Posl. br. P-43/2026-14

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja NL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Tei Tončić odvjetnici iz Pule, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupane po pun. Ivi Šućuru odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 14. srpnja 2026. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja osobno te zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 21. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5. Ugovora br. 311137 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao davatelja kredita od dana 05.04.2006. godine koja propisuje iznos naknada, a koja glasi:

„Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade:

5.1. administrativna naknada: 1% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita za refinanciranje

5.2. naknada za izvršenu konverziju: 0,5% (slovima: nulacijelihpetposto) od iznosa stanja glavnice na dan konverzije, te stvarne troškove koje kreditor ima zbog promjene uvjeta financiranja.“

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 1.026,55 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 21.7.2026.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III Odbijaju se, tužiteljica prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka II izreke ove presude sa kamatom na isti kao, te tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tužene glede mjesne nenadležnosti ovoga suda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je dana 05.04.2006. god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj 311137, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.620,00 CHF. Odredba čl. 5.Ugovora br. 311137sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao davatelja kredita od dana 05.04.2006. godine propisuje iznos naknada za odobrenje kredita i to:5.1. administrativna naknada: 1% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita, 5.2. naknada za izvršenu konverziju: 0,5% (slovima: nulacijelihpetposto) od iznosa stanja glavnice na dan konverzije, te stvarne troškove koje kreditor ima zbog promjene uvjeta financiranja. Navedena naknada naplaćena je od strane tuženika sukladno navedenoj odredbi ugovora prilikom puštanja kredita u tečaj. Prije pokretanja ovog postupka, tužiteljica je od tuženika dopisom od 25. studenog 2025. zatražila podatak o točnom iznosu i datumu kada je tužiteljici naplaćen trošak obrade kredita. U predmetnom ugovoru nije definiran pojam troška odnosno naknade koja se naplaćuje prije puštanja kredita niti se pojašnjava kojim konkretnim uslugama ona odgovara odnosno koje vrste usluga i visinu troškova ona pokriva ali tuženik uredno naplaćuje navedene naknade prije stavljanja odobrene novčane svote na raspolaganje tužitelju. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Obzirom da je u konkretnom slučaju ugovor sklopljen na unaprijed sastavljenom obrascu pripremljenom od strane banke (tuženika) temeljem kojeg se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt - 249/14 jasno navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ...».Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. U odnosu na nepošteno i kao takvo ništetno ugovaranje odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, ukazuje na odluku Opć inskog suda u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški posl. broj P-335/2020, potvrđena po Županijskom sudu u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl. broj Gž-91/2022 kojom odlukom je utvrđeno da je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i kao takva ništetna kao i da je tuženik dužan vratiti iznos koji je na temelju ništetne odredbe primio. Zaključno, Sud EU je u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 nedvojbeno utvrdio da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove obrade kredita, i da su takve ugovorne odredbe nepoštene. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Opisana odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva protivna je kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, no da bi imala pravo na povrat potrebno je prethodno utvrditi ništetnost samih odredbi. Slijedom prethodno navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan, te prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, te nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva u smislu članka 187. Zakona o parničnom postupku NN 155/2023.Naime, tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu, temeljem koje je navodno naplaćena administrativna naknada. Međutim, tužitelj u konkretnom slučaju nema pravni interes za podizanje isključivo deklaratorne tužbe, jer bi mu u slučaju osnovanosti zahtjeva bilo znatno jednostavnije i učinkovitije ostvariti pravnu zaštitu kondemnatornom tužbom, kojom bi mogao neposredno tražiti povrat navedenog iznosa za koji tvrdi da je neosnovano naplaćen. Sukladno načelu ekonomičnosti postupka iz članka 10. ZPP-a, Sud je dužan spriječiti vođenje nepotrebnih i neučinkovitih postupaka, osobito kada je očito da bi se eventualna pravna korist tužitelja mogla ostvariti izravnim zahtjevom na činidbu, a ne zasebnim utvrđenjem koje ne proizvodi neposredne pravne učinke te se poziva na sudsku praksu. U konkretnom slučaju tužitelj ne traži utvrđenje da bi neko njegovo subjektivno pravo bilo povrijeđeno ili ugroženo, niti je učinio vjerojatnim da bi tužbenim zahtjevom ostvario određenu pravnu korist, koju bez sudske presude ne bi mogao ostvariti. Kako je postojanje pravnog interesa procesna pretpostavka dopuštenosti suđenja u određenoj pravnoj stvari, a takav pravni interes iz tužbe ne proizlazi, pravilno su nižestupanjski sudovi primjenom odredbe čl. 288. st. 2. u svezi s odredbom čl. 187. ZPP-a odbacili tužbu tužitelja. Tuženik ističe i prigovor zastare. Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Člankom 5. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 5.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,00% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno,

budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. U odnosu na navode tužbe kojima se osporava valjanost odredbe članka 5.2. Ugovora o kreditu, tuženik ističe da je predmetna ugovorna odredba zakonita, određena i u skladu s važećim propisima u trenutku sklapanja ugovora, te kao takva proizvodi pravne učinke. Naime, jasno je ugovoreno da se naknada za izvršenu konverziju obračunava u visini od 0,5% od iznosa preostale glavnice na dan konverzije, što predstavlja objektivno odrediv kriterij, dok se dodatno ugovaraju isključivo stvarni troškovi koje kreditor ima zbog promjene uvjeta financiranja, a koji su po svojoj naravi nužni i neposredno povezani s provedbom konverzije . Suprotno navodima tužbe, predmetna odredba ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu Zakona o zaštiti potrošača niti Direktive 93/13/EEZ, budući da se odnosi na naknadu za stvarno pruženu uslugu i troškove koji nastaju uslijed izmjene ugovornog odnosa, a koji nisu obuhvaćeni redovnom kamatom. Nadalje, riječ je o odredbi koja se odnosi na cijenu usluge (naknadu) u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, koja kao takva ne podliježe ocjeni nepoštenosti, pod uvjetom da je jasno i razumljivo sastavljena, što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Tužitelj je bio upoznat s predmetnom odredbom prilikom sklapanja ugovora te ju je prihvatio potpisom ugovora, slijedom čega ne može naknadno osporavati njezinu valjanost amo zbog činjenice što je ista za njega financijski nepovoljna. Također, valja naglasiti da je konverzija kredita pravno i ekonomski zasebna usluga koja generira dodatne troškove na strani kreditora, pa je ugovaranje predmetne naknade uobičajeno u bankarskoj praksi i utemeljeno na načelu autonomije volje iz članka 2. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Slijedom svega prethodno navedenog tuženik je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 6-16 spisa,33-43 spisa, 246-247 spisa-zapisnika, te iskaza tužiteljice.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženiku temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 6 do 14 spisa prileži Ugovor o kreditu broj: 311137 zaključen 5.4.2006.godine, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 111.620,00 CHF u kunskog protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita.

6. Nije sporna činjenica da tužitelj u ovoj parnici traži i da se utvrdi ništetnom odredba vezano za trošak obrade predmetnog kredita i odredba vezana za naknadu za osiguranje kredita.

7. Nije sporna činjenica da prema podacima u spisu ne proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran, niti to tužena tvrdi. Nije sporna činjenica da je predmetni kredit prema namjeni ugovoren za kupnju stana (članak 2 predmetnog ugovora o kreditu).

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 5. predmetnog ugovora o kreditu doista bilo ugovoreno da se:

„Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade:

5.1. administrativna naknada: 1% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita za refinanciranje

5.2. naknada za izvršenu konverziju: 0,5% (slovima: nulacijelihpetposto) od iznosa stanja glavnice na dan konverzije, te stvarne troškove koje kreditor ima zbog promjene uvjeta financiranja“ završen citat.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu listovi 6 do 14 spisa pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke.

10. Nije nadalje sporna činjenica da je vezano za navedeni sličan činjenični osnov odlučivano, primjerice u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 673/2023-2 od 13.2.2024.godine.

11. Nije sporna činjenica da je predmetni kredit ugovoren na razdoblje od 30 godina.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporna je i mjesna nadležnost ovoga suda. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovorne odredbe glede administrativne naknade od 1%, naknade za izvršenu konverziju 0,5%, te troškova zbog promjene uvjeta financiranja.U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe.

14. Vezano za istaknuti prigovor tužene o ugovorenoj mjesnoj nenadležnosti isti je također bio neosnovan. Naime sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženo je vrlo jasno stajalište (primjerice Gž-2099/15-2 od 3.6.2016. odluka Općinskog suda u Puli ) da odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svoj sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno smanji troškove, a uzimajući u obzir udaljenost od mjesta prebivalište tužitelja do suda čija je nadležnost ugovorena za tužitelja bi to izazivalo visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka zbog čega viši suda zaključuje da u tom smislu nije zaključena valjana prorogacijska klauzula upućujući da se radi o ništetnoj odredbi, zbog čega je viši sud odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, a opisano pravno stajalište prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Na tom stajalištu je i recentna sudska praksa primjerice rješenje Županijskog suda u Zagrebu Gž-3216/19-2 od 17.9.2019.godine. Putovanje tužiteljice u Zagreb izazvalo bi uzimajući u obzir prebivalište tužiteljice visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka. Stoga je valjalo odbiti tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan. Isto tako prema čl. 19.l ZPK-a (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) dalje u tekstu ZPK u stavku 1. propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iz podataka u spisu nesporno proizlazi da je u vrijeme podnošenja tužbe tužiteljica imala prebivalište pred općinskim sudom u [adresa] to je i pozivom na taj članak valjalo prihvatiti mjesnu nadležnost ovoga suda te rješenjem odbiti tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan te utvrditi ništetnom i tu ugovornu odredbu.

14.a Vezano za pravni interes tužiteljice ocjena je ovog suda da tužiteljica ima pravni interes za podnošenja samo deklaratorne tužbe. Naime, čl. 187 Zakona o parničnom postupku, dalje u tekstu ZPP, propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Stavkom 2 propisano je da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravi interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. U konkretnom slučaju pojam pravnog interesa kao procesne pretpostavke za meritorno suđenje može se preklapati s pravnim interesom koji opravdava aktivnu legitimaciju u smislu mjerodavnih materijalno pravnih odredbi ali može biti i uži te ga je potrebno ocijeniti u svakom pojedinom slučaju. Izostanak kondemnatornog zahtjeva za vraćanje stečenog po osnovi ništetnog pravnog posla ne upućuje samo po sebi na zaključak da tužiteljica nema pravni interes samo za deklaratornu zaštitu. Načelo pravnog interesa je odraz načela ekonomičnosti pa se u pravilu stranci ne priznaje pravni interes za angažiranje sudskog mehanizma za slabiju pravnu zaštitu ako može ostvariti jaču pravnu zaštitu ishođenjem ovršne kondemnatorne isprave. Međutim zahtjev za utvrđenje pravnog posla ništetnim tek je prethodno pitanje za ostvarenje zahtjeva za vraćanjem stečenog bez osnove na temelju tog pravnog posla ili pak drugih zahtjeva kao posljedice ništetnosti pravnog posla. Stoga pravni interes za takav deklaratoran zahtjev ne isključuje sama činjenica što pored deklaratornog nije postavljen i kondemnatorni zahtjev ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice odluka Županijskog suda u Puli Gž-359/23-2 od 30.3.2023.godine itd.). Stoga tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem tužbe ovakve vrste.

14.b Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za slično pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate (što međutim nije predmetom ove parnice op.a. ali se isto obrazlaže zbog cjelovitog konteksta vezano za ništetnost) bilo razdoblje od 13.6.2014. uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi . Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž - 3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018- 11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Međutim pitanje ništetnosti valute glavnice vezane za švicarski franak i pitanje ništetnosti odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope nije predmet ove parnice, već je predmet ove parnice ništetnost odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i naknada za izvršenu konverziju, a prethodno je izneseno radi shvaćanja konteksta vezano za nepoštene ugovorne odredbe. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020.godine zauzeto je jasno stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1 ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojoj je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Opisano stajalište prihvaća i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Rijeci Gž - 827/2018-2 od 10.6.2020., presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž-281/2019-2 od 21.5.2020. itd.). Stoga istaknuti prigovor zastare od strane tuženika nije bio osnovan jer se upravo u ovoj parnici utvrđuje ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa je prigovor zastare valjalo odbiti.

15. Nadalje tužena je osporila i navode tužiteljice glede nepoštene poslovne prakse pri čemu nije predložila sa svoje strane nikakve dokaze.

16. Na ročištu od 28.5.2026.godine tužena je navela da nema potrebe saslušavati niti zz tuženika.

17. Vezano za prigovore tužene, u odnosu na predmet ovog spora vezano za ništetnost valja ukazati na zaključke sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice iz presuda Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž - 7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

20. Predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore, a teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene. Naime u samom ugovoru se kao namjena kredita navodi "kupnja stana", a i iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da je dobiven kredit iskoristila upravo u te svrhe. Istina tužiteljica je iskazala da je stan davala u najam isključivo peko ljeta u 2013. i 2014. godini samo 7. i 8. mjesec i to jedino iz razloga da bi mogla platiti kredit, a namjera kupnje stana je bila za život a ne za iznajmljivanje tog stana. Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao životan i objektivan a teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.

21. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 5.4.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužiteljica svoj zahtjev zasniva (što je predmet ovog spora) na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula spornu ugovornu odredbu (i) o jednokratnoj administrativnoj naknadi i o naknadi za konverziju, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornim stranaka, zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, jer njezina je ugovorna obveza bila nejasna i nerazumljiva, nisu joj na transparentan način dane informacije o vrsti troškova, a tuženik nije dokazao da je imao stvarne troškove obrade kredita u tom iznosu odnosno daje imao stvarne troškove vezane za konverziju.

24. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj tog ugovora (što se odnosi i na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja nije predmetom ove parnice, pa tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF što međutim nije predmetom ove parnice ali se na isto ukazuje zbog konteksta), a naročito nije mogla utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe vezano za administrativnu naknadu i naknadu za konverziju, budući se niti o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Naime vezano za to pravno pitanje Vrhovni sud Rh je u revizijskog odluci -presudi broj Rev- 673/2023-2 od 13.2.2024.godine između ostalog izrazio jasno pravno stajalište citira se:

"24. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 25. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP " završen citat.

25. U takvom kontekstu (i) navedena odredba ugovora o kreditu koju je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila a glede koje se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega je (i op.a.) po ocjeni ovog suda (i) ta odredbe nepoštena. Upravo zbog navedenog tužena se kao banka nije pridržavala niti u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala što je bitno naglasiti na transparentan način osnovne i nužne informacije iz kojih bi potrošač mogao dobiti saznanja kakvu i koju vrstu usluge plaća te od čega se sastoji ta usluga, koji je konkretno troškovi čine i zašto baš u tom iznosu. Takvo stajalište izraženo je i u presudama Europskog suda primjerice u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03.09.2020. godine gdje je između ostalog navedeno citira se: " doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to provizija ili početna naknada. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osim toga, potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 03. listopada 2019., Kiss i CIB bank, C-621/17 EU:C:2019:820, t.43",završen citat. U istoj toj presudi zauzeto je nadalje također jasno pravno stajalište citira se: "s obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u predmetu C- 84/19 valja odgovoriti da čl. 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđen ni priroda tih troškova ni usluga koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošač stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev…Kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane i troškova koje na temelju te odredbe terete potrošača s druge strane. Naime, sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora imali ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 03.10.2019., Kiss i CIB bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t.51."., završen citat. Štoviše u istoj odluci jasno je ukazano da potrošačevi nekamatni troškovi kredita koje su na temelju nacionalnog zakonodavstva utvrđeni u najvišem iznosu ipak mogu dovesti do znatnije neravnoteže u smislu sudske prakse Suda iako su određeni u iznosu manjim od te gornje granice ako usluge koje se pružaju u obliku protučinidbe ne proizlaze razumno iz usluga koje se pružaju u okviru sklapanja ili upravljanja ugovorom o kreditu ili ako se iznosi stavljeni na teret potrošača u okviru troškova odobravanja i upravljanja zajmom pokažu očito neproporcionalnim u odnosu na iznos zajma. Stoga sud zaključuje da čl. 3 st. 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma. Stoga sud u navedenoj presudi iznosi pravno jasan zaključak citira se: "članak 5 stavak 2 Direktive 93/13, kako je izmijenjana Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata koje nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljanje na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat. Nadalje u istoj toj presudi zauzeto je također jasno pravno stajalište citira se: "članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivo 2011/83, treba tumačiti na način da ugovorna odredba koje se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat.

26. Sva opisana pravna stajališta prihvaća i ovaj sud. Naime i iz samog iskaza tužiteljice sa ročišta od 14.07.2026. godine čiji iskaz ovaj sud prihvaća jasno je potvrđeno da se radi o predmetnom ugovoru na listu 6-14 spisa, da je banka sačinila ovaj ugovor, da joj je novac iz kredita trebao za kupnju stana i taj novac iz kredita je iskorišten za kupnju stana, da je bila bankarska službenica kad su pregovarale, dvije su bile, da nije mogla mijenjati neke ugovorne odredbe ovog ugovora. Na upit suca da li joj je rečeno vezano za administrativnu naknadu od ga se sastoji, od kojih troškova se sastoji, koliko iznosi odgovorila je da je to bilo krajnje, da ni dan danas ne zna koji su to troškovi, da je bila namijenjena da bi se kredit mogao realizirati s time što ponavlja dan danas ne zna od čega se ti troškovi sastoje. Na upit da li joj je netko objasnio od čega se sastoji, koja je struktura tih troškova, naknade odgovorila je da se ne sjeća se da joj je to objašnjeno. Platila je tu naknadu te je kupila stan. Na upit u vrijeme sklapanja kredita nije bila vlasnica obrta niti tvrtke niti je nekretninu koristila u poslovne svrhe. Na upit pun. tužitelja u kojem periodu je iznajmljivala nekretninu odgovorila je da onda kad baš nije mogla plaćati, da je to 3 godine bilo, samo preko ljeta, turizam, misli da 7 godina od kupnje stana nisu mogli iznajmljivati, misli da je to bila 2013., 2014.g. samo 7. i 8. mjesec da bi mogla platiti kredit. Na upit suca odgovorila je da je namjera kupnje stana bila ta da ona i njezina obitelj imaju gdje živjeti, nikada joj nije bila namjera iznajmljivanje stana te da dan danas žive u tom stanu. Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao objektivan i životan. Naime tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu kao bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, pa se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih strana, ali na štetu tužiteljice kao potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja znači da svi sudionici obveznih odnosa su dužni postupati međusobno obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa a ne jednostrano nametnuti dodatne obveze tužitelj ici. Povratno radi se o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tužene, na čiju formulaciju tužiteljica nije imala niti je mogla imati utjecaj, o istima nije pregovarano, tužiteljici nisu dane nikakve informacije , te ta ugovorna odredba nije sročena jasno i razumljivo jer se ne može izvesti zaključak na što se ista odnosi i zašto je naplaćuje i to upravo u navedenim postocima, dakle radi se o odredbi koja nije transparentna budući tužiteljica nije o istoj ni na koji način valjano informirana već je ista dana kao uvjet za dobivanje kredita , što je suprotno načelu dobre vjere te je uzrokovala i značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelj ice kao potrošača. Povratno tužena nije dokazala da opisane naknade u toj visini odgovaraju stvarno pruženim uslugama ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Puli gž-19/2023-2 od 16.1.2023.godine itd.).

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc , unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava NLI i OLI protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05) , što međutim nije predmetom ove parnice. Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno (i) o navedenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

29. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81. st 1. i 87 ZZP/03 i prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da je ništetna ( bez pravnog učinka) navedena ugovorna odredba iz predmetnog ugovora o kreditu od 5.4.2006.godine, a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.

30. U odnosu na postupovni dio ove tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 14.7.2026.godine na kojem su se stranke na izričit upit suda suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 27.7.2026.godine, ali je isto prezakazano uslijed spriječenosti rješenjem za dan 21.7.2026. godine.

31. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP-a

32. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćnici odvjetnici pa joj je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe (sukladno vrijednosti predmeta spora od 1.500,00 eura) 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženog podneska od 12.5.2026.godine 100 bodova tbr. 8/1, za zastupanje na ročištima od: 28.5.2026. i 14.7.2026.godine po 100 bodova za svako to ročište tbr. 9/1 ili po tom osnovu 400 bodova ili 800,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 200,00 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 1.000,00 eura. Tužiteljici pripada i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u visini koju je platila tj. 26,55 eura (list 16 spisa) što sa iznosom od 1.000,00 eura daje svotu od 1. 026,55 eura koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici, stav II izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 21.7.2026. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav II izreke ove presude.

33. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka II izreke ove presude sa kamatom na isti, stav III izreke ove presude. Isto tako je tužiteljica oslobođena od plaćanja sudske pristojbe za presudu temeljem članka 11 točka 20 ZOSP-a. Nadalje valjalo je sukladno obrazloženom odbiti tuženu prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovan, stav III izreke ove presude.

U Puli, 21. srpnja 2026.

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženoj po pun.