Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-15/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Marini Franulović Ažman, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Leko&partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, pod posl. br. P-98/2022 od 27. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, pod posl. br. P-98/2022 od 27. studenog 2024. uz istovremeni ispravak točke III. izreke na način da umjesto riječi „1% godišnje“ ima ispravno stajati „1% od iznosa kredita“.

2. Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom je presudom utvrđena ništetnost dijela ugovornih odredbi iz čl. 1. i čl. 6.2. Ugovora o kreditu u CHF od 2. kolovoza 2006. kojim je kredit vezan za valutnu klauzulu u CHF, te je po osnovi restitucijskog zahtjeva tužitelju dosuđen iznos od 1.011,57 eur sa zateznom kamatom (točke I. i II. izreke). Usvojen je i zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 11.3. kojom je ugovoreno plaćanje ulazne naknade i čl. 9.2. kojom je ugovoreno plaćanje izlazne naknade, te su po tim osnovama dosuđeni iznosi od 144,59 eur (ulazna naknada) i 260,17 eur (izlazna naknada) sa pripadajućim zateznim kamatama (točke III. do VI. izreke). U točki VIII. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju plati parnični trošak od 1.924,71 eur sa zateznom kamatom.

2. Tuženik žalbom pobija presudu iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. , 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23 ; dalje ZPP) uz prijedloga da se uvaženjem žalbe presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a podredno ukine.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi kako je sud prvog stupnja ostvario apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da odluka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama vezanim za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule i pravnoj argumentaciji tuženika. Ovaj žalbeni navod ne stoji jer pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koji su detaljno obrazloženi, jasni i provjerljivi, pa se utoliko ista može ispitati. Nije ostvarena ni jedna povreda na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Činjenično su stanje i materijalno pravo pravilno utvrđeni i primijenjeni u odnosu na predmet spora koji predstavljaju zahtjevi radi utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli uz restitucijski zahtjev radi isplate po toj osnovi, te zahtjevi radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi uz restitucijske zahtjeve radi povrata neosnovano stečenih iznosa.

7. Među strankama nije sporno da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu od 3. lipnja 2004. kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala na temelju jednostrane odluke tuženika te da je tužitelj kao potrošač otplaćivao anuitete kako ih je tuženik obračunavao. Sporno je jesu li ništetni dijelovi ugovornih odredbi koji se odnose na valutnu klauzulu te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa, kao i zastara utužene tražbine. Valjanost ugovornih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi također su sporne po pitanju njihove transparentnosti i pitanju ispunjavaju li uvjete iz testa poštenja.

8. Imajući u vidu prethodno navedene činjenice, te cijeneći direktan učinak kolektivne tužbe u sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je donesena pravomoćna presuda potvrđena odlukom pod posl.br. Pž-6632/2017, kao i okolnosti ovog slučaja koje je sud ocijenio osnovom isprava u spisu i ocjenom personalnih dokaza (iskaza tužitelja) sud je prvog stupnja usvojio tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Utvrdio je da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu koja je nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u odnosima stranaka. Valutna klauzula ne zadovoljava zahtjev transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti razumljivo sastavljena budući rizik promijene tečaja potrošač mora razumjeti ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već i u pogledu konkretnog dosega i posljedica koje mogu nastupiti u njegovoj imovinskoj sferi čemu u ovom slučaju nije udovoljeno i tužitelj kao potrošač nije bio informiran o navedenim okolnostima.

9. O neinformiranosti tužitelja sud je zaključio cijeneći njegov stranački iskaz, kao i okolnost što tuženik nije dokazao da bi tužitelju pružio potpunu obavijest u pogledu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli budući je istom bila razumljiva obveza plaćanja kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF ali ne i doseg te odredbe, pogotovo ne na način da će rate znatno porasti u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Time tužitelj zbog postupanja tuženika nije raspolagao svim elementima i obavijestima potrebnim za donošenje informirane odluke. Utoliko je sud prvog stupnja odbio sve suprotne tvrdnje tuženika te pozivajući se na odredbe čl. 81., čl. 83 i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine „ br. 96/03 – dalje ZZP/03), odredbe čl. 118. i čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14., 110/15. i 14/19.) sve u svezi s odredbama čl. 4. i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO) usvojio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

10. Nadalje, sud je utvrdio kako pravo na restituciju osnovom ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije prestalo ni zastarom tražbine budući je tužba radi zaštite kolektivnih interesa podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka čime je došlo do prekida zastarijevanja, a presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. pa je individualna tužba tužitelja pravovremeno podnesena 25. srpnja 2022. u okviru općeg zastarnog roka i u smislu odredbe čl. 241. i čl. 225. ZOO. Visina zahtjeva utvrđena je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka te je tužitelju dosuđena razlika od 1.011,57 eur koja je nastala između anuiteta koji su plaćeni i onih koji su obračunati primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita sve prema odredbama čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

11. U odnosu na zahtjeve radi utvrđenja ništetnosti odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi sud je utvrdio kako je tužitelj kao potrošač odredbom čl. 11. 3. Ugovora o kreditu od 3. lipnja 2004. preuzeo obvezu isplate ulazne naknade od 1,0% od iznosa odobrenog kredita što predstavlja iznos od 144,59 eur, dok je odredbom čl. 9.2. Ugovora predviđeno plaćanje naknade radi prijevremene otplate kredita u visini određenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate što predstavlja iznos od 260,17 eur. Nije sporna visina predmetnih naknada, niti da ih je tužitelj platio .

12. Također polazeći od odredbi čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 te primjenjujući odredbu čl. 323. ZOO sud je usvojio i ove deklaratorne zahtjeve radi utvrđenja ništetnosti odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi. Analizirajući isprave u spisu i iskaz tužitelja, sud je prvog stupnja ocijenio kako se radi o nerazumljivim ugovornim odredbama budući tužitelju nisu pojašnjena svrha i namjena, kao ni struktura troškova predmetnih naknada pa je utoliko povrijeđeno načelo transparentnosti koje se ne cijeni na gramatičkoj nego suštinskoj razini radi izvođenja zaključka jesu li potrošaču bile poznate posljedice koje ugovorne odredbe odražavaju na njegovu ekonomsku sferu. Tim kriterijima u ovom slučaju nije udovoljeno. Nadalje, odredbe su nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo budući ju je unaprijed formulirao tuženik na standardiziranom obrascu bez da je tužitelj kao potrošač imao odnosno mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, čime je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jednako kao i kod ugovaranja odredbe o valutnoj klauzuli.

13. Sud je prvog stupnja prihvaćajući pravno stajalište Vrhovnog suda RH (Su- IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) ocijenio kako prigovor zastare tražbine po osnovi predmetnih naknada nije utemeljen jer ista teče tek od pravomoćnosti sudske odluke (ove) o ništetnosti ugovornih odredbi što pak znači kako nije počeo teći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO. Iz svih navedenih razloga usvojio je tužbeni zahtjev radi isplate pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO s kamatom od dana plaćanja jer tuženika nalazi nesavjesnim stjecateljem.

14. Pobijajući zakonitost odluke o ništetnosti valutne klauzule tuženik se poziva na odredbe čl. 22. i 26. ZOO koje dopuštaju ugovaranje novčane obveze vezane za stranu valutu, pa utoliko tvrdi kako su odredbe čl. 1. i čl. 6.2. Ugovora o kreditu na zakonu zasnovane i dopuštene i konačno sve su ove okolnosti bile poznate tužitelju koji je svojom voljom pristao na sklapanje ugovora. Tuženiku valja odgovoriti kako okolnost što je ugovaranje valutne klauzule zakonom bilo dopušteno ne odriče potrošaču pravo da dokazuje i ostvaruje pravo na utvrđenje njezine ništetnosti i isplatu ukoliko su takve ugovorne odredbe bile nepoštene. Tužiteljevo je saznaje o valutnoj klauzuli općenite i načelne naravi o čemu je pravomoćno presuđeno u kolektivnom sporu Potrošač kada je utvrđeno da se radi o netransparentnoj odredbi, pri čemu je tužitelj i na individualnoj razini dokazao i sud prvog stupnja pravilno prihvatio kako između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj bio informiran jer mu tuženik nije pružio potpunu obavijest zbog čega je uslijed tuženikova nesavjesnog ponašanja uzrokovana znatna neravnoteža u pravnom odnosu stranaka.

15. Slijedeći se žalbeni prigovor odnosi na pobijanje pravilnosti ocjene suda kako tražbina radi isplate osnovom nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari. Ni ovi se žalbeni prigovori na prihvaćaju. Utoliko se žalitelj upućuje na obrazloženje prvostupanjskog suda koje je u svemu pravilno i sukladno recentnoj sudskoj praksi i pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

16. Kako je dakle, sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna i da tužitelj ostvaruje restitucijsko pravo na povrat preplaćenih iznosa pod toj osnovi, te je pravilno primijenio materijalno pravo iz prednje citirnaih zakonskih odredbi, žalbu je tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP u njezinim točkama I. i II. izreke potvrditi.

17. U odnosu odnosu na odluku kojom su usvojeni zahtjevi radi utvrđenja ništetnosti ulazne i izlazne naknade tuženik žalbu koncentrira na tvrdnju kako je ugovorna odredba transparentna jer je tužitelj znao za značaj posljedica koje imaju nastupiti preuzimanjem obveze i pristao na preuzimanje obveze, zbog čega smatra kako nije bilo uvjeta utvrditi je ništetnom.

18. Iako je sud prvog stupnja naveo valjane razloge zbog kojih tužitelju kao potrošaču ugovorne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi nisu bile razumljive, valja još tuženiku u pogledu tvrdnje o transparentnosti ugovorne odredbe odgovoriti kako ova okolnost ne isključuje provođenje testa poštenosti sve kako je to izraženo u odluci Vrhovnog suda Rev-240/2024 od 23. listopada 2024. u kojoj je odgovoreno na revizijsko pitanje na način:

„Sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03.“

19. S ovim se stajalištem slaže i ovo žalbeno vijeće, pa je utoliko sud prvog stupnja pravilno utvrdio kako stranke u predugovornoj fazi nisu pregovarale o visini predmetnih naknada, koje su ugovorne odredbe sastavnim dijelom Ugovora pripremljenog na standardiziranom obrascu, a na čiji sastav tužitelj nije mogao utjecati kao slabija ugovorna strana kako je pojasnio u stranačkom iskazu. Time je došlo do znatne neravnoteže u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja i izostanka dobre vjere tuženika. Pravnim stajalištem izraženim u odluci Vrhovnog suda Rev 673/2023- 2 od 13. veljače 2024. (činjenično istovjetna situacija) zaključeno je da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer mu tu mogućnost tuženik nije pružio što jasno proizlazi i iskaza tužitelja, a tuženik dokaze za suprotan zaključak nije predložio, nego i zato jer nije bilo izgledno a time i objektivno moguće utjecati na visinu ulazne i izlazne naknade ukoliko je tužitelj kao potrošač želio ishoditi kredit. Utoliko su bez osnove tvrdnje tuženika da tužitelju sporne ugovorne odredbe ne bi bile nametnute. Naprotiv radi se o ništetnim ugovornim odredbama o čemu je sud izvukao pravilne zaključke kada je usvojio tužbeni zahtjev.

20. Prema tome, kako je sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredbi ZZP i ZOO kada je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi i time pravilno tužitelju priznao pravo na restituciju u visinama naknada koje su podmirene, valjalo je i u ovom dijelu žalbu tuženika sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP odbiti i pobijanu presudu u njezinim točkama III. do VI. potvrditi. Ujedno je u točki III. izreke prvostupanjske presude i primjenom odredbe čl. 342. ZPP ispravljena omaška u pisanju na koju žalitelj pravilno ukazuje budući je ulazna naknada određena u visini od 1% od odobrenog kredita, a ne u visini od 1% godišnje.

21. Zakonita je i odluka o troškovima postupka sadržana u toč. VI. izreke presude jer je pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23). Kako tuženik u žalbi ne iznosi prigovore protiv odluke o trošku, a ovaj sud na pravilnu primjenu materijalnog prava kod odluke o trošku ne pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u tom dijelu, sve sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP.

22. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer u istom nije uspio

U Rijeci, 21. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Brankica Malnar