Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-480/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavelić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima iz odvjetničkog društva Ljubičić -Vrdoljak & Partneri, Split, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4166/2018 od 3. studenoga 2023., na sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se žalba tužiteljice kao osnovana, ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4166/2018 od 3. studenoga 2023. i spis se vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

1. "Dužna je tužena Republika Hrvatska u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici NN iznos od 276.000,00 kn uvećan za zakonske zatezne kamate po stopi sukladno čl.29. stav 2. Zakona o obveznim odnosima tekućim koja teče na pojedinačne iznose kao u prvostupanjskoj presudi do isplate.

2. Dužna je tužena nadoknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

"II. Odbija se kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Dužna je tužena Republika Hrvatska u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici NN iznos od 109.389,15 kn uvećan za zakonske zatezne kamate po stopi sukladno čl.29. stav 2. Zakona o obveznim odnosima tekućim koja teče na pojedinačne iznose kao u prvostupanjskoj presudi do isplate.

2. Dužna je tužena nadoknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

III. Nalaže se tužiteljici, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, nadoknadit tuženiku trošak postupka u iznosu od 3.981,68 EUR/30.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama počev od 03. studenoga 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se obračunava od 01.08.2015 do 31.12.2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je pobijana presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku jer izreka presude proturječi razlozima presude odnosno ista ne sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama te je opskrbljena nedostacima zbog kojih se ne može ispitati. Ujedno, postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprave ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Navodi da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da tužiteljica nema pravo na traženu isplatu iz razloga što bi nekretninu stekla darovanjem. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, te naloži tuženoj plaćanje parničnog troška ili podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno postupanje. Potražuje žalbeni trošak u iznosu od 650,00 eura + 25 % na ime PDV-a i trošak sudske pristojbe u iznosu od 1.000,00 eura.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude povodom žalbe tužiteljice i po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud utvrđuje da je u donošenju pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju opravdano ukazuje tužiteljica, a ovo iz razloga jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne sadrži niti adekvatno obrazloženje, odnosno ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama kojima se sud rukovodio prilikom donošenja takve odluke, a i razlozi koji se navode u suprotnosti su s činjenicama utvrđenim u postupku, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

6. Predmet spora i po glavnom i po eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu je isplata određene novčane svote na ime naknade u visini razlike između minimalne tržišne najamnine koju bi tužiteljica kao vlasnica stana u [adresa] mogla ostvariti iznajmljivanjem stana i zaštićene najamnine koju je dobila od zaštićenoga najmoprimca u određenom razdoblju, a za koju naknadu tuženik odgovara zbog primjene Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20, dalje: ZNS).

7. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetni stan tužiteljica stekla na temelju ugovora o darovanju sklopljenog s majkom kao vlasnicom stana nakon stupanja na snagu ZNS-a, pa prvostupanjski sud utvrđuje i zaključuje da zbog toga nema pravo na naknadu koju zahtjeva u ovom sporu.

8. Tužiteljica je, međutim, već u prvostupanjskom postupku (počevši od podneska predanoga na ročištu 24. listopada 2019. koji je na listovima 49. -51. predmetnoga spisa), ustvrdila da vlasništvo predmetnoga stana nije mogla steći na temelju ugovora o darovanju zbog njegove ništetnosti, a to pak zbog povrede propisanoga oblika u kojemu je taj ugovor sklopljen, pa da ga je stekla nasljeđivanjem iza majke, vlasnice stana, ispravivši tako svoj prvotni navod da je stan stekla darovanjem. Tu tvrdnju prvostupanjski sud uopće nije uzeo u obzir, odnosno, prvostupanjska ju presuda ni ne spominje. Isto tužiteljica ponovno ističe i u svojoj žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude.

9. Dakle, ovdje je potrebno nedvojbeno utvrditi da li je tužiteljica vlasništvo predmetnog stana stekla na temelju darovanja ili pak na temelju nasljeđivanja, a što je bitno za odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu.

10. Ovo iz razloga što je Vrhovni sud RH već zauzeo shvaćanje da vlasnik nema pravo na naknadu od Republike Hrvatske o kojoj je ovdje riječ, pa bi, ako je tužiteljica vlasništvo zaista stekla darovanjem, pobijana presuda bila u skladu s prethodno navedenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH.

11. Naime, u odluci Vrhovnog suda RH Rev-1033/2024-2 od 23. srpnja 2024. navedeno je:

"- „kod singularne sukcesije dolazi do stupanja sljednika u jedno ili više točno određenih prava prethodnika te se ispituju i tumače pravila na kojima je utemeljen konkretni pravni posao pa je, s tim u vezi, tužitelj prihvatom dara (jer čl. 479. st. 1. ZOO određuje da ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati), znao za postojanje odnosa zaštićenog najma na predmetnom stanu i na to pristao…. …Tužitelj nije u trenutku stupanja na snagu ZNS bio vlasnik stana, pa stoga tužitelj nije u situaciji da je bio „zatečen“ zakonskom regulativom i nemogućnošću utjecaja na svoj položaj kako je to slučaj sa vlasnicima stanova koji su to bili u trenutku stupanja na snagu ZNS i njihovim univerzalnim sljednicima i u odnosu na koje je ESLJP zaključio da sustav zaštićenog najma kakav postoji u Hrvatskoj nema odgovarajuća procesna jamstva u cilju postizanja ravnoteže između interesa zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova i da stoga primjenom takvih propisa država nije ostvarila pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta već je teret neopravdano prebacila samo na najmodavce - vlasnike stanova… …Tužitelj nije morao prihvatiti darovanje, a kada je prihvatio, besplatno je stekao nekretninu sa svim osobitostima, pa tako i činjenicom da je na stanu bio uspostavljen odnos zaštićenog najma. On nije mogao osnovano očekivati da će iznajmljivanjem darovanog stana ostvarivati slobodno ugovorenu najamninu u visini tržišne najamnine kako je u pogledu visine precizirao tužbeni zahtjev… …Stoga, prema redovitom tijeku stvari, niti prema posebnim okolnostima tužitelj u trenutku stjecanja prava vlasništva nije osnovano mogao očekivati korist, nastanak koje da je spriječen radnjom ili propustom tuženice kao štetnika. Tužitelj je znao da neće moći predmetni stan davati u najam u uvjetima slobodno ugovorene najamnine, slijedom čega nije osnovano mogao očekivati korist u visini slobodno ugovorene, tržišne, odnosno primjerene najamnine.“

12. Isto stajalište ponovljeno je i u odluci Vrhovnog suda RH Rev -7/2025-4 od od 26. studenoga 2025. donesenoj u proširenome vijeću (članak 390. stavak 2. ZPP), u kojoj je na revizijsko pitanje „Odgovara li Republika Hrvatska vlasniku stana za naknadu štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva povezanog s institutom zaštićenog najma uvedenim Zakonom o najmu stanova, ako je isti vlasništvo stana stekao na temelju ugovora o darovanju kad je u stanu već stanovao zaštićeni najmoprimac koji ostvaruje pravo na zaštićenu najamninu?“ odgovoreno: „Republika Hrvatska ne odgovara vlasniku stana za naknadu štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva povezanog s institutom zaštićenog najma uvedenim Zakonom o najmu stanova, ako je isti vlasništvo stana stekao na temelju ugovora o darovanju kad je u stanu već stanovao zaštićeni najmoprimac koji ostvaruje pravo na zaštićenu najamninu.“.

13. Sve naprijed navedeno ne odnosi se na vlasnika koji je vlasništvo stana stekao univerzalnom sukcesijom (nasljeđivanjem) iza prijašnjeg vlasnika koji je imao pravo ostvariti naknadu na koju se odnosi zahtjev u ovoj parnici.

14. Prema tome, za donošenje pravilne odluke o meritumu spora, odlučna je činjenica stjecanja vlasništva predmetnog stana, posebno imajući u vidu odlučan žalbeni navod tužiteljice u kome ističe da je već u prvostupanjskom postupku utvrdila da je predmetni stan stekla nasljeđivanjem, a ne na temelju ugovora o darovanju, jer od te činjenice ovisi primjena materijalnog prava.

15. Ta odlučna činjenica u prvostupanjskom postupku nije u dovoljnoj mjeri raspravljena, ovo tim više što je i sama tužena tijekom prvostupanjskog postupka isticala da je ugovor o darovanju temeljem kojeg je tužiteljica upisana u zemljišne knjige kao vlasnica nekretnine ništetan iz razloga što po tom ugovoru tužiteljica nije stupila u neposredan posjed predmetne nekretnine.

16. Upravo nakon ovako istaknutog prigovora tužene, tužiteljica je istakla da je stan stekla nasljeđivanjem, u trenutku smrti svoje majke, pozivajući se pri tom na ostavinski spis iza njene pok. majke poslovni broj O-1132/2002, a iz kojeg proizlazi da je upravo tužiteljica jedina nasljednica iza smrti svoje pok. majke.

17. Stoga tužiteljica smatra, a i ustraje na tvrdnji da je predmetnu nekretninu stekla, ne darovanjem već nasljeđivanjem.

18. Obzirom na naprijed navedeno valjalo je prvostupanjsku presudu ukinuti zbog počinjene bitne povrede odredba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pozivom na odredbu članka 369. stavak 1. ZPP-a. U nastavku postupka sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu odredaba postupka na koju ukazuje ovo ukidno rješenje i žalba tužiteljice pri čemu će imati u vidu iznesene stavove i pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH, te će potom donijeti novu na zakonu zasnovanu odluku kojom će odlučiti i o troškovima cijelog postupka.

U Gospiću, 21. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić