Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-802/2019-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice ĐI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 14. srpnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tužene ĐIF, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, po objavi 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici ĐI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s osnove promjene kamatne stope, iznos od 384,70 € (slovima: tristo osamdeset četiri eura sedamdeset centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

- 2,89 € tekućom od 16.11.2007.

- 2,89 € tekućom od 12.12.2007.

- 2,89 € tekućom od 10.01.2008.

- 2,89 € tekućom od 11.02.2008.

- 2,89 € tekućom od 19.03.2008.

- 2,89 € tekućom od 21.04.2008.

- 4,36 € tekućom od 09.05.2008.

- 4,36 € tekućom od 16.06.2008.

- 4,36 € tekućom od 16.07.2008.

- 4,36 € tekućom od 07.08.2008.

- 4,36 € tekućom od 18.09.2008.

- 4,36 € tekućom od 17.10.2008.

- 4,36 € tekućom od 25.11.2008.

- 4,36 € tekućom od 22.12.2008.

- 4,36 € tekućom od 09.01.2009.

- 4,36 € tekućom od 07.02.2009.

- 6,68 € tekućom od 12.03.2009.

- 6,68 € tekućom od 08.04.2009.

- 6,68 € tekućom od 04.05.2009.

- 6,68 € tekućom od 18.06.2009.

- 6,68 € tekućom od 28.07.2009.

- 6,68 € tekućom od 06.08.2009.

- 6,68 € tekućom od 16.09.2009.

- 6,68 € tekućom od 20.10.2009.

- 6,68 € tekućom od 20.11.2009.

- 6,68 € tekućom od 15.12.2009.

- 6,68 € tekućom od 08.01.2010.

- 6,68 € tekućom od 22.02.2010.

- 6,68 € tekućom od 18.03.2010.

- 6,68 € tekućom od 16.04.2010.

- 6,68 € tekućom od 11.05.2010.

- 6,68 € tekućom od 18.06.2010.

- 6,68 € tekućom od 12.07.2010.

- 6,68 € tekućom od 07.08.2010.

- 6,68 € tekućom od 20.09.2010.

- 6,68 € tekućom od 14.10.2010.

- 6,68 € tekućom od 13.11.2010.

- 6,68 € tekućom od 14.12.2010.

- 6,68 € tekućom od 14.01.2011.

- 6,68 € tekućom od 09.02.2011.

- 6,68 € tekućom od 09.03.2011.

- 6,68 € tekućom od 14.04.2011.

- 6,68 € tekućom od 10.05.2011.

- 6,68 € tekućom od 15.06.2011.

- 6,39 € tekućom od 08.07.2011.

- 6,39 € tekućom od 10.08.2011.

- 6,39 € tekućom od 14.09.2011.

- 5,63 € tekućom od 19.10.2011.

- 5,63 € tekućom od 18.11.2011.

- 5,63 € tekućom od 13.12.2011.

- 5,63 € tekućom od 11.01.2012.

- 5,63 € tekućom od 11.02.2012.

- 5,63 € tekućom od 22.03.2012.

- 5,63 € tekućom od 12.04.2012.

- 5,63 € tekućom od 04.05.2012.

- 5,63 € tekućom od 19.06.2012.

- 5,63 € tekućom od 12.07.2012.

- 5,63 € tekućom od 06.08.2012.

- 5,63 € tekućom od 18.09.2012.

- 5,63 € tekućom od 09.10.2012.

- 5,63 € tekućom od 09.11.2012.

- 5,63 € tekućom od 10.12.2012.

- 5,63 € tekućom od 08.01.2013.

- 5,63 € tekućom od 18.02.2013.

- 5,63 € tekućom od 11.03.2013.

- 5,63 € tekućom od 30.04.2013.

- 5,63 € tekućom od 31.05.2013.

- 4,95 € tekućom od 30.06.2013.

i to: do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici ĐI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s osnove razlike u tečaju, iznos od 1.854,48 € (slovima: tisuću osamsto pedeset četiri eura četrdeset osam centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

- 0,42 € tekućom od 07.08.2007.

- 0,42 € tekućom od 13.09.2007.

- 0,85 € tekućom od 16.11.2007.

- 24,74 € tekućom od 12.12.2007.

- 11,47 € tekućom od 10.01.2008.

- 6,16 € tekućom od 11.02.2008.

- 24,74 € tekućom od 19.03.2008.

- 11,47 € tekućom od 21.04.2008.

- 10,00 € tekućom od 09.05.2008.

- 1,37 € tekućom od 16.06.2008.

- 1,37 € tekućom od 16.07.2008.

- 23,27 € tekućom od 07.08.2008.

- 10,00 € tekućom od 18.09.2008.

- 8,67 € tekućom od 17.10.2008.

- 23,27 € tekućom od 25.11.2008

- 10,00 € tekućom od 22.12.2008.

- 10,00 € tekućom od 09.01.2009.

- 16,63 € tekućom od 07.02.2009.

- 20,96 € tekućom od 12.03.2009.

- 20,96 € tekućom od 08.04.2009.

- 20,96 € tekućom od 04.05.2009.

- 20,96 € tekućom od 18.06.2009.

- 20,96 € tekućom od 28.07.2009.

- 20,96 € tekućom od 06.08.2009.

- 20,96 € tekućom od 16.09.2009.

- 20,96 € tekućom od 20.10.2009.

- 20,96 € tekućom od 20.11.2009.

- 9,29 € tekućom od 15.12.2009.

- 11,99 € tekućom od 08.01.2010.

- 20,96 € tekućom od 22.02.2010.

- 20,96 € tekućom od 18.03.2010.

- 20,96 € tekućom od 16.04.2010.

- 20,96 € tekućom od 11.05.2010.

- 20,96 € tekućom od 18.06.2010.

- 20,96 € tekućom od 12.07.2010.

- 20,96 € tekućom od 07.08.2010.

- 20,96 € tekućom od 20.09.2010.

- 34,24 € tekućom od 14.10.2010.

- 27,21 € tekućom od 13.11.2010.

- 34,24 € tekućom od 14.12.2010.

- 34,24 € tekućom od 14.01.2011.

- 34,24 € tekućom od 09.02.2011.

- 34,24 € tekućom od 09.03.2011.

- 34,24 € tekućom od 14.04.2011.

- 34,24 € tekućom od 10.05.2011.

- 60,78 € tekućom od 15.06.2011.

- 47,79 € tekućom od 08.07.2011.

- 65,04 € tekućom od 10.08.2011.

- 47,79 € tekućom od 14.09.2011.

- 40,17 € tekućom od 19.10.2011.

- 48,54 € tekućom od 18.11.2011.

- 40,97 € tekućom od 13.12.2011.

- 43,89 € tekućom od 11.01.2012.

- 45,48 € tekućom od 11.02.2012.

- 44,95 € tekućom od 22.03.2012.

- 44,42 € tekućom od 12.04.2012.

- 44,82 € tekućom od 04.05.2012.

- 46,02 € tekućom od 19.06.2012.

- 44,82 € tekućom od 12.07.2012.

- 45,35 € tekućom od 06.08.2012.

- 41,23 € tekućom od 18.09.2012.

- 42,83 € tekućom od 09.10.2012.

- 44,95 € tekućom od 09.11.2012.

- 44,55 € tekućom od 10.12.2012.

- 45,48 € tekućom od 08.01.2013.

- 42,96 € tekućom od 18.02.2013.

- 42,31 € tekućom od 11.03.2013.

i to: do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 149,83 eura.

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužiteljici ĐI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 2.675,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. srpnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki II. izreke rješenja.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 4. lipnja 2019. navodi da je s tuženom 6. lipnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu br. 528-50-4165758 potvrđen 8. lipnja 2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OV-18953/07. prema kojem joj je tužena kao kreditor odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 11.001,64 CHF po srednjem tečaju kreditora-tužene na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 72 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 178,20 CHF. Preuzetu obvezu prema tuženoj tužiteljica je u cijelosti ispunila. Redovna kamatna stopa se sa 5,20% godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužiteljice. Tužiteljica drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom se ista mijenjala bez njoj jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Tužena prilikom zaključenja Ugovora nije tužiteljici pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom VTS RH, br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF tužena je od tužiteljice naplatila iznos za koji ne postoji valjana pravna osnova. Obzirom je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. - 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. - 31. prosinca 2008., to je tužena sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05., 41/08. i 125/11.), dužna vratiti sve što je primila na temelju takve odredbe Ugovora. Poziva se i na odredbe članka 1111. stavka 1. i stavka 3. ZOO-a, članka 1115. ZOO-a, članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/1.1, 25/13., 89/14.) te članka 6. stavka 3. Zakona o sudovima („Narodne novine“ 28/13.). Stoga predlaže sudu donijeti presudu:

„I. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici u roku 15 dana novčanu tražbinu u iznosu čiju će visinu, zajedno sa zakonskim zateznima kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćenog obroka (rate) kredita, koji se novčani iznosi zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF imaju vratiti tužiteljici, odrediti nakon što tužena dostavi sve potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine (glavnice i tijeka kamata) koja je predmet ovog spora, te nakon što se provede odgovarajuće financijsko vještačenje.

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, sve u roku 15 dana.“

1.1. U podnesku od 18. srpnja 2019. tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev na način da predlaže da sud naloži tuženoj da joj u roku 15 dana isplati iznos od 18.000,00 kn / 2.389,01 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. srpnja 2007. do isplate (točka I. izreke).

1.2. U podnesku od 1. ožujka 2026., a nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev kako to proizlazi iz točke I. i II. izreke presude.

2. U odgovoru na tužbu tužena prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti, jer da su stranke odredbom članka 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tužene. Predlaže odbaciti tužbu, jer da se tužiteljica poziva na institut stupnjevite tužbe, a da tužbeni zahtjev nije postavljen na način na koji to odredba članka 186.b stavka 3. ZPP-a zahtijeva.

Tužena smatra neosnovanim stav tužiteljice da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljičinog ugovora o kreditu nepoštene. Tužiteljica je ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, pa se utvrđenja iz odluka na koje se tužiteljica poziva ne mogu koristiti u ovom postupku. Sukladno odredbama članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužiteljica prvotno mora dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazala, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužiteljica mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u članku 81. stavku 1. i članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

Tužena ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Predmetna odredba je tužiteljici bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njezine obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužiteljici su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužiteljica pristala te podnijela zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužiteljici je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tužena za takve okolnosti znala ili morala znati i je li ih uskratila tužiteljici prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tužena korisnicima, time i tužiteljici, dala sve potrebne informacije kojima je i sama raspolagala. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženoj i koje tužiteljici nisu namjerno uskraćene. Predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Solemnizacijom ugovora, a u smislu odredbe članka 57. Zakona o javnom bilježništvu, javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužiteljice, a kako bi se utvrdilo da li ista ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl. br. Rev-575/16. Pojam "prosječnog potrošača" nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužiteljice i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njezino postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tužene obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženoj poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti same tužiteljice. Tužiteljici je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogla je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će joj visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. U trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tužena je tužiteljici dala sve potrebne informacije kojima je i sama raspolagala. Ne može se očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se veže glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihovo kretanje ne mogu utjecati. Obzirom je sporna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena.

Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Tužiteljica i tužena pojedinačno su pregovarale o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljičin ugovor o kreditu, pa je tužiteljica mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit). Tužiteljičin ugovor nije bio tzv. "uzmi ili ostavi", već je tužiteljica tijekom pregovora mogla utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR. Obzirom se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužiteljici. U predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužiteljice. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženu u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužiteljice u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tužena ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sama zadužena u istoj valuti. Uvažavajući zahtjev iz odredbe članka 98. ZZP-a 2007., prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani su u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužiteljica imala mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje, dobila nižu kamatnu stopu nego da je ugovorila neku drugu valutu. Ono što je tužiteljicu kao korisnicu kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. Ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti odnosno ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tužena je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su joj dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika.

Tužena smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je sadržana u članku 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi "promjenjiva" tužena ne smatra spornim. Metoda i kriteriji promjene kamate propisani su tuženičinim općim aktima čija je primjena ugovorena u članku 9. stavku 3. ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom ugovora izjavila da je s tekstom istih općih akata upoznata. Razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužiteljici ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. PŽ-7129/13 je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. Tužena je kamatnu stopu mijenjala zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tužene tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tužena je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama (donesen 13. listopada 2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30. lipnja 2009. sa kasnijim izmjenama) koristila ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imala opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tužene bilo je u skladu i s direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tužena u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tužene i njezinih klijenata, u točki VI. propisala opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tužena je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimala u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Tužena je prilikom promjene kamatnih stopa vodila računa o svom položaju na tržištu imajući u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu Kamata i naknada koji su stupili na snagu 1. siječnja 2011. Ovi opći uvjeti i akti tužene služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tužena je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počela sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: 6-mjesečnog Libor-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine ("Narodne novine" broj 112/12.) u članku 11.a stavak 2. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što je utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljičinog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tužena tužiteljici povećala kamatnu stopu. Razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženičinu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženičinog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužiteljica je unaprijed dala suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni, pa je trebala očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tužena je svoje djelatnike obučavala na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozorena i nije joj mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom, tužiteljica ne može zahtijevati da joj se vrate iznosi koje je platila kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Tužena prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Predlaže odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbene zahtjeve te tužiteljici naložiti da tuženoj naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

2.1. U podnesku od 9. listopada 2019. tužena navodi da je tužiteljica u podnesku od 18. srpnja 2019. izvršila preinaku tužbe na način da je promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva. Protivi se preinaci, a ukoliko sud dopusti preinaku tužbe izvršenu podneskom od 18. srpnja 2019., ističe prigovor zastare, jer se zastarni rok ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe jer se ranija tužba smatra povučenom.

2.2. U podnesku od 17. srpnja 2023. tužena, među ostalim, ukazuje da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pitanje naknade štete nije riješeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa pa je tužiteljica u konkretnom postupku dužna dokazati sve pretpostavke za naknadu štete sukladno općim pravilima za naknadu štete iz Zakona o obveznim odnosima, ako smatra da joj je ista nastala. Protivi se provođenju financijskog vještačenja na način kako je to predložila tužiteljica jer je isto usmjereno na pretvaranje predmetnog ugovora o kreditu u kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom i to kamatom u visini koja se primjenjivala na kredite u CHF. Ako bi sud odredio provođenje vještačenja po prijedlogu tužiteljice, vještak bi u obzir trebao uzeti i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

