Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9, Zadar

Poslovni broj: P-1044/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Jasni Baričević, u pravnoj stvari tužiteljice CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima iz OD Juranović i dr. j.t.d. iz Nove Gradiške, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku u Splitu, radi ništetnosti i isplate, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 11. lipnja 2026., u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužene, dana 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba toč.6.2. Ugovora o kreditu br. 9012591153 sklopljenog dana 12.06.2007.g. između tužiteljice CA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i kreditora PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d.,OIB: 02535697732, 10000 Zagreb, Radnička cesta 50 i to u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit u iznosu od 25.830,00 CHF i kamata iz toč.4. Ugovora otplaćuju u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, 10000 Zagreb, Radnička cesta 50 da tužiteljici CA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime stjecanja bez osnove po osnovi isplati iznos od 4.865,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. 07. 2015.g. teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. 08. 2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1.01.2023.g. do 31.12.2023.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te koje od 01.01.2024.g. do isplate teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to kako slijedi

- na iznos od 0,43 Eur od 01.12.2007.g. do isplate

- na iznos od 4,95 Eur od 12.01.2008.g. do isplate

- na iznos od 5,47 Eur od 25.02.2008.g. do isplate

- na iznos od 11,44 Eur od 31.03.2008.g. do isplate

- na iznos od 4,54 Eur od 25.04.2008.g. do isplate

- na iznos od 3,22 Eur od 31.05.2008.g. do isplate

- na iznos od 5,47 Eur od 30.06.2008.g. do isplate

- na iznos od 0,96 Eur od 29,07.2008.g. do isplate

- na iznos od 1,76 Eur od 29,08.2008.g. do isplate

- na iznos od 1,49 Eur od 30.09. 2008.g. do isplate

- na iznos od 25,65 Eur od 31.10.2008.g. do isplate

- na iznos od 11,18 Eur od 26.11.2008.g. do isplate

- na iznos od 26,57 Eur od 31.12.2008.g. do isplate

- na iznos od 28,96 Eur od 02.02.2009.g. do isplate

- na iznos od 29,76 Eur od 27.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 25,38 Eur od 30.03. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 28,03 Eur od 30.04. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 24,05 Eur od 30.05. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 19,28 Eur od 30.06. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 21,40 Eur od 30.07. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 22,18 Eur od 31.08. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 20,07 Eur od 02.10.. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 21,40 Eur od 02.11. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 23,39 Eur od 01.12. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 25,65 Eur od 05.01. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 32,02 Eur od 01.02. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 29,10 Eur od 05.03 2010.g. do isplate,

- na iznos od 36,79 Eur od 02.04. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 35,33 Eur od 04.05. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 36,79 Eur od 31.05. 2010.g. do isplate

- na iznos od 54,05 Eur od 30.06. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 51,39 Eur od 31.07. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 62,54 Eur od 30.08. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 53,52 Eur od 02.10. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 49,93 Eur od 03.11. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 67,85 Eur od 01.12. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 79,80 Eur od 31.12. 2010.g. do isplate

- na iznos od 67,59 Eur od 25.01. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 70,51 Eur od 04.03.. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 62,28 Eur od 05.04. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 71,17 Eur od 04.05. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 88,16 Eur od 30.05. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 84,84 Eur od 02.07. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 110,99 Eur od 01.08. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 112,05 Eur od 02.09. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 90,02 Eur od 26.09. 2011.g. do isplate

- na iznos od 88,37 Eur od 24.10. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 89,14 Eur od 01.12. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 92,41 Eur od 30.12. 2011.g. do isplate

- na iznos od 97,32 Eur od 23.01. 2012.g. do isplate

- na iznos od 98,11 Eur od 28.02. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 95,06 Eur od 30.03. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 94,40 Eur od 05.04. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 98,16 Eur od 29.05. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 96,52 Eur od 30.06. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 97,32 Eur od 27.07. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 94,93 Eur od 30.08. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 91,74 Eur od 05.10. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 95,19 Eur od 30.10. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 97,35 Eur od 01.12. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 95,72 Eur od 24.12.. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 89,22 Eur od 31.01. 2013.g. do isplate

- na iznos od 92,67 Eur od 25.02. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 94,66 Eur od 27.03. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 95,19 Eur od 30.04. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 88,16 Eur od 03.06. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 86,30 Eur od 20.06. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 87,63 Eur od 08.08.. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 90,68 Eur od 29.08. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 94,66 Eur od 28.09.. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 92,27 Eur od 28.10. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 93,67 Eur od 30.11. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 95,19 Eur od 27.12. 2013.g. do isplate,

- na iznos od 101,03 Eur od 25.01. 2014.g. do isplate

- na iznos od 98,64 EUR od 28.02. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 97,85 Eur od 31.03. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 95,63 Eur od 30.04. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 93,76 Eur od 04.06. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 117,15 Eur od 02.07. 2014.g. do isplate, sve u roku od 15 dana od presuđenja

III Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, 10000 Zagreb, Radnička cesta 50 da tužiteljici CA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.758,22 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana presuđenja do isplate teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa kopa je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana od dana presuđenja, dok u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, zahtjev tužiteljice za naknadom troška, se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je temeljem Ugovora o kreditu br.: 9012591153 od 12.06.2007., koji je sklopljen putem tuženikove podružnice u [adresa], između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, korisniku kredita dana 30.06. 2007. isplaćen kredit u iznosu od 25.830,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju kreditora za CHF, na dan korištenja kredita. U toč. 6.2. Ugovora ugovoren je način otplate tako što se otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U toč. 6.4. Ugovora kao dan dospijeća ugovoren je svaki zadnji dan u kalendarskom mjesecu. Ubrzo nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog tužitelju nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje tužitelju nisu objašnjene na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate rata u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF. Tužitelj je unatoč promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze, uredno ispunjavao obveze otplate kredita. te kredit u cijelosti i otplatio.

Dana 14.06.2018. Visoki trgovački sud RH da je donio j presudu br. Pž- 6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.07.2013. u toč. 2. izreke, u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima. Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika, koji je u tom predmetu “Potrošač“ sudjelovao kao drugotuženik te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 1.10.2004. do 31.12.2008. S obzirom na rečeno, tužitelj je ovlašten tužbom zahtijevati deklaratorno utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te posljedično tome ostvarivati i pravo na povrat preplaćenih novčanih iznosa po osnovi anuiteta zbog utjecaja primjene navedenih ništetnih odredbi. Presuda Visokog trgovačkog suda RH br.: 43 Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12-2 od 4.07.2013. da su poznate sudu. Tuženik da je koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i ništetnu ugovornu odredbu promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od mjeseca srpnja 2007. do zaključno s mjesecom lipanj 2014. nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti na ime otplaćenih anuiteta. S obzirom na rečeno tužiteljica da predlaže sudu da provede dokazni postupak i nakon što provede sve dokaze donese da sud odnese Presudu kojom će u cijelosti prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev pobliže naznačen u tužbi.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 9. lipnja 2023. (l.s.41-45) je navela da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, pa stoga predlaže isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Tužitelj u toč. I. tužbenog zahtijeva da zahtjeva utvrđenje ništetnima odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a u toč. II. zahtjeva isplatu iznosa od ukupno 4.864,18 EUR/36.649,0 kn, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedinačni mjesečni iznos od datuma dospijeća pa sve do isplate, na ime ništetnosti ugovorene valutne klauzule, dok u toč. III. da potražuje naknadu prouzročenog parničnog troška s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Tužitelj u historijatu tužbe da navodi da Ugovor o kreditu broj 9012591153, koje su stranke zaključile dana 12.06.2007., a kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 25.830,00 CHF, po srednjem tečaju tečajne liste banke na dan korištenja kredita, sadrži ništetne odredbe odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koja ništetnost da je utvrđena u postupcima koji su vođeni pod brojem P-1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem Pž-6632/17 pred Visokim trgovačkim sudom RH i Vrhovnim sudom RH pod brojem Rev-2221/18. U istim presudama da je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivna prava i interese potrošača iz razloga što prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao potrošače o svim bitnim parametrima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja. Nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012591153 dana 12.06.2007. Međutim, da je sporno da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna. Valutna klauzula je predviđena čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak da nije stavljen van snage, pa nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla, dok dosadašnja sudska praksa čvrsto da stoji na stajalištu da su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti. Nadalje, tuženik ističe da nesporno da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, strankama da je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te stranke da su upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega da su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. Ono što tuženik smatra posebno spornim jest činjenica da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 02.07.2014., dakle, gotovo 9 godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Ovo da je bitno istaknuti iz sljedećih razloga:

Predmetni ugovor je ispunjen prije nego što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015., tužitelj je prekludiran u isticanju ništetnosti u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, tužiteljevo potraživanje je zastarjelo. Činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015., bitna je u kontekstu shvaćanja da je Zakonodavac odredbom članka 19.a st. 3. ZID ZPK/15 izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili. Dakle, očito je da je Zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli štetu, te da između ugovornih strana, banaka i potrošača nije postojala znatnija neravnoteža na strani potonjih, zbog čega nije bilo potrebno da im pruži pravnu zaštitu. Naime, većinom se radilo o kratkoročnim, nenamjenskim CHF kreditima koji su otplaćeni do 2015., a kod kojih nije ni došlo do značajnog rasta vrijednosti švicarskog franka u odnosu na početni tečaj, zbog čega je tim potrošačima Zakonodavac izrijekom uskratio pravo na konverziju. U tom smislu, jasno je da je pozivanje tužitelja na štetu nastalu obzirom na nepoštenost odredbi bespredmetno. Tuženik smatra da je tužitelj prekludiran u isticanju ništetnosti, pozivom na čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, budući je ugovor o kreditu br. 9012591153 dana 02.07.2014. u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane, a uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značenja. Pritom treba imati na umu da zabrana manjeg značenja, sukladno tumačenju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci pod posl. br. Rev-3010/1994 od 08.10.1998. predstavlja zabranu čija svrha ide za zaštitom nekih pojedinačnih interesa ugovornih stranaka, a ne i zabrana čiji se cilj tiče zaštite javnih interesa. Tuženik smatra da je tužiteljevo potraživanje, unatoč izraženom stajalištu Vrhovnog suda RH, u cijelosti zastarjelo, imajući u vidu da tužitelj svoju tužbu zasniva na institutu stjecanja bez osnove u svezi sa čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a. U odnosu na stjecanje bez osnove nije propisan poseban zastarni rok, pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok od pet godina, predviđen odredbom čl. 225 ZOO-a, a koji, sukladno čl. 215 ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zakonodavac nigdje nije propisao da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekida zastaru. Štoviše, u Zakonu o zaštiti potrošača jasno je navedeno da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Dakle, cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Međutim, svojom tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, VSRH navodi kako smatra da je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva, što nije točno, te je ovakvo shvaćanje VSHR prije svega protivno pozitivnim zakonskim propisima. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012., to je i prije podnošenja tužbe temeljem čl. 226 i u svezi sa čl. 245 ZOO-a nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. Iako tužitelj u svojoj tužbi ne spominje izrijekom Direktivu 93/13, obzirom da je u predmetnom sporu riječ o Ugovoru o kreditu broj 9012591153 zaključenom između stranaka dana 12.06.2007., tuženik želi navesti da je dana 05. svibnja 2022. objavljena odluka pred sudom Europske unije u predmetu broj C-567/2020 po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a vezano uz tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993., te se sudu ukazuje kako je sukladno navedenoj odluci utvrđeno sljedeće: kako se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na (osnovne) Ugovore o kreditima primjenom ratione temporis jer je riječ o ugovorima o kreditu koji su sklopljeni prije datuma pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji 01. srpnja 2013. Polazeći od prethodnog utvrđenja, područje primjene Direktive 93/13 jesu (samo) Dodaci originalnim ugovorima o kreditu koji su zaključeni između stranaka postupaka nakon pristupanja RH Europskoj uniji 01. srpnja 2013. Članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive. Prema tome, iz Odluke suda Europske unije u predmetu C-567/2020, a koja se primjenjuje na sporove potrošača proizašle iz kolektivne tužbe P-1401/12, nedvojbeno proizlazi kako ugovorne odredbe onih Ugovora o kreditu koji su zaključeni prije 01. srpnja 2013. ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredaba. Nadalje, ukoliko sud bude smatrao potrebnim saslušati tužitelja, skreće se istom pažnja na recentnu praksu drugostupanjskih sudova koji drže svrsishodnim izvesti dokaz saslušanjem stranaka (potpisnika ugovora o kreditu) u skladu s ustavnim načelom o jednakosti oružja, na okolnosti obavješćivanja korisnika kredita o rizicima fluktuacije u tečaju CHF, a koja praksa se dostavlja sudu na uvid, zbog čega tuženik ustraje i u dokaznom prijedlogu za saslušanjem djelatnika Banke koji je sudjelovao u zaključenju predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik pored osnove, u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući da dostavljeni izračun od strane tužitelja nije izrađen sukladno odredbi 251. ZPP-a, odnosno napravljen je po isključivom nalogu tužitelja, bez naloga suda. Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, tužitelj u podnesku od 13. studenog 2023. (l.s.96-101) navodi da neosnovano tuženik smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan kako u pogledu osnove tako i u pogledu visine. Naime, točno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno zakonom, međutim, da bi ista bila valjano ugovorena da se moraju ispuniti zakonske pretpostavke, pa takva odredba mora biti razumljiva, a u tom kontekstu VTS RH u obrazloženju presude br.: Pž-6632/17 (str. 65) izričito da je naveo: "Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.”

Obveza tuženika kao profesionalca prilikom pregovaranja da je bila upozoriti tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, uloga valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute i bez tih okolnosti i dr. Tuženik sve to da je propustio učiniti prije i prilikom zaključenja ugovora sa tužiteljem. Tužitelj da ističe da je dužnost tuženika prilikom pregovaranja bila pružiti tužitelju potrebne informacije, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo, imajući u vidu činjenicu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje financijske struke kojim prosječan potrošač ne raspolaže.

Zato, banke da su morale uložiti dodatni napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača u odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Međutim, kada je u pitanju ocjena zakonitosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, VTS RH se u odluci br.: Pž-6632/2017-10 da se pozvao na relevantne zakonske odredbe u vrijeme ugovaranja kredita i to: Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 da je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, da ne sadrže odredbe kojima bi potrošačima bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta, zbog čega su također nepoštene. Stoga, ovdje da se postavlja opravdano pitanje, zašto tuženik, uz unaprijed pripremljenu standardiziranu odredbu o valutnoj klauzuli, u istoj nije ugradio mehanizme zaštite potrošača kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta.

U konkretnom ugovornom odnosu, valutna klauzula u CHF, da je ugovorena kao apstraktna vrijednost promjene ugovorne obveze same po sebi, bez ugrađivanja potrebnih parametara, kojima bi se definiralo npr. ista da se aktivira ukoliko uistinu dođe do ostvarenja rizika promjene vrijednosti novca. U ugovorenom periodu valutna klauzula u CHF da je znatno povećala obvezu tužitelja, bez da je došlo do bitne promjene vrijednosti novca valute u kojoj se obveza ispunjavala. Ugovorne klauzule da imaju svoju svrhu očuvati vrijednost obveze, dakle, da konkretna novčana obveza uvijek ima jednaku kupovnu moć, naročito u ekscesnim inflatornim okolnostima (prilikom inflacije valute), kada novčana obveza koja je postojala na početku takvu kupovnu moć izgubi. Međutim, u konkretnom slučaju, da nisu postojale inflatorne okolnosti zbog kojih bi početno ugovorena novčana obveza izgubila na svojoj vrijednosti, jer je novčana obveza i prema početno ugovorenim uvjetima (otplatni tečaj) imala gotovo jednaku kupovnu moć tijekom cijelog razdoblja otplate, ali tuženik, zahvaljujući nepoštenoj odredbi o valutnoj klauzuli, da je ostvario dodatni profit, jer je uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a bez nastupa inflatornih okolnosti, ostvario veću vrijednost novca. Navedeno da nije smisao zaštitnih klauzula. Tužitelj ovdje da se pita što je to savjesno i pošteno u činjenici da je tuženik samo zbog apstraktno ugovorene valutne klauzule, ostvario ekstra profit, na način da je dobio veću vrijednost novca od one koja je očekivana u smislu ugovorenih uvjeta. Apstraktna valutna klauzula bez da su u nju ugrađeni zaštitni mehanizmi njezine primjene (npr. njezina aktivacija uslijed inflatornih okolnosti, rasta indeksnih cijena itd.), je nepoštena jer potrošačima nije jasno prezentirano da njihova buduća obveza isključivo ovisi o promijeni tečaja CHF same po sebi, bez da se time smanjuje vrijednost novca u valuti ispunjenja.

Činjenica da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti prije stupanja na snagu ZID ZPK/15, da nije relevantna za odlučivanje u ovom postupku, jer te zakonske izmjene da su uređivale bitno drugačiju činjeničnu situaciju. Naime, ponuda konverzije da se odnosila na ugovore u tijeku kao svojevrsna socijalna zaštita potrošača, uslijed ništetnih ugovornih odredbi o valuti i kamatnoj stopi, zbog čega zakonodavac da je smatrao da u ugovorne odnose treba intervenirati donošenjem ZID ZPK/15, međutim, ova okolnost sama po sebi, da ne znači da potrošači čiji su krediti otplaćeni i koji ne potpadaju pod zakonsko uređenje konverzije, ne mogu svoja prava ostvarivati na drugi način. Bez obzira što je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom, tužiteljica da nije prekludirana u isticanju pojedinih ugovornih odredbi i ostvarivanju svojih prava koja proizlaze iz takve ništetnosti. Temeljem čl. 323 st. 1. ZOO, tužitelj da ima pravo tražiti sve ono što je tuženik primio temeljem ništetnih odredbi ugovora, bez obzira što je ugovor istekao, jer tuženik da zaboravlja da ništetne odredbe ne postoje i na njihovu ništetnost tužiteljica da se može pozivati u svako doba, jer pravo na isticanje ništetnosti da ne zastarijeva. Nadalje, tužiteljica u samoj tužbi da je jasno navela razloge zbog čega smatra da je oštećena, odnosno da je tuženik po osnovi otplate kredita primjenom ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, naplatio veće iznose od pripadajućih, a s obzirom da isti te iznose nije vratio tužiteljici do današnjeg dana, što je očito da povreda postoji i nadalje.

U pogledu tuženikovih navoda da je ugovor o kreditu solemniziran i da je tužiteljici prilikom sklapanja ugovor pročitan i protumačen, tužiteljica ističe da prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona, i tek ako za to ne nađe zapreke, potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB, da je propisano da pri sastavljanju javnobilježničkog akta, javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje da se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Isto tako, da je neosnovan tuženikov prigovor zastare, jer tužbenim zahtjevom da se potražuje preplata anuiteta zbog utjecaja ništetne valutne klauzule, za period od mjeseca kolovoza 2007. do mjeseca srpnja 2014., što da je unutar pet godina unatrag od podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu br.: P-1401/12, koja je podnesena dana 4.04.2012. Kako je tužbom za zaštitu kolektivnog interesa i prava prekinuta zastara u odnosu na svaki individualni restitucijski zahtjev, pa tako i tužiteljev, tužitelj da nije u zastari potraživanja. O tome tako u presudi i rješenju VSRH br. Rev 2245/17-2 od 20.03.2018. stoji: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).”

U konkretnom predmetu, tužitelj da potražuje preplatu anuiteta zbog utjecaja ništetne valutne klauzule, pa zastara u odnosu na taj zahtjev, da je počela teći ispočetka, tek od 14.06.2018., kada je presudom Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž- 6632/2018 potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4.07.2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule. U konačnici, navedeno shvaćanje Vrhovni sud RH, da je ponovio u Objedinjenom pravnom shvaćanju sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22), održane 31. siječnja 2022., broj: Su-IV-33/2022-2, toč. 3. podtoč. 4. koje glasi: “Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite..”

Pozivanje tuženika na pravna shvaćanja iz Odluke suda EU u predmetu C- 567/2020 da je neosnovano, jer valutna klauzula da je ništetna i nepoštena, zbog toga što je sklopljena protivno zahtjevima koje nalažu odredbe domaćeg prava, konkretno, čl. 81. ZZP/03 i članka 96. ZZP/07, a kako je to u konačnici, obrazloženo u presudama iz predmeta ”Potrošač”. Presuda iz postupka kolektivne zaštite da se odnosi na sve ugovore o kreditu koje je tuženik sklapao sa unaprijed formuliranim ugovornim odredbama, koje su sudovi ocijenili kao ništetne i nepoštene. Isto tako, u postupku individualne pravne zaštite, sudovi da su temeljem čl. 502.c. ZPP, vezani utvrđenjima iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br.: P-1401/12.

Slijedom iznesenog, tužiteljica da ostaje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, s tim da tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja, na koji nije imala prigovora niti primjedbi, je u podnesku od 17. siječnja 2025., konačno precizirala svoj tužbeni zahtjev, a kako je to pobliže naznačeno u istom.

4. Tuženik u podnesku dostavljenom 16. siječnja 2024. (l.s.108-109), navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, kao takva i ništetna, te da ne navodi u čemu se sastoji propust tužene da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja, sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima da je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH, u odnosu prema stranoj valuti, iz čega da proizlazi da je tužena postupala isključivo u skladu sa zakonom, pa tužitelj neosnovano da ističe da je tužena ugovaranjem valutne klauzule CHF bila nepoštena.

Tužena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, da je obavijestila tužitelja pri sklapanju Ugovora. Isto tako, tužitelju da je ponudila sklapanje ugovora o kreditu u različitim valutama, pa nakon što je tužitelj vlastoručno ispunio Zahtjev za kredit, tužitelj i tužena da su zaključili Ugovor o kreditu. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) da predstavlja pojedinačno pregovaranje. Promjena tečaja strane valute ni na koji način da nije predvidiva, niti je tužena mogla procijeniti kretanje tečaja CHF, pa ni bilo koje druge strane valute. Ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj da je preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita, jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, da preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom da preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tužena da nije postupila protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, kumulativno da moraju biti ispunjeni uvjeti (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj 96/03.) i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na glavnoj raspravi održanoj 11. lipnja 2026. zamjenica punomoćnika tužitelja je istakla da ostaje kod tužbe i preciziranog tužbenog zahtjeva od 17. siječnja 2025., dok zamjenik punomoćnika tuženika je istakao da ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu, kao i navoda te prigovora istaknutih tijekom postupka, dok na zaprimljeni nalaz i mišljenje vještaka da nema prigovora, te da odustaje od dokaznog prijedloga saslušanja svjedokinje KA.

5. Tijekom postupka sud je izveo dokaze Sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem dokumentacije i to: presliku Ugovora o kreditu broj: 9012591153 od 12.6.2007. (l.s.8- 13), otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope (l.s.14-15), plan otplate po kreditu broj: 9012591153 (l.s.16-18), presliku knjigovodstvene kartice prometa po kreditu od 21.4.2023. (l.s.19-33), pregled uplata po kreditu korisnika kredita tužiteljice na dan 21.4.2023. (l.s.34-36), proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Majdi Korljan, dipl. oec., pročitao Nalaz i mišljenje imenovanog vještaka od 21.12.2024. (l.s.125-129), te proveo dokaz stranačkim saslušanjem tužiteljice CA (l.s.148-149).

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu broj: 9012591153, te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa po predmetnom ugovoru u iznosu od 4.865,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na naznačene pojedinačne iznose, temeljem stečenog bez osnove.

7. Po provedenom postupku, među strankama nije sporno da je tužiteljica CA kao korisnik kredita, sa tuženikom PBZ d.d. kao kreditorom, dana 12.6.2007. sklopila Ugovor o kreditu broj: 9012591153, a temeljem kojeg je tužiteljici kao korisniku kredita 30.6.2007. isplaćen kredit u iznosu od 25.830,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan isplate kredita. Nije sporno da je u toč. 6.2. cit. Ugovora, ugovoren način otplate, tako da je određeno da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, dok je u toč. 6. 4. cit. Ugovora, ugovoren kao dan dospijeća svaki zadnji dan u kalendarskom mjesecu. Također nije sporno da je kredit podignut u svrhu kupnje osobnog automobila, te da je tužiteljica tuženiku isplatila kredit u cijelosti.

8. Provedenim financijskim vještačenjem, vještak u nalazu i mišljenju utvrđuje da je iznos potraživanja tužiteljice prema tuženiku nastao zbog promjene tečaja za CHF, kao razlike između mjesečnog iznosa anuiteta (primijenjeni anuitet) u kunskoj protuvrijednosti, kojeg je tuženik stvarno naplaćivao prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja i mjesečnog iznosa anuiteta u kn protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita, za razdoblje od mjeseca kolovoza 2007. zaključno s mjesecom srpanj 2014. iznosi 4.869,65 EUR/36.690,38 kn. Stranke na nalaz i mišljenje vještaka nisu imali prigovora niti primjedbi, dok je sud nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvatio, ocjenjujući ga vjerodostojnim, stručnim i objektivnim, te izrađen u skladu pravila struke.

8.1.Sukladno nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj je podneskom od 17. siječnja 2025. uredio tužbeni zahtjev u svezi isplate, a čemu se nije protivio tuženik.

9. Tužiteljica CA (l.s.148-149) tijekom saslušanja navodi da je predmetni kredit, prvi kredit koji je u životu podigla, a razlog da je bio taj što je radila u Benkovcu, pa je trebala riješiti prijevoz, pa radi toga ovaj kredit da je odlučila podignuti, kako bi kupila osobno vozilo za obiteljske svrhe. Uredno da je predala svu dokumentaciju i nakon određenog vremena, da su je pozvali iz banke, te kada je došla, ugovor da je već bio tipiziran, tada da je nisu ništa pitali, ali da joj se pojasnilo da je ta valuta najstabilnija na tržištu. Na to, ona da je njima vjerovala i zaključila predmetni ugovor, a misli da je to bilo 2007. Ističe da u tom trenutku nije znala što znači valutna klauzula, niti da joj je djelatnik banke objasnio. U početku otplate kredita, rate da su bile u redu, međutim, nakon određenog vremena, i to vrlo brzo, rate da su postale puno veće, ali unatoč tome, kredit da je u cijelosti isplatila.

Na poseban upit, tužiteljica je iskazala da je pročitala ugovor prije samog potpisivanja, ali u tom trenutku da nije bila svjesna tog rizika, a pogotovo što joj je tada rečeno da je to bila najsigurnija valuta. Ponavlja, da je pročitala ugovor, ali da nije bila svjesna i da je imala apsolutno povjerenje u PBZ. Na poseban upit da li je tražila dodatna pojašnjenja djelatnika banke prije potpisivanja samog ugovora, tužiteljica je iskazala je da je dosta vremena prošlo da bi se sjetila svih detalja, ali sigurno da je pitala u tom trenutku ono što joj je bilo nerazumljivo, s tim da joj se nije ništa posebno ukazivalo na posebne rizike. Nadalje, na upit da li je u trenutku potpisivanja kredita, bez obzira na objašnjenje djelatnice banke, bila svjesna značenja valutne klauzule, tužiteljica je iskazala da nije bila svjesna.

10. Nije sporno da je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Citirana presuda donesena je na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog Zakona odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome da su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u kolektivnom sporu slijedi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa stoga se smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

13. U konkretnom slučaju, ovaj sud zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima, a ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana ovdje tužitelja, a što slijedi iz stranačkog iskaza tužiteljice kojeg je ovaj sud u cijelosti prihvatio cijeneći isti istinitim, životnim, logičnim i uvjerljivim.

13.1.Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je po stupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli ništetne.

14. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženik tvrdi da je tužitelju dao takve obavijesti, kako to pobliže navodi u podnesku od 16. siječnja 2024 (l.s.108-109) takvu svoju tvrdnju međutim, nije dokazao. Naime, tuženik je na sporne okolnosti odredaba predmetnog ugovora predložio saslušanje djelatnice banke JA, međutim, kako je za istu, po pozivu suda ( na adresu tuženika), tuženik izvijestio sud da nije više njihova djelatnica, i nakon toga odustao od izvođenja ovog dokaza, te s druge strane imajući u vidu dani iskaz tužiteljice, ovaj sud smatra da tuženik u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije oborio predmnijeve djelomične ništetnosti ugovora o namjenskom kreditu.

14.1. Stoga, analizom prijepornog predmetnog ugovora ovaj sud je smatra da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Također nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

14.2. Isto tako nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju potrošač objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

15. Slijed naprijed navedenog, ovaj sud smatra da je tužitelj u konkretnom slučaju dokazao deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe o ugovornoj valutnoj klauzuli (toč. I. izreke presude), čime je dokazana činjenična osnova tužbe da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, budući da odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga, bez utjecaja su navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

16. Što se tiče navoda tuženika da je tužiteljica prekludirana u isticanju ništetnosti u svezi čl. 326. st.2. Zakona o obveznim odnosima, za ukazati je da u predmetnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz citirane odredbe zakona, pa stoga tužiteljica ima pravo i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i pripadajuću isplatu kako bi na temelju toga ostvarila prava za koja smatra da joj pripadaju.

17. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, tužiteljica se poziva na presudu Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., po kojoj je saznala za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu. Po pravnom shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju, valja zaključiti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, računajući taj rok na temelju odredbe članka 225. ZOO (tako i u Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018.), pa rok zastare teče tek od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe od 8. svibnja 2023. Stoga, istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.

17. Slijedom naprijed utvrđenog, nesporno je da je tuženik bez pravne osnove naplatio iznos kredita, a sve obzirom na utvrđenu ništetnost odredbi ugovornog odnosa o valutnoj klauzuli, pa je tužiteljici, temeljem odredbe čl. 323. st.1. i čl.1111.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) valjalo dosuditi zatraženi iznos sa zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 29. st.2. ZOO, a kako je to i naznačeno u toč. II. izreke ove presude.

18. Odluku o trošku sud temelji sukladno odredbi članka 154. st.1. i čl. 155.st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 189/14 i 70/19, - dalje ZPP-a), a isti se odnosi na zastupanje tužiteljice po punomoćniku iz redova odvjetnika, te joj je priznat trošak i to: za sastav tužbe od 8. svibnja 2023., za sastav obrazloženih podnesaka od 13. studenog 2023., od 17. siječnja 2025. i za zastupanje na ročištu 11. lipnja 2026, za svaku poduzetu radnju iznos od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) sukladno Tbr.7. toč.1., Tbr.8.toč.1. i Tbr.9.toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023, 107/2025 – dalje u tekstu Tarife), za pristup na ročište 15. studenog 2023. (odgođeno) iznos od 100,00 eur (50 bodova x 2,00 eur) sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife, za pristup na na ročište 21. srpnja 2026. radi objave presude iznos od 100,00 eur (50 bodova x 2,00 eur) sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, za pribavu isprava za stranku ( plan otplate, knjigovodstvena kartica od 21. travnja 2023. iznos od 50,00 eur (25 bodova x 2,00 eur) sukladno Tbr.36.toč. 3. Tarife, PDV od 25% u iznosu od 265,50 eur sukladno Tbr. 46. Tarife, te materijalni trošak koji se odnosi na plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 47,55 eur, te plaćeni i utrošeni predujam za provedeno financijsko vještačenje u iznosu od 398,17 eur, što u konačnici daje iznos od 1.758,22 eur. U preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, sud je zahtjev tužiteljice za naknadom troška odbio kao neosnovan , a isti se odnosi na zatraženi trošak zastupanja na ročištu 15. studenog 2023., koji trošak je zatražen dva puta i to u iznosu od 200,00 eur, a što tužiteljici ne pripada, već istoj pripada iznos od 100,00 Eura za pristup na to ročište budući je isto bilo odgođeno, a što je sud istoj i priznao, kako je naprijed navedeno, te odlučeno u toč. III. izreke ove presude.

Zadar, 21. srpnja 2026.

S u t k i nj a

Jasna Baričević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.,

2. Tuženoj po pun.