REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1991/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga Fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Dragičević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Dragičević i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Glamuzina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1713/2023 od 10. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1713/2023 od 10. ožujka 2026. u točkama I., III. i V. izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1713/2023 od 10. ožujka 2026. u točkama II. i IV. njezine izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1713/2023 od 10. ožujka 2026. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.033,81 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za ostale odnose od 13. lipnja 2023. do isplate (točka I. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 21.601,31 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 6.627,09 EUR od 1. listopada 2015. do isplate, na iznos od 5.605,53 EUR od 1. listopada 2015. do isplate, na iznos od 9.368,69 EUR od 1. listopada 2015. do isplate te zatezne kamate koje teku na iznos od 2.033,81 EUR za razdoblje od 1. listopada 2015. do 12. lipnja 2023., kao neosnovan (točka II. izreke). Utvrđeno je da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto prigovorom radi prebijanja u iznosu od 2.033,81 EUR sa zateznim kamatama od 13. lipnja 2023. do isplate (točka III. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.138,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za ostale odnose od dana donošenja presude do isplate (točka IV. izreke). Odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 611,63 EUR, kao neosnovan (točka V. izreke).

2. Protiv presude u točkama II. i IV. izreke tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP). Ukratko, žalitelj ističe da je presude nejasna i nerazumljiva, te da je sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava. Zahtjeva trošak sastava žalbe 625,00 EUR + PDV 25% te trošak sudske pristojbe na žalbu 114,15 EUR ili prema određenju suda.

3. Protiv presude u točkama I., III. i V. izreke tuženik je podnio žalbu iz svih zakonom dopuštenih razloga. Obrazloženje presude je nejasno i nerazumljivo, činjenično stanje je pogrešno utvrđeno i sud je pogrešno primijenio materijalno pravo. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti, odnosno podredno predlaže ukinuti presudu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastav žalbe u iznosu od 1.081,25 EUR.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Drugostupanjski sud je ispitao presudu sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i s obzirom na pravilnu primjenu materijalnog prava. Utvrđeno je da je presuda pravilna i na zakonu osnovana.

8. Suprotno navodima žalitelja, niti u postupku koji je prethodio donošenju presude niti u presudi nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti one na koje ukazuju opisno žalitelji u žalbi. Suprotno navodima žalitelja, imajući u vidu činjenično stanje spisa ocjena je ovoga vijeća da je sud pravilnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku pravilno primijenio odredbe kojima je regulirano pripremanje glavne rasprave (članak 277. do članka 293. ZPP-a), odnosno glavna rasprava (članak 294. do članka 324. ZPP-a), te su pravilno primijenjene odredbe o provođenju vještačenja (članak 250.-262. ZPP-a).

9. Suprotno žalbenim navodima žalitelja potrebno je napomenuti da je pravo na pošteno suđenje jedno od temeljnih ljudskih prava zajamčenih člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14 i 69/17; dalje: Ustav), odnosno člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispr. 14/02, 1/06 i 13/17; dalje: Konvencija). Sastavni element tog prava je pravo na obrazloženu sudsku odluku koje podrazumijeva obvezu suda da iznese razloge za svoju odluku. Iako to ne znači dužnost pružanja detaljnog odgovora na svaki navod stranke, obveza je suda da iznese dostatne razloge o ključnim elementima spora, odnosno onima koji su od odlučnog značaja za njegov ishod, a koje stranke ističu u podnescima i tvrdnjama tijekom postupka. Mjera u kojoj se ova dužnost primjenjuje ovisi o prirodi odluke koju sud donosi te okolnostima svakog predmeta. Tako: presuda Europskog suda za ljudska prava od 24. lipnja 2022., točka 91., Zayidov protiv Azerbajdžan (broj 2), zahtjev broj 5386/10; presuda Europskog suda za ljudska prava od 22. rujna 2022., točka 17. Cvetković protiv Hrvatske, zahtjev broj 28539/16. Uvažavajući naprijed izneseno o pravu na obrazloženu sudsku odluku, ovaj sud smatra da su u presudi izneseni dostatni razlozi o ključnim elementima spora i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

10. Isto tako, suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je vrlo jasno i detaljno obrazložio odluku. Naime, sastavni element prava na pošteno suđenje podrazumijeva i pravo na obrazloženu sudsku odluku, koje obuhvaća obvezu suda da iznese razloge za svoju odluku. Iako to ne znači dužnost pružanja detaljnog odgovora na svaki navod stranke obveza je suda da iznese dostatne razloge o ključnim elementima spora, odnosno onima koji su od odlučnog značaja za njegov ishod, a koje stranke ističu u svojim podnescima i tijekom postupka. Mjera u kojoj se ova dužnost primjenjuje ovisi o prirodi odluke koju sud donosi te okolnostima svakog predmeta (tako: presuda Europskog suda za ljudska prava od 24. lipnja 2022., točka 91, D protiv Azerbajdžana (broj 2), zahtjev broj 5386/10; presuda Europskog suda za ljudska prava od 22. rujna 2022., točka 17, Cvetković protiv Hrvatske, zahtjev broj 28539/16). Imajući u vidu naprijed navedeno o pravu na obrazloženu sudsku odluku, ovo vijeće smatra da u pobijanoj presudi su izneseni dostatni razlozi o ključnim elementima spora, a na koje su stranke ukazivale tijekom postupka.

11. Predmet spora je tužbeni zahtjev radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

12. Iz podataka u spisu je razvidno da su PR i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 30. svibnja 2023., kojim je ugovoreno da PR ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između PR i tuženika, i to ugovora o kreditu broj 038-503728680. Isto tako, iz podataka u spisu proizlazi da su tuženik i PR sklopili Ugovor o kreditu iz kojeg proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču smislu odredbe članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP). Svrha ugovora je bila namjenska te se je radilo o stambenom kreditu.

13. Ocjenom i analizom ugovora o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. vidljivo je da je korisnik kredita PR, kao ustupitelj, ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom.

14. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (arg. iz članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 155/23; dalje: ZOO, odredbom je regulirano koje se tražbine mogu prinijeti ugovorom). Predmetno se radi o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove. Naime, korisnik kredita ima status potrošača, a sve kako to proizlazi iz podataka u spisu. Korisnik kredita je svoju tražbinu na temelju ugovora o ustupu prenio na tužitelja. Prema odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

15. Odredbom članka 81. stavaka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošaka („Narodne novine“ broj 19/22 i 59/23; dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema članku 81. stavku 3. ZZP-a, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

16. Odredbom članka 83. ZZP-a propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredbom članka 87. stavka 1. ZZP -a da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17. Odredbom članka 324. stavka 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost pojedine odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18. Dakle, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo leži na tuženiku. Tuženik je, dakle, odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi budući da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. No, tuženik to ovdje nije dokazao.

19. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 155/25) kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

20. S obzirom na sve navedeno, ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika da tužitelju podmiri utuženi iznos i zateznu kamatu zbog zakašnjenja u isplati ovih novčanih obveza po stopi za ostale odnose. Isto tako pravilno je sud dosudio tužitelju zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 2.033,81 EUR od utuženja budući taj iznos predstavlja obračun zateznih kamata (arg. iz članka 31. stavka 2. ZOO-a).

21. Sud je pravilno odlučio i o prigovoru zastare tuženika u odnosu na kondemnatorni zahtjev tužitelja. Zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranke primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (arg. iz članka 225. ZOO-a) s obzirom na to da tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastrani rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. S obzirom na to da je predmetna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek presudom, nije upitno da zastara još nije počela teći.

22. Kako je izneseno, po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbe članka 80. stavka 1. ZOO-a kada je odbio kao neosnovan tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije. Naime, prijenos potrošačkih prava nije prijenos prava strogo osobne naravi te se tražbina iz potrošačkih ugovora može ustupom prenijeti na drugu osobu, tako u odluci poslovni broj Pž-5366/2021 od 25. siječnja 2023. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 692/2023 od 4. siječnja 2024.

23. Naime, u presudi poslovni broj Rev 692/2023 od 4. siječnja 2024. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da osoba, pravna ili fizička kojoj je potrošač temeljem ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju prema odredbi Zakona o zaštiti potrošača može od potrošačeva dužnika, prodavatelja roba ili pružanja usluga potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora ( u ovom sporu ugovora o kreditu).

24. Pri tome se Vrhovni sud Republike Hrvatske pozvao na odluke suda Europske unije u predmetu poslovni broj C 383/18 od 11. rujna 2019., glede pitanja cesije i primjene Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima, odluku Suda Europske unije u predmetu poslovni broj C-519/19 od 18. studenog 2020. te jasno odredio da se ta sudska praksa treba primijeniti u pogledu primjene Direktive 93/13 (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima - Službeni list Europske unije, L 095 od 5. travnja 1993.).

25. Što se tiče primjene mjerodavnih odredaba članka 96. do članka 102. mjerodavnog ZZP-a, i taj dio pobijane presude je u skladu s ustaljenom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Iz presude toga suda poslovni broj Rev 715/2024-2 od 22. svibnja 2024. (s tim da je jednako pravno shvaćanje zauzeto i u npr. presudama toga suda poslovni broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 1035/2024-2 od 6. studenog 2024.) i koja glasi: „Imajući u vidu da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.“

26. Kako je izneseno, iz Ugovora o stambenom kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03). Svrha ugovora je namjenska, a radilo se o stambenom kreditu za dovršetak kuće.

27. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prvostupanjski sud utvrđuje da je pred tim sudom vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača te da je pravomoćnom presudom poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te odlukom ovog suda poslovni broj Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je prednik tuženika od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora.

28. S obzirom na to, primjenom odredbe članka 502.c. ZPP-a i članka 138.a ZZP-a zaključuje da se pravomoćna presuda poslovni broj P-1401/12 primjenjuje i na ovaj postupak zbog čega je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da se zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose i na predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju obuhvaćenim izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli.

29. Budući da tuženik nije dokazao da je u pogledu Ugovora o kreditu potrošač PR dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te su odredbe, po ocjeni ovog suda pravilno ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

30. Nije sporno da je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj KONV-01/2016 i to Ugovoru o kreditu broj 038-503728680 i to dana 5. veljače 2016.; te je tim Dodatkom određeno da se ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR te da su stranke točno uredile uvjete konverzije; a sve kako je to prvostupanjski sud detaljno opisao u obrazloženju presude.

31. Dakle, korisnik kredita i tuženik su sklopili Dodatak Ugovora o kreditu na način da kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertira u kredit u EUR; a sve u smislu odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15; dalje: ZIDZKP/15).

32. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je na te okolnosti proveo vještačenje, te iz nalaza i mišljenja vještaka Delfin d.o.o. proizlazi da više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 6.627,09 EUR. Zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaj obračunate do konverzije iznose 2.033,81 EUR. Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 5.605,53 EUR. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovi promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dana isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015. iznose 2.033,81 EUR. U podnesku od 19. veljače 2026., tužitelj je, nakon provedenog vještačenja postavio određeni tužbeni zahtjev kojim zahtjeva isplatu iznosa od 23.635,12 EUR, i to 6.627,09 EUR po osnovi više plaćenih anuiteta, 5.605,53 EUR po osnovi razlike u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana, 9.368,69 EUR po osnovi manjka utvrđenog konverzijom te iznos od 2.033,81 EUR po osnovi zateznih kamata na iznose koje je korisnik kredita preplatio primjenom valutne klauzule za razdoblje od plaćanja svakog pojedinog anuiteta pa do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015. Podneskom od 19. veljače 2026. tužitelj nije preinačio tužbu budući se radi o postavljanju određenog tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja i u skladu s izračunom vještaka.

33. Budući su stranke uredile svoje odnose Dodatkom Ugovora o kreditu, pravilno zaključuje sud da tužitelj ima pravo samo na zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose za razdoblje od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da te kamate iznose 2.033,81 EUR. Budući tužitelj potražuje zatezne kamate na taj iznos od 1. listopada 2015.; a s obzirom na to da se radi o tražbini obračunatih zateznih kamata na koje tužitelj potražuje daljnje zatezne kamate – pravilno zaključuje sud da na iznos neisplaćenih kamata se mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Budući je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., pravilno je sud dosudio da tužitelj ima pravo na zatezne kamate na iznos obračunatih zateznih kamata od dana utuženja tj. od 13. lipnja 2023.

34. Isto tako, prema ocjeni ovoga suda pravilno je sud odlučio o prigovoru radi prebijanja. Naime, tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 35.447,42 EUR obrazlažući da taj iznos predstavlja iznos za kojeg je korisniku kredita umanjena neotplaćena glavnica 35.447,42 EUR. Pravilno sud navodi da se o prigovoru radi prebijanja u parnici može odlučivati samo do visine do koje je prihvaćen tužbeni zahtjev tj., do iznosa od 2.033,81 EUR. Pravilno zaključuje sud da ne postoji tuženikovo potraživanje budući iznos preplate koji je utvrđen Dodatkom o konverziji i iznos za koji je konverzijom korisniku kredita umanjena glavnica ne predstavlja tuženikovo potraživanje prema korisniku kredita. Tuženik nema pravo tražiti isplatu tih iznosa od korisnika kredita budući se radi o iznosima u pogledu kojih su stranke svoje odnose uredile Dodatkom o konverziji, odnosno navedeni iznos pretplate utvrđen je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15), tj. navedeni iznos preplate utvrđen je sukladno odredbama tog Zakona, kao i iznos preostale neotplaćene glavnice kao posljedica izmjene ugovora na način da se umjesto valutne klauzule u CHF retroaktivno primjenjuje valutna klauzula u EUR. Ne postoji pravna osnova po kojoj bi tuženik imao pravo iznose preplate utvrđene konverzijom sada ponovo potraživati od korisnika kredita jer bi to bilo protivno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i protivno sklopljenom Dodatku ugovora o kreditu broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu broj 038-50-4992128 od 5. veljače 2016. Stoga, budući tuženik nema pravo tražiti isplatu predmetnog iznosa od korisnika kredita, pravilno je sud odlučio da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta prigovorom radi prebijanja, a sve kako je odlučio prvostupanjski sud u točki III. izreke prvostupanjske presude.

35. Isto tako, pravilno je sud utvrdio tužiteljev i tuženikov uspjeh u parnici, a sve primjenom određenja iz članka 154. stavka 2. ZPP-a. Dakle, tužitelj je uspio u parnici u iznosu od 2.033,81 EUR zbog čega tužiteljev uspjeh iznosi 8,60%, a tuženikov 91,39%. Suprotno navodima žalitelja pravilno je sud primjenom određenja iz čanka 155. ZPP-a odlučio o troškovima postupka; a sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

36. Stoga je odluka o parničnom trošku ispitana kako kvalitativno u smislu članka 154. stavka 2. ZPP-a, tako i u smislu članka 155. ZPP-a. Utvrđeno je da je sud pri odlučivanju o naknadi troškova postupka uzeo u obzir samo one troškove koji su bili svrhovit za vođenja parnice, a ne one troškove koji su bili svrhoviti za pojedinu parničnu stanku. Naprotiv, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 155. stavka 1. ZPP-a koja propisuje da će sud pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučio je sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Iz citirane zakonske obveze proizlazi upravo dužnost suda da ocjenjuje koji su troškovi bili potrebni te valja reći da je sud ocjenjujući koji su troškovi bili potrebni imao u vodu svrhovitost ostvarenih troškova u odnosu na vođenje konkretne parnice, a ne eventualnu svrhovitost nekog od ostvarenih troškova u odnosu na pojedinu parničnu stranke. Također valja reći da je sud, suprotno žaliteljevom shvaćanju da sud nije ovlašten ocjenjivati kvalitetu obavljenih radnji, sud je vrlo detaljno ocjenjivao i analizirao sadržaj upućenih podnesaka upravo po kriteriju svrhovitosti za vođenje postupka, pa je tako suprotno navodima žalbe tuženika odbio tuženiku dosuditi trošak podnesaka od 2. svibnja 2025. i 26. veljače 2026.

37. Slijedom iznesenog ni tužitelj ni tuženik navodima žalbe nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost presudu budući je sud na relevantno utvrđeno stanje pravilno primijenio odgovarajuće odredbe materijalnog prava.

38. Zbog toga je valjalo na temelju članka 368. stavka 1. ZPP -a odbiti žalbu i tužitelja i tuženika i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a potvrditi presudu.

Zagreb, 21. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Šabarić Zovko