REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31/III

Poslovni broj: Us I-209/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužiteljice CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Ivan Jelavić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu JELAVIĆ & partneri j.t.d., Zagreb, Palmotićeva 70, protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Trg N. Topalušić 1, Zagreb, OIB: 95131524528, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, Građansko-upravni odjel, Kapucinska 21, a isto opunomoćenik Milenko Perić, zamjenik županijskog državnog odvjetnika, radi statusa žrtve seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku i priznavanja prava na isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu , 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se točka 4. izreke rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-562-02/15-16/75, URBROJ: 522-4/1-1-1-25-12 od 23. siječnja 2025.

II. Tužiteljici se, kao žrtvi seksualnog nasilja iz Domovinskog rata, priznaje jednokratni iznos novčane naknade u visini od 13.272,28 EUR (slovima: trinaest tisuća dvije stotine sedamdeset dva eura i dvadeset osam centi) / 100.000,00 KN (slovima: sto tisuća kuna).

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 EUR (slovima: jednu tisuću dvije stotine pedeset eura) u roku od 60 dana.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-562-02/15-16/75, URBROJ: 522-4/1-1-25-12 od 23. siječnja 2025. određeno je da tužiteljica, kao priznata žrtva seksualnog nasilja iz Domovinskog rata, ima pravo na mjesečnu naknadu u iznosu od 322,25 eura, počev od 1. siječnja 2016. godine i dalje, dok za to postoje Zakonom predviđeni uvjeti (točka 1. izreke rješenja), zatim da će se novčana naknada isplatiti na navedeni tekući račun tužiteljice (točka 3. izreke), kao i da tužiteljica nema pravo na isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu (točka 4. izreke).

2. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da istu podnosi radi poništavanja točke 4. izreke rješenja i usvajanja zahtjeva tužiteljice kao žrtve seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu za priznavanje prava na jednokratni iznos novčane naknade. Smatra da tuženik arbitrarno i mehanički primjenjuje zakonske odredbe na štetu tužiteljice, pri čemu pogrešno tumači pravne propise. Dodaje da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Usž-2772/2024-2 od 4. rujna 2024. priznao tužiteljici status žrtve seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, s pripadajućim pravima te je tuženiku naložio da u roku od 60 dana od dostave presude donese rješenje o iznosu novčane naknade tužiteljici.

2.1. Ističe da je predmet odlučivanja u osporavanom rješenju problematika ostvarivanja prava na novčanu naknadu, za koju tužiteljica smatra da ima pravo i zbog toga pokreće upravni spor. Dodaje da tuženik nije valorizirao činjenicu kako je tužiteljica u postupku koji se vodio pred ovim Sudom pod poslovnim brojem: Us I - 257/2023 podneskom od 9. travnja 2024. obavijestila Sud i sudionike u postupku kako ne ostvaruje osobnu invalidninu te da nikada nije primila nikakav iznos na ime naknade štete od počinitelja seksualnog nasilja temeljem presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj: P-283/95-21 od 13. svibnja 1997. Naime, tužiteljica je pojasnila kako je bilo kakvo obraćanje počinitelju kaznenog djela silovanja bilo popraćeno ozbiljnim prijetnjama počinitelja tužiteljici, što je izazivalo snažnu nelagodu njezinog tadašnjeg punomoćnika jer je imalo odbijajući efekt na sve koji su profesionalno pomagali tužiteljici. Navodi da je počinitelj kaznenog djela koji je počinio teški zločin prema tužiteljici nakon presude u bijegu i prema njenim saznanjima nikada nije odslužio pravomoćnu zatvorsku kaznu, a kamoli nekome platio naknadu štete te se ne zna niti njegova adresa. Dakle, tuženiku je poznata činjenica da tužiteljica nikada nije primila iznos od 58.900,00 DM-a po presudi od 13. svibnja 1997. na temelju naknade štete te nije razumno za očekivati da će ga ikada života zaprimiti pa stoga smatra da navedeni iznos tuženik nije niti mogao uračunati u iznos jednokratne naknade na koju tužiteljica ima pravo. Ističe kako je pravo na naknadu štete za koju tuženik navodi da je tužiteljica ostvarila u parničnom postupku iluzorno te da ga tužiteljica nikada faktično niti neće ostvariti, a niti jedan sud nije doveo u pitanje pravo tužiteljice na ostvarivanje novčane naknade koja joj pripada kao žrtvi seksualnog nasilja u Domovinskom ratu. Stoga smatra da ne postoji zapreka za priznanje prava na isplatu jednokratnog iznosa novčane naknade te sukladno navedenom nije primjenjiv niti članak 37. stavak 5. Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu („Narodne novine“, broj: 64/15., 98/19., u daljnjem tekstu: Zakon).

2.2. Tužiteljica je stajališta da je tumačenje tuženika pretjerano formalističko te životno i pravno nelogično i neuvjerljivo, a kao takvo protivno odredbama Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, osobito članka 6 . kojim se jamči pravo na pravičan postupak u cjelini, a koju je Konvenciju tuženik bio dužan izravno primijeniti. Tome u prilog govori i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-589/2013 od 9. veljače 2016. koju tužiteljica djelomično citira.

2.3. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra da bi donošenje odluke u sporu pune jurisdikcije bilo u skladu s ispunjenjem jamstava iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer bi vraćanje na ponovni postupak, osim što bi odužilo ostvarenje prava tužiteljice, bilo neefikasno za tužiteljicu koja ima status žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata te snažne zdravstvene posljedice zbog proživljenog nasilja koje joj uvelike narušavaju svakodnevno funkcioniranje, a koje su posljedice seksualnog nasilja iz Domovinskog rata. Stoga predlaže Sudu poništiti točku 4. izreke osporavanog rješenja, tužiteljici priznati pravo na jednokratni iznos novčane naknade u visini od 100.000,00 kuna (13.272,28 eura) primjenom Zakona, uz naknadu troška upravnog spora na ime sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 eura, uvećano za pripadajući PDV, odnosno sveukupno 1.250,00 eura.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na odredbu članka 37. stavak 5. Zakona te ističe da je tužiteljica prije podnošenja zahtjeva tuženiku pokrenula postupak radi naknade štete, po osnovi seksualnog nasilja počinjenog 3. svibnja 1993., na neokupiranom području u blizini mjesta Sikirevci, od strane poznatog počinitelja. Dodaje da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj: P-283/95-21 od 27. studenog 1996. tužiteljici dosuđen iznos nematerijalne štete na osnovi proživljenog seksualnog nasilja u iznosu od tadašnjih 58.900,00 DM-a (preračunato iznosi 210.873,78 kn, odnosno 27.987,76 eura). Slijedom navedenog, imajući u vidu dosuđeni iznos novčane naknade po istoj osnovi, u postupku priznavanja prava na novčanu naknadu u jednokratnom iznosu sukladno odredbi članka 37. stavka 5. Zakona, bilo je potrebno puni iznos jednokratne novčane naknade (100.000,00 kn/13.272,28 eura) umanjiti za dosuđeni iznos u sudskom postupku na ime naknade štete (210.873,78 kn/27.987,76 eura) po istoj osnovi pa je tako uračunavanjem iznosa utvrđeno da ista prelazi Zakonom propisani iznos jednokratne novčane naknade te nema pravo na isplatu iste.

3.1. Slijedom navedenog, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Tužiteljica u podnesku od 9. travnja 2025. dodatno ističe kako je njen predmet već ranije bio predmetom razmatranja Ustavnog suda Republike Hrvatske te da je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku kojom utvrđuje da su tužiteljici povrijeđena prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske, a da tuženik unatoč navedenom i dalje ustraje u postupanjima kojima povređuje ustavna i konvencijska prava tužiteljice. Upravo o pretjeranom formalizmu govori i Ustavni sud u predmetu tužiteljice broj U-III-3298/2017 od 7. veljače 2023.

4.1. Dodaje kako nije životno niti realno za očekivati da će tužiteljica, koja je kao mlada djevojka proživjela tako strašno seksualno nasilje, zbog kojeg i danas trpi snažne posljedice, ikada više moći smoći snage obratiti se počinitelju nasilja te od počinitelja ostvariti naplatu naknade štete koja joj pripada sukladno presudi Općinskog suda u Slavonskom Brodu, a niti objektivno moguće naplatiti od počinitelja naknadu štete obzirom da je u bijegu. Ističe kako Zakon u članku 37. stavcima 5. i 6. propisuje da će se ostvarena novčana naknada iz članka 24. stavka 1. Zakona uračunati u novčanu naknadu iz drugih postupaka ostvarenu do dana podnošenja urednog zahtjeva. Međutim, iz spisa proizlazi kako tužiteljica nikada nije faktično ostvarila novčanu naknadu po presudi od 13 svibnja 1997. niti će ju ikada ostvariti, stoga se navedena novčana naknada nije mogla uračunati u iznos jednokratne naknade na koju tužiteljica ima pravo sukladno Zakonu.

4.2. Tužiteljica nadalje navodi da i Europski sud za ljudska prava u praksi kontinuirano naglašava da je važno omogućiti pravnu zaštitu koja je efektivna u stvarnosti, a ne samo iluzorno pravo koje postoji u teoriji, kao i da je pravo na pravično suđenje uskraćeno kada ta pravila prestanu služiti ciljevima „pravne sigurnosti“ i „pravilnog djelovanja pravosudnog sustava“ te postanu jedna vrsta prepreke stranci da u njezinu predmetu nadležni sud odluči o osnovanosti, a da prekomjerni formalizam može lišiti podnositelje zahtjeva prava na pristup sudu. Dodaje da i dalje ima snažne zdravstvene posljedice zbog proživljenog seksualnog nasilja koje joj uvelike narušavaju svakodnevno funkcioniranje koje je dodatno pogoršano dugotrajnim i nepovoljnim sudskim postupcima te doživljajem da institucije umanjuju ozbiljnost traumatskog događaja i ne uvažavaju njenu osobnu patnju i poziciju žrtve seksualnog nasilja za vrijeme Domovinskog rata.

5. Sud je rješenjem poslovni broj: Us I-209/2025-6 od 8. srpnja 2025. pozvao stranke da se u roku od 15 dana od dana dostave toga rješenja očituju o tome jesu li suglasne da se ovaj spor riješi bez održavanja rasprave na temelju postojeće dokumentacije u spisu te su stranke Sudu dostavile podneske u kojima daju svoju suglasnost da se spor riješi bez održavanja rasprave.

5.1. Budući da su se u ovom upravnom sporu stranke izrijekom suglasile da se upravni spor riješi bez održavanja rasprave, a Sud je utvrdio da nije potrebno izvoditi nove dokaze, Sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 98. točke 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", broj: 36/24., - dalje: ZUS) upravni spor riješio bez rasprave.

6. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis upravnoga postupka te u sve isprave koje prileže istima, spis ovoga Suda poslovni broj: Us I- 257/2023 te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Osporavanim rješenjem tuženika, u točki 4. izreke rješenja, određeno je da tužiteljica nema pravo na isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu, kao žrtva seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu.

8. Naime, Visoki upravni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj: Usž- 2772/2024-2 od 4. rujna 2024. tužiteljici priznao navedeni status s pripadajućim pravima, s tim da je naložio tuženiku da u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude donese rješenje o iznosu novčane naknade tužiteljice.

9. Tuženik u osporavanom dijelu odluke istu obrazlaže da je, razmatrajući zahtjev za ostvarivanje prava na novčanu naknadu u jednokratnom iznosu od 100.000,00 kn (13.272,28 eura) prema odredbi članka 24. stavka 1. Zakona, utvrdio da tužiteljica ne ispunjava uvjete za isplatu iste.

10. Naime, tuženik utvrđuje da je tužiteljici prema presudi Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj: P-283/95-21 od 13. svibnja 1997., po osnovi proživljenog seksualnog nasilja, određena naknada štete u iznosu od tadašnjih 58.900,00 DM-a (210.873,78 kn/27.987,76 eura) te, imajući u vidu odredbu članka 37. stavka 5. Zakona, uračunavanjem ukupne svote koja je tužiteljici dosuđena u parničnom postupku na ime naknade štete po istoj osnovi, proizlazi da navedena svota prelazi iznos jednokratne novčane naknade u iznosu od 100.00,00 kn (13.272,28 eura) pa stoga tužiteljica nema pravo na isplatu iste.

11. Pri tome tuženik niti ne spori činjenicu da tužiteljica nije faktički naplatila iznos od tadašnjih 58.900,00 DM-a (210.873,78 kn/27.987,76 eura), već smatra da je dovoljno da joj je isti dosuđen u parničnom postupku.

12. Prema odredbi članka 24. stavka 1. Zakona, korisnik može ostvariti pravo na jednokratni iznos novčane naknade u visini od 100.000,00 kn ili povećane novčane naknade u visini od 150.000,00 kn, pod uvjetima propisanim ovim Zakonom.

13. Sukladno odredbi članka 37. stavka 5. Zakona, korisniku koji je ostvario pravo na osobnu invalidninu, naknadu štete ili drugo novčano pravo u drugim postupcima i po drugim propisima u Republici Hrvatskoj, po osnovi proživljenog seksualnog nasilja, pravo na novčanu naknadu iz članka 24. stavka 1. ovoga Zakona, utvrđuje se uračunavanjem iznosa ostvarenog do dana podnošenja urednog zahtjeva iz članka 28. ovoga Zakona.

14. Sud utvrđuje da okolnosti predmetnog slučaja, sagledane u cjelini s argumentom zdravog razuma (na koji je u novije doba višekratno ukazano u ustavnosudskoj praksi u kontekstu izgradnje objektivnoga pravnog poretka i zaštite prava pojedinaca, npr. odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III- 5989/2013 od 9. veljače 2016., i dr.), te s odredbom članka 37. stavka 5. Zakona, ne dovode do zaključka da tužiteljici ne treba priznati pravo na isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu.

15. U tom dijelu Sud prihvaća stajalište tužiteljice, koje je rezultat primjene teleološke tehnike pravne interpretacije, ali i sukladno argumentu zdravog razuma, za razliku od pukoga gramatičkog tumačenja primijenjenog od strane tuženika, koje ima obilježja pretjeranog formalizma u primjeni pravnih normi, da nije razumno očekivati da će tužiteljica kao žrtva seksualnog nasilja iz Domovinskog rata realno i naplatiti naknadu štete koja joj je dosuđena u presudi Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj: P-283/95-21 od 13. svibnja 1997., pogotovo uzimajući u obzir da istu nije naplatila do dana podnošenja zahtjeva tuženika, kao niti do današnjeg dana, a prema navodima tužiteljice počinitelj kaznenog dijela je u bijegu pred pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, a nije niti poznato njegovo prebivalište ili boravište.

16. Stoga u konkretnom slučaju odredbu članka 37. stavka 5. Zakona treba promatrati na način da se pravo na novčanu naknadu iz članka 24. stavka 1. ovoga Zakona, utvrđuje uračunavanjem iznosa po osnovi naknade štete koji je tužiteljica ostvarila do dana podnošenja urednog zahtjeva iz članka 28. ovoga Zakona, a budući da ista nikada nije faktično ostvarila novčanu naknadu po presudi od 13. svibnja 1997., navedena novčana naknada se nije niti mogla uračunati u iznos jednokratne novčane naknade na koju tužiteljica ima pravo sukladno Zakonu.

17. Imajući u vidu navedeno, Sud je u skladu sa člankom 117. stavkom 1. poništio točku 4. izreke osporavanog rješenja te tužiteljici, kao žrtvi seksualnog nasilja iz Domovinskog rata, priznao jednokratni iznos novčane naknade u visini od 13.272,28 EUR (trinaest tisuća dvije stotine sedamdeset dva eura i dvadeset osam centi) / 100.000,00 KN (sto tisuća kuna) sukladno odredbi članka 24. stavka 1. Zakona, čime je predmetna upravna stvar meritorno riješena, kao što je i odlučeno u točkama I. i II. izreke presude.

18. Kako je tuženik u cijelosti izgubio spor te imajući u vidu kako se vrijednost spora u skladu s odredbom članka 144. stavka 3. ZUS-a smatra neprocjenjivom, to je u skladu sa odredbom članka 144. stavka 1. ZUS-a te Tbr. 27. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23, dalje: Tarifa) tužiteljici priznat trošak na ime sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR, uvećano za 25% PDV-a, što sveukupno iznosi 1.250,00 EUR. Stoga je tuženik dužan naknaditi tužiteljici ukupno priznati trošak u iznosu od 1.250,00 eura u roku od 60 dana, kao što je i odlučeno u točki III. izreke presude.

19. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Osijeku 21. srpnja 2026.

Sutkinja

Jasenka Beker Rupčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS).

DNA:

1. Tužiteljici po opunomoćeniku

2. Tuženiku po opunomoćeniku