2.3. U podnesku od 24. ožujka 2026. tužena navodi da je neosnovan zahtjev tužiteljice kojim traži zatezne kamate tekuće na svaki pojedini navodno preplaćeni iznos od dana plaćanja svakog anuiteta. Navedeno je u suprotnosti s pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela VSRH Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004. prema kojem se u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane imaju smatrati savjesnim stjecateljima. Ugovor je ispunjen, tužiteljica nikad nije prigovarala na promjene kamatnih stopa, niti iskoristila svoje pravo da raskine ugovor. Obzirom na navedeno nije osnovan zahtjev tužiteljice za povrat u smislu članka 1112. ZOO-a odnosno stav da bi tužena bila nesavjesna u smislu članka 1115. ZOO-a. Tužiteljica eventualno može imati pravo na kamate od dana podnošenja zahtjeva, odnosno od dana podnošenja tužbe. Tužena ističe da je dopuna nalaza i mišljenja vještaka u potpunosti irelevantna za predmetni postupak. Naime, vještak je u osnovnom nalazu već izračunao razliku stvarno plaćenih anuiteta, pri čemu je obuhvatio i razdoblja kada je tečaj rastao, kao i razdoblja kada je tečaj bio ispod početno ugovorenog. Budući i tužiteljica smatra da je potrebno primijeniti tečaj koji je bio važeći na dan isplate kredita, tada bi se u tom slučaju trebale obračunati sve promjene tečaja, kako one iznad početnog, tako i one ispod početno ugovorenog tečaja. Predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a tužiteljica smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, dakle radi se eventualno o zabrani manjeg značaja. Tužena stoga ukazuje na odredbu članka 326. ZOO i predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije jer se ništetnost više ne može isticati. Ukazuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojoj se navodi da je sudska praksa zauzela stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes, nego interes jedne od stranaka ugovora (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Gž-4/17 od 21. ožujka 2017).

3. Rješenjem ovoga suda posl.br. P-802/2019-20 od 18. listopada 2024., potvrđenim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl.br. Gž-64/2025-2 od 24. veljače 2025., odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku kao neosnovan.

4. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj: 528-50-4165758 od 6. lipnja 2007. (list 4-8 spisa), informativni izračun efektivne kamatne stope (list 10 spisa), otplatnu tablicu (list 11-13 spisa), zahtjev za kredit (list 22 spisa), promotivne uvjete (list 23 spisa), Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom od 11. ožujka 2005. (list 24-25 spisa), informacije za klijente (list 25-26 spisa), Pravilnik o obračunu kamata i naknada od 30. studenoga 2005. (list 26-30 spisa), Pravilnik o obračunu kamata i naknada od 1. siječnja 2011. (list 31-38 spisa), otplatni plan (list 40-41 spisa, stranica 120-121 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 42-44 spisa, stranica 122-125 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dajane Vuković iz Osijeka od 22. rujna 2025. (stranica 128-141 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 184-185 spisa) i u drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4.1. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka, osobnog bankara FI, budući je tužena po punomoćniku na ročištu 28. travnja 2025. odustala od izvođenja tog dokaznog prijedloga.

4.2. Odbijen je prijedlog tužene za saslušanjem javne bilježnice Ivane Kovačević iz Osijeka, koja je kao javnobilježnički prisjednik ovjerila Ugovor o kreditu broj: 528-50- 4165758 sklopljen 6. lipnja 2007. između tužiteljice i tužene, a na okolnost da su tužiteljici prilikom sklapanja ugovora objašnjene sve moguće promjene kako u tečaju tako i u kamatnoj stopi, budući javna bilježnica pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogla tužiteljici objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka, niti je imala takve zakonske ovlasti.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj 528-50-4165758 od 6. lipnja 2007. sklopljenom s tuženom.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 6. lipnja 2007. tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor zaključile Ugovor o kreditu broj: 528-50-4165758 kojim je tužena stavila tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 11.001,64 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren za kupnju novih vozila,

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje te da je kamatna stopa promjenjiva skladno odluci banke (članak 2.),

- da je ugovoren rok otplate kredita 72 mjeseca time da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (članak 7.),

- da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, time da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. listopada 2007.,

- da je tužiteljica cjelokupni kredit otplatila,

- da je tužena za trajanja otplate kredita u nekoliko navrata povećavala kamatnu stopu,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

7. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Kao prethodno pitanje među strankama spornim se ukazuje jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka. Nadalje je sporno, ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

9. Nije osnovan prigovor tužene prema kojem bi valjalo odbaciti tužbu, jer da za podnošenje stupnjevite tužbe nisu bile ispunjene zakonom propisane pretpostavke iz članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje u tekstu: ZPP)

9.1. Prema odredbi članka 186.b stavka 3. ZPP-a, u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa (…) čiju će visinu (….) odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

9.2. Iz činjeničnog supstrata predmetne tužbe proizlazi da tužena nije dostavila tužiteljici specifikaciju uplata i obročni otplatni plan, slijedom čega tužiteljica nije bila u mogućnosti postaviti točno određen zahtjev, pa ovaj sud nalazi da je u konkretnom slučaju u potpunosti udovoljeno podnošenju stupnjevite tužbe u smislu prethodno citirane odredbe članka 186.b stavka 3. ZPP-a. Naime, očigledno je da tužiteljica zbog postupanja tužene nije mogla doći do podataka odlučnih za financijski izračun preplaćene tražbine i postavljanje konkretnog tužbenog zahtjeva i da je isti mogla određeno postaviti ustvari tek nakon provedenog financijskog vještačenja.

9.3. Stoga, kad je tužiteljica u podnesku od 18. srpnja 2019. navela da na ime preplate potražuje iznos od 18.000,00 kn / 2.389,01 euro, ona je postupila u smislu odredbe članka 186.b stavka 5. ZPP-a. Dakle, kako je navedenim podneskom tužiteljica samo naznačila vrijednost predmeta spora, to se ne može govoriti o preinaci u smislu odredbe članka 191. stavka 1. ZPP.

9.4. Tužiteljica tek nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi potražuje iznos od 384,70 eura, a po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, potražuje iznos od 1.854,48 eura, ukupno 2.239,18 eura. Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje tužbe za iznos od 149,83 eura, kojem povlačenju se tužena nije protivila, već se upustila u raspravljanje po istom, pa je u odnosu na iznos od 149,83 eura valjalo utvrditi tužbu povučenom i odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

10. Neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

10.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

10.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

11. U tom pravcu neodlučni su navodi tužene u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima pojašnjava opravdanost ugovorene valutne klauzule odnosno kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu.

12. Prema stavu ovoga suda tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu te iskaza tužiteljice proizlazi da je sklopljen ugovor o kreditu - za kupnju vozila, dok je tužiteljica iskazala da je vozilo služilo za osobne potrebe nje i njezine obitelji i još uvijek ga imaju, time da u trenutku podizanja kredita nije bila vlasnica tvrtke niti obrta odnosno vozilo kupljeno sredstvima kredita nije unijela u imovinu tvrtke odnosno obrta. Tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljičine poslovne djelatnosti. Dakle, tužiteljica je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

13. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

13.1. Tužena je tijekom postupka tvrdila i da je prilikom pregovaranja s tužiteljicom prije sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužiteljicu obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja. Na utvrđenje tih okolnost saslušana je tužiteljica te su pročitani Opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom, Pravilnici o obračunu kamata i naknada, promotivni uvjeti i informacije za klijente.

13.2. Tužiteljica ĐI je iskazala da je kredit podigla 2007. godine, da je Ugovor o kreditu sačinjen u banci, ona ga je pročitala, najbitnije joj je bilo ono što se ticalo iznosa kredita i visine rate kredita, ostale odredbe baš i nije razumjela, radi se o stručnoj terminologiji a po struci je ekonomist SSS, a tada je radila u postaji prometne policije na prometnim nesrećama. U banci joj nije pojašnjeno ništa u vezi kamatne stope odnosno što znači da je ista promjenjiva, što utječe na promjenu kamatne stope. Također rečeno joj je samo da je kredit u CHF za nju povoljniji ali joj nije rečeno da može doći do promjene CHF u odnosu na kunu niti na koji način bi to utjecalo na iznos rate kredita. Nije joj ponuđen ugovor o kreditu niti u jednoj drugoj valuti osim u CHF. U početku rata kredita iznosila je 100 eura da bi s vremenom narasla na 200 eura, da je znala da će doći do takovog porasta rate kredita ne bi uzela taj kredit jer ga ne bi mogla otplaćivati. Nije mogla utjecati niti na jednu odredbu ugovora o kreditu. U auto kući je našla auto, pa su ju iz auto kuće uputili u Raiffeisen banku radi uzimanja kredita, prodajni predstavnik u auto kući joj ništa nije pojasnio u vezi ugovora o kreditu. Koliko se sjeća u vezi kredita bila je i kod javnog bilježnika ali isti joj nije ništa pojasnio u vezi ugovora o kreditu. Sama je otplaćivala kredit na način da je svaki mjesec na šalteru uplaćivala iznos rate kredita. Izrijekom navodi da joj u banci nisu ponudili kredit niti u ijednoj drugoj valuti osim u CHF.

13.3. Uvidom u Opće uvjeti poslovanja sa stanovništvom, Pravilnike o obračunu kamata i naknada, promotivne uvjete, informacije za klijente, ovaj sud je ocijenio da je terminologija koju koristi Banka u Ugovoru i u svojim općim aktima u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna razumljiva osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za tužiteljicu, koja je po zanimanju ekonomist SSS, kao prosječnog potrošača takva terminologija nerazumljiva. Jednako tako tužena ničim nije dokazala da je navedene opće akte uručila tužiteljici.

13.4. Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužiteljice, prilikom pregovaranja s tužiteljicom o sklapanju Ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirala o parametrima promjene kamatne stope odnosno o rizicima tečaja švicarskog franka. Naime, tužiteljica je iznijela da joj nitko od djelatnika tužene nije iznio da može doći do povećanja kamatne stope i promjene tečaja valute u tako velikom iznosu kao što se to dogodilo, jer da je to znala takav kredit ne bi podigla, jer ga ne bi mogla otplaćivati. Stoga je sud prigovor tužene da je prilikom pregovaranja s tužiteljicom kod sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužiteljicu obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja, u cijelosti cijenio neosnovanim. Pri tome valja napomenuti da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje.

14. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena, kao profesionalac i banka, nije dala tužiteljici, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članak 81. do 88. ZZP/03).

15. Nije osnovan niti navod tužene kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen. Naime, okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužiteljice za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) važećoj u vrijeme njegova sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

16. Ne radi se o zabrani manjeg značaja jer je odredbom povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapali s tuženom i drugim bankama.

17. Za navesti je da se presuda u slučaju "potrošač" primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što ne razlikuje stambeni kredit, od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu odnosno valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tužena niti ne ističe takav prigovor.

18. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. Kako je tužba podnesena 4. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 4. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

18.2. O ocjeni prigovora zastare kao neosnovanog valja dodati da je u odlukama Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 od 10. lipnja 2021. izrađeno shvaćanje da rok zastare za povrat neosnovano isplaćenih iznosa stečenih temeljem nepoštene odredbe, ne može isteći prije nego je potrošač mogao saznati za nepoštenost takve odredbe, što upućuje na prethodno navedeno.

19. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Dajani Vuković iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku između iznosa koji bi tužiteljica plaćala po tečaju na dan isplate kredita, te po kamatnoj stopi na dan sklapanja Ugovora, naspram iznosa koji je stvarno plaćala i to po osnovi tečajne razlike za razdoblje od 6. lipnja 2007. do kraja otplate, i po osnovi preplaćene kamate također za razdoblje od 6. lipnja 2007. do kraja otplate, odnosno 6. lipnja 2013.

19.1. Iz nalaza vještaka od 22. rujna 2025. proizlazi:

- da se tijekom razdoblja otplate kredita kamatna stopa povećavala u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu,

- da je tužiteljica tijekom otplate kredita na ime više plaćenih kamata tuženoj ukupno isplatila 384,70 eura,

- da preplata po osnovi tečajne razlike iznosi 1.581,94 eura, time da je sudski vještak napomenula da su iznosi u razdoblju od 4 – 6 / 2013. godine prikazani sa predznakom -, kao manje plaćeni iznosi, odnosno neplaćeni iznosi.

