Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-528/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavelić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mario Patača, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6388/2025-7 od 12. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, potvrđuju se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6388/2025-7 od 12. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz točke 5.1. Ugovora o kreditu br. 311257 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 29. svibnja 2006. kojeg su sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik, ranije Volksbank d.d., kao kreditor, a koja glasi: “Administrativna naknada: 1,00% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita za refinanciranje kredita i 3,00% (slovima: triposto) jednokratno na iznos kredita odobren za adaptaciju kuće…“

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 234,94 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 8. lipnja 2006. do isplate, i to po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope(kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 245,29 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužen ik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe prigovor zastare, osporava tijek dosuđenih zakonskih zateznih kamata. Tuženik pobija i točku III. izreke, smatra da je prvostupanjski sud tužitelju priznao trošak pristojbe na tužbu u cijelosti, čime je također pogrešno primijenio materijalno pravo. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu uz obvezu tužitelju na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamat0m po stopi određenoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate, a podredno vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 1,50 % i 3,00 % iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

6. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je predmet spora jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita - da se jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita prema članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja,

- da nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili ugovor o kreditu i da je naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 234,94 eura,

- da su sporni osnovanost tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara i tijek zakonskih zateznih kamata,

- da je tužitelj kao vrijednost predmeta spora u tužbi naveo iznos od 1.327,22 eura,

- da vrijednost kondemnatornog zahtjeva iznosi 234,94 eura,

- da je prema stavu prvostupanjskog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu,

- da se deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, pa je sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je prema tužbenom zahtjevu iznos od 234,94 eura,

- da su Ugovor o kreditu sklopili 29. svibnja 2006. pravni prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor i tuženik kao korisnik kredita,

- da je ugovor sklopljen za iznos od 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate,

- da je sporna odredba sadržana u dijelu članka 1.1. ugovora koji glasi: „Administrativna naknada: 1,00% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita za refinanciranje kredita i 3,00% (slovima: triposto) jednokratno na iznos kredita odobren za adaptaciju kuće…“

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je Ugovor pripremio tuženik i da je to bio tipski ugovor, da joj nitko od djelatnika tuženika nije pojasnio što predstavlja odredba o plaćanju ulazne naknade za obradu kredita niti kakvi troškovi tuženika se podmiruju navedenom naknadnom, te navodi da je pročitala predmetni ugovor u odnosu na glavne stavke, ali s obzirom na to da je nestručna u pogledu određenih odredbi, nije razumjela odredbu o plaćanju ulazne naknade, da je kredit je iskoristila za kupnju nekretnine i za adaptaciju iste, kao i to da nikada nije bila vlasnik OPG-a, trgovačkog društva ili obrta, te također, navodi da ne bi potpisala Ugovor da joj je djelatnik tuženika pojasnio što predstavlja odredba o tzv. "ulaznoj naknadi" i da nije imala mogućnost pregovarati niti o jednoj odredbi Ugovora,

- da prema stavu suda odredba članka 5.1. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti administrativnu naknadu jednokratno na iznos odobrenog kredita za refinanciranje kredita i 3,00 % jednokratno na iznos kredita odobren za adaptaciju kuće,

- da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac,

- da tužiteljica kao potrošač nije imala niti je mogla imati utjecaja na njen sadržaj, pa je odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja,

- da je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade,

- da iz ugovora nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, a što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja,

- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita,

- da je tuženik imao određene troškove za obradu zatraženog kredita, no sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita ukazuje na nepoštenost odredbe i stavljanja u nepovoljniji položaj onih korisnika kredita kojima je odobren kredit u većem iznosu,

- da je utvrđeno da je ništetna odredba u dijelu članka 5.1. predmetnog ugovora o obvezi plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita,

- da je odredba ugovora na temelju koje je tužiteljici naplaćena jednokratna naknada ništetna, pa je tuženik dužan vratiti tužiteljici naplaćeni iznos,

- utvrđeno je da je naknada naplaćena 7. lipnja 2007. u iznosu od 234,94 eura.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena administrativna naknada 1,00 % jednokratno na iznos odobrenog kredita za refinanciranje kredita i 3,00 % koja se plaća jednokratno.

9. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužiteljice da je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 1,00 % od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužiteljici nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

10. Valja istaći da osim što u toj odredbi Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

11. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavak 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti pr ije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavak 1. ZZP-a, u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a.

12. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade), a utvrđeno je da u banci nije niti bio.

13. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim članak 5.1. Ugovora o kreditu.

14. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

15. Na temelju prednjih utvrđenja, pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 234,94 eura naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tuženika.

16. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove, pa zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

17. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita, jer je donesena na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a, u svezi sa članka 155. ZPP-a, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje: Tarifa) te sukladno postavljenim zahtjevima. Valja reći da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a jer je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, a pravilan je stav prvostupanjskog suda da se prema za sada važećem stavu, kao vrijednost predmeta spora ne uzima u obzir deklaratorni, već samo kondemnatorni zahtjev, te da se uzimaju u obzir iznosi koje je tužiteljica trebala platiti glede sudske pristojbe na tužbu, a ne iznos koji je tužiteljica platila.

18. U svezi žalbe tuženika da se protivi priznanju pristupa punomoćnika tužiteljice na ročište za objavu presude, treba reći da je prvostupanjski sud pravilno riješio, neovisno o pogrešnom stavu. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.). Iz odredbe članka 335. ZPP-a, po stavu ovog suda, proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude sud prema odredbi članka 335. stavak 8. ZPP-a stranci mora uručiti presudu, te joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud tužiteljici priznao i troškove plaćenih sudskih pristojbi za tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 eura.

19. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi presudu suda prvog stupnja, te je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

20. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije usp io sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 21. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić