Poslovni broj: Us I-913/2026-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužiteljice CE iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Alenu Ivkoviću odvjetniku u Rijeci, Užarska 28/IV, protiv tuženika Ministarstva financija RH, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi utvrđivanja nastupa zastare prava na naplatu poreza, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 07. srpnja 2026. godine, u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužiteljice i odsutnosti tuženika stranaka, 21. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-23/26-01/6, URBROJ: 513-04-26- 2 od 17. ožujka 2026. godine.

II. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, KLASA:UP/I-416-02/2018-06/22, URBROJ: 513-07-15/2025-18 od 28. studenog 2025. godine.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja isplati tužiteljici iznos od 2.500,00 eura na ime troškova upravnog spora, dok se u ostalom djelu zahtjev za priznavanje troška odbija.

Obrazloženje

1.U pravodobno podnijetoj tužbi protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/II-410- 23/26-01/6, URBROJ: 513-04-26-2 od 17. ožujka 2026. godine tužiteljica je u bitnom navela: da tužbu podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povreda odredaba upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja; da prvostupanjsko tijelo ni tuženik nisu poštivali pravomoćnu sudsku odluku i to presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-4451/2024-2 od 30. travnja 2025. godine, iako su na to bili obvezni; da je u navedenoj presudi sudi iznio stav vezano za nastup zastare prava na naplatu, kojeg je porezno tijelo i tuženik trebalo uvažavati, te se osvrće na sadržaj navedene presude. Ističe kako je u navedenoj presudi iznijet stav da je zastara prava na naplatu s osnova najkasnije porezne obveze (za 2008. godinu) počela teći 01. siječnja 2009. godine, a ne 01. siječnja 2013. godine kako je utvrdilo tuženo tijelo. Kako je zastara prava za obveze 2008. godine počela teći najkasnije 01. siječnja 2009. godine da je dana 01. siječnja 2012. godine nastupila relativna zastara prava na utvrđivanje porezne obveze, a da podnošenje prijave odnosno dostavljanjem ID obrasca od strane tužiteljice nakon nastupa zastare dana 08. svibnja 2012. godine je bez ikakvog učinka. Poziva se na članak 109. st. 8. OPZ-a kojim je određeno da rješenje o utvrđivanju ili naplati porezne obveze, kamata i troškova ovrhe doneseno nakon nastupa zastare je nezakonito. Obzirom da je nezakonito, ništetno da rješenje o reprogramu ne proizvodi pravni učinak – isto nije moglo prekidati zastaru prava na naplatu poreznog duga. U svakom slučaju da rješenje o reprogramu i nije ništetno, budući da je zastara prava na naplatu obveze počela najkasnije teći 01. rujna 2009. godine da je do donošenja rješenja o reprogramu koje je doneseno 16. srpnja 2013. godine, proteklo 3. godine i 10 mjeseci a od izvršnosti ukidanja rješenja o reprogramu odnosno od 25. kolovoza 2014. godine do podnošenja zahtjeva za utvrđivanje zastare dana 02. veljače 2018. godine da je proteklo 3 godine i 8 mjeseci, pa je od početka tijeka zastare dana 01. siječnja 2009. godine do podnošenja zahtjeva za zastaru 02. veljače 2018. godine proteklo 7 godina i šest mjeseci, pa da je očigledno da je nastupila zastara. Navodi da eventualni prekid tijela zastare nije od utjecaja za nastupanje apsolutne zastare; da navedeni pravni stav je sadržan u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-339/13-2 od 25. ožujka 2014. godine; da je isti pravni stav sadržan i u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-3069/2017 od 9. srpnja 2019. godine. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi osporeno rješenje tuženika od 17. ožujka 2026. godine te prvostupanjsko rješenje od 28.studenog 2025. godine.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u svemu ostao kao kod obrazloženja svog rješenja, te je predložio da sud tužbu odbije kao neosnovanu.

3. Osporenim rješenjem tuženika od 17. ožujka 2026.godine odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, KLASA:UP/I-416-02/2018-06/22, URBROJ: 513-07-15/2025-18 od 28. studenog 2025. godine.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga.

4. Na ročištu održanom 07. srpnja 206. godine nije pristupio tuženik iako je isti uredno pozvan, a nije opravdao izostanak, pa kako nije bilo razloga za odgodu ročište je održano bez tuženika. Zamjenica opunomoćenika tužitelja je iskazao da ostaje kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva istaknuvši kako je nesporno da je nastupila zastara prava na naplatu. Popisala je trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu, a svaku radnju u iznosu od po 1.000,00 eura, sve uvećano za PDV-a od 25 % ili ukupno 2.500,00 eura, te sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 664,00 eura.

5. U dokaznom postupku čitana je tužba, osporeno rješenje 17. ožujka 2026.godine, odgovor na tužbu, te pregledan sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu. Stranke nisu imale kakvih drugih dokaznih prijedloga.

6. Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet ovog upravnog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika, KLASA: UP/II-410-23/26-01/6, URBROJ: 513-04-26-2 od 17. ožujka 2026. godine.

8. Prema stanju spisa (prvostupanjskom rješenju), proizlazi da je tužiteljica dana 17.travnja 2018. godine podnijela o zahtjev za utvrđivanje zastare prava na naplatu poreznog duga. Iz spisa također proizlazi da je tužiteljica dana 08. lipnja 2018. godine izvršila uplatu dugovanih doprinosa.

9. Shodno navedenom, za utvrđivanje zastare u konkretnom slučaju je primijeniti važeći Opći porezni zakon ("Narodne novine", broj: 115/16 do 121/19), koji je bio u primjeni u vrijeme kada je tužiteljica podnijela zahtjev za utvrđivanje zastare.

10. Obzirom na navedeno među strankama je sporno da li je do dana podnošenja zahtjeva odnosno do dana uplate duga nastupila zastara prava na naplatu predmetnog duga, koji se odnosi na dug po osnovi doprinosa za mirovinsko osiguranje, doprinosa za zdravstveno osiguranje te doprinosa za zapošljavanje za 2008. godinu i ranija razdoblja.

11. Člankom 108. stavak 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16 do 121/19) je propisano da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći.

Prema stavku 4. istog članka zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela.

12. Sukladno navedenom početak tijeka zastare treba računati od nastupa okolnosti navedenih stavku 4. članka 108. OPZ-a koji je prvi nastupio u konkretnoj situaciji.

Prema navedenom u konkretnoj situaciji zastara prava na naplatu počinje teći istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela, a ne istekom godine u kojoj je tužiteljica poreznom tijelu dostavila prijavu - ID obrasce (08. svibnja 2012. godine), odnosno ne može se prihvatiti stav poreznog tijela i tuženika da je zastara u konkretnom slučaju počela teći 01. siječnja 2013. godine.

Podnošenje prijave odnosno dostava ID obrasca poreznom tijelu od strane tužiteljice se ne može prihvatiti kao relevantna činjenica za određivanje početka zastare u konkretnom slučaju, budući da su predmetne obveze već prije toga bile dospjele, pa je sukladno stavku 4. članka 108. OPZ-a istekom godine kada su obveze dospjele je počela teći zastara prava na naplatu.

13. Kako obveze za obvezne doprinose dospijevaju se obračunavaju i dospijevaju u razdobljima – mjesecima tijekom godine za prethodni mjesec, u konkretnom slučaju zastara prava na naplatu je za razdoblje siječanj-studeni 2008. godine počela teći istekom 2008. godine odnosno zastara naplate za navedeno razdoblje je počela teći 01. siječnja 2009. godine i zastara nastupa protekom roka od 6 godina, te bi zastara nastupila 01. siječnja 2015. godine.

Zastara prava na naplatu doprinosa za prosinac 2008. godine je dospjela 01. veljače 2009. godine te je zastara prava na naplatu u tom slučaju počela teći istekom te godine odnosno 01. siječnja 2010. godine i zastara nastupa protekom zastarnog roka od 6 godina, te bi zastara prava na naplatu nastupila 01. siječnja 2016. godine.

14. Prema navedenom, kako je zastara prava na naplatu u konkretnom slučaju počela teći 01. siječnja 2009. godine (za jedanaest mjeseci 2008), odnosno 01. siječnja 2010. godine za prosinac 2008. godine.

15. Međutim, tužitelj je podnio zahtjev za reprogram poreznog duga pa je porezno tijelo dana 16. srpnja 2013. godine donijelo rješenje kojim je tužiteljici odobrilo reprogram poreznog duga u 60 jednakih mjesečnih obroka s tim da prvi obrok dospijeva na naplatu 11. kolovoza 2013. godine a posljednji 11. srpnja 2018. godine.

16. Tužiteljica se nije pridržavala rokova i načina plaćanja reprogramiranog poreznog duga radi čega je porezno tijelo dana 04. kolovoza 2014. godine donijelo rješenje kojim je ukinulo rješenje kojim je odobren reprogram poreznog duga. Rješenje o ukidanju rješenja kojim je odobren reprogram duga postalo je izvršno dana 25. kolovoza 2014. godine.

17. Kako je člankom 14. Zakona o naplati poreznog duga fizičkih osoba ("Narodne novine", broj: 55/13) propisano da za vrijeme reprogramirane naplate poreznog duga zastara ne teče, zastara prava za obveze u 2001. i 2008. godini nastavila je teći (nakon što nije tekla sukladno ovoj odredbi Zakona), tako što je nastavila teći 26. kolovoza 2014. godine, nakon što je rješenje kojim je ukinuto rješenje o o odobravanju reprograma).

18. Slijedom navedenog, kako je zastara počela teći 01. siječnja 2009. godine te kako je tekla do 16. srpnja 2013. godine (kada je donijeto rješenje o reprogramu protekao je rok od 4 godine, 6 mjeseci i 15 dana, a za obvezu iz prosinac 2008. godine zastara je počela teći 01. siječnja 2010. godine te je do donošenja rješenja o reprogramu (16. srpnja 2013. godine protekao rok od 3. godine. 6 mjeseci i 15 dana. Nakon nastupa izvršnosti rješenja kojim se tužiteljici ukida rješenje o odobrenju reprograma, dana 25. kolovoza 2014. godine zastara prava na naplatu je nastavila teći tako da je do dana 08. svibnja 2018. godine kada je tužiteljica uplatila dug doprinosa je proteklo 3 godine, 8 mjeseci i 8 dana.

19. Shodno naprijed navedenom utvrditi je da je od dana početka zastare prava na naplatu 01. siječnja 2009. odnosno 01. siječnja 2010. godine pa do dana kada je tužiteljica platila obvezu doprinosa (dana 08. svibnja 2018.), proteklo ukupno 7 godina, 2 mjeseca i 23 dana, pa je očito da je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava na naplatu budući da je od početka tijeka zastare proteklo više od 6 godina odnosno da je proteklo 7 godina, 2 mjeseca i 23 dana.

Bitno je istaći da kod utvrđivanja tijeka zastare u konkretnom slučaju zastarni rok se ne prekida niti kod nastavka zastare tijek zastare počinje teći ispočetka.

20.Sud ocjenjuje da je u postupku nije potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, te na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene mjerodavne odredbe propisa, pa se osporeno rješenje ne može ocijeniti zakonitim. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje, ZUS-a), poništiti osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje tj. odlučiti kao u izreci presude.

21.Člankom 147.stavak.1. ZUS-a je propisano da stranka koja izgubi spor snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.

Tužiteljica je uspjela u upravnom sporu, te joj su priznati troškovi koji se odnose na sastav tužbe i zastupanje po odvjetniku na održanom ročištu, za svaku radnju u iznosu od po 500 bodova (1.000,00 eura), sve uvećano za PDV-a, što ukupno iznosi 2.500,00, jer su isti opravdani. Tužiteljica ne podliježe plaćanju sudskih pristojbi na tužbu i presudu obzirom da je uspjela u upravnom sporu.

U Splitu, 21. srpnja 2026.

S U D A C

Studenko Vuleta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 126. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl.126.st.6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Alenu Ivkoviću, Rijeka, Užarska 28/IV,

- tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5,

- u spis.