19.2. U podnesku od 8. listopada 2025., a očitujući se na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, tužiteljica je iznijela da je vještakinja odvojeno iskazala iznose preplata s osnove promjene kamatne stope te razlike u tečaju, međutim u iznosima preplate s osnove razlike u tečaju nalaze se i iznosi negativnih tečajnih razlike sa predznakom -. Stoga je predložila da vještakinja izradi dopunu nalaza i mišljenja na način da u zbirnoj tablici iskaže preplate po obje osnove, a u kojoj će biti sadržani samo iznosi preplate u pozitivnim iznosima, dakle bez mjeseca u kojima je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate kredita. Tuženica je pak iznijela da nema prigovora na matematički izračun vještaka.

19.3. U podnesku od 23. veljače 2026. sudski vještak navodi da samo pozitivne razlike – preplate u odnosu na kamate iznose 384,70 eura, a u odnosu na tečaj 1.854,48 eura.

19.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

20. Nije osnovan navod tužene da bi trebalo umanjivati preplaćene iznose za iznose kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita. Naime odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., je prošireno vijeće toga suda izrazilo stav da u situacijama kao što je predmetna (kada se zahtjeva djelomično utvrđenje ništetnim odredbi ugovora) sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, osim ukoliko u tom pravcu nije istaknut prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, a što je u predmetnom slučaju izostalo.

21. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu. Tužiteljica je navela da kamatu potražuje od dana uplate mjesečnih anuiteta, slijedom čega je i taj dio zahtjeva kao osnovan valjalo usvojiti.

21.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

22. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužiteljici priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. i 107/25. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak zastupanja i to:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 7. listopada 2019. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 14. listopada 2019. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 5. Tarife),

- zastupanje na ročištu 12. listopada 2023. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 1. prosinca 2023. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 28. travnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 8. listopada 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 8. točka 3. Tarife),

- sastav podneska od 1. ožujka 2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 7. travnja 2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 14. srpnja 2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu presude 21. srpnja 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 2.000,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 2.500,00 eura. Tužiteljici je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 300,00 eura. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u ukupnom iznosu 2.800,00 eura.

22.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 18. srpnja 2019., budući istim nije postavila određeni zahtjev, već je ustvari samo naznačila vrijednost predmeta spora u smislu odredbe članka 186.b stavka 5. ZPP-a, a što je mogla napraviti već u samoj tužbi, stoga ovaj sud taj podnesak tužiteljice ocjenjuje nepotrebnim za vođenje ovog postupka. Nije joj priznat niti trošak sastava podneska od 7. lipnja 2021., budući u spisu ne prileži podnesak tužiteljice datiran s tim datumom. Nije joj priznat trošak sastava podneska od 29. rujna 2021., budući u istom ne iznosi ikakve navode od značaja za vođenje ovoga postupka, već samo dostavlja zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV 308/2020 od 5. studenoga 2020., dakle ne radi se o podnesku bitnom za vođenje ovoga postupka. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 14. svibnja 2025., budući isti nije bio nužan za vođenje ovoga postupka, naime u istom tužiteljica obavještava sud da je plaćen predujam za vještačenje. Nije joj priznat trošak sudske pristojbe za tužbu budući taj trošak nije imala jer nije platila sudsku pristojbu za tužbu.

22.2. Tužena je izjavila žalbu protiv rješenja ovoga suda poslovni broj P-802/2019- 12 od 4. siječnja 2023. s kojom je uspjela, jer je ta odluka ukinuta, te je riješeno da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci. Tuženoj je priznat trošak sastava žalbe od 18. siječnja 2023. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 10. točka 4. Tarife) uvećano za pripadajući iznos PDV-a, dakle u iznosu 125,00 eura.

22.3. Nakon prijeboja troškova stranaka, i to troška tužiteljice u iznosu 2.800,00 eura i troška tužene u iznosu 125,00 eura proizlazi da je tužena u obvezi naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 2.675,00 eura na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 21. srpnja 2026., kao dana presuđenja, pa do isplate.

23. Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude i rješenja.

U Osijeku 21. srpnja 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagreb