REPUBLIKA HRVATSKA

P-2764/2019-29

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Snježani Cvitanović kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ČT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima u OD VIŠIĆ & VIŠIĆ d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženice Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave od 08. travnja 2026. zaključene u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ŠT, odvjetničke vježbenika u OD Višić i Višić iz Splita i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika ĆT , kod OD Metelko i Parneri iz Zagreba, te po objavi presude od 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB:23057039320 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ZT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 8.407,61 EUR sa zateznom kamatom po stopi sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po kamatnoj stopi od 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 31.12.2023. po referentnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče na iznos od:

- 0,04 EUR od dana 1.4.2008.g. do isplate,

- 24,26 EUR od dana 1.11.2008.g. do isplate,

- 29,03 EUR od dana 1.1.2009.g. do isplate,

- 30,97 EUR od dana 1.2.2009.g. do isplate,

- 32,93 EUR od dana 1.3.2009.g. do isplate,

- 27,08 EUR od dana 1.4.2009.g. do isplate,

- 27,28 EUR od dana 1.5.2009.g. do isplate,

- 21,18 EUR od dana 1.6.2009.g. do isplate,

- 13,35 EUR od dana 1.7.2009.g. do isplate,

- 16,57 EUR od dana 1.8.2009.g. do isplate,

- 10,22 EUR od dana 25.08.2009.g. do isplate,

- 22,24 EUR od dana 1.9.2009.g. do isplate,

- 16,72 EUR od dana 1.10.2009.g. do isplate,

- 16,18 EUR od dana 1.11.2009.g. do isplate,

- 22,74 EUR od dana 1.12.2009.. do isplate,

- 28,01 EUR od dana 1.1.2010.g. do isplate,

- 34,89 EUR od dana 1.2.2010.g. do isplate,

- 33,23 EUR od dana 1.3.2010.g. do isplate,

- 45,07 EUR od dana 1.4.2010.g. do isplate,

- 42,51 EUR od dana 1.5.2010.g. do isplate,

- 45,32 EUR od dana 1.6.2010.g. do isplate,

- 76,83 EUR od dana 1.7.2010.g. do isplate,

- 69,86 EUR od dana 1.8.2010.g. do isplate,

- 95,51 EUR od dana 1.9.2010.g. do isplate , - 82,79 EUR od dana 1.10.2010 .g. do isplate,

- 69,70 EUR od dana 1.11.2010.g. do isplate,

- 101,52 EUR od dana 1.12.2010.g. do isplate,

- 117,75 EUR od dana 1.1.2011.g. do isplate,

- 105,61 EUR od dana 1.2.2011.g. do isplate,

- 109,35 EUR od dana 1.3.2011.g. do isplate,

- 99,18 EUR od dana 1.4.2011.g. do isplate,

- 100,31 EUR od dana 1.5.2011.g. do isplate,

- 124,84 EUR od dana 1.6.2011.g. do isplate,

- 3,03 EUR od dana 14.6.2011.g. do isplate,

- 118,56 EUR od dana 1.7.2011.g. do isplate,

- 17,04 EUR od dana 14.7.2011.g. do isplate,

- 168,40 EUR od dana 1.8.2011.g. do isplate,

- 163,39 EUR od dana 1.9.2011.g. do isplate,

- 120,85 EUR od dana 1.10.2011.g. do isplate,

- 13,98 EUR od dana 14.10.2011.g. do isplate,

- 129,22 EUR od dana 1.11.2011.g. do isplate,

126,29 EUR od dana 1.12.2011.g. do isplate,

- 134,25 EUR od dana 1.1.2012.g. do isplate,

- 141,94 EUR od dana 1.2.2012.g. do isplate,

- 142,12 EUR od dana 1.3.2012.g. do isplate,

- 137,31 EUR od dana 1.4.2012.g. do isplate,

- 138,89 EUR od dana 1.5.2012.g. do isplate,

- 141,86 EUR od dana 1.6.2012.g. do isplate,

- 139,04 EUR od dana 1.7.2012.g. do isplate,

- 139,25 EUR od dana 1.8.2012.g. do isplate,

- 136,54 EUR od dana 1.9.2012.g. do isplate,

- 131,18 EUR od dana 1.10.2012.g. do isplate,

- 137,35 EUR od dana 1.11.2012.g. do isplate

- 139,12 EUR od dana 1.12.2012.g. do isplate,

- 139,25 EUR od dana 1.1.2013.g. do isplate,

- 130,32 EUR od dana 1.2.2013.g. do isplate,

- 136,07 EUR od dana 1.3.2013.g. do isplate,

- 137,62 EUR od dana 1.4.2013.g. do isplate,

- 134,18 EUR od dana 1.5.2013.g. do isplate,

- 124,49 EUR od dana 1.6.2013.g. do isplate,

- 120,67 EUR od dana 1.7.2013.g. do isplate,

- 124,65 EUR od dana 1.8.2013.g. do isplate,

- 128,72 EUR od dana 1.9.2013.g. do isplate,

- 136,20 EUR od dana 1.10.2013.g. do isplate,

- 132,52 EUR od dana 1.11.2013.g. do isplate,

- 134,55 EUR od dana 1.12.2013.g. do isplate,

- 135,89 EUR od dana 1.1.2014.g. do isplate,

- 119,26 EUR od dana 1.2.2014.g. do isplate,

- 121,22 EUR od dana 1.3.2014.g. do isplate,

- 119,84 EUR od dana 1.4.2014.g. do isplate,

- 117,34 EUR od dana 1.5.2014.g. do isplate,

- 116,10 EUR od dana 1.6.2014.g. do isplate,

- 117,17 EUR od dana 1.7.2014.g. do isplate,

- 120,16 EUR od dana 1.8.2014.g. do isplate , - 123,98 EUR od dana 1.9.2014.g. do isplate,

- 124,61 EUR od dana 1.10.2014.g. do isplate,

- 125,93 EUR od dana 1.11.2014.g. do isplate,

- 128,17 EUR od dana 1.12.2014.g. do isplate,

- 126,87 EUR od dana 1.1.2015.g. do isplate,

- 128,59 EUR od dana 1.2.2015.g. do isplate,

- 128,59 EUR od dana 1.3.2015.g. do isplate,

- 128,59 EUR od dana 1.4.2015.g. do isplate,

- 128,59 EUR od dana 1.5.2015.g. do isplate,

- 128,59 EUR od dana 1.6.2015.g. do isplate,

- 128,59 EUR od dana 1.7.2015.g. do isplate,

- 128,59 EUR od dana 1.8.2015.g. do isplate,

- 128,59 EUR od dana 1.9.2015.g. do isplate.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB:23057039320 naknaditi tužitelju ZT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka od 3.300,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se sa više zatraženim od 625,00 eura ovo traženje tužitelja se odbija kao neosnovano.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 05.06.2019. podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika radi isplate navodeći da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006-103126160/51400607- 5103869751 od 07.03.2008. temeljem kojega ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 135.790,00 CHF uz uvjete naznačene u citiranom ugovoru.

1.1. Tuženik je prije i u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu propustio informirati potrošače pa tako i tužitelja o općem riziku veznom uz svaku valutnu klauzulu o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli veznoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik za euro jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema eura dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, te o tome da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelj je temeljem ugovora ispunio svoju obvezu te je ispatio po ugovoru zbog razlike u tečaju viši iznos od onoga koji je trebao i to za 62.698,69 kn.

1.2. Radi navedenog tužitelj je tužbom preložio sudu donijeti presudu kojom bi tuženika obvezao na isplatu iznosa od 62.698,69 kn sa zateznom kamatom po stopi u skladu sa člankom 29.st.2. ZOO-a počevši od 07.03.2008. do isplate, te mu naknaditi parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.

1.3. Tužitelj podneskom od 18.07.2019. uređuje tužbeni zahtjev na način da sada točkom 1. predlaže sudu donijeti presudu kojom se utvrđuje apsolutno ništetnim odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 8. Ugovora o kreditu a točkom 2. utvrđenje da je apsolutno ništetna odredba o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 7 Ugovora o kreditu, pa da stoga te odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanim te predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan a tužitelja osuditi na plaćanje parničnog troška, ističe prigovor mjesne nenadležnosti, da tužitelj nije potrošak u smislu Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju, prigovor zastare cjelokupnog potraživanja, kao i da mu tužitelj naknadi parnični trošak.

2.1. Naime, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Osim toga, da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 05.02.2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Istog ako tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

2.2. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti! Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

2.3. Tuženik ističe kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Tuženik navodi da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

3. Tužitelj tijekom postupka protivi se navodima tuženiku iz odgovora na tužbu i u svojim podnescima od 01.03.2024. i 27.06.2024. u bitnome navodi kako je prigovor mjesne nadležnosti je neosnovan. U konkretnom slučaju, kao i u većini ostalih, radi se o tipskom ugovoru, po kojem je odredba o mjesnoj nadležnosti unaprijed unesena u ugovor sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz tog ugovora povjeri sudu u mjestu u kojem je sjedište tuženika što je isključivo u njegovu korist. U konkretnom slučaju se nije pojedinačno i posebno pregovaralo o mjesnoj nadležnosti, pa tužitelj kao korisnik kredita nije niti mogao utjecati na tu ugovornu odredbu. Radi se dakle o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna sukladno odredbi članka 3. stavak 1. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993.g. i odredbi članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, radi se o jednostrano određenoj klauzuli koje je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, s obzirom da bi tužitelj prema navedenoj odredbi, iako ima prebivalište na području naslovnog suda, u kojem je uostalom i sklopljen ugovor o kreditu, morao odlaziti na ročišta u Zagreb i unaprijed plaćati veće troškove nego da se ročišta održavaju pred naslovnim sudom, čime je otežano pravo tužitelja da prava iz ugovora ostvari pred sudom.

3.1. Vezano za navode tuženika da je “ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba…” tužitelj ističe da je upravo ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetno. Dakle, Trgovački sud u Zagrebu (P-1041/2012 od 04.07.2013.), Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (Pž-6632/2017 od 14.06.2018.) i Vrhovni sud Republike Hrvatske (Rev2221/2018 od 03.09.2019.) utvrdili su i deklarirali da je: “…OTP banka d.d., u razdoblju od 01.09.2004. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak…” Obzirom da su gore navedeni sudovi utvrdili navedeno, sve je potvrdio i Ustavni sud odlukom U-III-2233/2019 od 10.06.2020. koji jasno navodi da pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava oslobađa niže sudove da na okolnost ništetnih ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača. Dakle, o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača. Svi navodi tuženika o tome da ugovorena klauzula u CHF ne bi bila ništetna u potpunosti su irelevantni s obzirom na ranije navedene stavove svih najviših sudskih instanci Republike Hrvatske. Potrebno je dakle provesti financijsko knjigovodstveno vještačenje bez potrebe izvođenja bilo kakvih personalnih dokaza ili utvrđivanja ništetnosti CHF klauzule kada je ona već kao ništetna utvrđena upravo u kolektivnom sporu. U prilog tome da se utvrđenja iz kolektivnog spora odnose upravo na individualne postupke ide i sljedeći stav Visokog trgovačkog suda iz iste presude pos.br.: Pž-7129/2013 od 13.06.2014.: „Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove…“ Gore navedeno potvrđuje i praksa Europskog suda pa je tako presudom u predmetu ČTD i KT Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C- 307/15 i C-308/15 utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo; Drugo pravilo jest da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju; Treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. S obzirom da je gore navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno, deklaratorno, da su pojedine odredbe ugovora o kreditima koje je tuženik sklapao s potrošačima ništetne, a ništetnost nastupa ex lege, jasno je da tražbina tužitelja već postoji i određena je u točnom iznosu koji je tužitelj naveo, a koji će vještačenjem biti minimalno korigiran. Također, tražbina ČT je dospjela. Svaki pojedinačni iznos dospio je u trenutku kada je tužitelj izvršio uplatu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu br.: 58187/06 od 08.12.2006., a čime je banka stekla određeni iznos novca temeljem osnove koja je od početka ništetna. Nastavno na prigovor zastare, tužitelj ističe da se u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske.: Rev-2245/2017 od 20.03.2018. jasno navodi da: „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241.ZOO/2005 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći….” Tuženik također ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja, te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužitelja. Nema zastare potraživanja za preplaćene iznose, jer je Vrhovni sud RH svojim pravnim shvaćanjem od 30. siječnja 2020. utvrdio da zastara potraživanja na temelju ništetnosti ugovornih odredaba počinje teći tek po utvrđenju ništetnosti, a to znači od dana pravomoćnosti konkretne odluke.

3.2. Tužitelj je podneskom od 20.06.2025. postavio konačni tužbeni zahtjev sukladno izrađenom nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Ante Beusa na koji tužitelj nije imao primjedbi, te je tužitelj tim podneskom u točki I predložio sudu obvezati tuženika na isplatu iznosa od 8.407,61 eura na ime preplaćene glavnice na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini mjesečni nominalno novčano određeni iznos od dospijeća do isplate, kao i da mu naknadi parnični trošak sve u roku od 15 dana.

3.3. Tužitelj podneskom od 19.08.2025. odgovara na prigovore tuženika te navodi kako je sukladno računovodstveno-financijskom nalazu sudskog vještaka Ante Beusa precizirao visinu tražbine, u skladu s načelom dispozitivnosti i procesne ekonomije. Time nije proširio zahtjev već ga precizirao, što je Vrhovni sud RH u više navrata dopustio (vidi npr. odluke Rev 2245/17, Rev 18/2018), slijedom čega je tuženikov prigovor neosnovan. Neosnovan je i prigovor zastare za dio tražbine koji prelazi prvobitno postavljeni iznos. Pravo tužitelja temelji se na ništetnosti ugovornih odredaba, a zastarni rok za restituciju započinje tek pravomoćnošću presude u kolektivnom sporu, a ne danom kada je potrošač samostalno mogao podnijeti tužbu. Vrhovni sud RH u odlukama Rev 3142/2018 i Rev 2245/2017 jasno navodi da pokretanjem kolektivnog spora nastaje prekid zastare, a novi rok počinje teći od pravomoćnosti presude. Nadalje, tuženik neutemeljeno tvrdi da je konverzijom otklonjena pravna osnova za restituciju. Vrhovni sud je u presudi Rev 18/2018 jasno utvrdio da je konverzija provedena na temelju zakonske obveze, ne dobrovoljnim pristankom stranke, te da ne uklanja učinke prethodno sklopljenog ništetnog ugovora. Tuženik neutemeljeno tvrdi da je klauzula o valutnoj klauzuli u CHF bila dopuštena jer se navodno temelji na članku 22. ZOO-a. Međutim, već je pravomoćno presuđeno u kolektivnom sporu (Trgovački sud P-1401/2012, VTS Pž-6632/2017, VSRH Rev- 2221/2018) da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, kao i o jednostranoj promjeni kamatne stope, bile nepoštene i ništetne. Tuženik je temeljem ništetnih odredaba stekao sredstva koja nije bio ovlašten zadržati. Člankom 1111. ZOO-a jasno je propisano da je primatelj dužan vratiti ono što je primio bez pravne osnove, a ako to nije moguće – naknaditi vrijednost postignute koristi. VSRH u presudi Rev 637/2019 nije zauzeo stajalište da konverzija u svakom slučaju isključuje pravo na restituciju, već da je pitanje restitucije stvar okolnosti konkretnog slučaja. U ovom predmetu konverzija nije imala pravni učinak otklanjanja ništetnosti već je provedena pod prisilom propisa, te kao takva ne može derogirati prethodno stečeno pravo tužitelja. S obzirom da je predmetni ugovor sadržavao ništetne odredbe, a njihovi učinci nisu otklonjeni konverzijom, tuženik je temeljem njih stekao sredstva bez valjane osnove. Tužitelj je pravovremeno, dopušteno i precizno oblikovao svoj tužbeni zahtjev temeljem valjanog vještačenja,

4. Tuženik tijekom postupka ustraje u svim svojim istaknutim prigovorima i navodima iz odgovora na tužbu, time da se tuženik protivi i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja držeći kako je tužitelj isti preinačio nakon izvedenog dokaza knjigovodstveno- financijskog vještačenja, osim toga

4.1. U odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještaka, tuženik ističe kako prigovara matematičkom izračun vještaka u odnosu na dio koji se odnosi na izračun razlike u glavnici. Također tuženik se protivi izračunu vještaka koji se odnosi na više plaćene iznose s osnove kamatne stope, obzirom da navedeno uopće nije predmetom ovog tužbenog zahtjeva. odredno, tuženik za dio tužbenog zahtjeva koji prelazi iznos od 62.698,69 kuna ističe prigovor zastare. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za isplatu s osnove tečajnih razlika nastupila bi opet dana 15.06.2023. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2023. godine, čime tužitelj uređenjem tužbenog zahtjeva od 20. lipnja 2025. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove tečajnih razlika . Tuženik ističe prigovor na u odnosu na dio nalaza i mišljenja koji se odnosi na izračun razlike u glavnici. Tuženik ističe da vještak vrši izračun prema tečaju CHF na dan 30. rujna 2015. godine pomnoženim sa tečajem CHF koji je vrijedio sukladno inicijalnom otplatnom planu.

5. Sud je u postupku izveo dokaze pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu broj 2402006-103126160/51400607-5103869751 od 07.03.2008. (Str 2-10.), Izvoda iz zemljišne knjige (str.11,12.), Ugovor o kupoprodaji od 13.02.2008. ( str 13-15.), Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5103869751 ( str 18-20., preostala knjigovodstvena dokumentacija koja prileži spisu, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beusa od 06.04.2025., ( str 347-371.) sa dopunom od 25.01.2026. ( str 422,423.), saslušanje tužitelja ( 417/418).

6. Parnične stranke popisale su parnični trošak.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

8. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan jer ugovorna klauzula iz Ugovora o kreditu od 24.10.2005. kojom je ugovorena nadležnost u mjestu sjedišta Kreditora predstavlja nepoštenu odredbu ugovora.

9. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a posebno odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019, u daljnjem tekstu: ZZP/14), odnosno čl 54. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 19/22, 59/23), koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.). Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Č Editores SA protiv ŠTD i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji o nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim. O odredbi čl. 16. Ugovora, kao odredbe unaprijed formuliranog Ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na njezinu štetu, jer bi i ona, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci bila izvrgnuta dodatnim troškovima i teškoćama. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

9.1. Slijedom toga, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP). Prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016,u daljnjem tekstu: ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbe čl. 46. ZPP o općemjesnoj nadležnosti suda, već odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gr1 - 143/2019 od 11. prosinca 2019.). Tužiteljica ima prebivalište u [adresa], odnosno na području nadležnosti Općinskog suda u Splitu, pa prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

10. Uvidom u zaključeni ugovor o kupoprodaji od 13.02.2008. proizlazi da je tužitelj kupio stan u potkrovlju na [adresa] radi čega je zatražio i dobio stambeni namjenski kredit od tuženika kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je dao u dokaznom postupku. Tužitelj navodi kako mu bankarski službenik nije objasnio pojam valutne klauzule kao ni što to znači promjenjiva kamatna stopa, Ugovor kao i aneks ugovora je potpisao bez da ih je pročitao, bilo mu je važno da dobije kredit a po potpisu aneksa ugovora da mu anuitet kredita bude manji kako bi mogao sačuvati svoju egzistenciju koja mu je radi povećanja anuiteta bila ugrožena, time da o niti jednom bitnom sastojku ugovora nije mogao pregovarati sa tuženikom.

10.1. Ovaj sud ocjenom gornjih dokaza kao i uvidom u Ugovora o kreditu iz kojega proizlazi da je isti odobren radi kupnje nekretnine, pa kako uvidom u izvadak iz zemljišne knjige proizlazi da je tuženik upisao svoje založno hipotekarno pravo na kupljenoj nekretnini, drži kako je tužitelj potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

11. Predmet spora je zahtjev za isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede valutne klauzule u CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao razlike između preostale neotplaćene, konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu, sve 30. rujna 2015.

11.1. Nije sporno da je tužitelj s tuženikom u Ugovor o kreditu broj 2402006- 103126160/51400607-5103869751 od 07.03.2008., kao i Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103869751 od 05.02.2016. Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao i pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare. Ujedno je tuženik postavio zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju i istaknuo prigovor radi prebijanja, sve zbog preplate iz konverzije i iznosa za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica.

11.2.. Naime iz Ugovora o kreditu broj 2402006-103126160/51400607-5103869751 od 07.03.2008. proizlazi da je tužitelj sa tuženikom ugovorio stambeni kredit na temelju kojeg je odobrena isplata 135.790,00 CHF ( čl. 2.) u kunskoj protuvrijednosti u protuvrijednosti kuna na dan isplate, na rok otplate od 360 mjeseci od po 586,48 CHF ( čl. 7.), sa promjenjivom kamatom od 5,050% godišnje ( čl. 8.)

11.3. Iz Aneksa broj 1, Ugovora o kreditu broj 5103869751 od 05.02.2016. proizlazi da je isti sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora kojim je osnovni Ugovor konvertira – promijenjen iz valutne klauzule u CHF u valutu klauzulu u EUR sukladno članku 19a do 19i Zakona o potrošačkom kreditiranju i pisanom prihvatu izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kako to proizlazi iz uvidu u isti Aneks i izračun konverzije na dan 30.09.2015.

12. Uvidom u nalaza i mišljenja sudskog vještaka Ante Beusa od 06.04.2025. proizlazi da:

- Zbog promjene tečaja, odnosno utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku, temeljem predmetnog ugovora o kreditu, više kredita u iznosu 8.407,61EUR-a (ukupan zbroj stupca 9. Tablice 3.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa.

- Zbog promjene kamatne stope, tužitelj kao korisnik kredita platio je tuženiku više kamata u iznosu od 465,50 EUR (ukupan zbroj stupca 10. Tablice 4.), bez utjecaja promjene valutne klauzule.

- Zbog promjene tečaja, odnosno utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita zadužen je kroz konverziju za više kredita u iznosu od 6.085,35 EUR-a.

12.1. Tužitelj je, u promatranom razdoblju od isplate kredita do konverzije kredita, zbog primjene valutne klauzule u CHF, platio ukupno više kredita u iznosu od 8.407,61 EUR- a, kako je to prikazano u Tablici 3 stupcu 9.

12.2. Neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. godine prije konverzije iznosi 118.227,40 CHF, što prema početnom tečaju (1 CHF = 4,6185000 HRK) iznosi 546.033,25 HRK.

- Neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. godine poslije konverzije iznosi 77.552,05 EUR-a, što prema srednjem tečaju za EUR (1 EUR = 7,632078 HRK) iznosi 591.883,29 HRK.

- Razlika glavnice u konverziji na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 45.850,05 HRK, što prema tečaju konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 6.085,35 EUR- a.

12.3. U svom nalazu i mišljenju vještak pojašnjava kako svaka promjena kamatne stope odražava se na promjenu ukupnog anuiteta. Budući da se anuitet sastoji od glavnice i kamate, promjena kamatne stope izravno utječe na iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu, i ukupni iznos anuiteta. Prilikom povećanja kamatne stope, ukupni iznos anuiteta raste tako da se povećava iznos kamate, dok se smanjuje iznos glavnice koja se otplaćuje (usporava se otplata glavnice). Obrnuto, kod smanjenja kamatne stope, smanjuje se iznos kamate, a povećava udio glavnice koja se otplaćuje. Dalje, svaki anuitet se sastoji od kamate, koja predstavlja prihod banke za odobrena sredstva (kredit) ili trošak korisnika kredita za posuđena sredstva, glavnice, koja predstavlja dio kredita koji korisnik vraća banci u tom razdoblju. Glavnica kredita je stvarna obveza korisnika kredita (tužitelja), odnosno iznos koji je primio od banke (tuženika) i koji je obvezan vratiti. Banka obračunava kamate na neotplaćenu glavnicu, stoga je za analizu utjecaja promjene kamatne stope potrebno izračunati kamatu na istu glavnicu s različitim kamatnim stopama. Iskazati razliku dobivenih iznosa kako bi se utvrdio stvarni financijski učinak promjene kamatne stope. Za izračun utjecaja primjene valutne klauzule potrebno je izračunati plaćene iznose anuiteta u HRK o primjenom tečaja plaćanja na konačni otplatni plan, o primjenom početnog tečaja na konačni otplatni plan te iskazati razliku dobivenih iznosa kako bi se utvrdio stvarni financijski učinak primjene valutne klauzule.

13. Odlukama donesenim u korist potrošača, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., odlučeno je o zaštiti kolektivni interesa i prava temeljem čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a ovdje se radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj poziva na ista pravna utvrđenja pa je stoga sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a), Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Stoga tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

14. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema čl. 59. ZZP/03, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ( s primjenom od 01. siječnja 2008.) ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

14.1. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15 . Dakle, što se tiče pravnog pitanja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, za navesti je sljedeće.

- Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno, između ostalog, presuđeno: 1) da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, 2) da se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće. Povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem br. Revt-249/14 od 9.4.2015. odbio revizije stranaka.

- O valutnoj klauzuli se pravomoćno presudilo tek 14.6.2018. (predmet br. Pž-6632/17) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

- Prema čl.502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018). U navedenoj odredbi članka 502.c ZPP riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev zautvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko- pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta. . Osim toga, treba reći da je na temelju odredbe članka 81.stavka 4. ZZP/03, na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o valutnoj klauzuli pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.stavak 1. i članak 82. alineja11. u vezi s člankom 87.stavkom 1. ZZP/07), obzirom da tijekom postupka nije predlagao izvođenje nikakvih dokaza na navedenu okolnosti. 24. Slijedom navedenog, tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

15.2.U presudi Suda Europske unije broj C-26/13 od 30.4.2014. navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4.ZOO propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

15.3. Dakle, obzirom da se tužitelj u tužbi i tijekom postupka pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora odluke nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne.

16. U ovoj pravnoj stvari kako je to ranije utvrđeno zaključen je Aneks ugovora temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, time da ovaj sud drži kako tužitelja kao potrošača pripada pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi u odnosu na razdoblje važenja ugovor o kreditu u CHF do dana provedbe konverzije sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu au vidu razlike pretplate koja je dobivena konverzijom i one koja bi mu pripadala temeljem posljedica ništetnosti ugovora o kreditu u CHF, i to baš u dosuđenim iznosima koje je kao takve izračunao sudski vještak Ante Beus u svom vještvu a kako je to tužitelj i tražio a ovaj sud mu dosudio ovom presudom u točkama I. izreke ove presude.

16.1. Naime, ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e. ZID ZPK/15). Cilj ZID ZPK/15 nije bio otklanjanje posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu (Sporazuma o konverziji) potrošač svojom voljom nije pristao s bankom urediti posljedice ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje ugovori u CHF) na način da bi iste otklonili za razdoblje koje je prethodilo sklapanju Sporazuma o konverziji. To nije bila volja niti banaka, a niti je ZID ZPK/15 to predviđao i propisao, a niti se korisnik kredita dobrovoljnim sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu mogao odreći prava koja mu pripadaju temeljem posljedica nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja Sporazuma o konverziji. Tim Sporazumom samo je redefiniran ugovorni odnos između korisnika kredita i banke pro futuro i retroaktivno, ali time se nije rješavalo pitanje nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. To posebno iz razloga jer odredbe o valutnoj klauzuli ugovora u CHF u vrijeme provedbe konverzije nisu uopće bile utvrđene ništetnima u kolektivnom sporu (tek je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) broj Pž6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda (dalje: TS) u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno između ostalog, da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF, te je u odnosu na navedenu presudu odbijena revizija tuženice presudom ovoga suda broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.). Kod toga treba navesti da je u vrijeme donošenja ZID ZPK/15 i sklapanja Sporazuma o konverziji na snazi bila odluka ovoga suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojom je odbijena revizija tamo tužitelja i na koji način je u to vrijeme egzistirala pravomoćna odluka VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 kojom je preinačena prvostupanjska odluka TS u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.i odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti devizne klauzule u CHF. Tek nakon odluke Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, UIII- 2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. kojom je Ustavni sud RH djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja u kolektivnom sporu te ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. došlo je do donošenja raniej navedenih odluka i konačno tek u rujnu 2019. do jasno izraženog stajališta Vrhovnog suda RH (dalje: VSRH) da je i devizna klauzula u Ugovorima o kreditu u CHF nepoštena i ništetna. Stoga je potpuno jasno da ZID ZPK/15 nije mogao otklanjati posljedice ništetnosti devizne klauzule u CHF jer je ona u vrijeme donošenja tog zakona i posljedično tome u vrijeme sklapanja Sporazuma o konverziji bila pravomoćno utvrđena valjanom. ZID ZPK/15 izvršio je izjednačavanje korisnika kredita u CHF s korisnicima kredita u EUR, ali time je samo djelomično provedena i restitucija koja pripada korisnicima kredita u CHF za razdoblje od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do provedbe konverzije prema ZID ZPK/15, odnosno sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu.

16.2. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

16.3. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

16.4. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2008. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelj koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

16.5. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

16.6.Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 IT protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

16.7. Stoga, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu IT protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

17. Dakle, kako je sudski vještak Ante Beus u svom nalazu i mišljenju, na koji matematički izračun tuženik je imao primjedbi a koje je sudski vještak otklonio u svom odgovoru, utvrdio ukupnu pretplatu temeljem ništetne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu od 8.407,61 eura koja je pretplata iskazana u Tablici 3 stupcu 9 vještva a na temelju kojeg je tužitelj postavio svoj tužbeni zahtjev, a koji je ovaj sud prihvatio u cijelosti i odlučio kao u točki I izreke ove presude.

18. U odnosu na prigovor zastare ističe se da je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a. Kako je taj postupak pokrenut 4. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora 14. lipnja 2018. za tražbinu (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Budući da se u ovom predmetu primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a da je tužba podnesena 20.02.2020. jasno je da zastara nije nastupila jer je tužba podnesena u roku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Osim toga niti konačno postavljeni tužbeni zahtjev nije u zastari jer tužitelj nije promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenog prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju s potonjim uskladio i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

19. Člancima 323. i 324. ZOO-a propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi .

20. S obzirom da je ništetna odredba Ugovora o kreditu glede valutne klauzule, iznose koji je sukladno tim( ništetnim) odredbama naplaćen od tužitelja, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u izreci ove odluke.

20.1. Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl.1115.ZOO. Prema sudskoj praksi (ŽS Split, Gž-923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, upravo onako kako je to tužitelj potražuje u svom tužbenom zahtjevu a sud mu je dosudio iste i odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

20.2. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 , 156/22, 155/23).

21. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. st.1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst) - dalje ZPP i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 ) i Tbr. 7. 8., 9.,10.,36., 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 62/93, 87/93,16/94, 11/96, 91/04, 148/09,142/12 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, 138/23- dalje Tarife).

21.1. Priznati parnični trošak tužitelja sastoji se od sastava tužbe, četiri obrazložena podneska za svaku radnju po 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 25.06.2024., 24.09.2024., od po 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 17.05.2024., 02.09.2025., 11.11.2025., 08.04.2026. za svaku radnju po 100 bodova, za pristup na ročište od 03.02.2026. od 50 bodova, te za ročište objave presude od 21.07.2026. od 50 bodova, što ukupno iznosi 1000 bodova. Prema vrijednosti boda po važećoj Tarifi priznati parnični trošak iznosi 2.000,00 eura koji uvećan za 25% PDV-a od 500,00 eura te pristojbu tužbe po 200,00 eura i trošak vještačenja od 600,00 eura ukupno iznosi 3.300,00 eura za koji iznos valja obvezati tuženika na isplatu u roku od 15 dana, dok se sa više zatraženim od 625,00 eura ovo traženje tužitelja se odbija kao neosnovano.

24.2. Tužitelja na dosuđeni iznos parničnog trošak pripada pravo na zakonske zatezne kamate koje teku od presuđenja do isplate temeljem odredbe članka 29.st.2. ZOO-a u svezi sa člankom 151.st.3. ZPP.

24.3. Radi navedenog valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

U Splitu, 21. srpnja 2026. godine.

S u t k i n j a

Snježana Cvitanović

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude ( članak 348. ZPP-a) . Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP- a o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena ( članak 335. ZPP-a).

DNA:

-pun.tužitelja

-pun. tuženika

- u spis