Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: Gž-1017/2026-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5558/2025-12 od 25. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5558/2025-12 od 25. ožujka 2026., u točkama I, II i dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku tužiteljici naknaditi trošak postupka od 360,89 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5558/2025-12 od 25. ožujka 2026., u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku tužiteljici naknaditi trošak postupka od 843,75 eur s pripadajućom zateznom kamatom te sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 843,75 eur sa zateznom kamatom.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom se presudom utvrđuje ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 756193 sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika, od 12. travnja 2005., sadržana u čl. 6.1. Ugovora, koja glasi: ''6. NAKNADE - 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,40% (slovima: jedancijelihčetiriposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj'' te je tuženiku naloženo tužiteljici isplatiti 178,59 eur s pripadajućom zateznom kamatom i naknaditi joj trošak postupka od 1.204,64 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

2. Protiv citirane prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. , sadržajno se pozivajući na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti, odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

4. Predmet spora zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe za naknadu obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1,40 % iznosa odobrenog kredita, odnosno najmanje 500,00 kn te posljedično tome i zahtjev za isplatu u visini isplaćene naknade.

5. Ni u ovoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik (odnosno njegov prednik), kao kreditor navedenog dana zaključili ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 20.131,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, a koji je iznos u visini od 178,59 eur i naplaćen prilikom realiziranja kredita.

6. Sporno je pitanje je li predmetna ugovorna odredbe kojom je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita ništetna te je li prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja prihvatio. Sporna je i odluka o naknadi troškova parničnog postupka kao i određena vrijednost predmeta spora.

7. Prvostupanjski je sud u provedenom postupku u bitnom utvrdio i zaključio:

-da se sporna odredba iz čl. 6.1. predmetnog ugovora odnosi na obvezu tužitelja za isplatu naknade za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) u visini od 1,40 % iznosa odobrenog kredita, odnosno ne manje 500,00 kn,

-da iz stranačkog iskaza tužitelja u bitnom proizlazi da joj je u vezi podizanja predmetnog kredita, koji je podignuo radi kupnje vozila u auto kući, bez odlaska u banku, predan predmetni ugovor na čije odredbe da nije mogao utjecati.

8. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na spornu odredbu iz čl. 6.1. ugovora kojom je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, prvostupanjski je sud prihvaćajući kao vjerodostojan stranački iskaz tužitelja ocijenio da je sporna ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP), u vezi i sa čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO), utvrđujući da je predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

9. Prigovor zastare prvostupanjski sud otklanja uz obrazloženje da kod restitucijskog zahtjeva, prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog posla, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

10. Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a pozivom na čl. 37. ZPP-a određuje vrijednost predmeta spora uzimajući u obzir visinu deklaratornog zahtjeva na utvrđenje te kondemnatornog za isplatu.

11. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti pa niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući da su u presudi izneseni jasni i obrazloženi razlozi za njeno donošenje.

12. Žalbeni navodi tuženika o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju kao i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na prihvaćanje zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita nisu osnovani, jer je i prema shvaćanju ovog suda, činjenično stanje pravilno dostatno utvrđeno, a razloge suda kao pravilne prihvaća i ovaj sud, slijedom čega, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava

13. U odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o tzv. ulaznoj naknadi prvostupanjski je sud naveo razloge na temelju kojih nalazi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ista ugovorena, a koje i ovaj sud prihvaća kao pravilne. Istome valja dodati kako tuženik, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,40%) koju je naplatio u trenutku odobravanja kredita, a što jasno proizlazi i iz otplatnog plana kredita. Osim što u čl. 6.1. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi sa sklapanjem predmetnog ugovora.

13.1.Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

13.2. Nasuprot navodima istaknutim u žalbi, prvostupanjski je sud dakle pravilno zaključio da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila na snazi i odredba članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja jasno regulirala pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve uslijed jednostranih klauzula koje su donesene suprotno načelima savjesnosti i poštenja, budući se o njima nije pojedinačno pregovaralo i upravo je ta Direktiva implementirana kao sastavni dio pozitivnih pravnih propisa Republike Hrvatske kojima je cilj zaštita načela ravnopravnosti ugovornih sudionika, u ovom slučaju potrošača.

13.3. Stoga, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno u primjeni citiranih odredbi ZZP-a, a svakako i u okviru odredbi čl. 322. st. 1. i čl. 324. ZOO-a zaključio da je ugovorna odredba iz čl. 6.1. predmetnog ugovora o kreditu ništetna te obvezao tuženika vratiti plaćeni iznos tzv. ulazne naknade, što je sukladno odredbama čl. 323. st. 1. u vezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO-a, sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u predmetni Ugovor o kreditu.

14. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe zastara, valja navesti da zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su- IV-47/2020-2, a koji stav prihvaća i ovaj sud.

15. Međutim, suprotno stavu prvostupanjskog suda, osnovano tuženik ukazuje da je vrijednost predmeta spora u situaciji kad je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev na činidbu, konkretno isplatu, istom svrha jedino ocjena osnovanosti zahtjeva za isplatu te se kao vrijednost predmeta spora ima uzeti u obzir vrijednost kondemnatornog zahtjeva. Stoga je valjalo preinačiti rješenje sadržano u pobijanoj presudi i kao v.p.s. utvrđena je zatražena visina kondemnatornog zahtjeva, a što je utjecalo i na određivanje visine dosuđenog troška postupka.

15.1. Prvostupanjski je sud pravilno uzeo u obzir radnje zastupanja tužitelja, međutim zbog pogrešnog stava vezanog uz način određivanja v.p.s. -a u konkretnom predmetu pogrešno je ocijenio radnju boda za svaku pojedinu radnju zastupanja, koja je propisana Tbr.7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 107/15., 64/18, 67/19, 81/22, 138/23 dalje Tarifa).

15.2. Uslijed navedenog tužitelju je primjenom 100 boda po radnji, umjesto 25 boda po radnji više dosuđeno, zajedno s PDV-om, 843,75 eur te je preinačena odluka o trošku.

16. Budući da je tuženik u žalbenom postupku uspio djelomično i to samo u odnosu na sporedno potraživanje – trošak postupka, nije mu priznat zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

17. Slijedom svega navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 21. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec