REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-471/2019-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoli, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina, odvjetnicima u Rijeci i Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne rasprave zaključene 21. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice Nataše Glavaš, odvjetnice u Puli i zamjenice punomoćnika tuženika LŽ, odvjetničke vježbenice u uredu punomoćnika tuženika , 20. srpnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2.1. Ugovora o kreditu broj ugovora 118-50-4013188 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 3. travnja 2007., a koja glasi:

"…promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

te u odredbi čl. 1.1. Dodatka broj 1 Ugovoru o kreditu broj 118-50-4013188 koja glasi:

"…promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora…"

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 118-50-4013188, kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 3. travnja 2007., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1. koja glasi:

"Kunska protuvrijednost CHF … po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja."

u odredbi čl. 7.1. koja glasi:

"…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…"

te u odredbi čl. 3.1. Dodatka broj 1 Ugovora o kreditu broj 118-50-4013188 koja glasi:

"… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća, zajedno s pripadajućom redovnom kamatom, otplaćuje u preostalih 249 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…"

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.241,51 eura na ime zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja, obračunatih do 30. rujna 2015., u roku od 15 dana.

IV Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva:

- isplatu iznosa od 11.035,96 eura na ime preplate po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate;

- isplatu iznosa od 3.918,01 eura na ime razlike u glavnici, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

V Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.837,50 eura, sa zateznim kamatama od 20. srpnja 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

VII Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 27. svibnja 2019. navodi da je 3. travnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 118-50- 4013188, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 113.900,00 CHF, a što je potvrđeno i Dodatkom broj 1 navedenom Ugovoru od 25. rujna 2013. Ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ako je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. S obzirom na to da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, sukladno navedenoj pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu predlaže da se u predmetnom Ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe na temelju kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke.

1.1. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu banka je odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 113.900,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu. U vrijeme zaključenja Ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obaviještenosti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora, 3. travnja 2007., srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi Raiffeisenbank d.d. iznosio je 4,558539. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom na to da se predmetnim Ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, predlaže da se u predmetnom Ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka.

1.2. Na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. sklopljen je Dodatak broj KONV- 01/2016 Ugovora o kreditu broj 118-50-4013188 kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno je da korisnici kredita koji su na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju zaključili dodatak ugovoru o kreditu imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju, odnosno pravo na povrat preplaćenih novčanih iznosa.

1.3. Tužiteljica ističe da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012, potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje korisnici kredita pokreću protiv banaka. Smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, pri čemu je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi za posljedicu ima obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih odredbi primila. Prema mišljenju tužiteljice, u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu iznosio 4,558539, budući da su jedino navedeni parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja Ugovora. S obzirom na navedeno, tužiteljica smatra da je predmetni kredit preplatila za iznos od 124.246,34 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose preplate teku od njihova dospijeća do isplate, slijedom čega predlaže da sud utvrdi ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu te naloži tuženiku da joj isplati navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Navodi da nije sporno postojanje ugovornog odnosa između stranaka na temelju Ugovora o kreditu broj 118-50-4013188 te Dodatka broj KONV-01/2016 na temelju odredaba čl. 19. a. do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju , kojim je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u eurima. Ističe da u postupku kolektivne zaštite sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu, već su nepoštenost i ništetnost valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama utvrđivali samo na apstraktnoj razini. Sukladno tome, smatra da je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe nepoštene i ništetne. Imajući na umu odredbe čl. 81. - 85. ZZP/03 prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, dok je u protivnom potrebno provesti tzv. test poštenosti i utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te uzrokuju li one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.1. Odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu prema stavu tuženika jasne su, lako uočljive i razumljive jer iz njih, kao i iz otplatnog plana, proizlazi da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF te da se otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Tuženik ističe da je tužiteljici moralo biti poznato da su valute podložne promjenama te da će se ovisno o promjeni tečaja mijenjati i troškovi kredita. Ugovor je solemnizirao javni bilježnik, koji je bio dužan strankama objasniti smisao i posljedice pravnog posla te se uvjeriti da on odgovara njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Tuženik nadalje tvrdi da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, da je tužiteljica između više ponuđenih mogućnosti izabrala kredit uz valutnu klauzulu u CHF te da ugovorena valutna klauzula nije uzrokovala neravnotežu na njezinu štetu jer je djelovala u oba smjera, ovisno o kretanju tečaja. Ukazuje i na to da je tužiteljica prema čl. 9. Ugovora tijekom otplate mogla zatražiti konverziju obveze izražene u CHF u eure.

2.2. Prema stavu tuženika, i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna je, razumljiva i lako uočljiva pa nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. U kolektivnom sporu nije utvrđeno da su promjenjive kamatne stope same po sebi ništetne, već su sporne bile njihove promjene prema odluci banke ako kriteriji odnosno parametri promjene nisu bili jasno određeni. Odredbama čl. 2. i 10. Ugovora tužiteljica je pristala da se na pitanja koja nisu uređena Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojima je uređeno kreditiranje građana, zajedno s njihovim izmjenama i dopunama donesenim tijekom trajanja ugovora. Tuženik tvrdi da je odluke o promjenama kamatne stope donosio savjesno i pošteno, da je o svakoj promjeni obavijestio tužiteljicu te da ona na te promjene nije imala primjedbi. Prema tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, visina kamatnih stopa ovisila je o tekućim tržišnim prilikama te cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, dok su kriteriji promjene detaljnije razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada. Kao tržišne parametre koji su utjecali na kamatnu stopu tuženik navodi šestomjesečni LIBOR za CHF, trošak regulatora i premiju rizika za Republiku Hrvatsku. Ističe i da je od 1. siječnja 2014., u skladu s izmijenjenim zakonskim odredbama, kamatnu stopu smanjio na 3,23 %.

2.3. U odnosu na zahtjev za isplatu tuženik navodi da su stranke sklopile Dodatak broj KONV-01/2016, kojim je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u eurima. Početno odobrena glavnica kredita preračunata je u protuvrijednost eura prema srednjem tečaju na dan isplate kredita, a umjesto kamatnih stopa ugovorenih za kredit uz valutnu klauzulu u CHF obračunate su kamatne stope primjenjivane na kredite iste vrste i trajanja uz valutnu klauzulu u eurima. Konverzijom je prestala novčana obveza tužiteljice prema tuženiku u odnosu na dio glavnice u iznosu od 28.741,88 eura, dok su sve uplate izvršene tijekom trajanja ugovora preračunate u protuvrijednost eura prema srednjem tečaju na dan uplate i uračunate u podmirenje mjesečnih obveza prema novom otplatnom planu. Tuženik ističe da je bio zakonski obvezan ponuditi konverziju, ali je tužiteljica nije bila dužna prihvatiti. Prije sklapanja Dodatka dostavljen joj je izračun konverzije, na koji nije imala primjedbi, već ga je prihvatila. Stoga smatra da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu zahtijevati isplatu na temelju promjena tečaja ili kamatne stope iz osnovnog ugovora jer su sve dotadašnje uplate sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima kredita u eurima.

2.4. Podredno, za slučaj da sud utvrdi postojanje prava tužiteljice na isplatu, tuženik osporava visinu zahtjeva, navodeći da nije jasno na koji je način tužiteljica izračunala utuženi iznos. Osporava i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata jer smatra da nije bio nepošten stjecatelj, budući da je postupao u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, ugovorom i svojim općim aktima, kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji nisu ovisili o njegovoj volji, a na promjenu tečaja nije mogao utjecati. Ističe i prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 26. studenoga 2025. uredila tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka, pa konačno uređenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 11.035,96 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate na ime preplate s osnova kamatne stope i valutne klauzule, iznosa od 4.241,51 eura na ime uglavničenih zateznih kamata na preplaćene iznose obračunatih do dana konverzije te iznosa od 3.918,01 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate na ime razlike u glavnici, ukupno 19.195,48 eura.

3.1. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Tuženik se usprotivio preinaci, a sud je, unatoč njegovu protivljenju, raspravnim rješenjem od 21. siječnja 2026. preinaku dopustio smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon provedenog vještačenja preinačiti tužbu. Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. U tijeku postupka pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću te je saslušana tužiteljica kao stranka.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, najprije za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 118-50-4013188 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 3. travnja 2007., i to odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 19.195,48 eura sa zateznim kamatama koje na iznos od 14.953,97 eura teku od 1. listopada 2015. do isplate. Predmetni iznos tužiteljica potražuje na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu broj 118-50-4013188 koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF u iznosu od 11.035,96 eura, uglavničenih kamata koje su na pojedinačne iznose preplate tekle od njihova dospijeća do konverzije u iznosu od 4.241,51 eura, kao i razlike glavnice po provedenoj konverziji u iznosu od 3.918,01 eura, odnosno razlike između glavnice konvertiranog kredita i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu – početne kamatne stope i početnog tečaja.

6.1. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 4. veljače 2016. sklopljen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

7. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 3. travnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 118 - 50-4013188, koji je potvrđen po javnoj bilježnici Mirni Pliško pod brojem OV -4941/07 (dalje u tekstu: Ugovor), na temelju kojeg je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 113.900,00 švicarskih franaka (CHF), prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Nije sporno da je odredbom čl. 2. Ugovora određeno da redovna kamatna stopa iznosi 4,95 % godišnje i da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Nadalje, nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit otplaćuje u 264 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog razdoblja u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu te da je u utuženom razdoblju, uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

7.1. Također, nije sporno da su stranke 25. rujna 2013. sklopile Dodatak broj 1 Ugovoru, kojim je ugovoreni rok otplate kredita produljen za 60 mjeseci.

7.2. Nadalje, nije sporno da su stranke 4. veljače 2016., na temelju ZID ZPK/15, sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru, kojim je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prema izračunu konverzije, izrađenom prema stanju na dan 30. rujna 2015., preostala glavnica nakon konverzije iznosila je 61.825,27 eura, dok je konverzijom prestala novčana obveza tužiteljice prema tuženiku u odnosu na dio glavnice u iznosu od 28.741,88 eura. Tužiteljici je ujedno utvrđena tražbina na temelju konverzije u iznosu od 1.688,58 eura. Ugovoreno je da se preostala glavnica otplaćuje uz fiksnu kamatnu stopu od 5,25 % godišnje, u preostala 224 mjesečna anuiteta od po 433,55 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za euro važećem na dan dospijeća.

8. Sporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužiteljica osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopila Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

9. Činjenični navodi na kojima tužiteljica temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

9.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe – "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

9.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njene novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

10.1. Upravo na te okolnosti je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice. Iz njezina iskaza proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana i rješavanja vlastitog stambenog pitanja, a kupljeni stan do unazad godine dana nije koristila u poslovne svrhe niti ga je iznajmljivala. S obzirom na njezinu platežnu moć, ponuđen joj je kredit uz valutnu klauzulu u CHF, uz obrazloženje da je riječ o stabilnoj valuti, te uz promjenjivu kamatnu stopu. Djelatnici tuženika nisu joj objasnili rizike povezane sa sklapanjem i otplatom takvog ugovora, a njoj su u trenutku sklapanja bili važni visina rate i rok otplate. Početna rata iznosila je oko 2.000,00 kuna, nakon približno pet godina povećala se na 3.400,00 kuna, a poslije i na više od 5.000,00 kuna. Zbog visine svojih primanja ona više nije mogla samostalno otplaćivati, pa su joj u otplati pomagali majka i suprug. Nekih godinu dana nakon toga banka joj je ponudila konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima uz fiksnu ratu. Kredit još uvijek otplaćuje, a mjesečni anuitet iznosi 430,00 eura. Prije sklapanja Ugovora nije joj objašnjeno što utječe na promjenjivost kamatne stope niti da se ona može mijenjati jednostranom odlukom banke, a ni sama raspitivala o parametrima o kojima ovise promjene kamatne stope i tečaja CHF. Prije provedbe konverzije nije dobila otplatni plan, već je mogla samo prihvatiti ili odbiti ponuđeni dodatak. Postupak sklapanja dodatka proveden je brzo, a tužiteljica se njegovih pojedinosti više ne sjeća. Za nju je cilj konverzije bio utvrđivanje stalnog iznosa anuiteta i prelazak na euro, koji je smatrala stabilnijom valutom od švicarskog franka, čiji je rast doveo do toga da anuitet za stan površine oko 60 m2 premaši 5.000,00 kuna.

10.2. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti jer je iskazivala uvjerljivo i životno, u skladu s dokumentacijom u spisu i utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite. Na temelju njezina iskaza utvrđeno je da ona u predugovornoj fazi nije dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da nije upoznata s parametrima njihove promjenjivosti te da joj je kredit s valutnom klauzulom u CHF ponuđen bez predočenja rizika koje takvo ugovaranje može imati na visinu njezinih obveza. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužiteljice s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužiteljica od strane tuženika nije dobila potrebne i potpune obavijesti.

10.3. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužiteljica kao potrošač faktički mogla utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati. Stoga, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

10.4. Tuženik je, doduše, u tijeku postupka predlagao izvođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara UŽ, ali je u nastavku postupka odustao od dokaza njegovim saslušanjem. U odgovoru na tužbu predlagao je i izvođenje dokaza saslušanjem javne bilježnice Mirne Pliško na okolnost solemnizacije Ugovora, odnosno objašnjenja njegova smisla i posljedica ugovornim stranama. Međutim, sud navedeni dokaz nije izveo jer se saslušanjem javne bilježnice ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javna bilježnica pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogla tužiteljici kao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirala, niti je imala takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

11. Dodatno, valja istaknuti da nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

11.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu (a ni u općim uvjetima na koje se tuženik poziva) utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U općim uvjetima tuženika se, doduše, navodi o čemu ovisi odluka banke o promjeni kamatne stope (tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima), međutim to po ocjeni ovoga suda ne utječe na ocjenu jasnoće i razumljivosti tih ugovornih odredbi, jer niti iz općih uvjeta jasno proizlazi na koji način spomenuti parametri utječu na formiranje i izmjenu kamatne stope, niti je to tužiteljici od strane tuženika pojašnjeno prije sklapanja ugovora, a niti je tužiteljica o spomenutim parametrima mogla pregovarati i na njih utjecati. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

11.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice.

11.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom na to da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

11.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

11.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

11.7. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I i II izreke presude.

12. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12.1. Tužiteljica bi stoga imala pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). Pritom, prilikom odlučivanja o visini restitucije valjalo bi za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

13. Međutim, s obzirom na okolnost da je među strankama sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15 u ovom je postupku sporno je li nakon sklapanja Dodatka osnovan zahtjev za isplatu potraživanja zasnovanog na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog ugovora o kreditu.

13.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

13.2. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća broj Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljenog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji."

13.3. U spomenutoj odluci navedeno je da je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala obveza tuženika (čl. 160. ZOO/05) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO /05) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO/05 o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

13.4. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.

13.5. Slijedom navedenog, revizijski sud zaključuje da potrošač nema pravo na isplatu glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope. Međutim, potrošač ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu (odnosno do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita - 30. rujna 2015.), a to iz razloga što taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15. Te zatezne kamate pripadaju mu u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

14. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, nositelju obrta [obrt].

14.1. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita, i to da je iznos kredita bio 113.900,00 CHF, da je početna kamatna stopa iznosila 4,95 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,467261 kuna.

14.2. Vještak je, nadalje, u nalazu i mišljenju naveo da prema obračunu banke iznos preostale neotplaćene glavnice nakon provedene konverzije iznosi 61.825,27 eura. Nadalje, tuženik je tužiteljici pri obračunu konverzije kredita utvrdio preplatu u iznosu od 1.688,58 eura.

14.3. Na temelju svega navedenog vještak je izračunao:

- da je tužiteljica na ime razlike po osnovi kamatne stope i valutne klauzule, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i početno ugovoreni tečaj, u razdoblju do konverzije preplatila iznos od 11.035,96 eura, od čega iznos od 1.712,93 eura po osnovi promjene kamatne stope, a iznos od 9.323,03 eura po osnovi promjene tečaja, kako je prikazano u tablicama 5 i 6 nalaza i mišljenja;

- da razlika između preostale glavnice prema obračunu banke i iznosa preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu, primjenom tečaja na dan isplate kredita, iznosi 3.918,01 eura, kako je prikazano u tablici 8 nalaza i mišljenja;

- da zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule, obračunate do 30. rujna 2015., ukupno iznose 4.241,51 eura.

14.4. Konačno, vještak je naveo da je tuženik proveo konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15 i na taj način matematički izjednačio tužiteljicu s položajem u kojem bi bila da je sklopila kredit s valutnom klauzulom u eurima te da je prilikom obračuna konverzije uzeo u obzir sve uplate tužiteljice. Pojasnio je, međutim, da takvo matematičko izjednačavanje ne odgovara položaju u kojem bi tužiteljica bila prema kreditu s valutnom klauzulom u CHF uz isključenje ništetnih odredaba o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli.

15. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s rezultatima vještačenja podneskom od 26. studenoga 2025. uredila tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u točki 3. obrazloženja ove presude.

15.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da zadatak vještaku i izrađeni izračun zanemaruju pravne učinke provedene konverzije. Osporio je izračun u kojem su uzete u obzir samo pozitivne razlike po osnovi kamatne stope i tečaja, smatrajući da je potrebno uzeti u obzir i negativne razlike, te je istaknuo da nakon provedene konverzije tužiteljica nema pravo na dodatnu isplatu. Naknadnim podneskom od 31. srpnja 2025. naveo je da ne predlaže saslušanje vještaka jer su njegove primjedbe pravne prirode i ne mogu se otkloniti usmenim izlaganjem vještaka.

15.2. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i jasnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne su prirode i detaljno su obrazloženi u ranijem tekstu pa nisu doveli u sumnju pravilnost izrađenog nalaza i mišljenja. U odnosu na prigovor tuženika da je pri obračunu visine tražbine valjalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno da bi se za iznos tzv. negativnih razlika trebala umanjiti tražbina tužiteljice, navedeni prigovor sud nije našao osnovanim. Naime, sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koje je preplatila uslijed povećanja kamate i tečaja do provedene konverzije, dok preostali anuiteti u kojima nije došlo do preplate nisu predmet njezona konačno postavljenog zahtjeva, niti je tuženik u tijeku postupka isticao da bi mu pripadale tzv. negativne razlike i u tom smislu postavio odgovarajući zahtjev o kojem bi sud bio dužan donijeti odluku. Osim toga, napominje se da Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), ali ne ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga nema osnova da se tražbina tužiteljice umanji za tzv. negativne razlike.

16. Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci broj Rev-457/2025, sud je utvrdio da tužiteljica nakon provedene konverzije ima pravo na isplatu iznosa od 4.241,51 eura na ime zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja, obračunatih do 30. rujna 2015. Navedene zatezne kamate pripadaju tužiteljici u cijelosti, bez umanjenja za preplatu utvrđenu u provedenoj konverziji.

16.1. Stoga je navedeni iznos dosuđen tužiteljici te je odlučeno kao u točki III izreke presude.

16.2. Imajući u vidu isto pravno shvaćanje proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen je u preostalom dijelu , i to glede zahtjeva za isplatu iznosa od 11.035,96 eura na ime preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule, te iznosa od 3.918,01 eura na ime razlike u glavnici, sve sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke presude.

17. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

17.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, 27. svibnja 2019., nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Na navedeno ne utječe okolnost da je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 26. studenoga 2025. preinačila tužbu uskladivši visinu zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka. Tužiteljica je već podnošenjem tužbe 27. svibnja 2019. zahtijevala isplatu preplaćenih iznosa po osnovi istih ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naknadnim usklađivanjem visine zahtjeva s rezultatima vještačenja nije promijenjena činjenična ni pravna osnova potraživanja, pa je zastara u odnosu na tako postavljeni zahtjev prekinuta podnošenjem tužbe. Stoga, nije nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužiteljica je u cijelosti uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, dok je s restitucijskim zahtjevom, uzimajući u obzir konačno postavljeni zahtjev, uspjela u omjeru od 22 % (4.241,51 eura u odnosu na postavljeni zahtjev od 19.195,48 eura), pa njezin ukupni uspjeh u sporu iznosi 61 %, dok uspjeh tuženika iznosi 39 %. Na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u omjeru od 22 % (61 % - 39 %).

18.1. Tužiteljici pripada iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 4. prosinca 2019., 8. listopada 2024., 19. prosinca 2024., 27. studenoga 2025. i 21. siječnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 27. studenoga 2019., 20. veljače 2025. i 5. svibnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), ukupno 2.250 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 4.500,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.125,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 5.625,00 eura. Priznate troškove u ukupnom iznosu od 5.625,00 eura tuženik je dužan naknaditi tužiteljici u omjeru od 22 %, dakle u iznosu od 1.237,50 eura.

18.2. Također, tužiteljici je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 600,00 eura. Neovisno o pravilu iz čl. 154. st. 2. ZPP, tužiteljici je valjalo priznati troškove vještačenja u cijelosti, a to uzimajući u obzir da je u tijeku postupka, radi utvrđenja visine tražbine, bilo nužno provesti vještačenje, a riječ je o nužnim troškovima koje je tužiteljica bila dužna snositi, i načelno gledajući, platila bi ih u tom istom iznosu neovisno o visini postavljenog tužbenog zahtjeva, jer oni imaju svoju ustaljenu cijenu. Također, radi utvrđenja iznosa zateznih kamata koje su tužiteljici u konačnici priznati bilo je nužno utvrditi pojedinačne iznose preplate po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga je tužiteljici navedene troškove valjalo priznati u cijelosti na temelju čl. 154. st. 3. ZPP.

18.3. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak koji je dosuđen tužiteljici iznosi 1.837,50 eura (1.237,50 eura + 600,00 eura). Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

18.4. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška je odbijen kao neosnovan. Naime, sud nije tužiteljici priznao trošak sastava podnesaka od 19. svibnja 2020. i 14. listopada 2024. jer navedenim podnescima samo izvješćuje sud o plaćenom predujmu pa je sud ocijenio da navedeni podnesci u smislu čl. 155. ZPP nisu bili potrebni za vođenje parnice. Nadalje, podnesak od 26. studenoga 2025. dostavljen je u spis neposredno prije održavanja ročišta, pa je tužiteljica njegov sadržaj mogla izložiti i na ročištu.

18.5. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužiteljice.

U Puli 20. srpnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima