REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-1489/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužiteljice KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Hrvoje Petrović, odvjetnik u Zagrebu, Budmanijeva 5, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, kojeg zastupa KHĆ, službena osoba, radi nepripadne isplate mirovine, 21. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-03/21- 01/03109232970, URBROJ:341-99-05/3-21-001087 od 27. veljače 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-582/2023-2 od 23. studenog 2023. predmet Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-1249/2023 ustupljen je na rješavanje Upravnom sudu u Osijeku.

2. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II 140-03/21-01/03109232970, URBROJ:341-99-05/3-21-001087 od 27. veljače 2023. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: 140-03/20-01/03109232970, URBROJ: 341-25-05/3-20-141320, od 23. prosinca 2020., kojim je u točki I. izreke tužiteljici utvrđena nepripadna isplata obiteljske mirovine za razdoblje od 18. prosinca 1976. do 30. rujna 2016., u iznosu od 260.179,78 kn. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici navedenu svotu nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja uplatiti u roku od 15 dana računajući od dana primitka ovog rješenja u korist žiro računa Državnog proračuna.

3.1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je osporavano rješenje nezakonito zbog bitnih povreda upravnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra protuzakonitim na odnose koji se protežu od 1976. pa do 2016. godine primjenjivati posljednji važeći zakon odnosno Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/2019; dalje: ZOMO). Smatra da su su postupku povrijeđena načela zabrane retroaktivne primjene propisa, kao i pravne sigurnosti i načela vladavine prava. Smatra da ZOMO u čl. 166. st 2. propisuje da obveza vraćanja stečenog bez osnove postoji (samo) kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno istom Zakonu, dok članak 187. ZOMO upućuju na primjenu prava po kojem je ostvareno neko pravo. Navodi da je tužiteljici mirovina isplaćivana na temelju konačnog, izvršnog i pravomoćnog rješenja, kroz period od preko 30 godina, te se radi o stečenom pravu tužiteljice koje je tužiteljica ostvarila na temelju konačnog, izvršnog i pravomoćnog rješenja koje tuženik nikada nije poništio, ukinuo ili izmijenio. Smatra da HZMO nije mogao ići u kontrolu i/ili reviziju rješenja o priznanju prava na mirovinu.

3.2. Smatra da je tuženik propustio ispitati ima li tužiteljica po važećim propisima pravo na mirovinu (odredba članka 67. st. 1. i 3. ZOMO). Navodi da su prethodno važeći propisi, osim ZOMO/1998 te sada važećeg ZOMO koji je na snazi tek od 01.01.2014. propisivali i tretirali nepripadno stečenu mirovinu i njen povrat kao naknadu štete, te su propisivali i opći zastarni rok (5 godina). Također smatra da je tuženik morao znati da je tužiteljica sklopila novi brak prije 18. travnja 2016., jer je tužiteljici od dana 01. studenog 2015. priznato pravo na mirovinu po drugom osnovu (sukladno rješenju od 25. listopada 2016.). Smatra da je tuženik dužan dostaviti naloge za isplatu za cijeli period, radi utvrđenja činjenice isplata. Predlaže da sud izvede dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke po pribavi dokaza o uplatama.

3.3. Smatra da, unatoč odredbama ZOMO-a, navodne nepripadno isplaćene mirovine treba tretirati kao naknadu štete, sa subjektivnim rokom od 3 godine. Osporava navod tuženika da „u spisu predmeta nije utvrđeno postojanje bilo kakvog dokaza ili pismene izjave koja bi upućivala na činjenicu da je žaliteljica obavijestila Zavod o stupanju u novi brak”, o čemu predlaže da sud izvede dokaz saslušanjem tužiteljice. Tužiteljica je bila u braku sa svojim prvim mužem OH, koji je poginuo 1973. godine, a u kojem braku su rođene HH (1965. godine) i CH (1959. godine). Nakon smrti prvog supruga, tužiteljica se udaje za Josipa Severa 1976. godine, i u tom braku je rođen iste godine DH. Nakon što je HH, kći podnositeljice žalbe, završila školovanje, tužiteljica je istu činjenicu uredno prijavila HZMO-u, zajedno sa činjenicom da se nalazi u braku sa NH, gdje joj je rečeno da i dalje ima pravo na obiteljsku mirovinu. Na temelju navedene obavijesti smatra da je izdano rješenje Područne službe u Zagrebu broj MP- 262432 od 11. ožujka 1985. Tužiteljica je sukladno čl. 101. i 102. ZOMO -a HZMO-u uredno prijavila te prijavljivala kao korisnik prava Zavodu sve promjene nastale u osobnim ili stvarnim okolnostima koje utječu na pravo ili opseg korištenja prava (koje ne specificira), te ni na koji način nije primila novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada. Poziva se na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetima K protiv [adresa] te O protiv Republike Hrvatske, gdje je ESLJP zauzeo stajalište, da je tužiteljima tj. podnositeljima zahtjeva povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju, i to iz razloga što iako upravni akti mogu i trebaju biti podložni kontroli, izmjeni ili obustavi s djelovanjem ubuduće, u nedostatku posebno ozbiljnih razloga zaštite javnog interesa ili interesa trećih, savjesni korisnici prava iz konačnih up ravnih akata imaju legitimna očekivanja da takvi upravni akti ne budu mijenjani retroaktivno. Tužiteljica je imala legitimnu osnovu razumno zaključiti da su joj isplate vršene zakonito i pravilno te da na njih ima pravo, pogotovo imajući u vidu da je tužiteljica neuka osoba, koja ne poznaje propise, sa završenih 4 godine osnovne škole, a cijeli život radila je na poljoprivredi. Mjesečni novčani iznosi po osnovi obiteljske mirovine koji su isplaćivani tužiteljici bili su u niskim iznosima, koji su u cijelosti iskorišteni za njeno uzdržavanje i uzdržavanje članova njene obitelji. Tužiteljica osim toga nije imala drugih primanja, a živi u vrlo skromnim uvjetima te sve utvrđeno pobijanim rješenjem predstavlja prekomjeran teret na strani tužiteljice.

3.4. Slijedom navedenog, predlaže da sud nakon održane rasprave poništi osporavano rješenje i prvostupanjsko rješenje te sam riješi ovu stvar na način da obustavi postupak u odnosu na tužiteljicu, podredno da predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova upravnog spora.

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je pobijano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Poziva se na sadržaj odredbe članka 166. ZOMO-a te navodi da je prema obračunu isplaćenih i pripadajućih svota mirovinskih primanja utvrđena nepripadna isplata obiteljske mirovine tužiteljici za razdoblje od 18. prosinca 1976. do 30. rujna 2016. u svoti od ukupno 260.179,78 kn. U svezi navoda prakse Europskog suda za ljudska prava u predmetima K i O protiv Republike Hrvatske koje su donesene u svezi postupka prava na uživanje vlasništva i prava na poštovanje privatnog života kada je naloženo vraćanje nepropisno primljene novčane naknade za nezaposlene, smatra da isto nije od utjecaja na donošenje drugačijeg rješenja u predmetnom postupku utvrđivanja nepripadne isplate obiteljske mirovine. S obzirom na navedeno, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. Dana 14. siječnja 2025. u ovome sudu održana je rasprava u nazočnosti opunomoćenika tužiteljice (na daljinu, putem platforme Teams) i službene osobe tuženika, na kojoj raspravi su stranke ostale kod prethodno iznesenih navoda, te je sud odlučio izvesti dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko – knjigovodstvene struke.

6. Tužiteljica je u podnesku od 15. siječnja 2025. ponovila tužbene navode.

7.1. Po uplaćenom predujmu, sud je rješenjem poslovni broj Us I – 1489/2023- 19 od 11. lipnja 2025. odredio provođenje dokaza financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku – Porezno savjetništvo Dujmović d.o.o. iz Rijeke, Franje Račkog 10, primjenom odredbe članka 74. stavak 1. i stavak 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24 – dalje: ZUS), te je uputa sadržana u toč. II. izreke rješenja.

7.2. Provođenje vještačenja u upravnom sporu po neovisnom i nepristranom sudskom vještaku sud je smatrao potrebnim u ovome upravnom sporu i zbog ostvarivanja procesnih načela ravnopravnosti stranaka i jednakosti oružja kao sastavnih elemenata prava na pošteno suđenje, kako ta načela u svojoj praksi definiraju Ustavni sud Republike Hrvatske u primjeni članka 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90., 135/97., 113/20., 28/01., 76/10., 5/14.) i Europski sud za ljudska prava u primjeni članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.).

7.3. Kako je tužiteljica suštinski osporavala sadržaj upute vještaku sud je, nakon donošenja rješenja predsjednika Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj 29 Su - 121/2025-2 od 1. rujna 2025. (kojim je odbijen zahtjev za izuzećem sutkinje) donio rješenje poslovni broj Us I – 1489/2023-22 od 12. rujna 2025. kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za izuzećem stalnog sudskog vještaka - Porezno savjetništvo Dujmović d.o.o. iz Rijeke, Franje Račkog 10, odnosno sudskog vještaka mr.sc. Sandre Dujmović, dipl. oec.

7.4. Sud je po primitku navedenoga nalaza i mišljenja od 13. travnja 2026. isti dostavio strankama radi očitovanja, te će sud sadržaj nalaz i mišljenja sudskog vještaka kao i očitovanja stranaka iznijeti kasnije u obrazloženju presude.

8.1. Sud je ponovno održao ročište 1. srpnja 2026., u nazočnosti opunomoćenika tužiteljice (na daljinu, primjenom članka 89. stavak 2. ZUS -a, putem platforme Teams) i službene osobe tuženika, te u nazočnosti sudskog vještaka (također na daljinu, primjenom članka 89. stavak 2. ZUS-a, putem platforme Teams), na kojoj je stalni sudski vještak izložio svoj nalaz i mišljenje. Sud je raspravu zakazao i primjenom odredbe članka 6. stavak 1. ZUS-a koji propisuje da će prije donošenja presude sud svakoj stranci dati mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

8.2. Sudski vještak je na raspravi naveo da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja dostavljenog u pisanom obliku, koji je specificirao.

8.3. Na navedenoj raspravi stranke su ostale kod prethodno iznesenih navoda, te je opunomoćenik tužiteljice zatražio naknadu troška upravnog spora.

8.4. Primjenom odredbe članka 93. stavak 2. ZUS-a sud nije izvodio dokazni prijedlog saslušanjem tužiteljice, također primjenom odredbe članka 8. ZUS -a, obzirom da je ista iscrpno u pisanom obliku dostavila historijat vlastitog postupanja u odnosu na HZMO i ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu.

9. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika te u sve isprave koje prileže istima i izveo dokaz vještačenjem po navedenom stalnom sudskom vještaku, te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 114. stavka 3. ZUS-a, sud utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Iz podataka spisa upravnog postupka proizlazi da je tužiteljici rješenjem Zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Podružnice Sisak, broj MO-21643, UP-54/74 od **.**.1974., KH (tada prezimena) HH, kao udovici umrlog osiguranika AH i djeci, CH, rođ. 1959. i HH, rođ. 1965. priznato počevši od 27. kolovoza 1973. pravo na obiteljsku mirovinu u svoti od 753,00 dinara.

11. Nadalje, na temelju rješenja Zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Podružnica u Sisku, broj MO-21643, UP-858 od 6. studenog 1974. utvrđeno je da CH, rođ. 1959. s danom 31. kolovoza 1974. prestaje pravo na obiteljsku mirovinu, a LH, udovici umrlog osiguranika AH i djetetu HH, rođ. 1965. priznato je, počevši od 1. rujna 1974. pravo na obiteljsku mirovinu u svoti od 795,30 dinara.

12. Rješenjem Samoupravne interesne zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Zagrebu, br. MP 262432 od 11. ožujka 1985. utvrđeno je da HH, rođ. 1965. prestaje pravo na porodičnu mirovinu s danom 31. kolovoza 1984., a LH, udovici umrlog osiguranika AH, počevši od 1. rujna 1984. priznaje se pravo na obiteljsku mirovinu u iznosu od 6.507,00 dinara mjesečno, mirovina od 01. prosinca 1984. iznosi 7.808,50 dinara.

13. Međutim, tužiteljica je 18. prosinca 1976. sklopila brak sa PH (i promijenila prezime), te je nakon njegove smrti, 18. travnja 2016. podnijela zahtjev za priznanje prava na obiteljsku mirovinu.

14. U povodu citiranog zahtjeva rješenjem Područne službe u Zagrebu broj 93868 od 25. listopada 2016., tužiteljici je priznato, počevši od 1. studenog 2015. pravo na obiteljsku mirovinu iza umrlog korisnika PH, te je određeno da isplata ove mirovine pripada tužiteljici počevši od 1. studenog 2015.

Stoga sud zaključuje da tužiteljica ne može istovremeno ostvarivati pravo na obje obiteljske mirovine, te je neosnovan navod o stečenom pravu na isplatu obiteljske mirovine iza pok. OH.

15. Pravomoćnim rješenjem Područne službe u Zagrebu, broj 555957 od 24. listopada 2016. utvrđeno je u točki I. izreke da tužiteljici prestaje pravo i isplata obiteljske mirovine iza pok. OH s danom 17. prosinca 1976., a u točki II. izreke je izmijenjeno rješenje od 11. ožujka 1985. te je određena počevši od 18. prosinca 1976. nova svota obiteljske mirovine kćerki HH. Protiv navedenog rješenja tužiteljica nije uložila žalbu te je isto postalo pravomoćno u upravnom postupku. Tako je (već) u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž - 2759/2021-4 od 13. rujna 2022., utvrđeno da je u odnosu na tužiteljicu valjalo, za predmetno razdoblje (17. prosinca 1976. do 30. rujna 2016.) donijeti rješenje o nepripadnoj isplati.

16. Prema odredbi članka 131. stavka 1. točke 1. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Narodne novine“ broj - 55/72; dalja: ZOMIO/72) stupanjem u brak gubi pravo na obiteljsku mirovinu udovica mlađa od 45 godina, osim udovice koja je to pravo stekla ili zadržala zbog potpune nesposobnosti za privređivanje. Nesporno je da tužiteljica, u trenutku sklapanja novog braka nije imala navršenih 45 godina života (niti je nastupila nesposobnost za privređivanje), stoga je istoj, sa danom 17. prosinca 1976., trebalo prestati pravo odnosno isplata obiteljske mirovine. Navedena odredba ZOMIO/72 primijenjena je u skladu s odredbom članka 187. ZOMO-a, koji propisuje da će se postupak za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja koji se ostvaruju do 31. prosinca 2013., kao i postupak za utvrđivanje mirovinskog staža pokrenut do 31. prosinca 2013. završiti prema propisima koji su važili do tog dana.

17. U postupku utvrđivanja nepripadne isplate, pokrenutom po službenoj dužnosti, kao zasebnom postupku, doneseno je prvostupanjsko rješenje broj 555957 od 3. listopada 2019., kojim je tužiteljici utvrđena nepripadna isplata obiteljske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 1993. do 30. rujna 2016. u svoti od ukupno 260.029,01 kn, koje rješenje je poništeno rješenjem tuženika broj 743509 od 6. veljače 2020., radi pravilnog utvrđenja početka tijeka nepripadne isplate.

18. U ponovnom postupku doneseno je prvostupanjsko rješenje broj 555957 od 29. travnja 2020., kojim je žaliteljici utvrđena nepripadna isplata obiteljske mirovine za razdoblje od 18. prosinca 1976. do 30. rujna 2016. u svoti od ukupno 260.029,01 kn, koje je poništeno rješenjem tuženika broj 743509 od 8. srpnja 2020., sa uputom da je u ponovnom postupku potrebno pribaviti očitovanje Odjela ekonomsko -financijskih poslova vezano za obračun mirovinskih primanja kojim je utvrđeno postojanje nepripadne isplate, te u kojem razdoblju postoji nepripadna isplata mirovinskih primanja. Navedeno rješenjem potvrđeno je presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l- 2129/20-10 od 17. svibnja 2021., koja je potvrđena citiranom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž - 2759/2021-4 od 13. rujna 2022.

19.1. Odredbom članka 166. ZOMO-a propisano je: Osoba koja primi mirovinu ili neko drugo primanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada dužna ga je vratiti Zavodu zbog stjecanja bez osnove (stavak 1.); Obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove (u daljnjem tekstu: nepripadna isplata) postoji: 1) kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno istom Zakonu, 2) kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno u svoti većoj od pripadajuće, 3) kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno pravnoj ili fizičkoj osobi kojoj ne pripada (stavak 2.); Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava prema istom članku (stavak 3.).

19.2. Nadalje, odredbom članka 168. stavka 1. ZOMO-a propisano je da pravo Zavoda na utvrđivanje nepripadne isplate i prava na povrat nepripadne isplate zastarijeva za pet godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da zastara prava na utvrđivanje nepripadne isplate počinje teći nakon isteka godine u kojoj je Zavod saznao za nepripadnu isplatu, odnosno za osobu primatelja nepripadne isplate. Stavkom 3. istog članka propisano je da zastara prava na povrat nepripadne isplate počinje teći od pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđena nepripadna isplata.

19.3. Odredbom članka 169. stavak 2. ZOMO propisano je da se tijek zastare prava na utvrđivanje, odnosno prava na povrat nepripadne isplate, kamata i troškova naplate prekida svakim službenim aktom Zavoda usmjerenim prema dužniku ili nasljedniku dužnika prema propisima o nasljeđivanju, radi utvrđivanja ili povrata nepripadne isplate, kamata i troškova naplate, a koji je dostavljen obvezniku povrata. Stavkom 3. navedenog članka propisano je da nakon poduzetih radnji iz stavka 2. ovoga članka zastarni rok počinje ponovno teći.

20. Tuženik navodi da u spisu predmeta ne postoji nikakav dokaz koji bi upućivao na činjenicu da je tužiteljica obavijestila u bilo kojoj formi HZMO da je kao korisnica obiteljske mirovine iza pok. supruga, zasnovala novu bračnu zajednicu. Izvršenim uvidom u spis tuženika sud ocjenjuje pravilnim zaključak tuženika da u spisu doista ne postoji nikakav dokaz o činjenici sklapanja novog braka sa PH (i činjenica promjene prezimena).

21. Stoga sud ocjenjuje pravilnim stav tuženika da je HZMO za činjenicu nepripadne isplate doznao 18. travnja 2016., odnosno kada je tužiteljica podnijela zahtjev za priznanje prava na obiteljsku mirovinu nakon smrti drugog supruga PH, uz koji je priložila Vjenčani list Matičnog ureda Križ od 13. travnja 2016. iz kojeg je razvidno da je drugi brak sklopila 18. prosinca 1976.

22. Iako tužiteljica navodi da je neuka osoba, svakoj prosječnoj osobi poznata je činjenica da je Zavodu potrebno prijaviti promjene u osiguranju. Tako odredba članka 102. ZOMO propisuje da je, između ostalih, korisnik dužan prijaviti Zavodu svaku promjenu nastalu u osobnim ili stvarnim okolnostima koja utječe na pravo ili na opseg korištenja toga prava.

23. Sud smatra da je je u postupku pravilno primijenjen ZOMO, kao propis koji je bio na snazi u trenutku pravomoćnosti rješenja od 24. listopada 2016. kojim je tužiteljici prestalo pravo na obiteljsku mirovinu. Stoga je zastarni rok za pravo na utvrđivanje nepripadne isplate počeo teći nakon isteka godine u kojoj je Zavod saznao za nepripadnu isplatu, odnosno od 1. siječnja 2017. te isti do donošenja prvostupanjskog rješenja u ovoj upravnoj stvari nije protekao, koji stav je već iznesen u citiranim presudama Upravnog suda u Zagrebu od 17. svibnja 2021. i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 13. rujna 2022.

24.1. Stalni sudski vještak izradio je nalaz i mišljenje 13. travnja 2026. (list 89 - 99 spisa) u kojem je iscrpno analizirana sva dokumentacija vezana za pitanje isplate mirovine tužiteljici u spornom razdoblju, sukladno danoj uputi.

24.2. Sudski vještak navodi:

“Na temelju dostavljenih podataka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje utvrđeno je da ukupno iskazana svota isplaćenih obiteljskih mirovina za razdoblje od 1. siječnja 1990. do 30. rujna 2016. iznosi 260.179,19 kn ili 34.531,71 EUR -a prema tečaju konverzije 7,5345 kn/EUR, pri čemu su pojedini iznosi u ranijim godinama iskazani u tada važećim valutama (dinar, HRD), a naknadno preračunati u kunsku protuvrijednost. Za razdoblje od 18. prosinca 1976. do 31. prosinca 1989. godine nisu dostavljeni konkretni podaci o izvršenim isplatama, budući da navedeni podaci nisu evidentirani u dostupnim bazama podataka HZMO-a. To predstavlja objektivno ograničenje u pogledu utvrđivanja stvarno isplaćenih iznosa za navedeno razdoblje, te se za taj dio ne može izraditi rekonstrukcija primitaka. Dostavljena dokumentacija predstavlja evidenciju isplaćenih iznosa iz službenih informacijskih sustava HZMO-a, no ne sadrži podatke o datumima pojedinačnih isplata niti potvrde o izvršenju pojedinih novčanih transfera. Stoga se ista može smatrati evidencijskim, ali ne i neposrednim dokazom o svakoj pojedinačno izvršenoj isplati. Na dodatni zahtjev vještakinje, HZMO je dostavio očitovanje iz kojeg proizlazi da su obiteljske mirovine tužiteljici KH isplaćivane na račun otvoren kod Privredne banke Zagreb d.d., broj računa [broj bankovnog računa]. Ovaj podatak omogućuje utvrđenje računa na koji su sredstva doznačavana u razdoblju bezgotovinskih isplata. Vještakinja napominje da se, imajući u vidu da se radi o službenim podacima javnopravnog tijela, dostavljenom očitovanju poklanja vjera u pogledu točnosti podataka o računu na koji su isplate vršene. Međutim, navedeni podatak predstavlja isključivo informaciju o računu primatelja, a ne dokazuje stvarni primitak sredstava od strane tužiteljice, budući da ne sadrži bankovne izvode niti podatke o datumima i izvršenju pojedinačnih transakcija“.

24.3. Zaključno, sudski vještak navodi da je na temelju dostupne dokumentacije moguće pouzdano utvrditi iznose isplaćenih obiteljskih mirovina za razdoblje od 1990. do 2016. godine, dok za razdoblje od 1976. do 1989. godine ne postoje objektivni i provjerljivi podaci o izvršenim isplatama. Dostavljeni podaci HZMO-a imaju karakter službene evidencije, ali ne predstavljaju neposredni dokaz o primitku pojedinih isplata od strane tužiteljice.

25.1. Tuženik je 21. svibnja 2025. dostavio očitovanje u kojemu je naveo da se prema članku 95. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 96/2025 – dalje: ZOMO/25) mirovine i druga primanja iz mirovinskog osiguranja isplaćuju na račun za plaćanje u banci. Isto je bilo propisano i odredbama članka 96. ZOMO-a uz iznimku isplaćivanih mirovina putem pošte do 31. prosinca 2013. Prema članku 96. stavku 1. ZOMO/25 Zavod zaključuje ugovor s bankama i poštom radi uređivanja međusobnih odnosa u vezi s načinom, uvjetima isplate i povratom mirovina i drugih primanja. Na jednak način bili su uređeni odnosni s bankama i poštom i prije 1. srpnja 2025.

25.2. Potvrde o provedenim plaćanjima koje se dostavljaju vrijede za sve korisnike koji imaju otvoren račun u PBZ-u s kojom je Zavod ugovorno uredio isplatu mirovinskih primanja, a potvrde u bitnom sadrže datum izvršenog plaćanja svim korisnicima u određenom mjesecu te iznos osiguranih sredstava za isplatu. Prema ugovorenom načinu isplate Zavod doznačuje na račun banke sredstva za sve korisnike koji primaju mirovinu u određenom mjesecu preko PBZ-a, te sigurnim kanalima (tzv. sterlingom) dostavlja datoteku s podacima korisnika i brojem računa te iznosom mirovine, koje banka na dan isplate iz osiguranih sredstva za isplatu prenosi na račune korisnika.

25.3. Na temelju tih podataka banke formiraju i obrazac „Obavijest o mirovinskim primanjima“ koje ih preko svojih distributivnih kanala stavljaju na raspolaganje korisnicima u sadržaju i roku koji je ugovorno uređen, a prije isplate mirovine.

25.4. Nadalje, odredbom članka 159. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/2009 i 110/2021, u daljnjem tekstu: ZUP) propisano je da javnopravna tijela izdaju potvrde te da se potvrdama smatraju i uvjerenja, izvadci i druge javne isprave o činjenicama o kojima javnopravna tijela vode službenu evidenciju. Tuženik zaključuje da podatci o doznačenim mirovinskim primanjima predstavljaju službene podatke Zavoda kod kojih postoji presumpcija istinitosti i točnosti, odnosno da su iznosi navedeni u Banci podataka Zavoda doznačenih mirovinskih primanja doista i isplaćeni na evidentirani račun, te tuženik smatra da je teret dokaza da ti iznosi nisu isplaćeni bili na tužiteljici. U pogledu navoda sudskog vještaka da je moguće pouzdano utvrditi iznose isplaćenih obiteljskih mirovina za razdoblje od 1990. do 2016., dok za razdoblje od 1976. do 1989. ne postoje objektivni i provjerljivi podaci o izvršenim isplatama, tuženik ističe da se nakon konverzije radi o gotovo neznatnom iznosu nepripadno isplaćenog primanja za razdoblje od 18. prosinca 1976. do 31. prosinca 1989., koji iznos je utvrđen radi tehničke mogućnosti izračuna nepripadne isplate mirovine za sporno razdoblje, te tuženik smatra da isto nije od utjecaja na donošenje drugačijeg rješenja u ovoj upravnoj stvari.

25.5. Vezano za razdoblje u kojem je tužiteljica primala mirovinu putem pošte, napominje da spisu ne prileže vraćene neisplaćene uputnice koje bi predstavljale dokaz da tužiteljica nije primila mirovine putem pošte.

25.6. Ističe da se tužiteljica tijekom cijelog spornog razdoblja nije obraćala Zavodu i ukazivala na eventualnu neisplatu mirovine u određenim iznosima za to razdoblje.

26. Tuženik je 27. svibnja 2026. dostavio sudu u fizičkom obliku potvrde o provedenim plaćanjima za razdoblje od srpnja 2006. do 30. rujna 2016. i ispis banke podataka doznačenih mirovinskih primanja, odnosno podatke dostavljene sudskom vještaku potrebne za izradu nalaza i mišljenja.

27. Tužiteljica je 12. lipnja 2026. dostavila podnesak u kojemu je navela da tuženik evidentno ne raspolaže podacima za razdoblje od 18. prosinca 1976. do 31. prosinca 1989. Nadalje, osporava sadržaj očitovanja tuženika. Ističe da iznos od 260.179,19 kn sadrži u sebi i iznose koji ne predstavljaju mirovinu, primjerice jednokratne pomoći, za koje smatra da ne predstavljaju mirovinu. Ističe da za isplate vršene do lipnja 2006. godine, koje su vršene putem pošte, nema dokaza da su iste izvršene, osim interne dokumentacije tuženika. Smatra da je tuženik podatke o isplatama trebao dostaviti i tužiteljici na uvid.

28.1. Na raspravi održanoj 1. srpnja 2026. sudski vještak je naveo da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja od 13. travnja 2026. koji je dopunio na način da utvrđeni iznos nepripadno isplaćene mirovine od ukupno 260.179,19 kuna predstavlja iznos isplaćenih mirovina u iznosu od 251.270,95 kuna i 8.908,24 kuna dodataka na mirovinu.

28.2. Opunomoćenik tužiteljice iznio je primjedbu u smislu da smatra da je obveza tuženika bila dostaviti priloženu dokumentaciju o isplati i opunomoćeniku tužiteljice odnosno sudskom vještaku prije provođenja vještačenja.

28.3. Na upit sutkinje sudska vještakinja navela je da je do razlike u iznosu navedenom u izreci prvostupanjskog rješenja i iznosa nepripadne isplate koju utvrđuje vještak u nalazu i mišljenju došlo na način da je vještak izvršio kontrolu zbroja uplata prema dostavljenoj evidenciji HZMO-a.

28.4. Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka koji je proveo sudsko vještačenje tužitelja, a u kojem je ocijenjena sva priložena i specificirana dokumentacija o isplatama, ovaj sud smatra valjanim, stručnim i potpuno obrazloženim u pogledu odlučnih činjenica potrebnih za donošenje odluke u predmetnom upravnom sporu. Pri tome je vještak tijekom rasprave na jasan, argumentiran i nedvosmislen način iznio glavne razloge donošenja nalaza i mišljenja.

28.5. Sud u cijelosti prihvaća provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku, kao zakonito i načinjeno u skladu s pravilima struke, budući je isto jasno kako u pogledu analizirane dokumentacije koja je bila predmet vještačenja, tako i po pitanju utvrđene visine nepripadne isplate mirovine.

29. U odnosu na pitanje predstavlja li isplaćeni dodatak na mirovinu sastavni dio mirovine, valja istaknuti da se, prema članku 78. ZOMO/25, svota mirovine računa tako da se osobni bodovi pomnože s mirovinskim faktorom i aktualnom vrijednošću mirovine, a u tu svotu uračunava se dodatak na mirovinu određen na način i pod uvjetima propisanim Zakonom o dodatku na mirovine ostvarene prema prethodno važećim propisima o mirovinskom osiguranju. Sadržajno istovjetno je propisivala i odredba članka 79. stavak 2. ZOMO-a. Dakle dodatak na mirovinu nije poseban, odvojeni iznos, već se uračunava u ukupnu svotu mirovine i čini njezin sastavni dio.

30. U odnosu na službene podatke tuženika o isplati mirovine tužiteljice u osporavanom razdoblju valja istaknuti da presumpcija istinitosti u vezi tih podataka znači da je Zavod obvezan utvrditi točnost i potpunost podataka u matičnoj evidenciji te da su obveznici doprinosa odgovorni za točnost dostavljenih podataka. Matična evidencija služi kao temelj za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja, a podaci u njoj imaju status javnih isprava. Dakle, osiguranici mogu dokazivati neistinitost navedenih podataka ali tada je teret dokazivanja na njima, te sud ocjenjuje da tužiteljica svojim neargumentiranim navodima nije osporila činjenicu isplata mirovine. Upravo suprotno i sama tužiteljica navodi da je navedena mirovina bila njezin jedini prihod. Nadalje, historijat načina isplate tužiteljici na koji se poziva tuženik odgovara utvrđenom od strane sudskog vještaka. Dokumentacija o isplatama predstavlja službenu dokumentaciju tuženika, u koju je tužiteljica, kao stranka, mogla izvršiti uvid. Zaključno, sud smatra da je prvostupanjskim rješenjem pravilno utvrđena nepripadna isplata obiteljske mirovine za razdoblje od 18. prosinca 1976. do 30. rujna 2016. u svoti od 260.179,78 kn u skladu s odredbom članka 166. ZOMO- a i u skladu s dostavljenim obračunom Odjela za ekonomsko-financijske poslove, kao i nalazom i mišljenjem sudskog vještaka.

31. Sud nastalu razliku između svote utvrđene prvostupanjskim rješenjem (260.179,78 kn) i svote utvrđene na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka (260.179,19 kn ili 34.531,71 eura prema tečaju konverzije 7,5345 kn/eur) smatra neznatnim odstupanjem koje je nastalo prilikom dvostruke konverzije, dakle najprije iz dinara u kune, te naknadno u eure.

32. Sud smatra da su obrazloženja osporavanih rješenja sastavljena sukladno članku 98. stavak 5. ZUP-a, odnosno u odnosu na rješenje tuženika, u skladu s odredbom članka 120. stavka 3. ZUP-a.

33. Kako, dakle, tužiteljica u tužbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, a sud ne nalazi nezakonitosti (kao ni razloge ništavosti koje preispituje samoinicijativno) u osporavanom rješenju tuženika i prvostupanjskog tijela, odnosno provedenom upravnom postupku, sud smatra da donošenjem pobijanih rješenja nije došlo do povrede prava tužiteljice, kao niti do povrede zakona (kao ni Konvencije) na štetu tužiteljice pa je primjenom odredbe članka 116. stavak 1. ZUP-a tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan, i odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

34. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

Osijeku 21. srpnja 2026.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužiteljici po opunomoćeniku

2. Tuženiku