Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-393/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vesni Žulj, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Alan Hranilović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, zastupanog po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-612/2019-50 od 14. svibnja 2026., dana 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-612/2019-50 od 14. svibnja 2026. pod točkom I. izreke presude, točkom III. izreke presude i točkom IV. presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženice za nadoknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 200,00 eura do iznosa od 250,00 eura (za iznos od 50,00 eura) s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Odbija se zahtjev tuženice za nadoknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da isplati tužitelju na ime razlike plaće ukupan iznos od 510,72 eura bruto zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, izuzev zateznih kamata koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u zatraženoj bruto razlici plaće, kako slijedi:

- na iznos od 2,64 eura počevši od 6. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 49,23 eura počevši od 6. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 21,15 eura počevši od 7. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 24,33 eura počevši od 5. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 42,31 eura počevši od 7. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 21,49 eura počevši od 9. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 23,64 eura počevši od 5. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 21,49 eura počevši od 5. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 20,56 eura počevši od 7. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 22,52 eura počevši od 9. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 21,49 eura počevši od 17. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 5,16 eura počevši od 7. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 22,62 eura počevši od 7. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 20,85 eura počevši od 9. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 45,87 eura počevši od 9. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 22,82 eura počevši od 7. studenog 2016. do isplate,

- na iznos od 43,56 eura počevši od 8. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 25,10 eura počevši od 7. veljače 2017. do isplate,

- na iznos od 24,54 eura počevši od 7. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 29,35 eura počevši od 7. travnja 2017. do isplate,

i to po kamatnoj stopi koja se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana (točka I. izreke). Navedenom presudom djelomično je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 510,72 eura, kao neosnovan (točka II. izreke). Navedenom presudom nalaže se tuženici da tužitelju nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 1.549,08 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka III. izreke). Navedenom presudom naloženo je tužitelju da tuženici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 200,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka IV. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pod točkom I., III. i IV. u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženice za nadoknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 200,00 eura do iznosa od 250,00 eura pobija žalbom tuženica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje: ZPP). Predlaže uvažiti žalbu u cijelosti, preinačiti pobijanu presudu uz nadoknadu troškova parničnog postupka uvećanih za troškove žalbe, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dodatka na plaću za prekovremeni rad u razdoblju od svibnja 2012. do ožujka 2017.

4. Sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio sljedeće:

- da je tužitelj zaposlenik Ministarstva pravosuđa, Odjel za osiguranje pravosudnih tijela, na radnom mjestu ovlaštene službene osobe;

- da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao svoj redovni rad organiziran kao rad u turnusu i smjenama koji je definiran odredbom članka 44. stavka 6. i 8. („Narodne novine“, br. 104/2013. - dalje: KU/13) i odredbom članka 38. stavka 6. i 8. („Narodne novine“, br. 112/2017.- dalje KU/17);

- da tuženica nije evidentirala, pa stoga niti isplaćivala naknadu za cjelokupni prekovremeni rad, u mjesecima kada je u radni dan od ponedjeljka do petka, bio blagdan, pa da je u tim mjesecima i nastajala razlika u plaći u utuženom iznosu od 510,72 bruto (nalaz i mišljenje vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića), koju tužitelj osnovano zahtijeva tužbenim zahtjevom.

5. Na temelju utvrđenih činjenica sud prvog stupnja je primijenio materijalno pravo iz odredaba članaka 44. KU/13 i 38. KU/17 te članka 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, br. 59/2006., 55/2008., 74/2011. i 130/2011.) te tumačenja Komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU koja je na 8. sjednici dana 11. siječnja 2013. zauzela mišljenje da je mjesečni fond radnih sati za sve službenike i namještenike jedinstven i dobije se na način da se broj radnih dana u mjesecu pomnoži s 8. i (identično) tumačenje broj 8/44 od 13. lipnja 2013. godine i tumačenje broj 22/44 od 22. siječnja 2014. (te pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr 1083/13 od 25. listopada 2017, Revr-1416/14 od 7. veljače 2017.) te mišljenje koje je Komisija dala i na 13. sjednici od 29. travnja 2013. u kojem decidirano stoji "službenik može ostvariti pravo na uvećanje osnovne plaće za prekovremeni rad ako su ispunjeni svi uvjeti iz čl. 44 st. 10, 11 i 12 KU, odnosno za svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda sati.“

5.1. Sud prvog stupnja je istaknuo kako se prekovremeni rad djelatniku koji radi u turnusu obračunava mjesečno neovisno o tome je li djelatnik radio na blagdan ili neradni dan određen zakonom ili nije. Djelatniku koji radi u turnusu ne plaća se posebno naknada plaće za blagdan ili neradni dan određen zakonom ako ne radi na taj dan. Ako na taj dan radi, plaća mu se uvećava za rad blagdanom, odnosno neradnim danom određenim zakonom, a prekovremeni rad obračunava mu se po isteku mjeseca kao rad koji prelazi redovni mjesečni fond radnih sati. Sati za koje se djelatniku isplaćuje naknada plaće zbog bolovanja, plaćenog dopusta ili godišnjeg odmora prilikom obračuna prekovremenog rada ulaze u ukupno odrađene sate kao sati koje bi djelatnik odradio da nije bio opravdano odsutan s posla. Sati prekovremenog rada ostvareni na navedeni način obračunavaju se na osnovnu plaću koja je prethodno već uvećana za postotak na ime posebnih uvjeta rada (tako i Vrhovi sud Republike Hrvatske, Revr 1067/10 od 24. listopada 2012., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud).

6. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev u cijelosti.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženica u podnesenoj žalbi. Pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

8. U konkretnom slučaju riječ je o sporu male vrijednosti u smislu članka 458. stavka 1. ZPP. Stoga se prvostupanjska presuda može pobijati, na temelju odredbe članka 467. stavka 1. ZPP, samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8.1. Dakle iz citirane odredbe proizlazi da se presuda u sporovima male vrijednosti ne može pobijati niti zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja niti drugostupanjski sud može prvostupanjsku presudu ukinuti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa žalbeni navodi tuženice koja u suštini ističe - da su tužitelju isplaćeni prekovremeni sati koje je odradio u jednom mjesecu a koje mu je tuženica isplatila u narednim mjesecima (prenošenje prekovremenih sati iz mjeseca u mjesec), su navodi činjenične naravi koje ovaj sud, u skladu s citiranom odredbom članka 467. stavka 1. ZPP, nije uzeo u razmatranje.

9. I odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke presude suda prvog stupnja je pravilna, u smislu odredbi članka 154. stavka 1. i čanka 155. stavka 1. ZPP, a što tuženica žalbom posebno ne osporava.

10. Tuženica žalbom pobija i odluku o troškovima sadržanu u točki IV. izreke presude i to u dijelu kojim je kojim je odbijen zahtjev tuženice za nadoknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 200,00 eura do iznosa od 250,00 eura, odnosno u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženice za nadoknadu troškova sastava podneska od 9. listopada 2024. u iznosu od 50,00 eura. Međutim, tuženica u žalbi ne ističe zašto smatra da su je trebali biti priznat zatraženi troškovi sastava podneska od 9. listopada 2024.. S obzirom na to da sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a tuženica ne ističe na koji je način pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom određivanja troškova sastava podneska od 9. listopada 2024., neosnovanost žalbe tuženice u tome dijelu nije potrebno posebno obrazložiti.

11. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženice na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

12. Sud tuženici nije dosudio troškove sastava žalbe jer isti nije bio potreban, u skladu s odredbom članka 155. ZPP. Stoga je sud zahtjev tuženice za nadoknadu troškova odbio kao neosnovan i na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP odlučio kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 21. srpnja 2026.

Sutkinja:

Vesna Žulj