Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-996/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Amaliji Švegović, u pravnoj stvari tužiteljice SV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ivanu Duplančiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika TV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Krki, odvjetniku u Splitu, radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Makarskoj, Stalne službe u Imotskom poslovni broj Psp - 15/2022-53 od 28. svibnja 2026., dana 21. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Makarskoj, Stalne službe u Imotskom poslovni broj Psp-15/2022-53 od 28. svibnja 2026. u cijelosti.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je rješenje čija izreka glasi:

''I/ Utvrđuje se da je tuženik TV **.**.2022. samovlasno zasmetao tužiteljicu u posljednjem zakonitom, istinitom, mirnom i poštenom posjedu nekretnina i to obiteljske kuće s okućnicom i garažom koji objekt je na skici mjerenja u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Zvonka Banića od 21.studenog 2025., koja skica je sastavni dio izreke ove presude, označena oznakama E-F-H-G-I-J-K-L-E površine 146 m2 a koja obiteljska kuća je sagrađena je na dijelu čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] sve KO [katastarska općina] (u daljnjem tekstu izreke se nekretnina označava kao „obiteljska kuća“) te nekretnine zvane „Jarica“ koji objekt je na skici mjerenja u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Zvonka Banića od 21.studenog 2025., koja skica je sastavn i dio izreke ove presude, označena oznakama A-B-C-D-A površine 57 m2 sagrađena na čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] KO [katastarska općina] (dalje u tekstu izreke označena kao “S“) na način što je protupravno provalio u nekretninu zvanu Jarica te iz iste izbacio tužiteljičine stvari te unio svoje stvari te promijenio lokot i bravu na vratima iste (koji lokot i brava su prikazani na slici fotodokumentacije nalaza i mišljenja Zvonka Babića od 14. listopada 2025. nazvana „lokot i brava na vratima“) , a na obiteljskoj kući postavio kartonske obloge preko video kamere onemogućujući odnosno smetajući na taj način tužiteljicu ŽV u posjedovnim činima i dotadašnjem korištenju tih nekretnina, oduzimanjem i smetanjem posjeda, slijedom čega se zabranjuje tuženiku TV daljnje ovakvo ili slično uznemiravanje i smetanje tužiteljice u posjedovanju i korištenju tih nekretnina.

II/ Nalaže se tuženiku TV naknaditi tužiteljici EV trošak parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 € u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika TV za naknadom troška parničnog postupka.''

2. Navedeno rješenje pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredbi parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu i preinači pobijano rješenje na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno da pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da ju je tuženik smetao u posljednjem mirnom posjedu obiteljske kuće s okućnicom i garažom i nekretnine zvane ''Jarica'', detaljno opisanim u točki I. izreke prvostupanjskog rješenja na način opisan u istoj točki izreke, te zahtjev za zabranu takvog ili sličnog smetanja ubuduće.

6. Prvostupanjski sud je, a obzirom da je među strankama sporno je li tužiteljica bila u posljednjem mirnom posjedu nekretnine zvane ''Jarica'' i tko je prekrio kamere na susjednom objektu (obiteljskoj kući) za koji tužiteljica tvrdi da je isključivo u njezinom posjedu, proveo dokaze navedene pod točkom 3. obrazloženja, te njihovom analizom utvrdio slijedeće činjenice:

- da između stranaka nije sporno da je tuženik dana 11. travnja 2022. promijenio bravu, stavio lokot i iznio tužiteljičine stvari iz nekretnine zvane ''Jarica'',

- da među strankama nije sporno da je, nakon toga tijekom postupka, tužiteljica na predmetni objekt stavila novi lokot tako da sada jedino ona ima pristup predmetnom objektu,

- da je iz iskaza tužiteljice te iskaza svjedoka VV, ĐV i BV, a koje je iskaze ocijenio vjerodostojnim jer su u skladu i s priloženim materijalnim dokazima, utvrđeno da je upravo tužiteljica ŽV, prije 11. travnja 2022. kao dana čina smetanja posjeda, bila posljednja mirna posjednica, koja je u kamenoj kući pučkog naziva „S“ držala svoje stvari, da je nadzor predmetnih nekretnina osigurala postavljanjem kamere na susjednom objektu (obiteljskoj kući s okućnicom i garažom – opaska ovog suda) koji je također bio u njezinom posljednjem mirnom posjedu, da je tužiteljičin suprug sada pok. ŽV obnavljao predmetnu kamenu kuću, u čemu mu je pomagao i tuženik nabavljajući materijal po njegovom nalogu jer pok. ŽV nije bio prisutan na licu mjesta tijekom obavljanja svih radova na obnovi kuće,

- da je tužiteljica u posjed predmetnih nekretnina stupila najkasnije sklapanjem ugovora o darovanju od 11. kolovoza 2017. (isti je sklopljen između tužiteljice i njezinog svekra ŠV, predmet kojega su bile nekretnine koje su utvrđene kao ostavinska imovina supruga tužiteljice pok. ŽV kao njegovo izvanknjižno vlasništvo – opaska ovog suda),

- da je iz iskaza svjedoka CV utvrđeno da je po zamolbi tužiteljice provjerio postavljene kamere te utvrdio da su iste prekrivene nekakvim vrećama ili papirom te po zamolbi tužiteljice slikao tako pokrivene kamere, da je tuženik uzeo njegov mobitel i izbrisao fotografije na kojima je vidljiva postavljena zapreka ispred kamere kako se putem video kamere ne bi mogao evidentirati opisani čin smetanja, a koje je fotografije uspio pronaći u svom mobilnom uređaju usprkos brisanju, pa proizlazi da je upravo tuženik postavio tu zapreku, što je čin smetanja sam za sebe,

- da nije prihvatio vjerodostojnim iskaze svjedokinje IV i tuženika (osim u dijelu u kojem su iskazivali o nespornim činjenicama) jer su kontradiktorni sami sebi (svjedokinja je navela da nije u zavadi sa strankama, ali na sudskom hodniku nije pozdravila tužiteljicu što ukazuje na postojanje okolnosti koje se mogu okarakterizirati kao zavada, dok je tuženik u svom iskazu naveo da je ključeve od kamene kuće zvane ''Jarica'' imao do bratove smrti 2014., da od tada nema ključeve jer je tužiteljica raspolagala istima te priznaje da je 11. travnja 2022. na toj nekretnini promijenio bravu i stavio lokot te iz nje iznio tužiteljičine stvari istovremeno tvrdeći da tužiteljica nije posljednja mirna posjednica predmetnih nekretnina),

- da su predmetne nekretnine identificirane po mjerničkom vještaku Zvonku Babiću, kojem nalazu nisu prigovarale ni stranke i u skladu s kojim je nalazom tužiteljica postavila konačni zahtjev,

- da tužiteljica podneskom od 10. veljače 2026. nije u smislu čl. 191. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025– dalje: ZPP) preinačila tužbu jer je istim samo u skladu s nalazom vještaka detaljnije opisala nekretnine koje su predmet smetanja dok je čin smetanja ostao isti, te je odustala od zahtjeva za uspostavu ranijeg posjedovnog stanja obzirom je tijekom postupka vratila posjedovno stanje kakvo je bilo prije (postavila je novi lokot),

iz kojih zaključuje da je tužiteljica bila u posljednjem mirnom posjedu nekretnina opisanih u točki I. izreke rješenja, te da je tuženik protupravnom provalom u nekretninu zvanu ''S', izbacivanjem njezinih stvari iz iste i unošenjem svojih u istu te promjenom brave i lokota na vratima iste, kao i postavljanjem kartonski obloga preko kamere postavljene na obiteljskoj kući smetao tužiteljicu u posjedovnim činima i dotadašnjem korištenju predmetnih nekretnina, slijedom čega je primjenom odredbe čl. 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj: 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014, 81/2015 i 94/2017– dalje: ZV) prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice te utvrdio da ju je tuženik smetao u posjedu predmetnih nekretnina na način opisan u točki I. izreke, te mu zabranio takvo ili slično smetanje ubuduće.

7. Tuženik u žalbi ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 191. ZPP -a navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tužiteljica podneskom od 10. veljače 2026. nije preinačila tužbeni zahtjev, ustrajući i u žalbenom postupku na tvrdnji da je tim podneskom tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev te da je preinačena tužba podnesena izvan roka propisanog čl. 21. st. 3. ZV-a.

8. Suprotno pogrešnom tumačenju tuženika, prvostupanjski sud je u situaciji kada je tužiteljica posjedovnu zaštitu zatražila iz istog događaja te je kasnije samo opisala predmetne nekretnine u skladu s nalazom vještaka, pravilno utvrdio da se ne radi o postavljanju novog zahtjeva o kome se do tada nije raspravljalo, da se ne radi ni o povećanju ni povlačenju prvotnog zahtjeva niti novom činu smetanja niti o postavljanju drugog tužbenog zahtjeva, jer nije došlo do mijenjanja sadržaja zahtjeva niti pravne osnove, već da se radi o istom životnom događaju i jednom pravnom odnosu u kojem je nakon obavljenog vještačenja preciznije uređen tužbeni zahtjev u okviru prvotno označenog učinjenog smetanja posjeda, zbog čega se prekluzija iz čl. 21. st. 3 ZV-a računa od podnošenja tužbe, a ne od preciziranja konačnog zahtjeva, što pravilnim prihvaća i ovaj sud, te je u skladu s ustaljenom sudskom praksom (primjerice odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-744/2013 od 11. rujna 2018. i Rev- 2213/2018-2 od 26. travnja 2022.).

9. Daljnjim žalbenim navodima tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a (na koju upućuje sadržajem žalbe) i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, koje obrazlaže tvrdnjom da prvostupanjski sud opće nije obrazložio iskaze svjedoka niti iz kojeg točno dijela iskaza je proizašlo činjenično stanje na temelju kojeg je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, već je samo paušalno naveo imena svjedoka, da je odluku utemeljio na dokazima koji niti dokazuju ono što se navodi u obrazloženju rješenja, a niti su zakonom dopušteni, pa je uz ostvarenje tih bitnih povreda, ujedno pogrešno utvrđeno činjenično stanje te pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

10. Ispitujući pobijano rješenje u okviru istaknutih žalbenih razloga tuženika, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju obrazlaže tuženik u žalbi, jer razlozi rješenja o odlučnim činjenicama nisu proturječni provedenim dokazima i činjeničnim utvrđenjima, te rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, koju obrazlaže tuženik u žalbi, jer je provedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP -a, čime je ispunio svoju zakonsku obvezu i opravdao prosudbu o osnovnosti zahtjeva, te je u razlozima pobijanog rješenja jasno i argumentirano obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra relevantnim i na čemu temelji doneseno rješenje, pri čemu valja navesti da postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženika, prvostupanjski sud nije ostvario navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

11. Prvostupanjski sud je, a protivno žalbenim navodima tuženika, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je tužiteljica bila posljednja mirna posjednica predmetnih nekretnina te da je tuženik počinio smetanje oduzimanjem i uznemiravanjem predmetnih nekretnina na način opisan u izreci rješenja, pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici primjenom odredbe čl. 22. st. 1. ZV-a pružio tužiteljici posjedovnu zaštitu, koja činjenična utvrđenja kao i primjenu materijalnog prava pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

12. Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP- a, te je tužiteljici za pravne radnje navedene pod točkom 16. obrazloženja priznao trošak postupka u iznosu od 1.750,00 EUR-a, time da je visinu pravnih radnji (1 bod po 2,00 EUR-a) utvrdio primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa).

13. Tuženik odluku o trošku pobija vezano za osporavanje osnovanosti glavnog zahtjeva i paušalom tvrdnjom da je tužiteljici priznat veći trošak nego što joj pripada prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

14. Iako je prvostupanjski sud pri utvrđivanju visine troškova primijenio pogrešnu Tarifu, jer je u ovom konkretnom slučaju pravilno trebalo primijeniti odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023 i 107/2025, dalje: Tarifa/23), isto nije utjecalo na pravilnost dosuđenog troška jer i Tarifom/23 propisana vrijednost 1 boda po 2,00 EUR-a, po kojoj vrijednosti boda je i prvostupanjski sud utvrdio visinu troška za pravne radnje navedene pod točkom 16. obrazloženja, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o trošku paušalom tvrdnjom da je tužiteljici priznat veći trošak nego što joj pripada po Tarifi.

15. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 381. u vezi čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi prvostupanjsko rješenje.

16. Obzirom da tuženik nije uspio sa svojom žalbom, to mu sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

U Varaždinu 21. srpnja 2026.

Sutkinja

Amalija Švegović