Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1518/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Dubravke Butković-Brljačić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ER iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnik Hrvoju Škaliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, radi utvrđenja, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: P-38/2023-28 od 24. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka, kao neosnovane te potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: P-38/2023-28 od 24. svibnja 2024., u točkama I, II i IV izreke.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova sastava žalbi.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom se presudom utvrđuje ništetnom odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5106524783 od 21. rujna 2011., sklopljenog između stranaka, u dijelu koji glasi: „10. TROŠKOVI I NAKNADA:

Za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje Kredita Korisnik kredita dužan je u korist Banke prije korištenja Kredita uplatiti naknadu u iznosu od 1,250 % iznosa Kredita, odnosno minimalno =250,00 kuna obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate kredita, odnosno prilikom puštanja Kredita u tečaj.“ (točka I. izreke) te je tužitelju naloženo tuženiku isplatiti 986,64 eur s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke). Točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 14. st. 1. citiranog ugovora te zahtjev za isplatu 142,41 eur sa zatraženom zateznom kamatom. Točkom IV. izreke tuženiku je naloženo tužitelju naknaditi trošak postupka od 562,37 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

2. Tužitelj podnosi žalbu u odnosu na odluku o zatraženim troškovima postupka, koji mu nisu priznati, pozivom na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže u pobijanom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tuženik žalbom pobija točke I, II i IV izreke, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a te predlaže u pobijanom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet spora zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi čl. 10. i 14. predmetnog ugovora, odnosno o ugovornim odredbama o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,250% iznosa kredita koja se naplaćuje prije korištenja kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i posljedično tome zahtjev za isplatu po tim odredbama isplaćenih iznosa.

6. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. budući da su u presudi, temeljem analize provedenih dokaza, izneseni jasni razlozi za njeno donošenje te ju je moguće ispitati.

7. Nije sporno da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili predmetni ugovor o kreditu, a kojim su ugovorene tzv. ulazna i izlazna naknada. Nije sporno niti da je ulazna naknada naplaćena u visini od 986,64 eur.

8. Tijekom postupka utvrđeno je da tužitelju tzv. izlazna naknada zbog prijevremene otplate kredita nije naplaćena te je prvostupanjski sud u dijelu kojim se zahtijeva utvrđenje ništetnom dijela čl. 14. ugovora i zahtijeva isplata po tom osnovu, odbio tužbeni zahtjev. Dodaje se da prvostupanjska presuda u tom dijelu (točka III. izreke nije pobijana).

9. Suprotno žalbenim navodima tužene prvostupanjski je sud pravilno utvrdio ništetnom odredbu čl. 10. predmetnog ugovora u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 1,250% od iznosa kredita koja se plaća jednokratno prilikom isplate kredita.

10. Naime, prvostupanjski je sud, temeljem iskaza tužitelja te svjedoka TR, zaposlenika tuženika utvrdio da je odredba čl. 10. ugovora u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 1,250% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

11. Valja istaknuti da osim što u čl. 10. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

12. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

13. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

14. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

15. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

16. Na temelju navedenih utvrđenja primjenom odredbe čl. 295., čl. 323 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku tužitelju isplatiti iznos od 986,64 eur naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom koja teče od dana izvršene uplate.

17. S obzirom da u konkretnom slučaju tužitelj kao potrošač nije bilo u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi predmetnih naknada to se radi o ništetnoj ugovornoj obvezi te postoji obveza tuženika na vraćanje uplaćenog iznosa, koji je tuženik u obvezi platiti (vratiti) tužitelju prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, s time da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj, te da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženiku uplatio predmetne naknade, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

18. Prvostupanjski je sud pravilno odlučio i o prigovoru zastare koji je ocijenio neosnovanim jer zastarni rok u konkretnom slučaju počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve ugovorne odredbe, znači tek pravomoćnošću predmetne prvostupanjske presude.

19. Valja dodati, a obzirom na žalbene navode tuženika, da se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe 328. ZOO-a ne gasi.

20. Suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski je sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a. Naime, već u vrijeme podnošenja tužbe tužitelju, koji je dakle prijevremeno isplatio kredit, moralo je biti poznato što i koje iznose isplaćuje pa time i da mu naknada za prijevremenu otplatu kredita nije naplaćena. Ovdje valja dodati da svaka prosječna osoba i te kako zna koliko je novčanih jedinica i za što izdvojila, a sve banke uvriježeno predoče specifikaciju obveze plaćanja. Stoga, niti u sporovima koji proizlaze iz prava potrošača, sudovi ne mogu na teret druge strane stavljati propuste potrošača, jer se i takvim postupanjem narušava ravnoteža stranaka u postupku.

20.1. Neosnovano žalbom tuženik osporava primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa), budući da se prilikom odlučivanja o troškovima postupka primjenjuje ona Tarifa koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke (Tbr. 52. toč. 3. Tarife).

21. Budući da stranke nisu uspjele u žalbenom postupku nisu im priznati troškovi sastava žalbi, analognom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

22. Slijedom svega navedenog, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

23. Točka III. izreke prvostupanjske presude, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 21. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec