REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3194/2023-21

U I M E R E P U B L I K E H RV A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice MS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kardum i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici MS OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.325,30 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1,49 eur od 19.3.2008 godine pa do isplate

- 0,18 eur od 17.10.2008 godine pa do isplate

- 2,11 eur od 19.11.2008 godine pa do isplate

- 1,84 eur od 20.12.2008 godine pa do isplate

- 6,45 eur od 20.1.2009 godine pa do isplate

- 6,94 eur od 15.2.2009 godine pa do isplate

- 8,43 eur od 8.3.2009 godine pa do isplate

- 5,00 eur od 18.4.2009 godine pa do isplate

- 5,32 eur od 19.5.2009 godine pa do isplate

- 3,91 eur od 24.6.2009 godine pa do isplate

- 4,29 eur od 24.7.2009 godine pa do isplate

- 4,35 eur od 25.8.2009 godine pa do isplate

- 3,85 eur od 23.9.2009 godine pa do isplate

- 3,39 eur od 24.10.2009 godine pa do isplate

- 4,46 eur od 24.11.2009 godine pa do isplate

- 5,21 eur od 23.12.2009 godine pa do isplate

- 6,12 eur od 9.1.2010 godine pa do isplate

- 9,20 eur od 27.3.2010 godine pa do isplate

- 9,20 eur od 27.3.2010 godine pa do isplate

- 8,85 eur od 23.4.2010 godine pa do isplate

- 10,19 eur od 29.5.2010 godine pa do isplate

- 12,40 eur od 22.6.2010 godine pa do isplate

- 14,73 eur od 14.7.2010 godine pa do isplate

- 11,70 eur od 12.8.2010 godine pa do isplate

- 19,10 eur od 14.9.2010 godine pa do isplate

- 16,61 eur od 15.10.2010 godine pa do isplate

- 17,65 eur od 16.11.2010 godine pa do isplate

- 21,15 eur od 15.12.2010 godine pa do isplate

- 24,06 eur od 14.1.2011 godine pa do isplate

- 20,14 eur od 17.2.2011 godine pa do isplate

- 21,96 eur od 15.3.2011 godine pa do isplate

- 21,27 eur od 19.4.2011 godine pa do isplate

- 23,78 eur od 17.5.2011 godine pa do isplate

- 28,68 eur od 17.6.2011 godine pa do isplate

- 35,00 eur od 19.7.2011 godine pa do isplate

- 41,68 eur od 17.8.2011 godine pa do isplate

- 31,29 eur od 16.9.2011 godine pa do isplate

- 28,32 eur od 15.10.2011 godine pa do isplate

- 27,50 eur od 17.11.2011 godine pa do isplate

- 29,14 eur od17.12.2011 godine pa do isplate

- 31,32 eur od 14.1.2012 godine pa do isplate

- 32,22 eur od 14.2.2012 godine pa do isplate

- 31,45 eur od 16.3.2012 godine pa do isplate

- 31,30 eur od 17.4.2012 godine pa do isplate

- 31,80 eur od 16.5.2012 godine pa do isplate

- 32,55 eur od 14.6.2012 godine pa do isplate

- 31,58 eur od 15.7.2012 godine pa do isplate

- 31,74 eur od 14.8.2012 godine pa do isplate

- 28,84 eur od 19.9.2012 godine pa do isplate

- 30,92 eur od 16.10.2012 godine pa do isplate

- 32,00 eur od 18.11.2012 godine pa do isplate

- 31,28 eur od 18.12.2012 godine pa do isplate

- 30,42 eur od 16.1.2013 godine pa do isplate

- 30,24 eur od 17.2.2013 godine pa do isplate

- 31,62 eur od 11.4.2013 godine pa do isplate

- 31,62 eur od 11.4.2013 godine pa do isplate

- 28,84 eur od 14.5.2013 godine pa do isplate

- 28,85 eur od 15.6.2013 godine pa do isplate

- 28,62 eur od 16.7.2013 godine pa do isplate

- 28,76 eur od 18.8.2013 godine pa do isplate

- 29,44 eur od 17.9.2013 godine pa do isplate

- 30,18 eur od 16.10.2013 godine pa do isplate

- 30,58 eur od 15.11.2013 godine pa do isplate

- 31,83 eur od 17.12.2013 godine pa do isplate te

- 30,36 eur od 15.1.2014 godine pa do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II./ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2, alineja četvrta Ugovora o kreditu broj: 3208042058 od dana 12.12.2006. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita.

