. Tarife/23, dok su podnesci od 01. prosinca 2022., od 17. svibnja 2024., od 12. rujna 2024., od 11. studenog 2024. i od 13. studenog 2024. bili obrazloženi pa nagrada za svaki od njih iznosi po 1.604,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

69. Tužitelju je dosuđena i nagrada za zastupanje na četiri ročišta, od 16. rujna 2024., od 14. studenog 2024., od 13. veljače 2026. i od 07. svibnja 2026., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 1.604,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

70. Uz sve nabrojane troškove, tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 331,81 euro.

71. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetne presude, točnije 21. srpnja 2026., a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1.

Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

72. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate, s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude jer je to u skladu s odredbom čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), kao i s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22).

73. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. III. dispozitiva presude.

74. Iako je tužitelj zatražio i troškove po osnovi sudske pristojbe za presudu, takvo mu pravo u ovoj parnici ne pripada.

75. Naime, prema čl. 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), 20. svibnja 2023. godine na snagu je stupila izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18), prema kojoj su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja sudskih pristojbi pa to znači da niti za tužitelja ne postoji obveza plaćanja sudske pristojbe za presudu, a time i da mu ne pripada pravo ovaj trošak tražiti na teret druge strane u sporu (tuženice).

76. Isto tako, tužitelju nije priznat trošak sastavljanja podnesaka od 21. prosinca 2022. i od 05. svibnja 2022. Prvi od tih podnesaka predstavljao je požurnicu sudu za postupanje pa, kao takav, nije bio u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 155. st. 1. ZPPP-a, dok se drugi od navedenih podnesaka uopće ne nalazi u sudskom spisu pa nema mjesta zaključku da je po osnovi sastavljanja tog podneska tužitelju uopće nastao bilo kakav trošak.

77. Zato je, u dijelovima u kojima je zahtjev za naknadu troškova postupka tužitelja sud ocijenio pravno neutemeljenim, trebalo odlučiti kao u t. IV. izreke presude.

78. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužitelja, u zatraženom iznosu od 16.020,00 eura s kamatama koje su zahtijevane od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

80. Stoga je o tome odlučeno kao u t. V. dispozitiva presude.

U Rijeci 21. srpnja 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženice

na način određen u zapisniku o objavi presude

PRISTOJBE:

- za naplatu pristojbe nadležan je ovlašteni službenik u sudu, određen godišnjim rasporedom poslova, u skladu s odredbom čl. 28. st. 6. Zakona o sudskim pristojbama od 27. prosinca 2018. godine (Narodne novine broj 118/18 i 51/23)

U Rijeci 21. srpnja 2026.

S u t k i nj a