Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj P-1377/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Mireli Popović Brletić, u pravnoj stvari tužitelja JA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici GA, Marko Vučinić i Karlo Vučinić, odvjetnici u Rijeke, protiv tuženog OTP banka d.d., OIB 52508873833, [adresa], kao pravnog slijednika HVB Splitske banke d.d. Split, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 13. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika Ive Orlića, odvjetnika u Rijeci, 21. srpnja 2026.

presudio je

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 1. i članka 10. Ugovora o kreditu broj 19107/06 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Splitske banke d.d., [adresa], OIB 69326397242, ranije HVB Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16., MBS 060000488 kao kreditora, od 12. travnja 2006., kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., [adresa], OIB 52508873833, tužitelju JA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćene valute isplatiti 4.579,39 eura (četiri tisuće petsto sedamdeset devet eura trideset devet euro centi) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 8,44 eura od 14. listopada 2006.

- na iznos od 6,78 eura od 11. studenog 2006.

- na iznos od 6,49 eura od 15. prosinca 2006.

- na iznos od 4,88 eura od 16. siječnja 2007.

- na iznos od 9,68 eura od 16. veljače 2007.

- na iznos od 7,65 eura od 15. ožujka 2007.

- na iznos od 5,95 eura od 17. travnja 2007.

- na iznos od 3,95 eura od 15. svibnja 2007.

- na iznos od 2,09 eura od 19. lipnja 2007.

- na iznos od 2,43 eura od 15. kolovoza 2007.

- na iznos od 6,74 eura od 19. kolovoza 2008.

- na iznos od 22,65 eura od 13. ožujka 2009.

- na iznos od 11,44 eura od 11. travnja 2009.

- na iznos od 18,17 eura od 14. svibnja 2009.

- na iznos od 32,42 eura od 11. lipnja 2009.

- na iznos od 37,77 eura od 14. srpnja 2009.

- na iznos od 29,43 eura od 16. rujna 2009.

- na iznos od 30,23 eura od 15. listopada 2009.

- na iznos od 23,43 eura od 14. studenog 2009.

- na iznos od 22,33 eura od 12. prosinca 2009.

- na iznos od 23,35 eura od 15. siječnja 2010.

- na iznos od 23,60 eura od 16. veljače 2010.

- na iznos od 19,45 eura od 16. ožujka 2010.

- na iznos od 19,43 eura od 14. travnja 2010.

- na iznos od 28,82 eura od 12. svibnja 2010.

- na iznos od 33,70 eura od 15. lipnja 2010.

- na iznos od 35,06 eura od 14. srpnja 2010.

- na iznos od 42,12 eura od 12. kolovoza 2010.

- na iznos od 47,02 eura od 11. rujna 2010.

- na iznos od 53,60 eura od 8. listopada 2010.

- na iznos od 66,10 eura od 10. studenog 2010.

- na iznos od 68,41 eura od 10. prosinca 2010.

- na iznos od 67,12 eura od 12. siječnja 2011.

- na iznos od 74,96 eura od 9. veljače 2011.

- na iznos od 85,54 eura od 9. ožujka 2011.

- na iznos od 85,12 eura od 16. travnja 2011.

- na iznos od 88,81 eura od 7. svibnja 2011.

- na iznos od 83,83 eura od 8. lipnja 2011.

- na iznos od 105,73 eura od 16. srpnja 2011.

- na iznos od 121,05 eura od 7. rujna 2011.

- na iznos od 147,79 eura od 7. listopada 2011.

- na iznos od 114,64 eura od 7. listopada 2011.

- na iznos od 107,81 eura od 1. studenog 2011.

- na iznos od 111,86 eura od 1. prosinca 2011.

- na iznos od 121,78 eura od 31. prosinca 2011.

- na iznos od 122,75 eura od 1. veljače 2012.

- na iznos od 121,68 eura od 1. ožujka 2012.

- na iznos od 123,89 eura od 31. ožujka 2012.

- na iznos od 124,40 eura od 1. svibnja 2012.

- na iznos od 122,57 eura od 1. lipnja 2012.

- na iznos od 121,74 eura od 30. lipnja 2012.

- na iznos od 117,97 eura od 1. kolovoza 2012.

- na iznos od 114,46 eura od 1. rujna 2012.

- na iznos od 120,81 eura od 29. rujna 2012.

- na iznos od 122,35 eura od 1. studenog 2012.

- na iznos od 119,82 eura od 1. prosinca 2012.

- na iznos od 116,96 eura od 1. siječnja 2013.

- na iznos od 114,23 eura od 1. veljače 2013.

- na iznos od 114,83 eura od 1. ožujka 2013.

- na iznos od 114,83 eura od 30. ožujka 2013.

- na iznos od 115,66 eura od 1. svibnja 2013.

- na iznos od 122,41 eura od 11. svibnja 2013.

- na iznos od 122,65 eura od 11. lipnja 2013.

- na iznos od 122,67 eura od 11. srpnja 2013.

- na iznos od 121,25 eura od 11. kolovoza 2013.

- na iznos od 111,81 eura od 11. rujna 2013.

po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 14. listopada 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,25% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2025. do 30. lipnja 2026., te po stopi od 5,40% godišnje od 1. srpnja 2026. do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja te se odbija zahtjev tuženika kojim je tražio da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju koja iznosi 75,76 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- na iznos od 1,12 eura od 16. srpnja 2007. godine,

- na iznos od 1,20 eura od 14. rujna 2007.

- na iznos od 6,01 eura od 15. listopada 2007.

- na iznos od 6,68 eura od 14. studenog 2007.

- na iznos od 8,92 eura od 14. prosinca 2007.

- na iznos od 2,73 eura od 15. siječnja 2008.

- na iznos od 7,08 eura od 15. veljače 2008.

- na iznos od 8,68 eura od 14. ožujka 2008.

- na iznos od 2,37 eura od 15. travnja 2008.

- na iznos od 8,36 eura od 16. svibnja 2008.

- na iznos od 0,43 eura od 12. lipnja 2008.

- na iznos od 0,83 eura od 14. srpnja 2008.

- na iznos od 0,49 eura od 10. rujna 2008.

- na iznos od 0,49 eura od 13. listopada 2008.

- na iznos od 3,02 eura od 12. studenog 2008.

- na iznos od 5,39 eura od 11. prosinca 2008.

- na iznos od 5,98 eura od 14. siječnja 2009.

- na iznos od 5,98 eura od 11. veljače 2009.

po stopi koja se određuje za razdoblje do 31. prosinca 2007. temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, broj 72/2020.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015., pa do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a od 1. siječnja 2023. do isplate s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena odnosno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine .

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak od 1.650,00 eura (tisuću šesto pedeset eura) sa zateznim kamatama počevši od 21. srpnja 2026. pa do isplate po stopi od 5,40% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka od 1.375,00 eura u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je tuženik kao društvo preuzimatelj pripojila društvo Splitska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], upisano kod Trgovačkog suda u Splitu, MBS 060000488, OIB 69326397242, (ranije: HVB Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16., MBS 060000488) temeljem Ugovora o pripajanju od 13. lipnja 2018. i Aneksa Ugovora o pripajanju od 10. listopada 2018. Na taj način, na tuženika su kao pravnog slijednika prenesena sva prava i obveze pripojenog društva Splitska Banka d.d. ranijeg naziva HVB Splitska banka d.d.

1.1. Dana 12. travnja 2006. tužitelj je kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broja 19107/2006 (dalje – Ugovor) na iznos kredita od 31.500,00 švicarskih franaka. Ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.500,00 švicarskih franaka prema kupovnom tečaju banke na dan korištenja kredita, a koji se tužitelj obvezao vratiti u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu prema tečajnoj listi banke na dan dospijeća.

1.2. Odredbom članka 1. i članka 10. Ugovora ugovoreno je da je švicarski franak valuta uz koju je vezana glavnica, odnosno ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima. Dakle, tuženik je u trenutku sklapanja Ugovora tužitelju stavio na raspolaganje iznos u kunama koji je odgovarao protuvrijednosti od 31.500,00 švicarskih franaka i to po kupovnom tečaju za švicarski franka tuženika važećem na dan korištenja kredita koji je iznosio 4,689 kuna za 1 švicarski franak, dok je odredbom članka 10. Ugovora tuženik obvezao tužitelja da dobiveni iznos (zajedno sa kamatom) vrati kroz 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za švicarski franak tuženika važećem na dan dospijeća.

1.3. U početku otplate kredita tečaj švicarskog franka u odnosu na koji su se vršile isplate je bio relativno stabilan, a nakon 2007. naglo je krenuo rast tečaja s početnih 4,689 kuna za 1 švicarski franak da bi do 10. travnja 2013. dostigao visinu od 6,237256 kuna za 1 švicarski franak. Na ovakve promjene utjecala je svjetska financijska kriza koja se prenijela na bankarski sektor. Činjenica promjene (povećanja) srednjeg tečaja švicarskog franka rezultirala je povećanjem mjesečnog anuiteta tužitelja te povećanih uplata na ime razlike početnog prodajnog tečaja švicarskog franka i prodajnog tečaja švicarskog franka na dan svake pojedine uplate.

1.4. U postupku udruge Franak u povodu kolektivne tužbe protiv osam banaka u Republici Hrvatskoj, među kojima je i tuženik, 14. lipnja 2018. donesena je pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017. Visoki trgovački sud je u toj presudi, između ostaloga, utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne jer iz istih jasno proizlazi da je predmetni kredit ugovoren u švicarskim francima prema tečaju na dan korištenja i da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima po tečaju švicarskog franka na dan plaćanja, da je jasno da je time ugovorena zaštitna klauzula i da se radi o valutnoj klauzuli, te je utvrdio da su navedene odredbe uočljive jer se nalaze na prvoj stranici ugovora o kreditu pisane velikim slovima. Međutim, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je utvrdio da se predmetne odredbe o valutnoj klauzuli ne mogu smatrati razumljivima prosječnom potrošaču jer da banke nisu potrošačima dale odgovarajuće informacije u predugovornoj fazi temeljem kojih bi isti mogli predvidjeti određene ekonomske posljedice iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, te se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a zbog čega iste odredbe podliježu testu poštenosti. Prilikom ocjene nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzuli Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je utvrdio da su banke postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja jer potrošače nisu informirale o svim rizicima koje prihvaćaju, te su štoviše, isti rizik prešutjele i za kredit u švicarskim francima nudile nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam potrošačima da je takav kredit povoljniji. Banke su uvjeravale potrošače da je švicarski franak sigurna valuta te su im davali pojedinačne procjene da su kreditno sposobni samo za kredit u švicarskim francima, zbog čega su banke dovele potrošače u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita koji potrošač ima obvezu vratiti banci, kao i situaciju s neizvjesnim iznosom cijene te glavnice obzirom da je i kamata u valuti švicarski franaka i ugovorena je kao promjenjiva. Tuženik je, dakle, prije i u vrijeme zaključivanja spornog ugovora, propustio informirati tužitelja o nekoliko važnih parametara i činjenica koje utječu na odluku o sklapanju predmetnog ugovora: prvo, o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, zatim o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, treće, da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio Međunarodni monetarni fond u studiji iz ožujka 1997., te zaključno o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve zajedno ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim tim i ništetnim.

1.5. Ugovorne odredbe u smislu članka 1. Ugovora kojom je ugovoreno da se tužitelju isplaćuje na ime kredita glavnica vezana uz valutu švicarski franak prema kupovnom tečaju švicarskog franka tuženika na dan korištenja kredita i članka 10. Ugovora kojom je tužitelj bio obvezan vratiti istu glavnicu uvećanu za kamatu prema prodajnom tečaju valute švicarski franak tuženika na dan dospijeća nesporno predstavljaju ugovorne odredbe za koje tužitelj kao potrošač nije bio u stanju na temelju razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz navedenih odredbi o valutnoj klauzuli. Također, tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja nije tužitelja informirao o svim rizicima, već je isto prešutio i nudio tužitelju nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam o povoljnosti takvog kredita . Tužitelj je doveden nesporno u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita kao i neizvjesnim iznosom cijene glavnice obzirom da su i iznos glavnice i iznos kamate u valuti švicarski franak, a čime je tuženik navedenim ugovornim odredbama s valutnom klauzulom nedvojbeno uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama njega i tuženika. Tužitelju odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nije bila razumljiva posebno jer tužitelj nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Slijedom navedenog razvidno je da iste odredbe s valutnom klauzulom nesporno predstavljaju nepoštene, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe.

1.6. Obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne odredbe, tuženik je dužan izvršiti restituciju i vratiti tužitelju sve one iznose koje mu je naplatio u razdoblju od 12. travnja 2006. do 10. travnja 2013. na ime povećanja srednjeg tečaja švicarskog franka u odnosu na početni srednji tečaj švicarskog franka koji je vrijedio na dan isplate kredita. Stoga tužitelj traži donošenje presude sadržaja kao u izreci, s tim da je podneskom od 25. studenog 2025. tužbeni zahtjev na isplatu uredio sukladno rezultatima provedenog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare te osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

2.1. Tuženik osporava da bi navedeni ugovor ili neke odredbe istog bile ništetne. U pogledu osnove potraživanja tuženik ukazuje na odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/21., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. – dalje ZOO) koja propisuje da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. U konkretnom slučaju da to nije tako jer se radi o pravnom poslu sklopljenom između stranaka. Tuženik smatra da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa svakog potrošača. Iako tuženik i dalje drži da mjesta takvoj vrsti parnice (radi zaštite kolektivnog interesa) u slučaju "Potrošač" nije bilo, ne može se ne složiti s općenitim utvrđenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koji je zauzeo stav glede razlike između sporova radi zaštite kolektivnih interesa i pojedinačnih parnica prema kojem za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli potrošači niti su ovlašteni pokretati parnice radi poništenja kolektivnih ugovora koje su pojedini potrošači zaključili; svaki potencijalni potrošač, dakle svaka fizička osoba, kada postane potrošač, mogla bi doći u situaciju da određeno nepošteno ponašanje trgovca bude usmjereno prema njemu i upravo u tome i jest suština tvrdnje da kolektivni interes nije zbroj pojedinačnih interesa i u tome leži smisao postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Prema navedenom, jasno je da čak ni sud koji je donio citiranu presudu ne smatra da je ta presuda a priori dala mjesta primjeni stavka 3. gore spomenutog članka 1111. ZOO-a, nego naprotiv, upućuje da su pojedini potrošači dužni pokrenuti parnicu i radi naknade štete i radi poništenja ugovora ili određenih ugovornih odredaba. Dakle, presuda poslovnog broja Pž-7129/2013. nije dala subjektivna prava potrošačima, nego je pružila apstraktnu zaštitu, što znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta kako utvrđivanju i dokazivanju postojanja osnove, tako i utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva.

2.2. Također da se i odredba članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/1991., 91/1992., 12/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. – dalje ZPP) poziva na naknadu štete. Prema tome, čak i pod pretpostavkom da se prihvati stav da je tužitelj bio ovlaštena pokrenuti pojedinačni spor na temelju presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013. i da pri tome ne treba dokazivati osnovu tužbenog zahtjeva, takav spor može biti samo spor radi naknade štete, a ne spor radi stjecanja bez osnove.

2.3. Ugovorne strane su ugovorile da se na konkretni pravni posao primjenjuju važeći akti i isprave banke sa kojima je tužitelj upoznat, pa slijedom navedenoga, s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika te da su izrijekom ugovorile da će tuženik o izmjenama pravodobno i pouzdano informirati tužitelja, u cijelosti je konzumirana obvezna pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati.

2.4. Ističe da je tužitelj bio u potpunosti upoznata s valutnom klauzulom te je svjesno i dobrovoljno na sebe preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja, a što je i potvrdio svojim potpisom. Točnije obje ugovorne strane su prihvatile rizik mogućih promjena u tečaju valute švicarski franak za koju je vezana obveza povrata kredita, a ostvarenje rizika na strani tužitelja (rizika kojega su obje ugovorne strane bile svjesne prilikom sklapanja ugovora o kreditu) ne može se prebacivati na tuženika koji nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute švicarski franak.

2.5. Tuženik smatra da ukoliko bi sud smatrao da je zahtjev tužitelja osnovan tada se prilikom vještačenja trebaju utvrditi potraživanja tuženika utvrde i iznosi "minusa" odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je tužitelj bila u potplati, odnosno valutni tečaj je bio niži od onog utvrđenog osnovnim ugovorom. Naime, ukoliko se radi o ništavim odredbama onda pravo povrata odnosno potraživanja vrijedi jednako za obje strane te niti tužitelj ne može uživati u plodovima stjecanja bez osnove. Sve takve iznose koji bi bili potplaćeni tuženik stavlja tužitelju u prijeboj i traži da se za te iznose i pripadajuću kamatu umanji potraživanje tužitelja prema tuženiku koje će sudski vještak prikazati u svojem nalazu i mišljenju.

2.12. Zaključno predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja i obvezivanje tužitelja na naknadu mu troškova postupka. Ukoliko bi sud utvrdio tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi na isplatu osnovanim, tada ističe procesno pravni prigovor radi prebijanja koji precizira u podnesku od 8. prosinca 2025. sukladno rezultatima provedenog vještačenja.

3. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem ugovora o kreditu (list 5-6 spisa), otplatnog plana (list 7-9 i 35-37 spisa), prometa po tekućem računu (list 24-31 spisa), uplate po kreditu (list 39-53 spisa), saslušanjem tužitelja (list 104-105 spisa) te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću (list 65-87 spisa). Cijeneći sve provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. ZPP-a sud je utvrdio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, a tuženikov prigovor radi prebijanja neosnovanim,

4. Nije sporno među strankama da je tužitelj 6. travnja 2006., u svojstvu korisnika kredita, zaključio s HVB Splitskom bankom d.d., čiji je tuženik pravni slijednik, Ugovor o kreditu broja 19107/06.

5. Sporno je, međutim, jesu li odredbe Ugovora, kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštena i stoga ništetna. Sporan je i zahtjev za isplatu s osnove nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora, kao i zastara utužene novčane tražbine.

6. Sporna odredba Ugovora jest odredba članka 10. prema kojoj je ugovoren mjesečni anuitet od 476,54 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za švicarski franak prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća 7. Zaključuje se da su jedini poznati parametri početnih uvjeta kredita iznos kredita od 31.500,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti, početna kamatna stopa od 6,99%, te početni tečaj na dan isplate kredita 1 švicarski franak=4,562800 kuna.

8. Na sporne okolnosti ugovaranja saslušan je tužitelj koji je iskazao da su mu u banci da su mu ponudili kredit vezan uz valutu švicarski franak kao najpovoljniji , ta mu je valuta predstavljena kao najsigurnija uz uvjeravanje da se tečaj godinama nije mijenjao. Nikakvi rizici vezani uz švicarski franak mu nisu spominjani. Čak je pitao nije li mu sigurnije uzeti kredit u kunama, ali ga je službenica banke uvjeravala da je švicarski franak najstabilnija valuta. Prilikom potpisivanja Ugovora sam tekst je već unaprijed bio spreman, a pripremila ga je banka i nije mogao utjecati na sadržaj odredaba Ugovora.

9. U konkretnom slučaju tužitelj ima status potrošača. U smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007. – dalje ZZP iz 2003.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Ugovor je tužitelj sklopio kao fizička osoba te je odobrena sredstva nenamjenskog kredita koristio za osobne potrebe kao fizičke osobe. Tuženik u ovom postupku nije posebno niti osporavao status potrošača tužitelju.

10. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik nametnuo ugovorne odredbe koje valutnu klauzulu u švicarskim francima, protivno načelu savjesnosti i poštenja, a ugovorena odredba je, zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa, postala rizična.

11. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te prema stavku 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 85. ZZP /2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

12. S obzirom da se tužitelj u tužbi pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda poslovnog broja Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019., po pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora, valjalo je odlučiti kao o prethodnom pitanju temeljem tih pravomoćnih presuda donesenih u sporu po kolektivnoj tužbi u kojoj je sudjelovao tuženik kao banka, pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a.

12.1. Člankom 502.c ZPP-a određeni su učinci pravomoćnih presuda kojima su prihvaćene kolektivne tužbe i temeljem te odredbe, osim stranaka koje su sudjelovale u postupku po kolektivnoj tužbi, pravomoćna presuda kojom je prihvaćena kolektivna tužba djeluje prema drugim fizičkim i pravnim osobama pripadnicima kolektiviteta, s tim da utvrđujući dijelovi presude imaju prejudicijalni značaj u individualnim parnicama.

12.2. Dakle, sud je u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj se utvrđuje da je došlo do povreda propisa zaštite potrošača, odnosno takva odluka ima direktan učinak zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nedopuštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna od samog početka te da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, protivno odredbama važećih ZZP-a u datom razdoblju i protivno odredbama ZOO-a.

14. Sporne ugovorne odredbe kojom se glavnica veže uz valutu švicarskog franka lako su uočljive, međutim, iz sadržaja Ugovora, kao niti iz sadržaja same sporne odredbe, nisu razvidni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja takve odredbe uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , i to na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga su takve odredbe ništetne sukladno odredbi članka 87. ZZP/2003. Valja istaknuti da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što bi bila nedopuštena, već zato što se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

15. Sporne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru koji je zaključen između parničnih stranaka, identične su odredbama koje su razmatrane presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2221/2018., kojima je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača.

16. Tuženik je u mogućnosti dokazivati da se primjena utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu ne bi mogla primijeniti i na konkretan pravni odnos stranaka. Stoga bi tuženik trebao dokazati činjenice koje bi otklanjale podvođenje predmetnog Ugovora pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, i to dokazujući ili da su odredbe Ugovora bile razumljive za tužiteljicu kao potrošača, ili da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja Ugovora pregovaralo. Ukoliko bi tuženik dokazao da se prilikom sklapanja Ugovora pregovarao o spornim odredbama moglo bi se izvesti zaključak da iste ne moraju nužno biti nepoštene.

16.1. U pravcu utvrđivanja prethodno navedenih okolnosti, tuženik nije predlagao provođenje bilo kakvih dokaza.

16.2. Stoga se utvrđenje relevantnih činjenica uz samo pregovaranje temelji na iskazu tužitelja iz kojeg je i više nego razvidan zaključak kako nije bilo nikakvog pregovaranja o odredbama Ugovora pa tako niti o spornim odredbama. Štoviše, uvjeti Ugovora su tužitelju predstavljeni kao najpovoljniji što je bio razlog odabira upravo predmetnog Ugovora od strane tužitelja. Pritom tužitelju nije pruženo dovoljno elemenata da bi uopće mogao pretpostavljati da će anuitet toliko rasti.

17. Kako tuženik nije dokazao da utvrđenja iz kolektivnog spora ne bi bila primjenjiva na konkretan slučaj, to je odluku u ovom postupku valjalo temeljiti na utvrđenju iz kolektivnog spora da je tuženik povrijedio interese tužitelja kao potrošača te da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne.

18. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju provedenog financijskog vještačenja.

18.1. Vještak Tomislav Prpić je u nalazu i mišljenju od 20. studenog 2025. dao slijedeći izračun:

- pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj švicarskog franka bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika više uplatio 4.579,39 eura

- pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj švicarski franak bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika manje uplatila 75,76 eura.

18.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocijenivši ga stručnim, iscrpnim i argumentiranim, a niti stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje.

19. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dovodi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, koja ponovno teče od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku po kolektivnoj tužbi, sukladno pravnom stajalištu iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2245/2017. Također je potrebno ukazati na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. (poslovni broj Su-IV-33/2022-2) prema kojem, kad je ništetnost pojedinih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018.). Kako je, dakle, zastarni rok počeo teći od 14. lipnja 2018., primjenjujući opći zastarni rok od pet godina koji se primjenjuje na konkretan slučaj, i činjenicu da je tužba podnesena 12. lipnja 2023., čime je došlo do prekida zastare, to je razvidno kako potraživanje tužitelja s ove osnove nije u zastari.

20. Dakle, osnovan je restitucijski zahtjev tužitelja u odnosu na isplatu s osnove preplaćenih iznosa u odnosu na ništetnu valutnu klauzulu, pa je u smislu odredbe članka 323. stavak 1. i članka 1111. ZOO-a, tuženik dužan tužitelju isplatiti 4.579,39 eura na koji iznos konačno i glasi zahtjev tužitelja (podnesak od 25. studenog 2025.), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je nesavjesni stjecatelj te je u obvezi podmiriti kamatu za iznos koji je primio bez pravne osnove. Zatezna kamata na preplaćene iznose po osnovi tečajnih razlika teče od dana plaćanja pojedinog anuiteta pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.

21. Valja navesti da je vještak u nalazu i mišljenju naveo da novčane razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita u razdoblju nižeg tečaja od početnog ukupno iznose 75,76 eura.

21.1. Kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora, nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja Ugovora te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna , kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora odnosno na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njegova obveza povrata, a samim time u iznos preplata ne treba uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog.

22.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelja ništa nije primila od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja kako je on to zatražio, s tim da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a te da bi u iznose preplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike.

22.3. Osim toga, odredbom članka 323. stavka 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama ZZP iz 2003., kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika umanjivati preplate tužitelja.

22.4. Stoga nije bilo osnove utvrđivati postojanje potraživanja tuženika spram tužitelja i vršiti prijeboj potraživanja.

23. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom postupku slijedom čega mu tuženik treba nadoknadi cjelokupni trošak postupka sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

23.1. Tužitelju je valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/2023. i 107/2025. – dalje Tarifa) koja je na snazi od 25. studenog 2023. Naime, sukladno Tarifnom broju 52. stavak 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Budući da sud odluku o trošku donosi nakon stupanja na snagu Tarife tada je i trošak obračunao sukladno odredbama iste Tarife neovisno kada je radnja za koju se trošak traži poduzeta.

23.2. Troškovi priznati tužitelju za zastupanje po odvjetniku, iznose ukupno 1.250,00 eura, a sastoje se od troška: sastava tužbe 200,00 eura (Tarifni broj 7. točka 1. Tarife), sastava podnesaka od 28. veljače 2024. i 25. studenog 2025. 200,00 eura po podnesku (Tarifni broj 8. točka 1. Tarife), pristupa na ročišta 13. veljače 2025. i 13. travnja 2026. 200,00 eura po ročištu (Tarifni broj 9. točka 1. Tarife) i PDV-a na navedene radnje od 250,00 eura.

23.3. Tužitelj je također priznat trošak vještačenja od 400,00 eura. Dakle, tužitelju je ukupno priznat trošak od 1.650,00 eura.

23.4. Tužitelju pripada i zatezna kamata na dosuđeni trošak od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka , a sve sukladno postavljenom zahtjevu tužitelja (članak 151. stavak 3. ZPP-a), i to po stopi određenoj sukladno članku 29. ZOO-a.

23.5. Kako tuženik nije uspio u postupku, to je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka neosnovan i valjalo ga je odbiti u cijelosti.

Rijeka, 21. srpnja 2026.

Sudac

Mirela Popović Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- punomoćniku tužitelja Marku Vučiniću, odvjetniku u Rijeci

- punomoćnicima tuženika Odvjetničkom društvu Žurić i partneri iz Zagreba