P Ob-71/2024-31

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu pojedincu Valentini Vedrina Parlov u pravnoj stvari tužitelja ŽH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zvonko Kristović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Zvonko Kristović u Dubrovniku, protiv tužene FH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Nita Svilokos, odvjetnica u Dubrovniku, radi utvrđenja bračne stečevine, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 09. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika u zamjeni tužitelja i tužene, dana 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik 1/2 dijela nekretnine zemljišnoknjižne oznake 37. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-37) Stan na III (trećem) katu desno koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, 2 terase u površini od 54.32 m2, ulaz Ulica grada Vukovara 228C, koji dio je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi k. č. br. [katastarska čestica] STAMBENA ZGRADA [adresa],228A, 228B, 228C, 228D 993 m2, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

II. Dužna je tužena trpjeti da se tužitelj temeljem ove presude uknjiži kao vlasnik 1/2 dijela nekretnine zemljišnoknjižne oznake 37. Suvlasnički dio s neodređenim mjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-37) Stan na III (trećem) katu desno koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, 2 terase u površini od 54.32 m2, ulaz Ulica grada Vukovara 228C, koji dio je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi k. č. br. [katastarska čestica] STAMBENA ZGRADA [adresa],228A, 228B, 228C, 228D 993 m2 zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] uz istovremeno brisanje tuženika kao vlasnika u tom dijelu.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 7.312,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. srpnja 2026. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška postupka u iznosu od 673,12 EUR, kao i sa zahtjevom za zakonsku zateznu kamatu na taj iznos, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovome sudu 19. siječnja 2024. navodi da su parnične stranke sklopile brak 14. listopada 1989. i da je brak razveden presudom Općinskog suda u Dubrovniku P-741/2011 od 19. srpnja 2011., pravomoćnom 10. rujna 2012. Tijekom braka su kupoprodajnim ugovorom od 10. prosinca 2005. od Ž i ZH kupili nekretninu današnje oznake 37. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-37) Stan na III (trećem) katu desno koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, 2 terase u površini od 54.32 m2, ulaz Ulica grada Vukovara 228C, koji dio je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi k. č. br. [katastarska čestica] STAMBENA ZGRADA [adresa],228A, 228B, 228C, 228D 993 m2 zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Nekretnina je kupljenja sredstvima bračnih drugova stečenim radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, čime predstavlja bračnu stečevinu svake od stranaka u ½ dijela. Kako tužena ne želi tužitelju dobrovoljno prenijeti ½ dijela predmetne nekretnine, to tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom se utvrđuje da je tužitelj vlasnik navedene nekretnine u ½ dijela, te da je tužena dužna trpjeti da se tužitelj temeljem presude uknjiži kao vlasnik u ½ dijela uz istovremeno brisanje tužene kao vlasnika u tom dijelu.

1.1. Uz tužbu je priložen zemljišnoknjižni izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ugovor o kupoprodaji stana-nekretnine od 10. prosinca 2005. s potvrdom i presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. broj P-741/2011 od 19. srpnja 2011.

2. Tužena je u odgovoru na tužbu prigovorila mjesnoj nadležnosti ovoga suda i predložila je ustupiti predmet Općinskom sudu u Dubrovniku, gdje obje stranke imaju prebivalište. U odnosu na sadržaj tužbe je učinila nespornim da je brak stranaka bio sklopljen 14. listopada 1989. i da je razveden 19. srpnja 2011., dok je u preostalom dijelu osporila tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da je nekretnina koja je predmet tužbenog zahtjeva kupljena 10. prosinca 2005. isključivo iz sredstava koja je ona osigurala temeljem Ugovora o kreditu broj 9010915792 od 22. prosinca 2005. kod PBZ d.d. na iznos od 162.500,00 EUR, pri čemu da se samo dio kredita i to 81.000,00 EUR odnosi na kupnju stana, dok je preostali dio kredita koristila za otplatu stambenog kredita u iznosu od 44.601,31 EUR i za pomirenje tužiteljevih dugova u iznosu od 63.799,54 EUR. Iznosi da se iz ugovora o kreditu vidi da je ona jedini isključivi kupac i vlasnik stana, a da je tužitelj s trećom osobom solidarni dužnik, a ne kupac. Također, da se tužitelj suglasio s činjenicom da ona kupuje stan u svoje ime i za svoju korist, posebice stoga što je u vrijeme kupnje stana tužiteljeva „firma“ zapala u dugove te nije bio sposoban financijski uzdržavati niti sebe, a kamoli sudjelovati u kupnji stana, čime da je udio u kupoprodaji stana na strani tužitelja nula. U prilog navedenoj tvrdnji iznosi i činjenicu da tužitelj prilikom razvoda braka nije tražio da se utvrdi da bi predmetna nekretnina činila bračnu stečevinu stranaka, kao i da mu je bilo poznato da je ona sklopila ugovor o kupoprodaji toga stana s njihovom zajedničkom kćeri ĆH dana 02. prosinca 2011. Kako stoga tužitelj nije sudjelovao u kupnji stana, tužiteljica predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja na naknadu prouzročenog troška postupka.

2.1. Uz odgovor na tužbu je priložila dopis PBZ d.d. od 07. veljače 2024., ugovor o kreditu od 22. prosinca 2005. s otplatnim planom, rješenje Zemljjišnoknjižnog odjela ovoga suda Z-58393/11 od 02. prosinca 2011., rješenje Općinskog suda u Dubrovniku u predmetu P-61/2024 od 21. veljače 2024. u pravnoj stvari ovdje tužitelja protiv ovdje tužene i NH radi utvrđenja ništavosti s tužbom podnesenom u istom predmetu. Predložila je i da sud na okolnost utvrđenja lošeg poslovanja tužiteljeva obrta naloži tužitelju dostavu GFI o poslovanju obrta [obrt] u razdoblju od 2005. do 2011.

2.2. Očitujući se na navode odgovora na tužbu, tužitelj je u podnesku od 14. studenoga 2024. u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti naveo da je nadležnost isključiva, dok je u preostalom dijelu naveo da je nebitno na koga kredit glasi, jer je nekretnina kupljena u braku sredstvima od rada stranaka. Navodi i da su stranke i nakon formalnog razvoda braka ostale dosta vremena u bračnoj zajednici, te da je upravo radi podmirenja obveza po kreditu, prihod od najma nekretnine u Dubrovniku isplaćivan tuženoj od strane tužitelja i djece kako bi podmirivala te obveze.

3. Primjenom odredbe čl. 56. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine"

53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP) sud je prigovor mjesne nenadležnosti tužene ocijenio neosnovanim. To stoga što se nekretnina koja je predmet tužbenog zahtjeva nalazi na području nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a prema sadržaju navedene odredbe za suđenje u sporovima o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na nekretnini je isključivo mjesno nadležan suda na čijem se području nekretnina nalazi.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u sadržaj isprava priloženih tužbi i odgovoru na tužbu te su zamolbenim putem pri Općinskom sudu u Dubrovniku saslušane stranke i svjedoci RH, TH i LH. Svjedoci IH i HH nisu saslušani jer je tužena od saslušanja istih svjedoka odustala. Nije izveden dokaz financijskim vještačenjem na okolnost utvrđenja činjenice da je kredit isplaćivan iz sredstava tužene po prestanku bračne zajednice, kao i na okolnost da tužitelj nije imao sredstava za plaćanje kredita, niti je sud pribavljao Godišnja financijska izviješća o poslovanju obrta tuženika na okolnost da uslijed lošeg financijskog stanja nije bio sposoban financijski sudjelovati u kupnji nekretnine jer navedeni dokazi, s obzirom na narav prijepornih činjenica, nisu bili potreban za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući sve dokaze zajedno i svaki dokaz posebno, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava suvlasništva u ½ dijela nekretnine i to stana na III (trećem) katu desno koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, 2 terase u površini od 54.32 m2, ulaz Ulica grada Vukovara 228C, koji dio je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi k. č. br. [katastarska čestica] STAMBENA ZGRADA [adresa],228A, 228B, 228C, 228D 993 m2 zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (E-37) te zahtjev za trpljenje upisa prava suvlasništva tužitelja u ½ dijela u zemljišne knjige.

6.1. Između stranaka nije prijeporno da su bile u braku koji je sklopljen 14. listopada 1989. i razveden presudom Općinskog suda u Dubrovniku posl. broj P- 741/2011 od 19. srpnja 2011., pravomoćnom 10. rujna 2012. Pritom je uvidom u navedenu presudu (list 24 spisa) utvrđeno da je brak razveden po sporazumnom zahtjevu stranaka. Nije prijeporno i da je nekretnina koja je predmet tužbenog zahtjeva stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice, koja činjenica dodatno proizlazi iz tužbi priloženog Ugovora o kupoprodaji nekretnine-stana od 10. prosinca 2005. sklopljenog između Ž i ZH kao prodavatelja i FH kao kupca (list 18-20 spisa) za iznos od 81.500,00 EUR. Navedenom ugovoru je priložena i potvrda od 10. siječnja 2006. kojim prodavatelji potvrđuju da je kupac u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu te ga ovlašćuju da se u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik nekretnine.

6.2. Činjeničnu osnovu protivljenja tužbenom zahtjevu tužena temelji na tvrdnji da je nekretnina kupljena kreditom čiji je ona korisnik i obveznik povrata te da se tuženik suglasio s time da ona kupuje nekretninu u svoje ime i za svoj račun. Dodatno tome, tvrdi i da je tuženik u vrijeme kupnje nekretnine bio u financijskim problemima, pa niti nije mogao sudjelovati u kupnji stana. Time je prijeporno da li je utužena nekretnine bračna stečevina stranaka svake u ½ dijela.

7. Prema odredbi čl. 551. st. 2. Obiteljskog zakona (Narodne novine, broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 – dalje ObZ) danom stupanja na snagu toga Zakona ne mijenjaju se prava i dužnosti stečena prema prijašnjim propisima.

8. S obzirom na vrijeme stjecanja predmetne nekretnine (2006.), na pravni odnos stranka glede imovine primjenjuje se Obiteljski zakon („Narodne novine“ broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13 – dalje ObZ) koji u čl. 248. propisuje da je bračna stečevina imovina koji su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Prema čl. 249. ObZ-a bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. Nadalje, prema odredbi čl. 255. ObZ-a, imovinskopravni odnosi se mogu urediti bračnim ugovorom na postojećoj ili budućoj imovini. Bračni ugovor se sklapa u pisanim obliku, a potpisi bračnih drugova moraju biti ovjereni (st. 3.). Dugovi nastali za vrijeme trajanja bračne zajednice ili povezani sa istom predstavljaju također bračnu stečevinu stranaka na koju se primjenjuje zakonska presumpcija o idealnim suvlasničkim dijelovima.

9. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (E-37) utvrđeno je da je nekretnina koja je predmet tužbenog zahtjeva u vrijeme podnošenja tužbe upisana kao vlasništvo tužene u cijelosti. Iz iskaza stranaka slijedi da se stranački navodi o prijenosu stana na zajedničku kćer odnose na razdoblje korone kada je postojala opasnost da ostanu bez stana, no i da je tužena stan ponovno prenijela na sebe.

9.1. Uvidom u ugovor o kreditu broj 9010915792 (list 35-37 spisa) utvrđeno je da je sklopljen 22. prosinca 2005. između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i FH kao korisnika kredita, dakle za vrijeme trajanja bračne zajednice ovdje stranka, te je dalje utvrđeno da su kao solidarni dužnici ugovora naznačeni IH i ŽH. Prema sadržaju ugovora, istim je ovdje tuženici stavljen na raspolaganje iznos od 162.500,00 EUR.

10. Iz iskaza obiju stranaka je utvrđeno da su tijekom trajanja bračne zajednice ostvarivali prihode iz različitih poslovnih aktivnosti (sladoled na Pilama, trampolin u Uvali) te da su tako u sklopu zajednički definiranog poslovnog plana i kraj činjenice da je tužena kao zaposlenica banke dobila takvu mogućnost, podigli predmetni kredit. Navedeno proizlazi iz iskaza tužitelja u dijelu gdje navodi da je tužena kao radnica u banci imala bolje uvjete, ali i iz iskaza tužene gdje navodi da je stekla mogućnost podizanja kredita u banci, a na isti su način i o podignutom kreditu iskazivali svjedok LH, sin stranaka te svjedoci AH, snaha stranaka i RH, zet stranaka, koji su, premda preko posrednih saznanja, iznosili činjenicu da je tužena radila u poslovnici banke i da je stoga ona podigla kredit. Nadalje, tužena je iskazala da je iznos od 81.500,00 EUR korišten za plaćanje kupoprodajne cijene stana, koja činjenice između stranaka niti nije sporna, a da je ostatak novaca korišten za ulaganja u zabavni park u Uvali. Tužena u stranačkim navodima iznosi da tužitelj u vrijeme kupnje stana nije imao financijskih sredstava da bi sudjelovao u kupnji stana, međutim, osim što je navedena činjenica irelevantna s obzirom na ranije utvrđenje o tome da stranke ulaze u kreditnu obvezu s planovima o ulaganju, iz njezina iskaza slijedi i da su tužiteljeve blokade počele 2011., koju činjenicu preciznije iznosi tužitelj iskazujući da je u financijske probleme ušao 2009./2010. kada je započeo s poslovanjem u ugostiteljskom objektu Dvije masline. Sud je povjerovao njegovu iskazu da do tada nije imao dugovanja jer u protivnom niti ne bi mogao biti solidarni dužnik po ugovoru o kreditu. Tužena je nadalje u odgovoru na tužbu iznosila da je stan kupovala u svoje ime i za svoj račun, s čime se tužitelj suglasio, međutim, osim što je tužitelj navedeno osporio, tužena u stranačkim navodima ne upire da bi stranke sklopile bračni ugovor, a niti isto slijedi iz iskaza stranaka. U svom iskazu tužena u tom dijelu dodatno navodi da je „imala sam mogućnost dići kredit u banci“ i da su kredit iskoristili za ulaganja u zabavni park i za kupnju stana. Iz iskaza stranaka i saslušanih svjedoka je utvrđeno da su razlozi razvoda braka do kojeg je došlo 2011. (time da je brak pravomoćno razveden 10. rujna 2012.) imovinsko pravne naravi i vezani uz pokušaj spašavanja imovine stranaka uslijed dugovanja tužitelja te da su stranke nastavile dalje zajedno živjeti u istom kućanstvu kao supružnici sve do 2022. Navedeno potvrđuje i svjedok LH, a kroz posredna saznanja i svjedoci TH i RH, a u prilog navedenom govori i činjenica da su stranke podnijele sporazumni prijedlog za razvod braka, potom članak naziva „Svome smo braku vratili dostojanstvo“ objavljen 20. ožujka 2016., čiju vjerodostojnost tužena nije osporila. Tužitelj je u tom smislu u iskazu iznosio i da je po razvodu braka svu imovinu (obiteljska kuća u [adresa], zemlja u Primorju) prebacio na tuženu te da je nastavio raditi na način da je vozio Uber, iznajmljivao trampoline, da se iznajmljivao stan u [adresa], apartman (list 86-94 spisa), pri čemu i sama tužena u svom iskazu potvrđuje da su, nakon što je tužitelj zapao u dugovanja, na njezin račun uplaćivani iznosi od trampolina i ubera, te da je novac koji joj je „sjedao“ na račun koristila na ulaganje u apartmane, školovanje djece, uređivanje okućnice, podmirivanje tužiteljevih dugovanja. Iskaze svjedoka sud je prihvatio kao vjerodostojne jer su u odlučnim dijelovima sukladni iskazima stranaka i pisanim ispravama u spisu.

10.1. Iz iskaza stranaka nadalje slijedi da su po razvodu braka i suočeni s financijskim problemima uslijed okolnosti na strani tužitelja, ipak uspjeli svojim radom (na strani tužitelja najam trampolina, vožnja ubera) i prihodima stečenim po osnovi rada (najam apartmana, najam od stana u [adresa]) te kroz račun tužene podmirivati rashode kućanstva i uzdržavati djecu, no dugotrajno vrijeme takvoga suživota koje životno jest teško, dovelo je i do prestanka zajednice života nalik bračnoj tijekom 2022. Slijedno iznesenim utvrđenjima ovaj sud zaključuje da je podignuti kredit iz 2005. za koji je tužena korisnik kredita i s obzirom da je podignut tijekom bračne zajednice s namjerom ulaganja i kupnje stana, solidarna obveza obiju stranaka, pri čemu okolnost da je tužena formalni nositelj kredita ne mijenja narav toga duga. Kraj utvrđenja da stranke nisu sklopile bračni ugovor te s obzirom na utvrđenje da je kredit podmirivan kroz trajni nalog s plaće tužene, pri čemu su od vremena tužiteljeve blokade na račun tužene išla primanja stečena radom tužitelja, te tužena niti ne tvrdi da bi kredit bio vraćan sredstvima koje je dobila darom, nasljedstvom ili eventualno prodajnom imovine koju je imala prije sklapanja braka, sud zaključuje da je tužena kredit otplaćivala (za vrijeme formalnog trajanja braka, ali i zajednice života stranaka nalik bračnoj) sredstvima bračne stečevine, čime predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu za koju, vrijedi zakonska presumpcija o stjecanju prava vlasništva u jednakim omjerima odnosno u ½ dijela. Okolnost da tužena vraća kredit i po prestanku bračne zajednice, kako formalne tako i one u kojoj su stranke nastavile živjeti do 2022., može biti osnova za obveznopravni zahtjev tužene prema tužitelju, koji, međutim, ne utječe na stvarnopravni status nekretnine. Stoga je primjenom citiranih odredbi odlučeno kao u izreci.

11. Odluka o trošku postupka donesena je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora od 75.000,00 EUR (list 118 spisa) te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25, dalje OT).

12. Tužitelju je kao potreban za vođenje postupka priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.412,50 EUR (Tbr. 8. t. 1. z vezi s Tbr. 46. Tarife), trošak sastava obrazloženog podneska od 14. studenoga 2024. u iznosu od 1.412,50 EUR (Tbr. 8. t. 1. z vezi s Tbr. 46. Tarife), a podnesaka od 28. siječnja 2025., 19. veljače 2025. 05. svibnja 2025., 03. rujna 2025. u iznosu od po 62,50 EUR (Tbr. 8. t. 4. u vezi s Tbr. 46. Tarife) te trošak pristupa ročištima od 05. veljače 2025., 23. veljače 2026. i 09. lipnja 2026. u iznosu od po 1.412,50 EUR (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 46. Tarife), što čini iznos od 7.312,50 EUR. Na navedeni iznos tužitelju je primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/25, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od dana donošenja presude.

12.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 07. prosinca 2025. jer takav podnesak spisu ne prileži, kao niti trošak sastava podnesaka kojim požuruje postupanje suda nakon upućene zamolnice Općinskom sudu u Dubrovniku (podnesci od 29. listopada 2025. i 25. studenoga 2025.) jer nije dokazao da je iste podneske upućivao Općinskom sudu u Dubrovniku, pri čemu ovaj sud nema utjecaja na redoslijed rješavanja predmeta zamolbenog suda. Tužitelju nadalje nije priznat trošak zabilježbe spora jer je zahtjev za naknadu istog troška trebao postaviti u podnesku dostavljenom zemljišnoknjižnom sudu, kao niti, trošak avionske karte u iznosu od 106,00 EUR za trošak pristupa ročištu od 06. svibnja 2025. Navedeno je ročište, određeno radi izvođenja dokaza saslušanjem stranaka, odgođeno na zahtjev tužene, koji je zahtjev opravdan dostavom liječničke potvrde od 30. travnja 2025., dakle uslijed slučaja koji se njoj dogodio. Uvidom u potvrdu o elektroničkoj karti utvrđeno je da ista ne sadrži naznaku da bi bila nepovratna, niti da je tužitelj nije mogao zamijeniti za drugi datum. Time sud smatra da tužena nije dužna naknaditi ovaj trošak primjenom odredbe čl. 156. st. 1. ZPP-a.

13. Tužitelj je primjenom odredbe čl. 11. st. 1. t. 5. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ 118/18 i 51/23) oslobođen plaćanja sudske pristojbe.

U Zagrebu, 21. srpnja 2026. godine

Sudac

Valentina Vedrina Parlov

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA/

1. tužitelj po pun.

2. tuženiku po pun.