REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8912/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Sanji Grgurić Hojski, u parničnom predmetu tužiteljice TR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], zastupana po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kardum i partneri j.t.d. u Zagrebu protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB 90275854576, Zagreb, Velimira Škorpika 21, zastupan po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 9. lipnja 2026. u nazočnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika OR, odvjetničke vježbenice, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje u tekstu: ZPP), 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5.1. Općih uvjeta ugovora o kreditu broj 20330 od 14. srpnja 2006. sklopljenom između tužiteljice TR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], kao primateljice kredita i tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB 90275854576, Zagreb, Velimira Škorpika 21, kao davatelja kredita, u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja CHF.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9.1. Općih uvjeta ugovora o kreditu broj 20330 od 14. srpnja 2006. sklopljenom između tužiteljice TR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], kao primateljice kredita i tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB 90275854576, Zagreb, Velimira Škorpika 21, kao davatelja kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene uvjeta refinanciranja.

III. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., OIB 90275854576, Zagreb, Velimira Škorpika 21 isplatiti tužiteljici TR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa] temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 20330 od 14. srpnja 2006. o valutnoj klauzuli CHF i visini obroka kredita koji podliježe prilagodbi zbog promjene uvjeta refinanciranja iznos od 3.298,27 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1,69 eura od 19.9.2006. do isplate,

- 2,13 eura od 18.10.2006. do isplate,

- 0,29 eura od 17.11.2006. do isplate,

- 0,67 eura od 16.12.2006. do isplate,

- 4,35 eura od 13.1.2007. do isplate,

- 4,34 eura od 16.2.2007. do isplate,

- 4,34 eura od 17.3.2007. do isplate,

- 4,33 eura od 17.4.2007. do isplate,

- 4,24 eura od 16.5.2007. do isplate,

- 4,24 eura od 14.6.2007. do isplate,

- 8,33 eura od 18.7.2007. do isplate,

- 8,38 eura od 18.8.2007. do isplate,

- 8,42 eura od 15.9.2007. do isplate,

- 8,29 eura od 18.10.2007. do isplate,

- 8,30 eura od 16.11.2007. do isplate,

- 8,39 eura od 19.12.2007. do isplate,

- 8,45 eura od 15.1.2008. do isplate,

- 8,48 eura od 16.2.2008. do isplate,

- 8,89 eura od 15.4.2008. do isplate,

- 8,70 eura od 14.5.2008. do isplate,

- 8,43 eura od 21.6.2008. do isplate,

- 8,53 eura od 15.7.2008. do isplate,

- 8,49 eura od 19.8.2008. do isplate,

- 8,36 eura od 16.9.2008. do isplate,

- 8,39 eura od 14.10.2008. do isplate,

- 8,59 eura od 26.11.2008. do isplate,

- 17,00 eura od 3.1.2009. do isplate,

- 13,07 eura od 24.1.2009. do isplate,

- 24,09 eura od 14.2.2009. do isplate,

- 26,94 eura od 14.2.2009. do isplate,

- 28,25 eura od 17.3.2009. do isplate,

- 24,99 eura od 22.4.2009. do isplate,

- 23,32 eura od 15.5.2009. do isplate,

- 20,40 eura od 17.6.2009. do isplate,

- 18,11 eura od 15.7.2009. do isplate,

- 18,25 eura od 22.9.2009. do isplate,

- 20,72 eura od 31.10.2009. do isplate,

- 19,25 eura od 21.11.2009. do isplate,

- 19,17 eura od 23.12.2009. do isplate,

- 19,42 eura od 26.1.2010. do isplate,

- 22,74 eura od 18.2.2010. do isplate,

- 24,97 eura od 24.3.2010. do isplate,

- 25,17 eura od 28.4.2010. do isplate,

- 32,19 eura od 29.5.2010. do isplate,

- 29,11 eura od 1.7.2010. do isplate,

- 32,08 eura od 30.7.2010. do isplate,

- 43,39 eura od 27.8.2010. do isplate,

- 39,46 eura od 5.10.2010. do isplate,

- 52,22 eura od 29.10.2010. do isplate,

- 46,59 eura od 23.11.2010. do isplate,

- 42,02 eura od 21.12.2010. do isplate,

- 55,52 eura od 22.1.2011. do isplate,

- 68,26 eura od 19.2.2011. do isplate,

- 59,35 eura od 23.3.2011. do isplate,

- 62,77 eura od 16.4.2011. do isplate,

- 54,34 eura od 31.5.2011. do isplate,

- 59,24 eura od 30.6.2011. do isplate,

- 77,31 eura od 27.7.2011. do isplate,

- 71,56 eura od 27.8.2011. do isplate,

- 98,22 eura od 27.9.2011. do isplate,

- 111,41 eura od 22.10.2011. do isplate,

- 76,95 eura od 1.12.2011. do isplate,

- 79,81 eura od 16.12.2011. do isplate,

- 78,43 eura od 24.1.2012. do isplate,

- 81,93 eura od 14.2.2012. do isplate,

- 1.414,21 eura od 17.2.2012. do isplate, s time da se kamate do 31. prosinca 2007. određuju po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. III. ugovora o kreditu broj 20330 od 14. srpnja 2006. sklopljenom između tužiteljice TR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], kao primateljice kredita i tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB 90275854576, Zagreb, Velimira Škorpika 21, kao davatelja kredita, u dijelu u kojem su ugovoreni troškovi zaključenja ugovora u protuvrijednosti iznosa od 763,76

CHF.

V. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., OIB 90275854576, Zagreb, Velimira Škorpika 21 isplatiti tužiteljici TR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa] temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova zaključenja ugovora isplatiti iznos od 474,93 eura uvećano za pripadajuću zateznu kamatu od 31. prosinca 2006. do isplate, s time da se kamate do 31. prosinca 2007. određuju po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8.7. Općih uvjeta ugovora o kreditu broj 20330 od 14. srpnja 2006. sklopljenom između tužiteljice TR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], kao primateljice kredita i tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB 90275854576, Zagreb, Velimira Škorpika 21, kao davatelja kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno da se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2% od iznosa preostale glavnice.

VII. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., OIB 90275854576, Zagreb, Velimira Škorpika 21 isplatiti tužiteljici TR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa] temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova za prijevremenu otplatu kredita isplatiti iznos od 97,18 eura sa zateznim kamatama tekućim od 15. veljače 2012. do isplate, s time da se kamate do 31. srpnja 2015. određuju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev u dijelu kojim tužiteljica predlaže utvrditi ništetnim odredbe čl. II. i III. ugovora o kreditu broj 20330 od 14. srpnja 2006. te članaka 5.2.-5.4., 7. i 9. Općih uvjeta ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja CHF.

IX. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., OIB 90275854576, Zagreb, Velimira Škorpika 21 naknaditi tužiteljici TR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa] trošak ovog postupka u iznosu od 1868,80 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

X. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica TR (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi navodi da je s tuženikom kao davateljem kredita sklopila ugovor o kreditu broj 20330 14. srpnja 2006. kojim joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u ukupnoj vrijednosti od 22.585,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor su sklopili na način da je tuženik predočio šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužiteljice te iznosa kredita. Tužiteljica se poziva na pravna shvaćanja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF i kamatnoj stopi koja se mijenja samovoljnom odlukom banke, pri čemu navodi da tuženik nije banka obuhvaćena kolektivnom presudom, ali je u ugovoru o kreditu ugovorio iste one ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi koja se mijenja samovoljnom odlukom tuženika. Smatra da je valutna klauzula navedena u ugovoru protivna načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba i načelu zabrane prouzročenja štete. Nadalje, tuženik je u ugovoru o kreditu u čl. 9.1. Općih uvjeta ugradio odredbe koje mu dopuštaju da jednostranim odlukama mijenja visinu predujma naknade i obroka kredit pa je mogao mijenjati i kamatne stope bez jasnih i određenih parametara zašto je kamatna stopa promjenjiva te bez mogućnosti pregovaranja o tome zbog čega je takva odredba ništetna. Temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i ništetne odredbe o visini obroka kredita koji se mijenja samovoljnom odlukom tuženika iz ugovora o kreditu, tuženik je naplatio od tužiteljice i stekao bez pravne osnove iznos od 3.298,27 eura na osnovu preplaćenih rata. Nadalje, tuženik je temeljem odredbe ugovora o kreditu iz čl. III. o troškovima zaključenja ugovora u iznosu protuvrijednosti od 763,76 CHF, naplatio od tužiteljice iznos od 3.556,23 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 471,99 eura) 25. srpnja 2006. s osnova troška zaključenja ugovora (ulazna naknada). Nigdje u ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi baš 763,76 CHF. Smatra da je takva odredba uzrokovala neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača i zbog toga je ništetna. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ugovorena u čl. 8.7. Općih uvjeta ugovora o kreditu (izlazna naknada) propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita tužiteljica treba platiti naknadu od 2% od preostalog iznosa glavnice. Ta je naknada ugovorena na netransparentan način i nije utemeljena na troškovima koje banke imaju zbog prijevremene otplate kredita, nego je to unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača i ista je ništetna. Temeljem te odredbe tuženik je prilikom prijevremene otplate kredita naplatio od tužiteljice iznos od 732,22 kn 15. veljače 20212. (prema fiksnom tečaju konverzije 97,18 eura). Slijedom navedenog tužiteljica predlaže utvrditi ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj 20330 od 14. srpnja 2006. u čl. II. i III. ugovora o kreditu te u člancima 5., 7. i 9. Općih uvjeta ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljica i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja CHF, utvrditi ništetnom odredbu čl. 9.1. Općih uvjeta ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da visina mjesečnih obroka podliježe prilagodbi zbog promjena uvjeta refinanciranja, utvrditi ništetnom odredbu čl. III. ugovora o kreditu u dijelu u kojem su ugovoreni troškovi zaključenja ugovora u protuvrijednosti iznosa od 763,76 CHF te utvrditi ništetnom odredbu čl. 8.7. Općih uvjeta ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2% od iznosa preostale glavnice. Traži i isplatu iznosa od 3.298,27 eura s pripadajućim zateznim kamatama temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF i visini obroka koji podliježe prilagodbi zbog promjene uvjeta refinanciranja i isplatu iznosa od 97,18 eura na ime troškova za prijevremenu otplatu kredita sa zateznim kamatama tekućim od 15. veljače 2012. do isplate i iznosa od 471,99 eura na ime troškova zaključenja ugovora sa zateznim kamatama tekućim od 25. srpnja 2006. do isplate. Traži naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik PORSCHE LEASING d.o.o. (dalje u tekstu: tuženik) u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja jer je posljednji obrok temeljem ugovora isplaćen 2012., a tužba je podnesena u kolovozu 2023. pa je potraživanje u zastari jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i ističe da tužiteljica nije pretrpjela štetu. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da su sve odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive pa nisu ispunjeni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Sve odredbe ugovora u skladu su sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnji tužiteljice ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da je educirao svoje prodavače i prodajne predstavnike o riziku promjene tečaja, ali da i korisnici kredita moraju biti svjesni tog rizika. Nudio je jednake uvjete za sve valute. Ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Navodi da kako tužiteljica ne smatra ''problematičnima'' koristima koje je ostvarila do 2011. jer je u tom razdoblju bila u boljoj poziciji od korisnika kredita u eurima ili kunama. Ističe da je tužiteljici, kao i ostalim klijentima tuženika u predmetnom razdoblju, ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i u švicarskim francima te je odluku prepustio tužiteljici koja je, dakle, imala mogućnost pregovaranja te je odabrala ovaj ugovor, a ne ugovor u eurima. Ističe da je, osim što je tužiteljicu informirao o rizicima promjene tečaja, postojala i javno dostupna i općepoznata informacija koja je sustavno objavljivana godinama u nizu novinskih članaka i radijskih emisija. Navodi da tužiteljica ničim ne dokazuje da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavljao isključivo tuženik. Sve ugovore u okviru svojeg poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Osporava tvrdnje tužiteljice kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena odnosno da ovisi isključivo o jednostranoj odluci tuženika jer je kamatnu stopu određivao u skladu s točno određenim parametrima koji uopće nisu ovisili o njemu niti je time stekao ikakvu korist. Do promjene kamatne stope je dolazilo radi zakonskih izmjena poreza na dodanu vrijednost, jer je tuženik obveznik plaćanja PDV-a te izmjena tromjesečnog LIBOR-a na koje tuženik nema nikakvog utjecaja. Ističe da PDV na kamatu, zbog kojeg se mijenjala kamatna stopa, nije prihod tuženika, već državnog proračuna pa bi zbog preplate na osnovi promjene kamatne stope, tužiteljica trebala tužiti Republiku Hrvatsku. Smatra i da je tužiteljica zbog svojih tvrdnji imala mogućnost zahtijevati raskid ugovora zbog promijenjenih uvjeta, a ne sada, deset godina nakon isplate, potraživati isplatu navodno preplaćenih anuiteta. Osporava visinu zahtjeva jer nije jasno kako je tužitelj došao do tog izračuna. Osporava i navode tužiteljice o ništetnosti troškova zaključenja ugovora i prijevremene otplate ugovora o kreditu. Ulazna naknada odnosi se na troškove obrade kredita, odnosno administrativnih troškova obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije, sastavljanja ugovora, koji trošak je točno određen prije sklapanja predmetnog ugovora i koji je tužiteljici detaljno objašnjen i o kojem se s tuženikom moglo pregovarati. Navodi da je u zahtjevu za zaključenje ugovora o kreditu točno naznačeno za svrhu kupnje kojeg vozila se kreditiranje zahtijeva, cijena predmetnog vozila, trajanje predmetnog ugovora, iznos kredita, visina mjesečnog obroka, iznos troškova zaključenja ugovora o kreditu te koji troškovi ne ulaze u troškove predmetnog ugovornog odnosa. Tužiteljica je prije podnošenja zahtjeva bila u cijelosti informirana o svim predviđenim troškovima, što je potvrdila i podnošenjem zahtjeva za zaključenje ugovora o kreditu koji je vlastoručno potpisala, a koji sadrži točno određene sve gore navedene troškove. Odredba čl. 8.7. općih uvjeta je jasna, razumljiva i točno određena te se iznos naknade štete može vrlo lako izračunati primjenom jednostavne matematičke funkcije – množenja. U trenutku raskida ugovora radi prijevremene otplate kredita korisnik kredita isplaćuje ostatak glavnice, ali ne i kamate. Prijevremenom otplatom kredita tuženik trpi pored izmakle koristi i stvarnu štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja te treba uzeti u obzir činjenicu da se za sredstva kojima tuženik kreditira korisnika kredita zadužuje kod banke i za ta pozajmljena sredstva plaća ugovorenu kamatu. Smatra da su predmetne odredbe ugovora o kreditu zakonite i valjano ugovorene, budući da se o istima pregovaralo, da je na iste tužiteljica mogla utjecati i mijenjati ih te da iste nikako nisu prouzročile znatnu neravnotežu u međusobnim obvezama. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te traži naknadu parničnog postupka sa zateznim kamatama.

2.1. U podnesku od 10. siječnja 2024. tuženik ističe i da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da je upravo ona platila obroke po predmetnom ugovoru slijedom čega nema pravo potraživati isplatu novčanog iznosa kako je odredila u zahtjevu.

3. Podneskom od 6. lipnja 2024. tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja preinačila tužbeni zahtjev na način da je povećala svoj zahtjev u stavku V. jer je umjesto iznosa od 471,99 eura sa zateznom kamatom od 29. srpnja 2006. potraživala isplatu iznosa od 474,93 eura sa zateznom kamatom od 31. prosinca 2006. do isplate. Tuženik se ovoj preinaci protivio, no sud je istu dopustio na ročištu rješenjem od 9. lipnja 2026. jer smatra da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, već je isto mogla učiniti tek nakon provedenog vještačenja, pa je valjalo dopustiti preinaku sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze uvidom u ugovor o kreditu broj 20330 (list 10-13 spisa), konto karticu (list 14-20 spisa), plan otplate uz ugovor o kreditu broj 20330 (list 21-23 spisa), izjavu od 28. rujna 2023. (list 94-96 spisa), članak Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade (list 97- 101 spisa), prikaz LIBOR-a od 2006. do 2012. (list 105 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 121-132 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 153 spisa).

5. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP – a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetetnim odredbi ugovora o kreditu broj 20330 od 14. srpnja 2006. kojeg je sklopila s tuženikom u čl. II., III. te čl. 5., 7. i 9. u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja CHF, odredbe čl. 9.1. Općih uvjeta ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da visina mjesečnih obroka podliježe prilagodbi zbog promjena uvjeta refinanciranja, odredbe čl. III. ugovora o kreditu u dijelu u kojem su ugovoreni troškovi zaključenja ugovora u protuvrijednosti iznosa od 763,76 CHF te odredbe čl. 8.7. Općih uvjeta ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2% od iznosa preostale glavnice te posljedično tome kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa od 3.298,27 eura s pripadajućim zateznim kamatama temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i visini obroka koji podliježu prilagodbi zbog promjena uvjeta refinanciranja, iznosa od 474,93 eura sa zateznim kamatama od 31. prosinca 2006. do isplate s osnova naplaćenih jednokratnih troškova zaključenja ugovora i iznosa od 97,18 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15. veljače 2012. do isplate s osnova naplaćenih jednokratnih troškova za prijevremenu otplatu kredita.

7. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu 14. srpnja 2006. prema kojem se tužiteljica obvezala svoju obvezu vratiti vezanu uz valutu švicarskog franka i to prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja. Iznos mjesečnog obroka kredita iznosio je 328,18 CHF, a ukupni broj je 84 obroka. Nadalje, iz ugovora je razvidno da su troškovi zaključenja ugovora o kreditu iznosili 763,76 (uključujući PDV). Efektivna kamatna stopa na kredit (realna kamatna stopa) određena je u visini 7,07 %. U slučaju prijevremenog prestanka ugovora tuženik ima pravo obračunati i naplatiti naknadu štete temeljem izgubljene dobiti da nije došlo do prijevremenog prestanka ugovora u visini 2% nedospjelog iznosa glavnice.

8. Sporna je aktivna legitimacija tužiteljice, je li ista potrošač, je li potraživanje tužiteljice u zastari, jesu li ništetne odredbe ugovora kako to tvrdi tužiteljica i jesu li iste suprotne načelu savjesnosti i poštenja što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Sporna je i visina zahtjeva.

9. Na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/2003 i 46/2007, dalje u tekstu: ZZP/03) i Zakon o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/2005., dalje u tekstu: ZOO 05) uzimajući u obzir datum sklapanja spornog ugovora.

10. Na konkretan odnos ne mogu se primijeniti pravna shvaćanja iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz kolektivnog spora Udruge Potrošač protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF jer tuženik nije bio stranka navedenog kolektivnog spora. O takvoj nemogućnosti pozivanja na pravna utvrđenja iz tog spora zauzeo je pravno shvaćanje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revd-2379/2021 u kojem je navedeno da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora (a to je u konkretnom slučaju tuženik) ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.

11. Tuženik u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljicom nije imao svojstvo banke pa stoga predmetni ugovor nije ugovor o kreditu, neovisno o tome što ga je tuženik tako nazvao, u smislu odredbe čl. 1021. ZOO. Naime, sporni ugovor po svoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zajmu.

12. Prema odredbi čl. 499. ZOO ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

13. Prema odredbi čl. 56. ZZP/03 ugovorom o potrošačkom zajmu obvezuje se zajmodavac staviti potrošaču na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje plaćati mu određenu kamatu i dobiveni iznos vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Ugovor o kupnji proizvoda i usluga, kojim se ovlašćuje potrošača da plati kupnju u nekoliko obroka, s tim da je zbroj iznosa svih obroka viši od cijene proizvoda ili usluge, smatra se, za potrebe ovoga Zakona, ugovorom o potrošačkom zajmu. Zajmodavac je svaka osoba ili skupina osoba koja u okviru svoje djelatnosti ili svoga zanimanja sklapa s potrošačima ugovore o zajmu. Za potrebe ovoga Zakona, zajmodavac se smatra trgovcem.

14. Prema odredbi čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16. Prema odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. Prema odredbi čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18. Odredba čl. 81. ZZP temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 91/13).

19. Prema čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

20. Radi utvrđivanja okolnosti sklapanja ugovora saslušana je tužiteljica koja je navela da je sklapala ugovor jer joj je bio potreban novac za kupnju automobila kojeg je trebala u privatne svrhe. Nikada taj automobil nije koristila u poslovne svrhe. Taj automobil je kupovali u Auto kući Marijan Split i tako su došli do Porsche leasinga. Na upit kako je došlo do sklapanja ugovora, navela je da se ne sjeća, misli da su joj to sugerirali u Auto kući. Ugovor je dobila u Auto kući Marijan Split i sjeća se da je bila kod javnog bilježnika. Sredstva su joj ponuđena u CHF i to je bila jedina mogućnost, a nije bilo moguće dobiti ih u kunama. Tako su joj rekli u Porsche leasingu. Na upit jesu li je upoznali s rizikom uzimanja sredstava vezanih za valutu CHF, navela je da nisu i to je bio jedini način da dobije sredstva. Na upit kakva je bila kamatna stopa, navela je da se više ne sjeća je li bila fiksna ili promjenjiva, misli da je pisalo da kamatna stopa nije promjenjiva. Na upit jesu li postojali kakvi troškovi zaključenja ugovora, navela da jesu i da uvijek postoje, ali ne zna jesu li joj objasnili na što se ti troškovi odnose. Sredstva je prijevremeno vratila na način da je otplatila ostatak nakon što joj je istekla stambena štednja. Ta je sredstva vratila jer joj je bilo teško otplaćivati, djeca su se školovala. Kada je vraćala sredstva prijevremeno, platila je za to naknadu i sjeća se da je ona bila velika. Prilikom sklapanja ugovora nitko je nije upozorio na postojanje te naknade niti joj je pojasnio na što bi se ona odnosila. Na upit je li mogla utjecati na pojedinu odredbu ugovora, navela je da nije. Ugovor joj je ponuđen pod tim uvjetima pod uvjetom uzmi i to je to. U vrijeme sklapanja ugovora ili kasnije nije bila vlasnica trgovačkog društva ili obrta. Ugovor je pročitala prije potpisivanja. Prilikom sklapanja ugovora rekli su joj da sredstva može uzeti samo uz valutu CHF. Na upit je li joj poznato da se tečajevi stranih valuta mijenjaju, navela je da ne radi s novcem i da su joj sredstva trebala za taj automobil.

21. Iskaz tužiteljice cijenjen je istinitim, uvjerljivim i logičnim pritom imajući u vidu i protek vremena od sklapanja ugovora do dana saslušanja zbog čega je uobičajeno da se osoba više ne sjeća detaljno svih sklapanja ugovora. Iz iskaza proizlazi da je osobni automobil kupljen za osobne potrebe, da tužiteljica nije bila vlasnica trgovačkog društva niti obrta, da je automobil korišten u privatne svrhe, da je ugovor dobila u auto kući i da o pojedinim odredbama ugovora nije mogla pregovarati, već joj je ugovor bio ponuđen po principu ''uzmi ili ostavi'', odnosno pod uvjetima kako su bili navedeni u ugovoru te da joj je ponuđen upravo kredit vezan uz valutu CHF, a da je nitko nije upozorio na rizik sklapanja ugovora vezanog uz valutu CHF niti joj je pojasnio na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, a ne sjeća se jesu li joj pojasnili na što se odnose troškovi zaključivanja ugovora koje je platila.

22. U odnosu na prigovor tuženika da tužiteljica nema svojstvo potrošača, jer da to svojstvo nije dokazala, napominje se da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je osobni automobil kupljen za osobne potrebe, a koju tvrdnju tuženik ničim nije doveo u sumnju.

22.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZZP/03, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Iz prihvaćenog iskaza tužiteljice proizlazi da je predmet kredita –osobni automobil korišten za osobne potrebe pa je stoga razvidno da je tužiteljica sporni ugovor sklopila kao fizička osoba, u svrhu kupnje osobnog automobila za osobne potrebe zbog čega ima status potrošača. Za dokazivanje suprotnoga, teret dokaza bi bio na tuženiku u smislu odredbe čl. 219. ZPP-a, a koju činjenicu tuženik nije ničim dokazao do okončanja ovog postupka.

23. Nadalje, nije osnovan prigovor aktivne legitimacije tužiteljice koji tuženik temelji na tvrdnji da tužiteljica nije dokazala da je upravo ona platila obroke po predmetnom ugovoru. Iz priložene knjigovodstvene (konto) kartice uz tužbu razvidno je da je tužiteljica prvu mjesečnu ratu uplatila 4. kolovoza 2006., a posljednju 3. veljače 2012. te da je ukupno uplaćeno 154.855,07 kn. Iz navedenog je razvidno da je tužiteljica otplatila obveze po spornom ugovoru. Stoga je tužiteljica aktivno legitimirana podnositi zahtjev kako u odnosu na utvrđenje ništetnosti kao jedna od stranaka spornog ugovora, u smislu odredbe čl. 327. st. 1. ZOO, ali je i aktivno legitimirana podnositi kondikcijski zahtjev jer je tuženik sve uplate knjižio na ime i za račun ispunjenja obveza upravo tužiteljice iz spornog ugovora pa svako prigovaranje tuženika da tužiteljica ne bi bila aktivno legitimirana podnositi tužbu je u cijelosti neosnovano.

24. Tužiteljica je tvrdila da je ništetna odredba ugovora o kreditu u čl. II. i III. ugovora te u člancima 5., 7. i 9. Općih uvjeta u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja CHF, a posebno je predlagala utvrditi ništenom i odredbu čl. 9.1. Općih uvjeta u dijelu u kojem je ugovoreno da visina mjesečnih obroka podliježe prilagodbi zbog promjene uvjeta refinanciranja te odredbu čl. III. ugovora u dijelu u kojem su ugovoreni troškovi zaključenja ugovora u protuvrijednosti 763,76 CHF te čl. 8.7. Općih uvjeta u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2% od iznosa preostale glavnice.

24.1. Iz točke II. ugovora proizlazi da su stranke ugovorile obvezu tuženika na isplatu iznosa od 22.585,58 CHF koji uključuje troškove zaključenja ugovora u visini navedenoj u točki III. ugovora, a isplaćuje se trgovcu navedenom u točki I. ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja ugovora.

24.2. U točki III. ugovora stranke su ugovorile rok otplate u trajanju 84 mjeseca, iznos mjesečnog obroka, ukupan iznos svih mjesečnih obroka, troškove zaključenja, godišnju stopu ugovorne kamate, realnu godišnju kamatnu stopu i tarifu. U točki IV. stranke su ugovorile sredstva osiguranja plaćanja.

24.3. U članku 5.1. Općih uvjeta, koji su sastavni dio ugovora, ugovoreno je da se sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećim na dan plaćanja. U preostalim točkama tog članka propisano što se smatra pravodobnom uplatom i na koji način se (kojim redoslijedom) knjiže uplate.

24.4. U članku 7. Općih uvjeta pod nazivom Zašita prava davatelja kredita razrađuju se sredstva osiguranja davatelja te pravo na obračun naknada i opomena.

24.5. U članku 9.1. propisano je da je visina mjesečnih obroka promjenjiva jer podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulacija, kao i u slučaju promjena propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjene godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit. Visina obroka kredita je promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplate kredita T. Korisnik kredita, koji je potrošač, ovlašten je zahtijevati raskid ugovora zbog promijenjenih uvjeta, ako se zbog gore navedenih razloga ukupni troškovi ugovora povise za više od 20%. U preostalim točkama propisuje se ovlaštenje za naplatu interkalarnih kamata te uvođenje obveze plaćanja u zamjenskoj valuti ako valuta jedinica CHF bude zamijenjena zamjenskom valutom.

24.6. Točkom II. ugovora definirana je bitna obveza tuženika na isplatu kredita, a točkom III. kamatna stopa, visina i broj mjesečnih obroka kredita. Iznos kredita (22.585,58), kamatna stopa (7,07 % i godišnja 6,00%) te rok otplate (84) čine glavni predmet ugovora koji ne podliježu testu poštenosti jer je riječ o transparentnim odredbama kojima je definirana glavna obveza tuženika. Ti parametri sami po sebi nisu ništetni jer su bili jasno ugovoreni i tužiteljica je na njih pristala. Međutim, popratni mehanizam (klauzula) kojim je tuženik propisao da se taj fiksni iznos veže uz tečaj CHF na dan plaćanja (čl. 5.1. Općih uvjeta) je podložan preispitivanju i on je ništetan.

25. Naime, sastavni dio spornog ugovora su i odredbe Uvjeta ugovora o kreditu, a koje odredbe je unaprijed formulirao tuženik (trgovac). U smislu članka 81. st 2. ZZP/03 vrijedi zakonska presumpcija da je riječ o odredbama o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku, no tuženik suprotno nije tvrdio niti dokazao. Prema odredbi čl. 142. st. 1. ZOO opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom st. 4. istog članka propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi važe ove posljednje.

26. Imajući u vidu činjenične navode tužbe u kojima tužiteljica ističe nepoštenost odredbe ugovora kojom je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu, utvrđeno je da je odredba točke 5.1. Uvjeta ugovora nepoštena ugovorna odredba iz članka 81. st 1. ZZP/03 koja je stoga sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 utvrđena ništetnom, dok preostale podtočke točke 5., točka 7. i točka 9.2. i 9.3. Uvjeta ugovora nisu ništetne, kao niti točka II. i III. ugovora.

27. U odnosu na utvrđenje ništetnim dijela točke 5. Općih uvjeta (5.1.) kojom je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu, razvidno je iz iskaza tužiteljice da nije bila upozorena na rizik kretanja tečaja CHF.

27.1. Tuženik tijekom postupka niti je tvrdio niti je ičim dokazao (čl. 7. i 219. ZPP) da je tužiteljicu upoznao s rizikom koji je vezan uz valutnu klauzulu u švicarskim francima kao ''valuti utočišta'' niti ugovor sadrži informacije o tom riziku. Naime, navedeno nije razvidno niti iz izjave od 28. rujna 2023. (list 94-96 spisa) jer se ista niti ne odnosi na konkretan ugovorni odnos s tužiteljicom.

27.2. Tužiteljici prilikom sklapanja ugovora nije objašnjen mehanizam promjene tečaja. Time što je tužiteljica znala da ugovara kredit uz valutnu klauzulu i što je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova, ne znači da je taj institut, potrošaču, koji ne raspolaže stručnim znanjem, bio razumljiv na način da bez prethodno predočenih točnih, jasnih, razumljivih kriterija, može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF.

27.3. Tuženik je dužan dokazati da su stranke o spornoj odredbi kojom je njezina obveza vezana uz valutu CHF doista pregovarale, što tuženik tijekom ovog postupka nije niti tvrdio niti je dokazao. Navodi tuženika da su stranke pregovarale o odredbama ugovora i da je tužiteljica mogla pregovarati time što je ista, prema njegovim tvrdnjama, koje je tužiteljica u iskazu osporila, mogla birati između ugovora vezanog uz valutu CHF ili EUR, ne mogu se smatrati mogućnošću pregovara oko konkretnih odredbi spornog ugovora. Ponuda gotovih, unaprijed formuliranih opcija zajma (kredita), odnosno izbor između paketa s CHF ili paketa s EUR ne znači da je potrošač utjecao na sadržaj same odredbe o valutnoj klauzuli niti znači da je potrošač imao mogućnosti mijenjati tekst, uvjete ili mehanizam funkcioniranja same valutne klauzule unutar spornog ugovora. Tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla pregovarati o ograničenju svoje odgovornosti za rizik promjene tečaja što je bit valutne klauzule.

27.4. Predmetnu točku 5.1. uvjeta koja je sastavni dio ugovora pripremio je tuženik. Tužiteljica prije sklapanja ugovora nije mogla pojedinačno pregovarati i utjecati na sadržaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužiteljici nisu jasno objašnjeni razlozi i rizici ugovorene valutne klauzule, niti kriteriji o kojima ovisi kretanje tečaja valute CHF u odnosu na domaću valutu, pa stoga sporna ugovorna odredba (točka 5.1. Uvjeta) nije mogla biti jasna i razumljiva prosječnom potrošaču, pa tako niti tužiteljici. Tužiteljica na sadržaj iste nije mogla utjecati i nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje će za nju nastati tijekom otplate.

27.5. Zbog toga je točka 5.1. Općih uvjeta utvrđena ništetnom u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja CHF, dok članak II. i III. ugovora te točke 5.2., 5.3., 5.4., 7. i 9. nisu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja CHF jer takvu ugovornu odredbu niti ne sadrže.

28. Odredba čl. 9.1. Općih uvjeta ništetna je u dijelu u kojem je ugovoreno da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene uvjeta refinanciranja.

28.1. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci kreditora je lako uočljiva, ali nije dovoljno jasna i razumljiva jer tužiteljici nisu pojašnjeni uvjeti i parametri pod kojima će doći do promjene kamatne stope. Već sama odredba u kojoj je navedeno da visina mjesečnih obroka podliježe prilagodbi zbog "promjene uvjeta refinanciranja" je nerazumljiva jer nije jasno koji su to i uvjeti i kakve promjene na njih utječu.

28.2. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je i u ovom slučaju ovisna isključivo o odluci tuženika bez da su tužiteljici precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Navedeno upućuje da se radi o znatnoj neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je dobrim dijelom izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamatu), što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

28.3. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu ili kao u ovom slučaju ugovora o potrošačkom zajmu, te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredba ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci kreditora jednostrano bez unaprijed formuliranih čvrstih kriterija za promjenu, protivna je načelu savjesnosti i poštenja.

28.4. Predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja je osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem i koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu. Tuženika je kao savjesni gospodarstvenik rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja trebao odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove primjene.

28.5. Umjesto toga vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji mu tako što nalaže, kreditor je tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu (kojom visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene uvjeta refinanciranja) koja je stavlja u neravnopravan položaj i koja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Zbog toga je odredba čl. 9.1. Općih uvjeta nepoštena te ništetna, sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

29. U odnosu na ugovornu odredbu o troškovima zaključenja ugovora o kreditu (čl. III. ugovora u kojem je ugovoreno da isti iznose 763,76 CHF), napominje se da je čl. 59. st.1. točkom 3. ZZP/03 propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

29.1. Točka III. ugovora, niti bilo koja druga odredba ugovora i Općih uvjeta, ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem tih troškova naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora. Ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu samorazumljivi niti je razumno zaključiti da se troškovi obrade kreditnog zahtjeva i odobrenja kredita namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog zajma kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer ti troškovi mogu jedino biti jednaki za sve zajmove neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

29.2. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. st 1. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja troškova koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. st 1. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije odobravanja zajma stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 763,76 CHF, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

29.3. Tuženik tvrdi da je tužiteljicu u cijelosti informirao o svim predviđenim troškovima i da je ona na njih pristala, međutim iz ugovora nije vidljivo koje su to stvarno pružene usluge i u visini kojih stvarnih troškova koji ulaze u sporne troškove. Okolnost da se niti o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer tuženik nije suprotno dokazao, kao i da je za iznos tih troškova umanjen iznos koji je isplaćen na ime kupnje automobila, kako to proizlazi iz ugovora, a obračun visine mjesečnih obroka računat je na cjelokupni iznos, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima da je na nju mogla utjecati.

29.4. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali.

29.5. Okolnost da tuženik nije prezentirao tužiteljici o kakvim se točno stvarnim troškovima radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača pa je ugovorna odredba čl. III. u dijelu u kojem su ugovoreni troškovi zaključenja ugovora u protuvrijednosti iznosa od 763,76 CHF ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 zbog čega je sporna odredba utvrđena ništetnom.

30. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita niti joj je objasnio na što bi se ona odnosila

30.1. Navedena odredba čl. 8.7. Općih uvjeta nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva jer nije sadržavala parametre za određivanje visine. Tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi te o toj naknadi nije mogla pregovarati niti je bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Navedena odredba za tužiteljicu je bila nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

30.2. O toj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, a teret dokaza o protivnom je na tuženiku. Tužiteljica je u iskazu negirala ikakvo pregovaranje o tome pa zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

30.3. Iz teksta same sporne odredbe jasno proizlazi da je riječ o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita čije uvjete određuje tuženik. Tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju, a ti troškovi i usluge, prema stavu ovog suda, koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljicu najkasnije u trenutku sklapanja ugovora stvarno informirao o spornoj odredbi na način na koji bi joj omogućio da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeni financijske posljedice koje za nju iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje joj se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

30.4. Tuženik ne argumentira konkretnu štetu jer nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi naplaćena naknada.

30.5. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

30.6. Stoga je, pozivom na odredbu čl. 87. st. 1. ZPP/03 i odredba čl. 8.7. Općih uvjeta kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 3% od iznosa preostale glavnice ništetna.

31. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer zastara tražbine s osnove ništetnih odredbi počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost tih odredbe. Člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice po toj osnovi.

32. Uzgred se upućuje i na ustaljeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., a koje je izraženo i u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

33. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu“.

34. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. Vještaku je dano u zadatak očitovati se o visini tužbenog zahtjeva, odnosno utvrditi koliko iznose razlike/preplate obveze u kunama koje su nastale radi promjene povećanja tečaja tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, razdoblja od nadalje, do konačne otplate kredita, koliko iznose razlike / preplate obveze u kunama koje su nastale radi promjene/ povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, s time da se razlike / preplate po obje osnove iskažu odvojeno po mjesecima, kao i zbirno, s naznakom datuma plaćanja te izračunati visinu i datum plaćanja tzv. ulazne i izlazne naknade.

34.1. U nalazu i mišljenju vještak je izračunao razliku između anuiteta prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos koja iznosi 938,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti 5.009,75 kn koja prema fiksnom tečaju konverzije (1 EUR=7,53450 kn) iznosi 664,87 eura. Razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na obroke primjenom tečaja na dan početka ugovora iznosi 19.841,23 kn za obroke za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednosti po fiksnom tečaju (1 EUR=7,53450 kn) iznosi 2.633,40 eura. Ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 3.298,27 eura, a pojedine anuitete vještak je prikazao u tabeli na stranici 11 nalaza. Vještak je također iz analitičke financijske kartice utvrdio da su na dan 31. prosinca 2006. naplaćeni troškovi obrade kredita u iznosu od 3.578,38 kn odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR=7,53450 kn) 474,93 eura. Ukupna pak naplaćena naknada štete zbog prijevremenog prestanka ugovora iznosi 114,50 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznosi 732,22 kn, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR=7,53450 kn) 97,18 eura.

34.2. Nalaz i mišljenje vještaka prihvaćen je u cijelosti jer je isti jasan, logičan i sukladan dostavljenoj dokumentaciji, cijeneći pritom da niti stranke na isti nisu imali primjedbi.

35. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

36. Slijedom navedenog, sud je prihvatio deklaratorni i kondemnatorni tužbenog zahtjeva kako je to navedeno u izreci presude stavak I. – VII., a plaćanje zateznih kamata na tražene iznose tražbina tuženiku je naloženo od dana nakon stjecanja svakog preplaćenog iznosa s osnova ništetne valutne klauzule i uslijed promjene kamatne stope odnosno od dana kojeg su naplaćeni troškovi zaključenja ugovora (31.12.2006.) i naknada za prijevremenu otplatu kredita (15.2.2012.) pa do isplate, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, sve u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je tijekom postupka utvrđeno da je postupanje tuženika bilo nepošteno pa je isti nepošteni stjecatelj ovih iznosa.

37. Odluka o stopi zatezne kamate do 31. prosinca 2007. temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na čl. 29. st. 2. ZOO 05 po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na čl. 3. Zakona o izmjena i dopunama Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 78/15, dalje u tekstu: ZIDZOO) po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 156/2022). po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate na čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 155/2023.)po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

38. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP – a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (3.870,38 eura) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023, dalje u tekstu: OT).

39. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT - 100 bodova), zastupanje na ročištima 14.03.2024., 09.03.2026. i 09.06.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT - 100 bodova svako), sastav podnesaka od 08.12.2023. i 06.06.2024., (Tbr. 8. toč. 1. OT - 100 bodova svaki), trošak sastava podneska od 23.12.2024. (Tbr. 8. toč. 4. OT – 25 bodova), vrijednost boda 2,00 eura (Tbr. 54. OT), trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu od 325,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 85,13 eura i presudu svako u iznosu od 158,67 eura, ukupno 1868,80 eura, sukladno čl. 155. ZPP - a.

40. Nije priznat trošak sastava podnesaka od 27.02.2024. i 04.10.2024. jer sastav istih nije bio potreban za vođenje ovog postupka sukladno čl. 155. st. 1. ZPP – a, a osim toga dodatno u odnosu na podnesak od 27.02.2024. ističe da je tužiteljica navode iz tog podneska mogla iznijeti i na ročištu 14.03.2024. u odnosu na koje joj je priznat troška zastupanja. Nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu jer na to ročište tužiteljica nije pristupila.

41. S obzirom na to da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 21. srpnja 2026. do isplate.

42. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

43. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 21. srpnja 2026.

Sutkinja:

Sanja Grgurić Hojski

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA PROTIV PRESUDE:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužiteljici po pun. uz rj. za s.p. na tužbu u iznosu od 85,13 eura i presudu u iznosu od 158,67 eura

- tuženiku po pun.