Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: UsI-2155/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Sanda Jeromela, uz sudjelovanje zapisničarke Sanja Kobilšek Ponjan, u upravnom sporu tužitelja JL, državljana Ruske Federacije, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, nakon održane usmene rasprave, 21. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/26-06/2121, URBROJ: 511-01-212-26- 6 od 7. travnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Zoran Bauer, pružatelju pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR-a i za pristup na ročište iznos od 500,00 EUR-a, uz pripadajući PDV u iznosu od 250,00 EUR-a, dakle sveukupno iznos od 1.250,00 EUR-a, u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

r i j e š i o  j e

Odbija se zahtjev za odgodnim učinkom tužbe.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/26- 06/2121, URBROJ: 511-01-212-26-6 od 7. travnja 2026. odbačen je kao nedopušten naknadni zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke radi pogrešnog i nepotpunog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je u postupku odobrenja međunarodne zaštite pogrešno i nepotpuno tuženik utvrdio činjenično stanje jer je tužitelj iznio činjenice i dokaze koji su bitni a koje iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku. Stoga je tuženik pogrešno primjenjujući članak 47. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, fokusirajući se samo na prvi dio te norme, a u kojemu se navode činjenice koje su se dogodile nakon izvršnosti prvotnog rješenja, pri tome zanemarujući drugi dio norme, a gdje se dopuštaju i činjenice kronološki nastale ranije ukoliko nisu iz opravdanih razloga iznesene, pobijani upravni postupak odlučio činjenično uopće ne provesti, navodeći da je naknadni zahtjev nedopušten. Tuženik je pogrešno primijenio članak 47. stavak 6. Zakona, jer zahtjev činjenično nije niti razmatrao iako je tužitelj u naknadnom zahtjevu naveo nove činjenice, te je objasnio kako se ranije nije mogao sjetiti tih činjenica. Napominje kako je tužitelj osoba koja je starije životne dobi, narušenog zdravlja zbog čega ima djelomične rupe u sjećanju. Tužitelj boluje od više kroničnih i međusobno povezanih bolesti, što je razvidno iz opsežne medicinske dokumentacije priložene spisu, uključujući: arterijsku hipertenziju s kroničnom bubrežnom insuficijencijom (stadij G1- 2/A3), dislipidemiju, hiperuricemiju, metabolički sindrom, sumnju na opstruktivni sleep apnea sindrom (OSAS), pretilost, cistu lijevog bubrega, nefrolitijazu desnog bubrega, kao i Behçetova bolest (uz pozitivne HLA B27 i B35), s manifestacijama poput aftoznog stomatitisa, artralgija/artritisa, subfebrilnosti i probavnih tegoba, evidentirani uveitis anterior i herpetični keratitis, kao i kronični gastritis uz Helicobacter pylori infekciju. Tužitelj je u postupku rekao da su na njega dva puta pucali, da su ga pokušali otrovati, da iza svega toga stoji mafija, te da je to kronološki smješteno od 2004. do 2012., međutim tuženik zaključuje da za tako nešto nema dokaza i da tužitelj u novom zahtjevu nije iznio nikakve nove činjenice ili okolnosti. Tužitelj je u zemlji podrijetla imao problema, te je za očekivati da bi u slučaju povratka u zemlju podrijetla i dalje imao problema na način da bi ga uhitili i stavili u zatvor, ili ubili, jer je u naknadnom zahtjevu tužitelj jasno ukazao da je njegov život u zemlji podrijetla bio u opasnosti nekoliko puta i da je protjeran iz zemlje podrijetla, a što predstavlja ozbiljan razlog za odobrenje međunarodne zaštite, ukoliko je, kao u ovom slučaju, takav postupak motiviran diskriminacijom ili progonom, te ukoliko osoba nema pravo povratka, ili bi bila izložena opasnosti po život a o čemu tuženik nije dao ocjenu. Tužitelj smatra da je povrijeđeno načelo „non refoulement”. Tužitelj predlaže da sud odredi da tužba ima odgodni učinak i navodi da bi izvršenje osporavanog rješenja prije pravomoćnog okončanja ovog spora dovelo bi do prekida liječenja i medicinskog nadzora, čime bi tužitelj bio izložen stvarnom i neposrednom riziku ozbiljnog pogoršanja zdravstvenog stanja, uključujući moguće trajne posljedice, pa i ugrozu života. Predlaže da mu se odobri besplatna pravna pomoć i da sud poništi osporeno rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju rješenja u cijelosti. Smatra da je u postupku pravilno odbačen zahtjev tražitelja za međunarodnu zaštitu jer iz njegovog navoda ne proizlazi postojanje opravdanog straha od proganjanja, tražitelj je legalno napustio zemlju podrijetla 2014., i prije nego je ušao u Republiku Hrvatsku 2023. radi tranzita prema Švicarskoj konfederaciji, nije zatražio u zemljama u kojima je boravio međunarodnu zaštitu, već je tek nakon vraćanja u Republiku Hrvatsku temeljem dublinskog postupka izrazio namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu pri čemu je iznosio kontradiktorne, neodređene i neuvjerljive navode. Što se tiče zabrane prisilnog udaljenja ili „non refoulement” tuženik smatra da ne ispunjava uvjete za primjenu tog načela jer nisu iznesene relevantne činjenice i dokazi za ispunjavanje uvjeta za azil i supsidijarnu zaštitu a okolnosti u zemlji podrijetla nisu takve da bi tužitelju povratkom u zemlju podrijetla njegov život ili sloboda bili ugroženi. Što se tiče tužiteljevog prijedloga za odgodnim učinkom tužbe predlaže isti odbaciti jer tužitelj ne spada u ranjivu skupinu niti se prilikom ulaska u republiku Hrvatsku pozvao na zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Predlaže potvrditi osporavano rješenje i odbiti tužbu.

4. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

5. Sud je održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tuženika, te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24).

6. Sud je odbio prijedlog da se sasluša tužitelj budući da je u upravnom postupku saslušan i iznio razloge zbog kojih je podnio naknadni zahtjev, naknadni zahtjev temelji na istim razlozima na kojima je temeljio i zahtjev za međunarodnu zaštitu u kojem je postupku i upravnom sporu pred ovim sudom već saslušan i te ponovno saslušanje tužitelja prema ocjeni suda nije svrsishodno jer ne bi dovelo do drugačijeg rješenja ove upravne stvari. Sud samostalno odlučuje koje će dokaze provoditi, a saslušanje tužitelja nije propisano obveznim u postupku povodom pravnog lijeka Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u koji su prenesene sve relevantne Direktive prava EU koje se odnose na postupak priznavanja međunarodne zaštite, a osobito Direktiva 2013/32/EU od 26. lipnja 2013. Europskog parlamenta i Vijeća koja, dakle, u upravnom sporu, za razliku od upravnog postupka, ne propisuje obveznim provođenje ponovnog saslušanja tužitelja. Stoga Sud navedeni dokaz nije provodio, a osobito jer tužitelj nije predložio utvrđivanje nikakvih novih okolnosti koje bi se iskazom utvrđivale, a koje već nisu iznesene u postupku pred tuženikom.

7. Ocjenjujući zakonitost rješenja, te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

8. Uvidom u osporavano rješenje od 7. travnja 2026. sud je utvrdio da je naknadni zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj odbačen kao nedopušten i to pozivom na odredbu članka 43. stavka 2., u svezi stavka 47. stavka 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25).

9. U obrazloženju rješenja tuženik navodi da je tražitelj legalno napustio zemlju podrijetla 2014. da je potom boravio u [adresa], Republici I Bugarskoj, Republici Cipar, Sjedinjen Američkim Državama, Francuskoj Republici, Saveznoj Demokratskoj Republici Njemačkoj te nije zatražio međunarodnu zaštitu, da je prvi put ušao u Republiku Hrvatsku 25. svibnja 20203. te bio u tranzitu ka cijeloj zemlji Švicarskoj Konfederaciji, iz koje je sukladno dublinskom postupku vraćen u Republiku Hrvatsku 23. siječnja 2024. i u službenim prostorijama Policijske uprave zagrebačke, Postaji aerodromske policijske policije Pleso izrazio je namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu pa je upućen da se prijavi u Prihvatilište. Nadalje, tražitelj je prilikom podnošenja zahtjeva 31. siječnja 2024. izjavio da je zemlju podrijetla napustio jer mu je šef Odjela borbe za terorizam i ekstremizam FSB-a rekao da ima 3 dana da napusti Rusku Federaciju i ako se vrati da će ga ubiti. Rješenjem tuženika od 12. svibnja 2025. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnom zaštitom a presudom ovog suda poslovni broj Us I-2431/2025 od 23. siječnja 2026. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje tog rješenja, koje je rješenje postalo izvršno, te je protiv presude tražitelj podnio žalbu 18. ožujka 2026. Ocjenjujući činjenice iznijete u naknadnom zahtjevu a u vezi sa činjenicama i dokazima u prijašnjem zahtjevu tuženik je ocijenio da tražitelj nije iznio relevantne činjenice budući da je kao razlog podnošenja naknadnog zahtjeva naveo da se naknadno sjetio da su pucali na njega dva puta i jednom ga pokušali otrovati u razdoblju od 2004. do 2012. a što je bilo predmet rješenja od 12. svibnja 2025., o čemu je već odlučeno. Kako u naknadnom zahtjevu tražitelj nije iznio nove okolnosti niti činjenice to je naknadni zahtjev tuženik ocijenio nedopuštenim.

10. Odredbom članka 43. stavka 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da ministarstvo donosi odluku kojom odbacuje naknadni zahtjev ako se ocijeni da je nedopušten sukladno članku 47. stavku 6. ovoga Zakona.

11. Odredbom članka 47. stavka 1. točke 1. navedenog Zakona propisano je da naknadni zahtjev podnosi državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva nakon izvršne odluke kojom je prijašnji zahtjev odbijen sukladno članku 38. ovoga Zakona. Stavkom 3. navedenog članka Zakona propisano je da naknadni zahtjev mora biti razumljiv i sadržavati bitne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite.

Stavkom 4. navedenog članka Zakona propisano je da se dopuštenost naknadnog zahtjeva ocjenjuje na temelju sadržanih činjenica i dokaza, a u vezi s već upotrijebljenim činjenicama i dokazima u prijašnjem postupku.

Stavkom 6. navedenog članka Zakona propisano je da će se naknadni zahtjev odbaciti ako se utvrdi da je nedopušten sukladno stavcima 3. i 4. ovoga članka.

12. Prema ocjeni suda, tuženik je osnovano zaključio da tužitelj nije u naknadnom zahtjevu iznio nove činjenice i dokaze koji bi bili od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, budući da je ponovne tvrdnje o pokušajima ubojstva i trovanja u razdoblju od 2004. do 2012. za koje je naveo da ih se nije mogao sjetiti, nisu ničime dokazane. Radi se o ponovljenim navodima, o kojima se očitovao tuženik i razloge ne prihvaćanja valjano je obrazložio a koje obrazloženje prihvaća i ovaj Sud.

13. Također sud je izvršio uvid u nepravomoćnu presudu ovog suda poslovni broj Us I-2431/2025 od 23. siječnja 2026. iz koje je razvidno da je tužitelj iskazivao već o pokušajima ubojstva i trovanja pa je tako iskazao na raspravi da je na njega pucano 2008. i 2010. a što se tiče trovanja 2012., 2011., dok je na zapisnik u upravnom postupku iskazao da je pucnjava bila 2004. i 2006. U naknadnom zahtjevu njegov iskaz je samo nadogradnja iskaza temeljenog na istim razlozima koje je navodio i ranije, a koji je ocijenjen nevjerodostojan. Dakle, navodi iste razloge ali mijenja razdoblje između 2004. i 2012. Nadalje, tužitelj je u naknadnom zahtjevu iskazivao da je zajedno sa nećakom protjeran iz Rusije i bio je u Ukrajini do početka rata a što nije točno obzirom da je tužitelj legalno napustio zemlju podrijetla i od 2014. godine boravio u brojnim državama u kojima nije tražio međunarodnu zaštitu već tek deset godina kasnije 2024. kada je sukladno dublinskom postupku vraćen u Republiku Hrvatsku. Dakle, navedena činjenica da je tužitelj deset godina boravio izvan zemlje podrijetla i tek pošto je vraćen u Republiku Hrvatsku podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu s kojim je odbijen i nakon čega je podnio naknadni zahtjev temeljeći ga na istim razlozima koje nije dokazao i iskazujući različito o događajima, ukazuje na nevjerodostojnost navoda tužitelja a navodne „rupe“ u pamćenju nemaju veze sa pobrojanim bolestima u tužbi. Radi se o ponovljenim navodima i razlozima o kojima je već odlučeno u predmetu ovog Suda poslovni broj Us I-2431/2025. Isto tako nisu niti osnovani navodi u tužbi da tuženik nije primijenio načelo „non refoulement” budući da tužitelj ne ispunjava zakonske uvjete za primjenu tog načela, nisu iznesene relevantne činjenice i dokazi za ispunjavanje uvjeta za azil i supsidijarnu zaštitu a okolnosti u zemlji podrijetla nisu takve da bi tužitelju povratkom u zemlju podrijetla njegov život ili sloboda bili ugroženi, niti da bi bio podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju.

14. Iz navedenog razloga sud je osporavano rješenje tuženika ocijenio zakonitim i na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presudio kao u točki I. izreke presude.

15. Sukladno članku 60. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, te sukladno članku 8., 9. i 10. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22), sud je utvrdio da je tužitelj u zahtjevu za odobravanje besplatne pravne pomoći naveo da ne posjeduje nikakvu imovinu, pa su ispunjeni uvjeti da sud tužitelju odobri pravo na besplatnu pravnu pomoć, te je o visini i isplati troška pravne pomoći odlučeno na način kako je to navedeno u točki II. i III. izreke presude.

16. Naime, sukladno članku 9. stavku 2. navedenog Pravilnika, trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred Upravnim sudom određuje se sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a na snazi je Tarifa o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23), umanjen za 50%.

17. Stoga je pružatelju pravne pomoći, vezano uz trošak sastava tužbe u neprocjenjivim predmetima od 1.000,00 eur (Tbr.27.t.1.) i zastupanja na ročištu od 1.000,00 eur (Tbr.27.t.2.), sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, umanjenoj za 50% sukladno navedenoj točci Pravilnika, pa je pružatelju pravne pomoći priznata visina troška pravne pomoći u sveukupnom iznosu od 1.250,00 eur.

18. Prijedlog za odgodni učinak nije osnovan.

19. Naime, člankom 51. stavkom 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da tužba može sadržavati zahtjev za odgodnim učinkom, sukladno propisima kojima se uređuju upravni sporovi, osim u slučaju iz članka 41. stavka 1. točke 6. ovoga Zakona.

20. Odredbom članka 42. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24) propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano (stavak 1.), a da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu (stavak 2.), sud može na prijedlog stranke izdati privremenu mjeru ako je to nužno kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, a privremena mjera nije protivna javnom interesu, niti bi se njome nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranki (stavak 3), o odgodnom učinku sud odlučuje rješenjem (stavak 4.), a protiv rješenja o odgodnom učinku može se izjaviti žalba (stavak 5.).

21. Sud je riješio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni niti uvjeti za odobrenje odgodnog učinka tužbe iz članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima. Tužitelj nije dokazao tvrdnje da bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, niti da bi odgoda bila protivna javnom interesu a sami navodi o njegovom zdravstvenom stanju i liječenju ne mogu biti razlog za odobrenje odgodnog učinka u situaciji kada je sud ocijenio osporeno rješenje zakonitim. Stoga je riješeno kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 21. srpnja 2026.,

Sutkinja:

Sanda Jeromela

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja

2. tuženiku

3. U spis