Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: Pr-91/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sutkinji toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OE iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Predragu Kralik, odvjetniku u Bjelovara, protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane, Zagreb, Sarajevska 7, OIB: 66486182714, zastupano po ODO-u u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi isplate razlike plaće, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane dana 2. lipnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Predraga Kralika, odvjetnika u Bjelovaru, te zz. tuženika TE, zamjenice u Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, po objavi 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo obrane da tužitelju OE, na ime razlike plaće isplati bruto iznos od 2.821,19 eura (slovima: dvijetisućeosamstodvadesetjedan euro i devetnaest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 01.07.2011. godine do 31. srpnja 2015. godine iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koje teku na:

- na iznos od

18,03 eura od 15.08.2012. godine

- na iznos od

34,49 eura od 15.09.2012. godine

- na iznos od

11,50 eura od 15.11.2012. godine

- na iznos od

20,66 eura od 15.12.2012. godine

- na iznos od

14,37 eura od 15.02.2013. godine

- na iznos od

67,33 eura od 15.07.2013. godine

- na iznos od

89,32 eura od 15.12.2013. godine

- na iznos od

344,69 eura od 15.03.2014. godine

- na iznos od

516,84 eura od 15.04.2014. godine

- na iznos od

529,05 eura od 15.05.2014. godine

- na iznos od

732,37 eura od 15.06.2014. godine

- na iznos od

24,42 eura od 15.03.2013. godine

- na iznos od

31,20 eura od 15.05.2013. godine

- na iznos od

31,20 eura od 15.07.2013. godine

- na iznos od

58,33 eura od 15.11.2013. godine

- na iznos od

56,97 eura od 15.12.2013. godine

- na iznos od

71,89 eura od 15.03.2014. godine

- na iznos od

46,12 eura od 15.04.2014. godine

- na iznos od

43,75 eura od 15.05.2014. godine

- na iznos od

78,67 eura od 15.06.2014. godine pa sve do isplate

kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.644,30 eura s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu isplate zatezne kamate za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenim iznosima bruto plaće i naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora iz točke I. ove presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlen kod tuženika MORH-a, Hrvatska kopnena vojska sa sjedištem zapovjedništva u Karlovcu, na poslovima djelatne vojne osobe i da je u vremenskom razdoblju od 2011.godine, a i ranije, obavljao službene poslove i zadaće na terenu na način da je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama, a da mu tuženik nije plaćao dodatke na plaću. Stoga je oštećen za neisplaćene dodatke na plaću, kako pobliže navodi u vremenskom razdoblju od 09.studenog 2011.g. do 01.lipnja 2014.g. u bruto iznosu od oko 300,00 kn za svaki mjesec utuženog razdoblja, pa u tužbi potražuje da mu tuženik isplati neutvrđeni bruto iznos zajedno s pripadajućom kamatom i troškovima postupka s pripadajućom kamatom. Nakon izrade Nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka precizira tužbeni zahtjev u podnesku od 04.ožujka 2020. predlaže usvojiti tužbu i potraživanje prema Nalazu i mišljenju vještaka Omega plus d.o.o. za računovodstvene usluge, u ukupnom bruto iznosa od 21.256,27 kn, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos razlike plaće i troškovima parničnog postupka također sa zakonskom zateznom kamatom.

1.1. U ponovljenom postupku tužitelj ostaje kod istog potraživanja, s time da ukupni iznos i pojedine dospjele mjesečne iznose neisplaćene razlike plaće prikazuje u valuti eura, koja je u službenoj upotrebi Republike Hrvatske od 01. siječnja 2023.godine.

2. U podnesku od 06.studenog 2017.godine tuženik se dajući odgovor na tužbu u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Prvenstveno je istaknuo da su se na tužitelja kao djelatnu vojnu osobu u pogledu radnog vremena i isplate plaće te dodataka na plaću u spornom razdoblju primjenjivali podzakonski akti doneseni na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, koji je lex specialis za djelatne vojne osobe (u daljem tekstu ZOSOS). U tom smislu upućuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr 1845/12, Revr-1902/12 i Revr- 1795/12, u kojima je izneseno stajalište da glede pitanja koja uređuju propisi doneseni temeljem ZOSIS-a imaju prednost u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima, opće propise o radu odnosno Kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima. To bi značilo da se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu i Kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima mogu primijeniti samo u pitanjima koja nisu uređena spomenutim zakonom ili propisima donesenim na temelju tog Zakona. Nadalje je naveo da je u predmetnom slučaju potrebno razlikovati dva vremenska razdoblja i to prvo od 01.listopada 2009. do 01.lipnja 2014. kada se primjenjivala Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, kao i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, koji su stupili na snagu 01.listopada 2009.g. Navedenom Odlukom bio je propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske te pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u druge neradne dane, rad u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, dežurstva i stražarsku službu. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće bilo je regulirano pitanje dodataka za dežurstvo i stražarsku službu koju je tužitelj ostvario i koja su isplaćena u navedenom razdoblju. U pitanju drugog razdoblja tuženik ističe da je dana 26.lipnja 2013.g. stupio na snagu novi Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske kojim je propisano da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću. Člankom 139. Stavkom 1 id. Zakona propisano je da su dodaci na plaću oni dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe te za deficitarna zvanja i struke. Dodaci za posebne uvjete vojne službe dijele se na dodatak za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada. Dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnostima djelatne vojne osobe, dok dodatak za otežane uvjete rada ostvaruju osobe raspoređene na dužnosti s otegotnim uvjetima rada. Stavkom 6 istog članka propisano je da ministar obrane Pravilnikom utvrđuje dužnosti s otegotnim uvjetima rada te određuje način utvrđivanja prava na dodatak, iznos dodatka kao i deficitarna zanimanja i struke za koje se utvrđuje pravo na dodatak. Glede radnog vremena tuženik ističe da je člankom 153. Zakona propisano da je služba u Oružanim snagama organizirana na način da se poslovi obavljaju 24 sata na dan dok raspored radnog vremena Odlukom određuje ministar obrane. Također je člankom 155. Zakona izričito propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću propisane Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba. Upravo su temeljem navedenih odredaba Zakona o službi u Oružanim snagama RH doneseni podzakonski propisi kojima je u cijelosti uređeno pitanje radnog vremena, oblika organiziranja rada te prava na dodatke i iznos dodataka na plaću za pojedine oblike rada način i to Odlukom o rasporedu radnog vremena i naprijed navedenim Pravilnikom koji su stupili na snagu 01.lipnja 2014.g. Točkom IV Odluke iz 2014. također je propisano da djelatnoj vojnoj osobi ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruje dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na plaću djelatnih vojnih osoba odnosno dodatke propisane spomenutim Pravilnikom iz 2014.g. Kako su navedeni Pravilnik i Odluka iz 2014. doneseni na temelju Zakona o službi u oružanim snagama RH, to imaju prednost pred propisima o državnim službenicima i namještenicima te općim propisima o radu odnosno Kolektivnim ugovorima sklopljenim u skladu s njima. Tuženik se uz to očituje i u odnosu na naknadu plaću za vrijeme korištenja godišnjeg odmora te u odnosu na Božićnicu, ali tužitelj ne potražuje u tužbi navedene naknade plaće niti iste razlike vještak obračunava. Tuženik uz to iznosi prigovor zastare za sva potraživanja dospjela prije 07.kolovoza 2011.godine, no ni takav prigovor nije od značaja jer navedeni period nije u utuženom razdoblje, koje obuhvaća vrijeme od studenog 2011. do lipnja 2014.godine. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja i potražuje dosudu troška parničnog postupka.

3. Radi utvrđenja činjenica i pravilne ocijene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u zahtjev za mirno rješenje spora na listu 5-6 spisa, u Rješenje MORH-a, OSRH-a, Zapovjedništva za potporu, Središnjice za upravljanje osobljem od 2.12.2010., te u Troškovnik tužitelja. Pored toga pročitao je podnesak tuženika od 10.05.2017. i njegov odgovor na tužbu od 6.11.2017., podnesak tužitelja od 3.10.2017., podnesak tužitelja od 5.12.2017., podnesak tuženika od 28.12.2018. i 22.3.2018., podnesak tuženika od 15.6.2018. i 28.6.2018. s dokumentacijom u privitku, iskaze svjedoka ŽE i EE te tužitelja osobno, podnesak tužitelja od 25.9.2018. s prilozima u privitku, podnesak tuženika od 17.6.2019. s dokumentacijom u privitku, Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Omega plus d.o.o. za računovodstvene usluge od 17.2.2020., podnesak tužitelja od 4.3.2020. kojim precizira tužbeni zahtjev, podnesak tuženika od 6.7.2020. i podnesak tužitelja od 3.9.2020. s prilozima u privitku. U ponovljenom postupku pročitani su još podnesak tužitelja od 13. srpnja 2025. s odlukama iz sudske prakse u privitku i podnesak tužitelja od 19.sijeačnja 2026. kojim precizira tužbeni zahtjev, zatim dopune iskaza svjedoka ŽE i EE, te dopunu iskaza tužitelja svi saslušani na završnom ročištu od 02. lipnja 2026.godine.

4. Temeljem dokaza priloženih u spisu, a napose Rješenja Ministarstva obrane RH, Zapovjedništva za potporu, Središnjice za upravljanje osobljem od 02.12.2010., razvidno je da je tužitelj u periodu od 24.studenog 2010. do 24.studenog 2012. bio raspoređen u ustrojbenu jedinicu Hrvatske kopnene vojske, Gardijske oklopno mehanizirane brigade, 2. Mehanizirana bojna "Pume", 1. Mehanizirana satnija, 1. Mehanizirani vod, 3. Desetina, na dužnost strijelca s ustrojbenim činom vojnika i mjestom službe u Našicama. U id. rješenju također je konstatiran njegov radni staž i isplaćivanje plaće prema osobnom činu razvodnika, uvećane za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, bez dodatka. Za razdoblje kasnije nije pridoneseno eksplicitno rješenje ili odluka o rasporedu, ali je raspored tužitelja bio vidljiv i iz drugih pridonesenih dokaza odnosno evidencija rada i kartica djelatnika koje je financijsko knjigovodstveni vještak koristio prilikom izračuna u nalazu i mišljenju.

5. Pored toga su se tijekom postupka o radnoj angažiranosti tužitelja i njegovom radu na terenu očitovali saslušani svjedoci i tužitelj osobno. Svjedok ŽE, koji nije u rodu ni u zavadnji s tužiteljem, propisno upozoren, iskazao je da je u upitanom razdoblju od studenog 2011. do lipnja 2014. odlazio s tužiteljem na terene u Slunj i Gašince gdje se održavala vojna vježba. Ti tereni su trajali najmanje 10 dana, a često i duže, do tri tjedna te se kako navodi na terenima radilo najmanje 12 sati dnevno, ali i više. Rad na terenu je nastavno navodi, počimao od 6,00 sati ujutro i trajao do 20,00 sati navečer kada bi dolazili u bazu, s time da su ponekad u bazu dolazili i kasnije. U bazi bi pored toga obavljali neke druge zadatke, kao što su čišćenje osobne opreme i naoružanja, te vozila za koje su zaduženi. Vikendom su radili kao u radne dane, a jedino nedjeljom nešto kraće od 6,00 sati ujutro do 14,00 ili 16,00 sati popodne. Potom bi još čistili oružje pa je rad nedjeljom najčešće završavao u 18,00 sati, jer se nedjeljom još vršio tjedni pregled vozila i pregled naoružanja. Na upit svog punom. odgovorio je da se za vrijeme boravka na terenu nije mogla napuštati vojna baza, to je bilo nedopušteno i nemoguće, dok je vođenje dnevnih evidencija i unos podataka o radu na terenu bio nepotpun i netočan. Stoga su vojnici na kraju mjeseca odbijali potpisati takve evidencije, pa se u takvim slučajevima na poleđini evidencije upisivalo da se vojnik ne slaže s upisanim podacima o trajanju rada na terenu. Na daljnji upit daje izričit odgovor da se na terenu nikada nije radilo 8 sati dnevno, već samo duže i dodaje da su tužitelj i ostali djelatnici iz postrojbe pored navedenog rada davali još počasti prilikom ukopa na području od Virovitice do Nove Gradiške, koja obuhvaća Virovitičku i Požeško - srijemsku županiju. Angažiranost davanja počasti odvijala se nakon 16 sati i redovnog radnog vremena, te bi trajala do 18,00 ili 19,00 sati jer se često prilikom jednog odlaska odavala počasti na dva sprovoda. Mjesečno je svaki od vojnika odlazio na davanje počasti od jedan do tri puta. Na upit zz. tuženika, svjedok još navodi da su dobivali slobodni dani i to za rad na terenu, blagdanom, subotom i nedjeljom dan za dan, a inače za 5 radnih dana jedan slobodan dan, nadalje da su se dobiveni dani po mogućnosti iskoristili i da je tužitelj iskoristio one slobodne dane one koje je dobio, s time da je dobivao slobodne dane i po drugim osnovama, kao što su plaćeni dopust te slobodni dani nakon dežurstva i straže. Za straže bi dobivali 3 slobodna dana i 1,6 prekovremena sata. Pri tom svjedok nema saznanja da li je tužitelj u kritičnom periodu koristio i neke slobodne dana iz ranijeg razdoblja tj. one stečene u ranijem razdoblju. Dodaje da se zZa davanje počasti vikendom također dobivao slobodan dan, a sahrane su održavane i tijekom zime u popodnevnim i večernjim satima neovisno o danjem svjetlu.

6. U ponovljenom postupku svjedok ŽE ostao je kod ranijeg iskaza u kojem je, kako je naveo, istinito govorio o njihovom radu na terenu i kojeg je dao po proteku manjeg vremena pa je dakle ustrajao kod tako datih navoda. Ipak, na upit pun. tužitelja o naravi, vrsti i zadacima koji su se obavljali na terenu, svjedok se pobliže očitovao da su tereni uvijek bili intenzivni i da se na njima puno radilo. Nadalje je naveo da je svaki dan rada na terenu bio drugačiji, s time da se takav rad bazirao na vježbama u kojima su se provodile razne taktike i usvajale nove tehnologije postupanja u novim zadanim situacijama. No, o tome se nije mogao detaljnije očitovati jer podliježe poslovnoj vojnoj tajni. Također je dodao da su u svakom slučaju postojala tjedna i dnevna gađanja te da se svakodnevno i kontinuirano radilo već prema zadacima i to u svakom slučaju svaki dan u vremenu dužem od redovnog radnog vremena. Jedino se vikendom znalo raditi kraće, ali i tada ako bi se rad završio u 14,00 sati, poslije je trebalo izvršiti čišćenje oružja i održavanje uniforme te održavanje voznoga parka, pa je svaki radni dan trajao najmanje 12 sati, ako ne i duže. Vezano uz vođenje evidencije radnog vremena svjedok je naveo da su se evidencije dobivale na potpis, te je tvrdio da iste nisu odražavale stvarno vrijeme rada već se upisivalo formalno (redovno) radno vrijeme, a tek je je od 2014.g.-2015.g. određeno upisivanje stvarnog vremena rada.

6.1. Nastavno je dodao da se plaća unatoč tome isplaćivala prema vremenu kako je ono bilo upisano u evidenciji, a u evidenciji je dakle bilo upisano samo formalno redovno radno vrijeme, ne i duže. Nadalje je obrazložio da se upisano vrijeme prijavljivalo radi obračuna plaće, pri čemu nije bilo nužno potpisati ili ne potpisati evidenciju t.j. protiviti se istoj i upisanom vremenu, kao što se to često znalo događati, jer su nadređene osobe govorile da će se postupiti po evidenciji potpisali je vojni djelatnici ili ne. Jedino se dala opaska da se djelatnici mogu protiviti i staviti prigovor na evidenciju, pa je dio djelatnika pisao da se ne slaže s upisanim podacima o vremenu rada. Uz to je odgovorio da se za vrijeme vježbi nisu obavljale straže a ni dežurstva. Također je odgovorio da bi nakon završetka radnoga vremena i obavljenih poslova imali svega „možda 2 sata stanke“, a onda bi trebalo obaviti ostale zadatke već prema mjesečnom i tjednom rasporedu, recimo tipa vršenja nekih zadaća kao što su pretovaranje robe i stavljanja iste u skladište ili prebrojavanja artikala, te se pristupalo večeri, primanju hrane, obavljanju osobne higijene te pripremama robe i oružja za idući dan tj. provodilo se osiguranje tehnike, pri čemu se takvi zadaci nisu mogli pojedinačno i samostalno obaviti već timski, zajedno s drugim djelatnicima u postrojbi već prema zadaći i zaduženjima.

6.2. Dodatno je istaknuo da da vojni djelatnik za vrijeme vježbe nije imao privatnog vremena, osim spavanja, te je neprekidno i kontinuirano morao biti na raspolaganju poslodavcu, a preko vikenda nije mogao odlaziti obitelji. Na poseban upit je li mogao koristiti dnevni odmor za vrijeme rada na terenu svjedok je naveo da je to bilo nemoguće jer su se svi zadaci obavljali kontinuirano po planiranom rasporedu. Odnosno na konkretan upit je li mogao koristiti dnevni odmor jednako kao i kad je organizacija rada uređena radom u tjedno od 8-16 sati, t.j. da li je prilikom rada na terenu bilo moguće koristi dnevni odmor, opetovao da je to bilo nemoguće iz razloga kako je naprijed naveo.

7. I svjedok EE odlazio je s tužitelj kako navodi na terene u Slunj i Gašince, te sukladno potvrđuje da se na terenu radilo od 6,00 sati pa do najmanje 20,00 sati, a nekada i duže. Po njemu je također rad na terenu trajao najmanje 12 sati dnevno, s tome da se na terenu ostajalo najmanje 7 dana pa 8 – 10 dana a najduže 12 - 13 dana. Nakon rada na terenu dobivali bi slobodne dane, i to 3, 4 ili 5 slobodnih dana. Subotom se radilo, kako dalje navodi, jednako kao i radnim danom a nedjeljom kraće do 16 sati, te se pored toga čistilo naoružanje do 18 sati. Nedjeljom bi započeli s radom oko 7 sati, te za vrijeme rada na terenu nisu smjeli napustiti kompleks. Na upit punom. tužitelja sukladno je odgovorio da je tužitelj odlazio na sahrane, mjesečno jedan ili dva puta, od Županje do Miholjca odnosno na području Vukovarsko Srijemske i Virovitičke županije. Kako dalje navodi rad se produžavao u vrijeme sahrana za najmanje 2 sata dnevno, a sahrane su se održavale tijekom radnog tjedna i subotom. Za jednu sahrane se dobivalo 1,6 slobodnih sati, a mjesečno je bio (bar) jedan odlazak na sahranu subotom. Svjedok uz to izrijekom potvrđuje da se na terenu nikada nije radilo 8 sati dnevno, već uvijek duže.

8. U dopuni iskaza svjedok EE je također uputio na već dani iskaz, te načelno istaknuo kako i sada može reći da se na terenu (za vrijeme obuke) uvijek radilo duže i svakodnevno duže od redovnog radnog vremena. Znali su raditi od 5 sati ujutro do 17-18 sati, ali ni tada nije završavao dnevni raspored poslova, već se nakon obavljanja večere, higijene i dr. vršilo čišćenje naoružanja i vojne opreme odnosno vršile su se pripreme za idući dan. Nadalje po sjećanju može načelno reći da je takav rad na terenu trajao najmanje tjedan ili dva tjedna i da su radili do 10-12 sati dnevno. Nekad bi radili od 6 sati ujutro, a kada je bila vježba onda se s radom kretalo i ranije.

8.1. Na pobliži upit pun. tužitelja svjedok se očitovao da se za vrijeme obuke uvježbavala taktika te je bilo trčanja, maskiranja, isprobavanja raznih vrsta oružja i načina djelovanja s oružjem, te je u svakom slučaju radni angažman na terenu bio kontinuiran kroz 24 sata dnevno, u smislu da si stalno morao biti na raspolaganju poslodavcu. Postojalo je jedino vrijeme za odmor, ali nikada duže od 8 sati, već moguće i kraće, recimo se po 5 sati maksimalno dnevno znalo spavati u tom danu. U svakom slučaju, kako dodaje, za vrijeme boravka na terenu nije se imalo ni malo osobnog vremena za nekakve svoje angažmane i želje, pr imjera radi da se ode do obitelji ili obave neke privatne stvari. Na daljnji upit odgovara da se u vrijeme obuke na terenu radilo samo na toj obuci, a ne i druge stvari u smislu straže ili dežurstva , a vezano uz evidencije i da li je u njima bilo upisano stvarno vrijeme rada svjedok je naveo da su dobivali evidencije na uvid. No, kako tvrdi, u istima nije bilo upisano stvarno vrijeme rada pa su prigovarali, ali to nije imalo efekta. Evidencije bi potpisali jer je to zahtijevao nadređeni i prema evidencijama dobivali redovnu plaću, ali ne i dodatke za duži rad na terenu. Ujedno izrijekom iznosi da je na terenu uvijek ostvaren veći broj sati od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

9. Nakon temeljnog iskaza svjedoka tužitelj je potvrdio takve navode svjedoka, izuzev navoda svjedoka UE da je rad na terenu trajao najduže 12 do 13 dana. Naime, precizirao je da je teren najmanje trajao 7 dana, ali je ponekad trajao i 3 tjedna odnosno mjesec dana, npr. prilikom boravka na Pelješcu za vrijeme požara prije 2 godine. No, ne sjeća se da bi u utuženom periodu na terenu bio mjesec dana, već uglavnom po 2 tjedna. Pored toga je tužitelj isticao da je dnevni rad na terenu znao trajati duže od 12 sati dnevno i da bi povratak u bazu za vrijeme vježbe bio i u ponoć, s time da se ponekad na teren iz baze odlazilo u 5 sati ujutro ili bi se čak noćilo na terenu, sve zavisno od danih zadaća. U ponovljenom postupku tužitelj je smatrao da su njegove kolege detaljno iskazale o njegovom radu i nije imao što za dodati, pa je opetovao da ostaje kod veće ranije datog iskaza. Izuzetno je naglasio da se na terenu kontinuirano svakodnevno radilo po planovima i zadaćama kroz cijeli dan, a što je značilo da si išao odrađivati zadatak ako te je nadređeni probudio za vrijeme uzbune i u 4 sata. U svakom slučaju nije postojalo neko osobno vrijeme u kojem si mogao obavljati svoje privatne stvari, a takav rad na terenu je ponekad znao trajati i tri tjedna, iako je dakle većinom trajao od 10 do najduže 20 dana.

10. Obzirom se tuženik protivio tužbi i osporavao potraživanje tužitelja iz tužbenog zahtjeva, na prijedlog tužitelja radi a utvrđenja opravdanosti i visine potraživanja bilo je potrebno provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Isto je provedeno po stalnom sudskom vještaku Omega plus d.o.o. Karlovac d.o.o. za računovodstvene usluge, koji vješat je u nalazu utvrdio postojanje razlike plaće u određenoj visini zatraženih isplata u predmetu postupka glede razlike plaće zbog rada na terenu dužeg od redovnog radnog vremena i neisplate pripadajućih dodataka za takav rad. To je dokumentirao izračunom u nalazu, s time da u Nalazu i mišljenju od 17.siječnja 2020.g. vještak najprije dao pregled zadataka i konstatirao da je u spis dostavljena sva potrebna dokumentacija o radnoj angažiranosti tužitelja . U nastavku je obrazložio na koji način je izvršio obračun.

11. Potom u Nalazu i mišljenju od 17.siječnja 2020.godine vještak daje pregled izračuna predložene razlike plaće za utuženo razdoblje od 09.studenog 2011. do 1.lipnja 2014. već prema zadacima određenim u rješenju o vještačenju. U mišljenju na kraju nalaza spominje razdoblje od 22.rujna 2011. do 01.lipnja 2014. obzirom je evidentno uzimao podatke i iz tih početnih mjeseci, te na kraju u rekapitulaciji izračunatih razlika prikazuje izvršeni obračun razlike plaće kroz pojedine mjesec u utuženom razdoblju od studenog 2011.godine do 1. lipnja 2014.godine.

12. Vještak obrazlaže da je u izračunu razlike plaće za prekovremeni rad primijenio slijedeće propise; Zakon o službi u oružanim snagama RH, NN 33/02, 8/02 odnosno 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09, Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09, 118/12, koja je bila na snazi do 30.5.2014 i onu iz NN 66/14-84/15 na snazi od 1.6.2014., te Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 50/08 -55/13, koji je bio na snazi od 7.8.2011. do 30.5.2014., te id. Pravilnik NN 33/14-05/17 koji je na snazi od 1.6.2014. nadalje.

13. Vezano uz obračun slobodnih dana vještak iznosi da je slobodne dane evidentirao iz podataka u evidencijama rada, te uvažio preraspodijeljeno radno vrijeme, odnosno imao u vidu rad i slobodne dane ostvarene radom na straži i dežurstvu, s time da je nakon utvrđenja slobodnih dana ostvarenih osnovom straže i dežurstva preračunao ostale slobodne dane koje je tužitelj ostvario s osnove prekovremenog rada.

14. Potonje podatke prikazuje u Tablici 1 i konstatira da je tužitelj u utuženom razdoblju bio na straži 151 dan, na dežurstvu 0 dana, te na osnovu straže ostvario pravo na 65 slobodnih dana t.j. po 3 slobodna dana za svakih 7 dana straže. Po osnovi dežurstva nije ostvario pravo na slobodne dane, pa navodi da je istovremeno u cijelom utuženom razdoblju iskoristio ukupno 87 slobodnih dana i 58 PRV. Da bi izračunao koliko se od slobodnih dana odnosi na iskorištene slobodne dane za vrijeme prekovremenog rada vrši izračun na način da od ukupno 145 iskorištenih slobodnih dana (87 kao SD i 58 kao PRV) oduzima 65 dana koji su ostvareni po osnovi straže i dolazi do podatka da je tužitelj za prekovremeni rad iskoristio 80 slobodnih dana. Slobodne dane označene kao Pd ne uključuje u ovakav obračun slobodnih dana. No, obzirom tuženik nije dostavio Naloge za prekovremeni rad i Odobrenja za korištenje slobodnih dana u utuženom razdoblju, ostaje kod izračuna danog u Tablici 1 i podatka o 80 iskorištenih slobodnih dana.

15. U nastavku navodi da obračun prekovremenih sati vrši prema mjesečnim evidencijama koje je tužitelj priložio u spisu, uzimajući u obzir evidentirane prekovremene sate rada kao i sate prisustvovanja na sahranama poginulih hrvatskih branitelja.

16. Napominje da su u evidenciji rada i u „raščlambi radnog vremena“ koju je izradio tuženik, evidentirani prekovremeni sati rada;

- na terenu,

- sati za koje vještak pretpostavlja da su ostvareni za odlaske na sahrane, te

- ostali prekovremeni sati ostvareni uglavnom nakon obavljenog zadnjeg dana straže.

17. Pri tom u točki 2.2. vještva pobliže prikazuje način na koji je obračunavao prekovremeni rad kod odlazaka na sahrane i u Tablici 2 daje pregled ostalih prekovremenih (vezano uz sahrane i ostale sate). Ovako izračunate ostale prekovremene sate pribraja prekovremenim satima, te ukupno evidentirane sate prekovremenog rada prikazuje po mjesecima u Tablici 3.

18. Pored prekovremenih sati po evidencijama rada i rješenju suda obračunava prekovremeni rad prema iskazima tužitelja i svjedoka na način da obračunava rad na terenu redovnim radnim danom od 6,00 do 20,00 sati (t.j. 6 sati prekovremeno), subotama također od 6,00 do 20,00 sati (14 sati prekovremeno), a nedjeljama od 6,00 do 18,00 sati (12 sati prekovremeno), odnosno do naznačenog početka / završetka radnog vremena prema evidencijama rada tuženika (ukoliko se radilo više od traženog trajanja prema tužitelju).

19. Kod izračuna rada na terenu prilikom odavanja počasti na sahranama uvažava da je tužitelj imao dvije sahrane svakog mjeseca u utuženom razdoblju po 2 sata prekovremeno, t.j. ukupno 4 sata, te ostale prekovremene sate iskazane u evidencijama rada i prikazane u „raščlambi radnog vremena“.

20. Na ovakav način utvrđuje da je tužitelj ostvario ukupno 658,5 prekovremenih sati, što mu daje pravo na 131,7 slobodnih dana (658,5*1,6/8). Ukoliko uzima u obzir izračun iskorištenih slobodnih dana na bazi 80 slobodnih dana, dolazi do utvrđenja da je ove slobodne dane ostvario za 400 sati prekovremenog rada, što odgovara vremenu od početka utuženog razdoblja i 27 sati u veljači 2014.godine. Nasuprot tome, nalazi da za 258,5 prekovremenih sati nije iskoristio 51,7 slobodnih dana u periodu preostalih 43 prekovremena sata u veljači 2014.godine pa do kraja utuženog razdoblja.

21. Potom u jednoj varijanti primjenjuje izračun kao da slobodni dani nisu iskorišteni, a u drugoj kao da su slobodni dani iskorišteni, u kojem slučaju tužitelj ostvaruje pravo samo na razliku plaće za dodatke ostvarene za vrstu rada. Ukupne prekovremene sate uvećava koeficijentom 1,5 te kao takve priprema za izračun.

22. U Mišljenju najzad rezimira da su za provođenje vještačenja korišteni podaci iz Kartice djelatnika i Evidencije rada iz spisa, te prekovremene sate obračunava po zahtjevu iz rješenja za vještačenje;

- radnim danom od 6,00 do 20,00 sati (6 sati prekovremeno), subotama od 6,00 do 20,00 sati (14 sati prekovremeno), nedjeljama od 6,00 do 18,00 sati (12 sati prekovremeno), odnosno do naznačenog početka / završetka radnog vremena prema evidencijama rada tuženika (ukoliko se radilo više od traženog trajanja prema tužitelju),

- za rad na terenu prilikom odavanja počasti na sahranama kao da je tužitelj imao dvije sahrane svakog mjeseca u utuženom razdoblju po 2 sata prekovremeno,

- također u ostale prekovremene sate uračunava ostale prekovremene sate iskazane u evidencijama rada i „raščlambi radnog vremena“.

Slobodne dane za prekovremeni rad obračunava na način da od ukupno iskorištenih slobodnih dana oduzima dakle one koji su ostvareni za stražu (prema točki VII Odluke), kako je detaljno opisano u točki 2.1. vještva.

23. Slijedom toga, vještak najzad utvrđuje da je tužitelj od početka utuženog razdoblja do 01.lipnja 2014. ostvario razliku bruto plaće za prekovremeni rad u ukupnom iznosu od 40.588,36 kn, ukoliko se uzme u obzir da tužitelj nije iskoristio slobodne dane. U drugoj varijanti ukoliko se uzme u obzir da je slobodne dane djelomično iskoristio nalazi da tužitelj ostvaruje razliku plaće za prekovremeni rad u ukupnom iznosu od 17.921,99 kn.

24. Vještak posebno obračunava dodatke za sate aktivnog dežurstva prema točki VI Odluke u svezi članka 17b Pravilnika, te navodi da se sati aktivnog dežurstva računaju prema točki V i VI Odluke za sate provedene na službi za vrijeme obveznog 24-satnog ili višednevnog boravka na radnom mjestu zbog potreba službe, a nakon redovnog rada tijekom dana. Visinu naknade utvrđuje prema čl. 17.b Pravilnika i to u visini vrijednost sata izračunatog primjenom koeficijenta 0,019 (za vojnike t.j. skupinu kojoj pripada tužitelj) od osnovice za obračun plaće do 01.rujna 2012., a nakon toga primjenom koeficijenta 0,010 od osnovice za obračun plaće. Prema Odluci o visini osnovice, NN 40/09, osnovica iznosi 5.108,84 kn, što daje vrijednost sata u iznosu od 9,71 kn do 01.rujna 2012. i 5,11 kn nakon 01.rujna 2012.

25. Sate rada na aktivnom dežurstvu računa sukladno podacima o trajanju radnog vremena prema prijedlogu tužitelja. Za dane provedene na terenu redovnim radnim danom obračunava 10 sati aktivnog dežurstva (provedeno na radu 14 sati i preostaje 10 sati), osim za travanj 2014. koji još dodatno umanjuje za 3,5 sati noćnog rada, a za svibanj 2014. dodatno umanjuje za 2 sata noćnog rada. Za dane provedene na terenu subotom obračunava 10 sati aktivnog dežurstva (provedeno na radu 14 sati i preostaje 10 sati). Za dane provedene na terenu nedjeljom obračunava 12 sati aktivnog dežurstva (provedeno na radu 12 sati i preostaje 12 sati), osim u lipnju 2013. za koji obračunava 10 sati aktivnog dežurstva, jer je obračunato 14 sati prekovremenog rada. Za dane provedene na terenu blagdanom obračunava 16 sati aktivnog dežurstva (provedeno na radu 8 sati i preostaje 16 sati). Ovako obračunate sate na razini mjeseca umanjuje za obračunate sate angažiranosti na sahranama poginulih hrvatskih branitelja, pa nalazi da je tužitelj na ime dodataka za aktivno dežurstvo ostvario ukupni iznos od 3.334,28 kn, odnosno po mjesecima kako već prikazuje u Tablici 6 vještva.

26. Nakon ovako provedenih dokaza prema izračunu vještaka, svakako proizlazi da je tužitelj opravdano podnio tužbu za isplatu predmetne razlike plaće zbog neplaćenog prekovremenog rada i dodataka na plaću za takav rad, jer dakle i po evidencijama rada koje je tuženik vodio o radu tužitelja, kao i iskazima tužitelja i svjedoka proizlazi da je tužitelj ostvario prekovremene sate za koje mu tuženik nije isplatio odgovarajuću naknadu na koju je imao pravo za tako obavljeni rad, niti mu je omogućio korištenje svih slobodnih dana koje je ostvario za tako obavljeni rad. Po iskazima tužitelja i svjedoka sukladno proizlazi da je tužitelj na terenu radio u vremenu dužem od redovnog radnog vremena, a što dakle dijelom potvrđuju i službene evidencije tuženika. Također da u evidencijama nije bilo upisano stvarno vrijeme rada već kraće, pa su vojnici na kraju mjeseca odbijali potpisati takve evidencije, kako navodi svjedok ŽE, u kojem slučaju se na poleđini evidencije upisivalo da se vojnik ne slaže s upisanim podacima o trajanju rada na terenu. Kako se radi o stvarnom vremenu rada opravdanim se utvrđuje prihvatiti izračun razlike plaće prema iskazima tužitelja i svjedoka. To unatoč prigovorima tuženika i tim više što je tuženik prema odredbama Zakona o radu bio dužan voditi službene evidencije o stvarnom radu svojih zaposlenika, pa propust takvog postupanja ne može ići na štetu tužitelja već na štetu tuženika. Pri tom se u pitanju iskazanih manjih razlika glede stvarnog vremena rada tužitelja i svjedoka, napose za rad vikendom, ista okolnost ne uzima kao anulizirajuća koja bi eventualno zahtijevala bilo dopunu nalaza vještaka ili potrebu odbacivanja ovakvog personalnog dokaza, jer su svjedoci i tužitelj u pravilu sukladno iskazali o prosječno dužem i stvarnom vremenu rada tužitelja na terenu. Prihvatljivo je onda da je vještak uračunao takvo vrijeme rada na terenu, tim više što su tužitelj i svjedoci istaknuli da se ponekad radilo duže od vremena kojeg su naveli kao uobičajeno vrijeme rada na terenu, te tim više što je vještak prilikom izračuna prekovremenih sati vršio uvid u službene evidencije i uzimao podatke o radu tužitelja na terenu.

27. Nakon nalaza vještaka tužitelj je u podnesku od 04.ožujka 2020. precizirao tužbeni zahtjev u kunama, a potom u podnesku od 19.siječnja 2026 u eur- ima, sukladno izračunu iz druge varijante nalaza vještaka koja dakle uvažava stvarni rad na terenu, uz umanjenje za iskorištene slobodne dane. Naime, u odnosu na glavno potraživanje svakako se utvrđuje da je tužitelj ne samo na temelju djelomično zabilježenih podataka, nego i po iskazima saslušanih svjedoka i tužitelja ostvario veći broj prekovremenih sati za koje mu tuženik nije isplatio odgovarajuću naknadu, niti omogućio korištenje svih slobodnih sati u dovoljnom broju za rad koji je ostvario. Po iskazima tužitelja i svjedoka svakako je razvidno da je tužitelj na terenu radio u vremenu dužem od redovnog radnog vremena, a kako u službenim evidencijama nije precizno upisivano stvarno vrijeme rada tužitelja na terenu i njegov stvarni rad u svim obavljenim poslovima, opravdanim se utvrđuje prihvatiti izračun predmetne razlike plaće prema varijanti nalaza koja dakle uvažava stvarno vrijeme rada na terenu i uključuje u izračun sve iskorištene slobodne dane za koje nije dokazano korištenje po nekoj drugoj osnovi, izvan one navedene od strane vještaka. To u pogledu neupisanog stvarnog vremena rada, unatoč prigovorima tuženika a imajući u vidu da je tuženik prema odredbama Zakona o radu bio dužan voditi službene evidencije o stvarnom radu svojih zaposlenika, pa propust zbog takvog postupanja u ovom slučaju ne može ići na štetu tužitelja, već tuženika.

28. Odnosno, imajući u vidu iskaze svjedoka i tužitelja, kao i izračun iz nalaza vještaka, a potom i iskazano u dopunjenim iskazima stranke i svjedoka, nalazi se opravdanim i sada u ponovljenom postupku prihvatiti kao ispravnu varijantu izračuna koja umanjuje izračunatu naknadu za iskorištene slobodne dane, jer se dakle prema svim provedenim dokazima utvrđuje kao ranije da upravo ista varijanta odražava stvarni rad tužitelja na terenu. Nasuprot tome utvrđuje se da evidencije tuženika nisu odražavale i ne odražavaju stvarni rad tužitelja na terenu, obzirom je jasno da su nepotpuno i neprecizno vođene. To je pobliže potvrđeno imajući u vidu opravdane prigovore tužitelja napose u podnesku od 13. srpnja 2025., list 493-498 spisa, kao i sukladne iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja koji su osobno iskazali kakvo je stvarno vrijeme rada bilo na terenu. Napose je dakle u podnesku tužitelja izneseno o kakvim se odstupanjima i nevjerodostojno zabilježenim podacima radilo u službenim evidencijama tuženika, a tako nešto indirektno je potvrđeno iznošenjem kontinuiranih i konkretnih prigovora od strane tužitelja i svjedoka prilikom potpisivanja evidencija o radu. Evidentno je da su prigovore upisivali i drugi djelatnici koji su u kritičnom vremenu radili zajedno s tužiteljem, ali je evidentno i da se isti prigovori nisu uvažavali. Uostalom, prilikom vođenja mnogih istovrsnih postupaka kod ovog suda, koji je a propo nadležan za sve vojne djelatnike Hrvatske kopnene vojske u Republici Hrvatskoj, neizostavno se utvrđivalo da su vojni djelatnici na terenu radili u vremenu dužem od redovnog radnog vremena t.j. da su radili prekovremeno, i to ne samo radnim danima u tjednu nego i u dane vikenda. Odnosno, u istovrsnim predmetima gotovo se bez izuzetka utvrđivalo da u službenim evidencijama tuženika nije bio uredno upisan sav stvarni rad djelatnika u statusu kao tužitelj koji su obavljali rad na terenu. Takve evidencije su znale biti tek djelomično vjerodostojne, te se po iskazima svjedoka i tužitelja kao vojnih djelatnika redovito utvrđivalo da su vojni djelatnici napose na terenu obavljali poslove i zadaće u vremenu dužem od redovnog radnog vremena. To je uostalom razumljivo i logično, kada se ima u vidu da vojni djelatnici odlaze na izdvojena mjesta službe, izvan mjesta redovnog rada i mjesta prebivališta odnosno boravišta, radi obavljanja specifičnih poslova i zadaća te na takvim mjestima ostaju kroz određeno duže vrijeme, a najčešće jedan, dva ili tri odnosno ponekad četiri tjedna, s/ili bez, mogućnosti odlaska kući, kako se pokazalo i u predmetnom slučaju. Ponekad bi specifične zadaće koje su se obavljale po zapovijedi pretpostavljenih i ovlaštenih osoba za potrebe službe (poplave, požari, sahrane i dr.) zahtijevale rad bez vremenskog ograničenja, odnosno svakodnevni kontinuirani rad duži od redovnog radnog vremena. Osim toga, takvi poslovi nerijetko su uključivali obavljanje vojnih vježbi po danu ili u noćnim uvjetima, a najčešće obavljanje barem jedne vježbe tijekom boravka na terenu. U ovom slučaju se štoviše potvrđuje da je tužitelj upravo odlazio na vojne vježbe radi stjecanja specifičnih znanja i taktičkih iskustava, kako je već pobliže iskazano od strane tužitelja i svjedoka. Pri tom je za dodati da bi zapravo bilo teško zamisliti rad na terenu u okviru redovnog radnog vremena, u uvjetima postojanja povećanih troškova za rad na terenu, kao i potrebu vojnih institucija da se na ekonomičan način obave specifične zadaće odnosno vježbe koje su se u ovom slučaju obavljale na terenu. Isto tako, teško je zamisliti da bi uopće tijekom kontinuiranog svakodnevnog boravka na terenu vojni djelatnik imao, izvan redovnog radnog vremena u trajanju od 8 sati, preostalo vrijeme za sebe i svoje slobodne aktivnosti koje ne bi bile ni u kakvoj vezi s vojnim aktivnostima. Potonje je uostalom izrijekom potvrđeno kroz iskaze i dopune iskaza svjedoka i tužitelja u ovom predmetu. Također je duže radno vrijeme djelomično zabilježeno u evidencijama o radu tužitelja i u ovom predmetu, a svjedoci i tužitelj su uz to pobliže iskazali kako je izgledao i u kojem trajanju bio njihov rad na terenu tijekom vikenda. Kod izračuna se uostalom predlagalo uračunati upravo ono vrijeme koje je odrađeno tijekom radnih dana i vikendom, a koji rad je samo djelomično zabilježen u podacima iz službenih evidencija tuženika o radu tužitelja, te je tužitelju najzad i priznat takav stvarni rad. Napose se dakle ističe da je prema Zakonu o radu obveza tuženika voditi uredne službene evidencije o stvarnom (i točnom) vremenu rada svojih zaposlenika, pa takav propust nepostupanja tuženika ne može ići na štetu tužitelja, već treba ići na štetu tuženika jer je to njegov propust. Stoga je slijedom navedenog kao opravdan prihvaćen dakle izračun predmetne razlike plaće prema (drugoj) varijanti nalaza koja uvažava stvarni rad na terenu, a koji je samo dijelom potvrđen kroz zabilježene i pronađene podatke u službenim evidencijama tuženika o radu tužitelja , te je tužitelju dosuđena neisplaćena razlika naknade plaće koju potražuje i u ovom ponovljenom postupku.

29. Napominje se da je u istoj varijanti sadržano umanjenje izračunate naknade plaće za pronađene i iskorištene slobodne dane, obzirom je na taj način izvršena preraspodijele radnog vremena, što je zakonito i opravdano. Naime, utvrđeno je da je tužitelj neosporno koristio slobodne dane jer je to pronađeno u službenim evidencijama i to su uostalom potvrdili saslušani svjedoci i tužitelj osobno. Vještak je također uvažio korištenje slobodnih dana po drugim osnovama te uvažio potrebu isključivanja onih slobodnih dana iskorištenih po osnovi straže i dežurstva. Uz to tužitelj nije dokazao da bi određene slobodne dane koristio po drugim opravdanim osnovama; eventualno zbog dobrovoljnog davanja krvi, preseljenja, rođenja djeteta ili sl. razloga. Primjerice u slučaju dobrovoljnog davanja krvi mogao je predočiti Knjižicu dobrovoljnog davatelja krvi iz koje bi bilo vidljivo kada je sve darovao krv i ostvario pravo na slobodne dane. U drugim slučajevima mogao je predočiti rješenje ili drugi dokaz o ostvarivanju sukladnog prava i korištenju slobodnih dana po drugoj osnovi, kako se dakle ne bi umanjivala naknada ostvarena za prekovremeni rad i dodaci na takav rad. Za takvo dokazivanje nije bila potrebna eksplicitna evidencija poslodavca u smislu članka 135. st. 4. Zakona o radu, NN 93/14, 17/17, pa je stoga uvažena okolnost korištenja slobodnih dana, kako je već vještak naveo i stvarna preraspodjela radnog vremena nakon izvršenog prekovremenog rada. Svako drugačije tumačenje postojanja slobodnih dana i neuračunavanje istih značilo bi neosnovano pogodovanje tužitelju i stjecanje dvostruke zarade od strane tužitelja za isti rad. Uz to se napominje da je vještak stručna osoba koja je id. Nalaz sačinila sukladno zakonskim propisima, pa je prema id. Nalazu rukovodeći se prethodno navedenim razlozima prihvaćen izračun iz druge varijante, a sve prema propisima kako slijedi.

30. Prije svega potrebno je razlikovati dva vremenska razdoblja, prvo u kojem se od 01.listopada 2009. do 01.lipnja 2014. primjenjivala Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, te Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, koji su stupili na snagu 01.listopada 2009.g. Navedenom Odlukom bio je propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske te pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u druge neradne dane, rad u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, dežurstva i stražarsku službu. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće regulirano je pitanje dodataka za dežurstvo i stražarsku službu koju je tužitelj ostvario.

31. U drugom razdoblju stupio je na snagu (26.lipnja 2013.g.) novi Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske kojim je propisano da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću. Člankom 139. stavak 1 Zakona propisano je da su dodaci na plaću oni dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe te za deficitarna zvanja i struke. Dodaci za posebne uvjete vojne službe dijele se na dodatak za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada. Dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnostima djelatne vojne osobe, dok dodatak za otežane uvjete rada ostvaruju osobe raspoređene na dužnosti s otegotnim uvjetima rada. Stavkom 6 istog članka propisano je da ministar obrane Pravilnikom utvrđuje dužnosti s otegotnim uvjetima rada te određuje način utvrđivanja prava na dodatak, iznos dodatka kao i deficitarna zanimanja i struke za koje se utvrđuje pravo na dodatak. Glede radnog vremena člankom 153. Zakona propisano je da je služba u Oružanim snagama organizirana na način da se poslovi obavljaju 24 sata na dan dok raspored radnog vremena Odlukom određuje ministar obrane. Također je člankom 155. Zakona izričito propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, već ostvaruju posebne dodatke na plaću propisane Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba. Upravo su temeljem navedenih odredaba Zakona o službi u Oružanim snagama RH doneseni podzakonski propisi kojima je u cijelosti uređeno pitanje radnog vremena, oblika organiziranja rada te prava na dodatke i iznos dodataka na plaću za pojedine oblike rada način i to Odlukom o rasporedu radnog vremena i naprijed navedenim Pravilnikom koji su stupili na snagu 01.lipnja 2014.g. Točkom IV Odluke iz 2014. Također je propisano da djelatnoj vojnoj osobi ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na plaću djelatnih vojnih osoba odnosno dodatke propisane spomenutim Pravilnikom iz 2014.g. Kako su navedeni Pravilnik i Odluka iz 2014. doneseni na temelju Zakona o službi u oružanim snagama RH, to imaju prednost pred propisima o državnim službenicima i namještenicima, kao i općim propisima o radu odnosno Kolektivnim ugovorima sklopljenim u skladu s njima. Takav stav o prednosti podzakonskih akata donesenih na temelju Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, kao lex specialis, izražen je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima iste činjenične i pravne osnove br. Revr 1845/12, Revr-1902/12 i Revr-1795/12. Izneseno je stajalište da propisi doneseni temeljem Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske imaju prednost u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima, opće propise o radu i Kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima.

32. Dakle, u prvom razdoblju vrijedili su podzakonski propisi doneseni na temelju Zakona o službi u oružanim snagama, NN 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09, (u daljnjeg tekstu ZOSOS/02), a za razdoblje od 26.lipnja 2013. na snazi je Zakon o službi u oružanim snagama RH NN 73/13, 75/15, 50/16. Potonji Zakon koji je na snazi od 26.lipnja 2013,g, u članku 136. određuje da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću, te je u članku 139. id. Zakona propisano da su dodaci na plaću dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe te za deficitarna zvanja i struke. Zakon određuje da se dodaci za posebne uvjete vojne službe dijele na dodatak za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada, kako je već navedeno, s time da dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnost djelatne vojne osobe, dok dodatak za otežane uvjete rada ostvaruju osobe raspoređene na dužnosti s otegotnim uvjetima rada. Dodaci se utvrđuju u postotku od osnovice za obračun plaće a Ministar obrane Pravilnikom utvrđuje dužnosti s otegotnim uvjetima rada i određuje način utvrđivanja prava na dodatak, iznos dodatka te deficitarna zvanja i struke za koje se utvrđuje pravo na dodatak.

33. ZOSOS/02 je u čl. 3. određivao da su pripadnici Oružanih snaga vojne osobe i državni službenici i namještenici, a čl. 4. st.1. da su vojne osobe djelatne vojne osobe, ročnici, pričuvnici i kadeti. U tom smislu tužitelj je utvrđen djelatnom vojnom osobom koja je u navedenom razdoblju za koje potražuje razliku naknade plaće obavljala poslove kako je navedeno, te je pored toga a što proizlazi iz dokumentacije o radnoj angažiranosti tužitelja i iskaza sudionika postupka obavljala poslove izvan redovnog mjesečnog fonda sati te ostvarila prekovremene sate dijelom utvrđene u podacima o nazočnosti tužitelja na radu i dodatke za ostvareni prekovremeni rad koji međutim nisu isplaćeni po iskazima tužitelja i saslušanih svjedoka, niti je tužitelju omogućeno korištenje svih slobodnih dana na ime takvog rada.

34. Člankom 97. ZOSOS-a/02 bio je reguliran prekovremeni rad pripadnika Oružanih snaga koji je propisivao okolnosti pod kojima je djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan obavljati rad dulji od punog radnog vremena, te je ujedno bilo propisano da se u tim okolnostima ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima. Stavak 5 istog članka propisivao je pravo djelatne vojne osobe, službenika i namještenika na povećanu plaću za prekovremeni rad, pod uvjetima i u iznosu određenom općim propisima, dok je stavkom 6. istoga članka bilo regulirano da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća. Potonja odredba čl. 97. st.6. ZOSOS-a izmijenjena je čl. 40. Zakona o izmjenama i dopunama ZOSOS -a, NN 76/07, na način da je brisan dio odredbe stavka 6 „te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano uz kontinuirano obavljanje poslova i dodan je stavak 7 prema kojem će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena, koji se ne smatra prekovremenim radom, urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

35. Međutim, tuženik nije predočio sudu dokaze koji bi upućivali na postojanje okolnosti iz čl. 97. stavak 6 ZOSOS-a i isključivali pravo tužitelja na isplatu uvećanja plaće za prekovremeni rad.

36. Odredbom čl. 168. ZOSOS-a/02 bilo je propisano da djelatne vojne osobe službenici i namještenici imaju pravo na plaću i dodatke na plaću te druga materijalna prava prema odredbama Zakona a prema čl. 169. plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću. Nadalje, odredba čl. 170. st. 1 id. ZOSOS-a propisivala je da zbog otegotnih uvjeta rada, opasnosti i odgovornosti djelatne vojne osobe ostvaruju pravo na dodatke na plaću, a stavkom 4 istog članka određeno da iznos dodataka na plaću i način isplate plaće utvrđuje Ministar obrane posebnim propisom.

37. Odredba čl. 201. ZOSOS-a/02 propisivala je da će se plaća i druga materijalna prava vojnih osoba, službenika i namještenika do donošenja novog podzakonskog propisa kojim se uređuje pitanje materijalnih prava određivati u skladu s dosadašnjim propisima kojima se uređuje ovo područje.

38. Plaće djelatnih vojnih osoba sukladno ranije važećem ZOSOS-u, NN 23/95, 33/95, 128/99, bile su regulirane Odlukom predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika. Donošenjem Uredbe vlade RH o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe, NN 144/02, koja je stupila na snagu 01.prosinca 2002.god. i Pravilnika na dodatku na plaću i načina isplate plaće pripadnika oružanih snaga RH, NN 6/03, s primjenom od 01.prosinca 2002.god. prestala je važiti navedena odluka.

39. Pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi propisivao je i čl. 92. Zakona o radu, dok je odredbom čl. 88 st. 1. istog Zakona bilo određeno da poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom.

40. Ministrica obrane donijela je 25.rujna 2002. Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine 9/03, kojim je pripadnicima Oružanih snaga RH određeno tjedno radno vrijeme od 40 sati, koje se u pravilu raspoređuje od ponedjeljka do petka, dok dnevno radno vrijeme traje 8 sati te se u pravilu raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati uz dnevni odmor od 30 minuta.

41. U dijelu utuženog razdoblja kao posebni propisi primjenjivali su se Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09, 118/12, te Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 50/08-55/13, NN 33/14, a vještak je primijenio takve važeće propise u utuženom razdoblju.

42. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i način isplate “Narodne novine” broj 118/09. - dalje Pravilnik, koji je donesen 25. rujna 2009.g., a stupio na snagu s danom 1. listopada 2009.godine, određeno je da se straža i dežurstvo ne smatraju prekovremenim radom (točka V i VIII), a tužitelj je osim slobodnih dana za obavljena dežurstva i straže, dobivao i druge slobodne dane. Id. Pravilnikom je uređeno pitanje dodatka i visina dodataka za obavljanje stražarske službe i dežurstva.

43. Napominje se da je na temelju članka 139. ZOSOS/13, Ministarstvo obrane donijelo 6. ožujka 2014.g. Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba “Narodne novine” broj 33/14., 41/14., 53/14., 114/14., 72/15., 5/17, ali isti izlazi iz utuženog razdoblja, te je slijedom obrazloženog tužitelju dosuđeno potraživanje neisplaćene razlike plaće za prekovremeni rad i dodaci na plaću, zajedno s dodacima za aktivno dežurstvo, ranije u ukupnom iznosu od 21.256,27 kuna a sada u preračunatom iznosu od ukupno 2.821,19 eura kao u točki I. izreke, pa je donesena odluka kao u točki I. Izreke presude.

44. Zatezna kamata na neisplaćene dodatke u točki I. Izreke dosuđena je prema čl. 90. st. 4 Zakona o radu od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa i to od 15. - tog u mjesecu za prethodni mjesec, po stopi iz članka 29. stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05. i dr. izmjene i dopune cit. zakona. Izuzetno, tužitelju nije dosuđena kamata za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak. To stoga što se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, te sukladno odredbi članka 15. st. 3 Zakona o porezu na dohodak, Narodne novine broj 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14. i 143/14. i članka 17. st. 3 Pravilnika o porezu na dohodak, Narodne novine broj 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 70/13., 160/1. i 157/14, što se zatezne kamate koje se isplaćuju na zakašnjele isplate plaće po sudskoj presudi, ne smatraju dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Slijedom toga, bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijeva na naplatu isplatom plaće.

45. Tužitelj je u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev uspio u cijelosti, a odbijen je samo za dio potraživanja kao u točki II. izreke presude koji se tiče kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržan u dosuđenim iznosima. Međutim, radi se o manjem i neznatnom dijelu potraživanje pa je tužitelju sukladno čl. 154. Zakona o parničnom postupku dosuđen trošak parničnog postupka već prema Odvjetničkoj tarifi i Troškovniku predanom na završnom ročištu od 02.06.2026. Kao opravdan tužitelju je priznat trošak za sastav prijedloga za mirno rješenje spora, za sastav tužbe i podneska od 04. t.j. 05.12.2017. list 21 spisa, 22.03.2018., 04.03.2020. i podneska od 11. koji je zaprimljen 13.07. 2025., (4 obrazložena podneska), te za zastupanje na ročištima od 12.09.2018., 04.11.2020. i 2.6.2026. Za prethodno navedene radnje tužitelju je priznata zatražena naknada u iznosu od po 200 eura, za svaku radnju. Za zastupanje na ročištima od 21.11.2017. i 5.11.2025, na kojima se u pravilu samo procesno raspravljalo te za zastupanje na ročištima objave odluke priznata je 50%-na naknada ili iznos od 100,00 eura kao i za podneske od 25.09.2018. i 19.01.2026. (kojim precizira tužbeni zahtjev u eurima, a za podnesak od 23.12.2019. naknada u iznosu od po 50 eura sukladno Tbr. 8 točka 3 Odvjetničke tarife. Tužitelju nije priznat trošak za sastav ostalih podnesaka jer isti nisu bili potrebni ili su bili preuranjeni, odnosno u istima je nepotrebno ili opetovano iznosio prijedloge i navode koje je već iznio ili mogao iznijeti u podnescima t.j. prilikom zastupanja na ročištima za koja su mu priznati troškovi zastupanja. Ukupno je za naprijed navedene radnje, za koje je tužitelju priznata naknada troška postupka, dosuđen trošak parničnoga postupka u iznosu od 2.650,00 ili računajući pripadajući PDV 3.312,50 eura. Naprijed navedenom trošku pridodan je trošak vještačenja u iznosu od 331,80 eura (199,08 eura + 132,72 eura), koliko je vještak potraživao za izradu nalaza i mišljenja, pa je sveukupno tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 3.644,30 eura kao u dijelu točke I. izreke ove odluke sa zakonskim zateznim kamatama kao u dijelu točke I. izreke.

U Karlovcu 21. srpnja 2026.

Sudac:

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.

Dna:

1.Tužitelju po punom. Anti Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu

2.Tuženiku po punom. ODO u Karlovcu na br. P-DO-7/2025