III./ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici MS OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 89,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14.12.2006. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV./ Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja te se utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 49,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznose od:

- EUR 1,40 od 02.02.2007. pa do isplate,

- EUR 0,93 od 02.03.2007. pa do isplate,

- EUR 2,91 od 02.04.2007. pa do isplate,

- EUR 3,21 od 02.05.2007. pa do isplate,

- EUR 3,21 od 02.06.2007. pa do isplate,

- EUR 3,73 od 02.07.2007. pa do isplate,

- EUR 2,63 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 2,91 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 4,49 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 2,37 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 4,15 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 1,66 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 1,95 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 0,70 od 02.03.2008. pa do isplate,

- EUR 3,15 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 2,40 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 2,92 od 02.06.2008. pa do isplate,

- EUR 3,06 od 02.07.2008. pa do isplate te

- EUR 2,09 od 02.08.2008. pa do isplate.

V./ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB 92963223473 naknaditi tužiteljici MS OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. srpnja 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 12.12.2006. zaključio Ugovor o kreditu br.: 3208042058 (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 9.708,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti . Tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Nijedna odredba Ugovora o kreditu dakle nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao. Pravomoćnom kolektivnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.7.2013., (dalje u tekstu: „Kolektivna presuda“) je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu naplatio od tužiteljice te stekao bez pravne osnove na osnovu preplaćenih anuiteta iznos isplatu kojega tužiteljica potražuje tužbenim zahtjevom postavljenim po provedenom financijskom vještačenju, citiranim pod točkom I./ izreke ove presude.

1.1 Nadalje tužitelj u tužbi navodi da je tuženik temeljem odredbe Ugovora o kreditu iz čl. 2. al. 4. prilikom isplate kredita naplatio od tužitelja iznos od 145,63 CHF, tj. 671,15 kn dana 14.12.2006. godine s osnove naknade za obradu kredita („Ulazna naknada“), kao što se vidi iz Prometa po kreditu, što je točno 1,5% od iznosa kredita. Iznos od 671,15 kn po fiksnom tečaju konverzije od 7,5345 kn/eur iznosi 89,08 eura. Nigdje u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji Ulazna naknada niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi baš 1,50% od iznosa kredita. Ulazna naknada iz Ugovora o kreditu ugovorena je po principu „uzmi ili ostavi“, i tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu odnosno o njoj se nije pregovaralo. Tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o Ulaznoj naknadi. Odredba o ulaznoj naknadi pravomoćno je presuđena ništetnom od strane Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20.7.2021. Nadalje, Sud Europske Unije je u točki 4. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. godine, utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o kreditu „može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma“. Nadalje, u točki 3. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, Sud Europske Unije je utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o kreditu „može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima“. Iz naprijed navedenog, vidljivo je da se Direktiva br. 93/13, (na kojoj su zasnovane presude suda Europske Unije u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, te u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 3.9.2020. godine) protivi naplati ulazne naknade potrošaču jer nije transparentna odnosno nije jasno na koje se konkretne troškove ona odnosi. Takva odredba dakle uzrokovala je neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, i zbog toga je ništetna. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o ulaznoj naknadi, ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom, već je ona u cijelosti ništetna. Tužiteljica slijedom izloženih tvrdnji postavlja tužbene zahtjeve citirane pod točkom II./ i III./ izreke ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim da su parnične stranke 12.12.2006. zaključile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br.: 3208042058 prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 9.708,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

2.1 Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, koji obrazlaže navodeći da su uplate na ime podmirenja predmetnog kredita vršene, između ostaloga, do strane KS i ĆS. Tijekom postupka tuženik povlači u odgovoru na tužbu iznesenu tvrdnju da je uplate po kreditu vršio AS, navodeći da je iz prometa po kreditu (list 12 spisa) vidljivo da je kredit isplaćen ĆS, a ne da je navedeni vršio uplate. Tuženik ostaje kod prigovora nedostatka aktivne legitimacije u pogledu uplata koje je vršio LS, pri čemu tuženik ukazuje na 'pregled prometa po partiji'' te navodi da nema saznanja o tome je li LS suprug tužiteljice.

2.2 Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača.

2.3 Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 03.05.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 03.05.2018. godine nastupila zastara.

2.4 Tuženik o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CHF i o odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU, navodi da je dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

2.5 Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik u pogledu informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora, navodi da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Zaključno, tuženik ističe da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.6 U pogledu tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita te za isplatu iznosa plaćenog po osnovi te odredbe, tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dakle, ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: a) operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), b) materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), c) troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), d) povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (JS protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran.Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razmljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

2.7 Tuženik o zatraženom tijeku zakonskih zateznih kamata navodi da vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.8 Po provedenom financijskom vještačenju, tuženik ističe prigovor radi prebijanja (list 244 spisa), koji obrazlaže navodeći da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Slijedom navedenoga, i u ovome pojedinačnom slučaju, potraživanje tužitelja treba umanji za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita s obzirom da se odnos parničnih stranaka svodi na taj početno ugovoreni parametar. Vještak je u svom izračunu dao izračun onih razlika koje su nastale u razdoblju kada se tužitelju primjenjivao tečaj koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita (negativne tečajne razlike) te na taj način utvrdio razliku od – 49,87 EUR, a koji iznos tuženik stavlja u prijeboj, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a kao što je navedeno pod točkom IV./ izreke ove presude.

2.9 Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te potražuje naknadu troška parničnog postupka.

3. Tužiteljica se u svojem očitovanju na odgovor na tužbu protivi svim navodima tuženika, pri čemu nove činjenice iznosi samo u očitovanju na prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tužiteljica navodi da kao što se vidi iz Prometa po kreditu priloženih uz tužbu tužiteljica jest platila sve obroke po Ugovoru o kreditu bilo sama bilo putem supruga LS stoga ona ima pravo potraživati povrat bilo kojih preplaćenih iznosa direktno od tuženika a za one obroke koje je platio njen suprug LS on ima pravo potraživati te iznose od tužiteljice sukladno odredbi čl. 120 Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: „ZOO“). Nadalje, tužiteljica i LS su dana 27.4.2023. godine sklopili sporazum kojim LS prenosi na tužiteljicu temeljem čl. 80 ZOO-a sva njegova eventualna potraživanja prema tuženiku temeljem Ugovora o kreditu ako bi mu se takva prava uopće priznala. Stoga sva potraživanja iz Ugovora o kreditu predstavljaju potraživanja tužiteljice prema tuženiku. U ostalom dijelu svojih očitovanja na navode tuženika, tužiteljica iznosi svoje stavove o pravnim pitanjima. Tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenih zahtjeva te potražuje naknadu troška parničnog postupka.

4. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Darku Prpiću te je saslušana tužiteljica.

4.1 Po ovako provedenom postupku, ocijenivši izvedene dokaze primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi osnovani te da prigovor radi prebijanja nije osnovan.

5. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik 12. prosinca 2006. zaključili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita na raspolaganja stavio iznos od 9.708,18 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita te se tužiteljica obvezala navedeni iznos vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama (čl. 1. Ugovora) u roku od 84 mjeseca (čl. 3. st.1. Ugovora o kreditu), u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 137,58 CHF po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja (čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu). Nadalje nije sporno da da se visina mjesečnih anuiteta obračunavala kao što je to između stranaka bilo ugovoreno – primjenom valutne klauzule u CHF prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja.

5.1 Nije sporno niti da je odredbom čl. 2. al. 4. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge banke.

6. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija tužiteljice, s obzirom na između stranaka nespornu činjenicu da je određeni broj anuiteta, u ispunjenju ugovorne obveze tužiteljice iz ugovora o kreditu isplatio LS. Nadalje je sporno ima li tužiteljica, kao korisnica kredita iz Ugovora o kreditu zaključenog s tuženikom, status potrošača.

6.1 Sporna je osnova tužbenih zahtjeva za isplatu (točka I./ i III./ izreke ove presude), tj. ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom je visina obveze tužiteljice kao korisnice kredita određena primjenom valutne klauzule u CHF, kao i odredbe ugovora o kreditu na temelju koje je tužiteljici naplaćena tzv. ulazna naknada.

6.2 Nadalje je sporno je li utuženo potraživanje zastarjelo; sporan je zatraženi tijek kamate, kao i prigovor radi prebijanja.

7. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi.

7.1 Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

7.2 Slijedom izloženoga, budući da je Ugovor o kreditu između parničnih stranaka zaključen 12. prosinca 2006. te da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, na temelju odredbe čl. 502. c ZPP ovaj sud vezan je za utvrđenje da je sporna odredba ugovora o kreditu zaključenog između stranaka ništetna, pod pretpostavkom da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila kao potrošač. Pritom odredba čl. 502. c ZPP ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora, pa stoga takvi navodi tuženika nisu osnovani.

8. Tužiteljica je iskazala da je ugovor o kreditu zaključila zato što je njezinoj obitelji bio potreban auto, pa su tim kreditom kupili rabljeni automobil. Kada je došla u banku zaključiti ovaj ugovor, rekli su joj za promjenjivu kamatnu stopu i za valutnu klauzulu u švicarcima, ali se ona ''nije nadala tome da će te rate ići u nebo. Ja sam to potpisala, mislila sam kako svi, tako i ja, a na kraju se desilo što se desilo, ne samo meni i nego i drugima.''. Prema daljnjem iskazu tužiteljice, ona se u bankarske poslove ne razumije, ona je ''to što je'' – po zanimanju tekstilna radnica - te o kreditima ne zna ništa, kada je digla taj kredit bila je mlada i nije joj bilo ni na kraj pameti da bi se ovako nešto moglo dogoditi; rata je porasla od početnih 600,00 kn na 1.000,00 kn; tijekom otplate tog kredita ona se i razboljela, imala je infarkt i nije se mogla zbog svog zdravstvenog stana više vratiti u radne uvjete u tekstilnoj industriji, ''u tu vrućinu'' i onda je imala mirovinu koja je iznosila taman koliko rata kredita za taj auto. Radi se o autu marke Polo Clasic, koji je bio star kada su ga (tužiteljica i njezin suprug) kupili nekih pet godina. Uspjeli su ga otplatiti, njezin muž je imao plaću nekih 2.500,00 - 3.000,00 kn, a ona 1.900,00 kn, i to prije nego što je završila u invalidskoj mirovini, koja joj je iznosila 1.100,00 kn. Nikada se nije bavila nikakvim obrtništvom, niti poduzetništvom kao niti njezin suprug, auto smo koristili isključivo za osobne potrebe.

8.1 U pogledu osobe koja je vršila uplate u ispunjenju njezine ugovorne obveze kao korisnice kredita, tužiteljica je iskazala da je jako zatečena ''ovim što sam čula na današnjem ročištu'' da bi neke rate kredita plaćao umjesto nje AS, jer da to nije istina. Prema daljnjem iskazu tužiteljice, AS je raniji vlasnik automobila, bio je šef na poslu njezinom mužu, oni smo od njega taj auto kupili, ona je digla kredit i njemu dala novce da plati za taj auto te ona ne razumije kako se on našao u bilo kojem dokumentu vezanom uz otplatu njezinog kredita. Tužiteljica je iskazala da je s ĆS o kupnji auta pregovarao njezin suprug, dok je ona samo taj kredit digla te naposljetku da se u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu prezivala M, da u vrijeme kada je taj kredit zaključila u prosincu 2006. živjela sa svojim suprugom LS s kojim je od 1998. živjela u izvanbračnoj zajednici te su se prije sedam godina vjenčali.

8.2 U pogledu ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tužiteljica je iskazala da ne zna što je uopće ulazna naknada, da se ne sjeća te odredbe u ugovoru i da bi lagala kada bi rekla da tu odredbu nisu ili jesu spomenuli kod zaključenja ugovora. Zna da je bilo riječi o visini rate i da će kamatna stopa biti promjenjiva, tj. da će kamata rasti. Nakon ovog iskustva više nikada nije digla kredit jer joj je prisjelo. Potpisala je ugovor o kreditu koji je bio unaprijed pripremljen.

8.3 Ovaj sud nalazi da je tužiteljica iskazivala jasno i logično te potpuno suglasno sadržaju pregledanog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka te otplatnog plana, te stoga ovaj sud tužiteljičin iskaz ocjenjuje u cijelosti istinitim. Naime, iz ugovora o kreditu, zaključenog 12.12.2006. proizlazi da je namjena kredita bila kupnja vozila marke Volkswagen, tip Polo, proizvedenoga 2001. – dakle, starog pet godina (čl. 5. ugovora o kreditu), a sam tuženik je na ročištu održanom 19. svibnja 2026. naveo da je iz otplatnog plana proizlazi da je kredit isplaćen ĆS, koji je prema iskazu tužiteljice bio prodavatelj od kojega je ona sa svojim (tada izvanbračnim) suprugom LS kupila predmetni automobil.

8.4 Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem Ugovora o kreditu utvrđeno je da iz istoga ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac. Naime, u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ni djelatnost tužiteljice, niti je navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica kreditirana kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužiteljice te prihvaćanjem njezinog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza utvrđeno je da se tužiteljica nikada nije bavila poduzetništvom te da je cijeli život do svojega umirovljenja bila zaposlena kao radnica u tekstilnoj industriji te da ne raspolaže znanjem o financijama koje bi je prilikom zaključenja ovog ugovora dovelo u ravnopravnu poziciju s tuženikom. Stoga ovaj sud zaključuje da tužiteljica ugovor o kreditu s tuženikom nije zaključila u svrhe koje su bile namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, što znači da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

8.5 Budući da je slijedom izloženoga utvrđeno da je tužiteljica prilikom zaključenja Ugovora o kreditu bila potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP, radi se o ugovoru o potrošačkom kreditiranju te je odredba sporna odredba ugovora o kreditu zaključenog između stranaka kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF ništetna (čl. 502. c ZPP u svezi s utvrđenjima iz kolektivnog spora).

9. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st.1. ZZP). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2. ZZP). Prihvaćanjem gore izloženoga iskaza tužiteljice utvrđeno je da tužiteljici nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati o ovdje spornoj odredbi čl. 2. al. 4. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, kojom je ugovoreni da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora. Naime, čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. tuženika, a što tuženik i ne osporava.

9.1 Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da je spornom odredbom čl. 2. st.3. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a plaćanje troškova ni naknada nije predmet ugovore o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati je li sporna odredba poštena. Nadalje, načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da potrošaču u trenutku sklapanja nekog pravnog posla odredbe tog ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već potrošaču treba biti pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača. U spornoj odredbi koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora'' uopće nije navedeno koliko te naknade (pa tako niti naknada koja je tužiteljici naplaćena i vraćanje koje potražuje pod točkom III./ tužbenog zahtjeva) iznose. Kao što je navedeno u točki 2. ovoga obrazloženja, tuženik tvrdi da su službenici tuženika sigurno tužiteljici prilikom zaključenja ugovora objasnili da postoji obveza plaćanja naknade za odobrenje kredita. Tuženik međutim svoju navedenu tvrdnju ničim nije dokazao, jer postojanje upute službenicima tuženika da prilikom sklapanja ugovora o kreditu s građanima postupaju na određeni način ne dokazuje da su službenici tuženika tako zaista postupili prilikom zaključenja konkretnog ugovora s tužiteljem, pa stoga ovaj sud, primjenom odredbe čl. 221.a ZPP zaključuje da službenici tuženika nisu tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu objasnili postojanje obveze plaćanja predmetne naknade. Nadalje, čak i da je tužiteljica prilikom zaključenja ugovora bio informirana da takva njezina obveza postoji, budući da se u citiranoj spornoj odredbi Ugovora o kreditu nigdje ne navodi niti iznos naknade koji je tužiteljica prema tom ugovoru dužan platiti, niti je Odluka o tarifi naknada za usluge kreditora dio Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila zaključenog između stranaka, proizlazi da je obveza tužiteljice platiti naknadu u visini koja nije određena ugovorom, već neodređena te da je visina te naknade neodrediva tužiteljici, odnosno radi se o odredbi kojom se tužiteljici kao potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač pritom nije bio u mogućnosti upoznati se s odredbom kojoj se visina obveze koja se potrošaču nameće određuje; konkretno, s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora (čl. 82. st.1. al. 10. ZZP). Nadalje, spornom odredbom tuženiku je dano pravo da naplati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini koju je odredio sam tuženik, pri čemu tuženik nije precizno naznačio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade. Dakle, tuženik nije dao tužiteljici informacije o načinu određivanja visine naknade, a niti obrazložio zašto je naknada za obradu kreditnog zahtjeva izračunata te od tužiteljice naplaćena upravo u utuženom iznosu. Navedenom se može dodati i da tuženik u ovom postupku naveo na što se trošak koji je tužitelj na temelju sporne odredbe mogao odnositi, no tuženik nije pritom naveo niti dokazao koji konkretan trošak tuženika je bio plaćen naknadom koju je tužitelj platio, odnosno da je doista imao trošak obrade kredita upravo u tužiteljici naplaćenom iznosu.

9.2 Slijedom svega izloženoga, sporna odredba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila neodređena je i neodrediva za tužiteljicu, o njoj nije pojedinačno pregovaralo te predstavlja odredbu koja je kao primjer pojedine ugovorne odredbe koja se može smatrati nepoštenom navedena u odredbi čl. 82. st.1. al. 10. i 11. ZZP.

10. Radi utvrđivanja visine iznosa koji je tuženik kao kreditor naplatio primjenom odredbe o valutnoj klauzuli, kao odredbe na temelju koje je tuženik tužiteljice naplatio tzv. ulaznu naknadu, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Darku Prpiću.

10.1 U svojem pisanom nalazu i mišljenu vještak Darko Prpić navodi:

- da ukupna razlika između iznosa anuiteta koji su naplaćeni primjenom valutne klauzule u CHF i iznosa anuiteta bez primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 1.325,30 EUR, a kao što proizlazi iz zbroja iznosa u tablici 1. zaključka vještaka (list 231-232 spisa), u kojoj tablici vještak navodi datume plaćanja svakog pojedinog anuiteta;

- da ukupni iznos tzv. negativnih razlika (primjenom tečaja CHF nižega od početnog) iznosi 49,87 EUR, pri čemu su datumi plaćanja tako obračunatih anuiteta navedeni u tablici 2. zaključka vještaka (list 232 spisa), u kojoj tablici vještak navodi datume plaćanja svakog pojedinog anuiteta te

- da je tuženik 14. prosinca 2006. tužiteljici po osnovi tzv. ulazne naknade naplatio iznos od 89,08 EUR.

10.2 Ovaj sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje stručnim i jasnim te ne nalazi u njemu nikakvih proturječnosti niti nedostataka, pa ga stoga u cijelosti prihvaća; pri čemu na izračun vještaka primjedbi nisu imale niti stranke. Tako je prihvaćanjem nalaza i mišljenja utvrđeno da su primjenom ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i tzv. ulaznoj naknadi naplaćeni iznosi navedeni u točki 10.1 ovog obrazloženja.

11. Stavljajući u odnos iznos kredita odobrenog tužiteljici – tadašnja kunska protuvrijednost iznosa od 9.708,16 CHF te vještačenjem utvrđene činjenice da je tužitelj isplatio primjenom odredbe o valutnoj klauzuli naplatio iznos od ukupno 1.325,30 EUR te na temelju odredbe o plaćanju naknada po osnovi tzv. ulazne naknade iznos od 89,08 EUR, ovaj sud zaključuje da je primjena tih odredbi prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga je sporna odredbe o valutnoj klauzuli ništetna na temelju odredbe čl. čl. 502. c ZPP, dok je odredba na temelju koje je tužiteljici naplaćena tzv. ulazna naknada nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a imajući pritom u vidu iznos naplaćene naknade u odnosu na iznos vrijednosti kredita, kao i imajući pritom u vidu ekonomsku snagu tužiteljice, utvrđenu prihvaćanjem njezinog gore izloženog iskaza, kao potrošača s jedne strane te s druge strane tuženika kao trgovačkog društva koje pruža bankarske financijske usluge. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom II./ izreke ove presude.

12. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije ovaj sud ocijenio je neosnovanim, iako nije sporno, a proizlazi i iz otplatnog plana, da je određene kreditne anuitete primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tuženiku platio LS, za kojega je saslušanjem tužiteljice utvrđeno da je suprug tužiteljice. Naime, LS nije u ugovornom odnosu s tuženikom te bi primjena tuženikove logike, kada tuženik tvrdi da vraćanje stečenog bez osnove može tražiti samo onaj koji je takvim prelaskom imovine osiromašen, za posljedicu imala nevraćanje stečenog bez osnove na strani tuženika te stoga trajno i nepromjenjivo obogaćenje tuženika do kojega je došlo primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredbom čl. 1112. st.1. ZOO propisano je da vraćanje ne može zahtijevati onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti. Tuženik je kao jedna ugovorna strana primio ispunjenje obveze tužiteljice kao druge ugovorne strane, od treće osobe – LS, koji je time učinio izdatak za drugoga – tužiteljicu, u smislu odredbe čl. 1119. ZOO te LS može zahtijevati vraćanje od tužiteljice, a ne od tuženika, jer isti nije stranka ugovornog odnosa s tuženikom. Pritom za tuženikovu obvezu vraćanja po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove nije odlučan odnos između tužiteljice i LS; odnosno nije odlučno je li LS, kao suprug tužiteljice, dužan primjenom odredbe čl. 1119. ZOO vratiti tužiteljici iznos koji je u ispunjenju njezine ugovorne obveze prema tuženiku platio tuženiku umjesto tužiteljice. Stoga prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice nije osnovan, čak i neovisno o Sporazumu zaključenom 27.04.2023. između tužiteljice i LS (list 203 spisa), čitanjem kojega je utvrđeno da su navedeni ugovorili da ako bi bilo koja treća strana interpretirala da LS ima prava ili potraživanja prema tuženiku, slijedom činjenice da je LS izvršio određeni broj uplata u korist tuženika na temelju ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika, da onda LS prenosi sva svoja eventualna potraživanja prema tuženiku na tužiteljicu (čl. 3. Sporazuma). Naposljetku treba reći da tuženik, niti nakon upozorenja suda (list 2 zapisnika od 19.05.2026., list 267 spisa), uopće ne iznosi činjenično koje konkretne anuitete je platio LS, nego tuženik umjesto toga sud upućuje na otplatni plan. Umjesto da ustvrdi i dokaže (što je obveza stranaka) tuženik upućuje sud da sam sud, umjesto tuženika kao parnične stranke, iznosi činjenice, umjesto da sporne činjenice utvrđuje (što je jedini dopušteni zadatak suda). Otplatni plan je isprava te stoga predstavlja dokaz i ne može zamijeniti obvezu stranaka da iznesu činjenice. Stoga tuženik svoj prigovor nedostatka aktivne legitimacije uopće nije činjenično obrazložio, jer je samo naveo da je ''određene'' anuitete platio LS, pa je već i slijedom toga takav prigovor tuženika neosnovan.

13. Kao što je gore izloženo, utvrđeno je da je tuženik po osnovi ispunjenja obveze tužiteljice kao korisnice kredita, a primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, primio iznos od ukupno 1.325,30 EUR, koliko tužiteljica potražuje tužbenim zahtjevom citiranim pod točkom I./ izreke ove presude, specificiranim po provedenom vještačenju pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude. Pritom je tužiteljica tužbeni zahtjev i u pogledu zatraženog tijeka zatezne kamate postavio u skladu s po ovom sudu prihvaćenim nalazom i mišljenjem vještaka te se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u istome sadržana ništetna odredba o valutnoj klauzuli, koju je tuženik u taj ugovor ugradio, te je propuštanjem davanja potpune informacije tužitelju tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, što znači da je nesavjesni stjecatelj.

14. Nadalje, financijskim vještačenjem utvrđeno je da je tuženik na temelju ništetne odredbe o plaćanju troškova i naknada po osnovi tzv. ulazne naknade tužiteljici 14. prosinca 2006. naplatio iznos od 89,08 EUR, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno je kao pod točkom III./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio ništetnu odredbu na temelju koje je navedeni iznos naplatio.

15. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Naime, valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužitelju pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 3. svibnja 2023., razvidno je da je podnesena unutar petogodišnjeg roka zastare potraživanja stečenog bez osnova iz odredbe čl. 225. ZOO. Istovjetan stav o zastari zauzet je i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22, posl. br. Su-IV-33/2022-2). Nadalje, kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena ništetnost odredbe čl. 2. sl. 4. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO. Naime, osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su- IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

16. Naposljetku, neosnovan je tuženikov prigovor radi prijeboja, pa je stoga odlučeno kao pod točkom IV./ izreke ove presude, Naime, tuženik predlaže, ukoliko sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, da sud izvrši prijeboj iznosa koje je tužiteljica manje plaćala zbog nižeg tečaja CHF u odnosu na početni, s iznosima koje je tužiteljica više plaćala. Prije svega, tužiteljica plaćajući anuitete po nižem tečaju CHF u odnosu na početni nije ništa stekla, jer ništa od tuženika nije primila, pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi vraćanja onoga što je primljeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a niti po osnovi vraćanja temeljem stečenog bez osnova. Stoga, nema mjesta primjeni odredbe čl. 195. ZOO-a u korist tuženika, a na teret tužiteljice. Osim toga, upravo je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF koja je ništetna (sve kako je gore obrazloženo), a što je tuženiku bilo poznato od zaključenja Ugovora o kreditu, pa bi stoga ostvarivanje bilo kakvih prava tuženika na isplatu na teret tužiteljice temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu bilo suprotno odredbi čl. 6. ZOO-a, pa je i stoga, sve i da postoji kakva tražbina tuženika (a sud ponavlja da ne postoji), valjalo odbiti prigovor radi prijeboja koji je istaknuo tuženik.

17. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1 OT, za sastavljanje podnesaka od 04.12.2023., 29.03.2024. i od 10.06.2024. po 100 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištima 08.04.2024. i 19.05.2026. po 100 bodova prema Tbr 9/1, što iznosi ukupno 600 bodova, odnosno 1.200,00 EUR te uvećano za PDV 1.500,00 EUR. Nadalje joj je priznat trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom V./ izreke ove presude tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 1.700,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

17.1 Tužiteljici nisu priznati sljedeći zatraženi troškovi: sudskih pristojbi jer je tužiteljica oslobođena obveze plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st.1. točka 20. ZSP; trošak preliminarnog izračuna preplate u iznosu od 100,00 EUR jer tužiteljica nije dokazala visinu tog troška. Nadalje joj nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer taj trošak od uvođenja e-komunikacije, odnosno e- oglasne ploče, više nije trošak potreban radi vođenja parnice. Naime, nije potrebno da punomoćnik tužiteljice pristupi sudu kako bi na ročištu na kojem se presuda objavljuje saznao za sadržaj presude, jer mu se ta presude odmah dostavlja i odmah mu je vidljiva. Stoga taj trošak, kao nepotreban za vođenje parnice, ne može pasti na teret suprotne strane.

17.2 Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom VI./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 21. srpnja 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika