Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-347/2025-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Luki Šumbercu, odvjetniku u Puli, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima OD Mandarić & Einwalter, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 02. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, 20. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženici PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, da isplati tužiteljici OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos u visini od 21.651,96 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 21.651,96 EUR teku od 01. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

II. Prihvaća se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženici PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, da isplati tužiteljici OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos u visini 6.679,14 EUR, u roku 15 dana."

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnom tvrdi je zakonska nasljednica iza pok. ĆB, koji je s tuženicom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9010599650 dana 20. lipnja 2005., slijedom čega da je aktivno legitimirana u podnošenju tužbe umjesto pok. ĆB. Dana 20. lipnja 2005. prednik tužiteljice da je kao korisnik kredita s tuženicom kao bankom u [adresa] sklopio Ugovor o kreditu, broj: 9010599650, solemniziran po javnom bilježniku Đordanu Pahoviću u [adresa], broj: OU-554/05-1 od 27. lipnja 2005. (dalje u tekstu: Ugovor), kojim ugovorom da je tuženica odobrila predniku tužiteljice kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 137.000,00 CFIF po srednjem tečaju za CFIF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, uz kamatnu stopu od 4,75% godišnje, na rok otplate 312 mjeseci. Prednik tužiteljice da je s tuženicom sklopio dva dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu kojima je ugovoren moratorij, i to: prvi 04. listopada 2011., a drugi 21. studenog 2012. Člankom 4.1. Ugovora da je ugovorena kamatna stopa u visini od 4,75% godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke (tuženice) o kreditiranju građana. Odredbom članka 4.2. Ugovora da je propisano da visinu kamatne stope tuženica može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 01.01., a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. do 30.06. tekuće godine, i na dan 01.07. a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. do 31.12. tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope pripisane odlukom tuženice o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Na primjenu citiranih odredbi prednik tužiteljice da je bezuvjetno pristao, budući da se radi o standardiziranom i po tuženici unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama prednik tužiteljice kao potrošač nije mogao pregovarati, niti na iste utjecati. U vrijeme zaključenja ugovora prednik tužiteljice i tuženica da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni niti egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Prema tome, sama odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama da je sastavljena nerazumljivo i netransparentno. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi da je temeljna odredba ugovora o kreditu, bitni sastojak ugovora, te ista sukladno odredbama ZOO da mora biti određena, odnosno barem odrediva. Odredbom članka 272. stavka 1. ZOO-a, da je utvrđeno da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Ako je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor da je ništetan. S obzirom da ugovor ne sadrži elemente za određenje kamatne stope, niti su stranke ostavile trećoj osobi da odredi visinu kamatne stope, nego naprotiv, visina kamatne stope isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane - tuženice, da proizlazi da je predmet obveze prednika tužiteljice neodređen i neodrediv, odnosno da je odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetna. Nadalje, takva ugovorna odredba da je protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu sada tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koji promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, da je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Budući da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu, kao prethodno pitanje, odnosno deklaratorni preambul, utvrde ništetnlm odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 da je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. Prema tome, budući da je ništetna odredba kojom je tuženica ovlaštena jednostrano i bez ugovorenih preciznih, jasnih i razumljivih kriterija promjene kamatne stope poznatih korisniku kredita, mijenjati kamatnu stopu, to ista ne proizvodi pravni učinak, te je ništetna primjena svih onih kamatnih stopa koje je tuženica jednostrano odredila temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe, osim prvotno ugovorene kamatne stope u visini od 4,75 % godišnje, jer je to jedina precizno utvrđena kamatna stopa poznata tužiteljici, te je tuženica dužna vratiti tužiteljici cjelokupan novčani iznos koji je prednik tužiteljice platio tuženici na ime uvećanih kamatnih stopa, a preko iznosa početno ugovorene kamatne stope. Temeljem predmetnog ugovora o kreditu banka da je odobrila korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 137.000,00 CHF-a po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovorom da je u članku 7.2. ugovoreno da se kredit otplaćuje u 312 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora. Nadalje, da je ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora prednik tužiteljice pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka da će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke da su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz tog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ta obavijest da je sastavni dio Ugovora. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženica da je propustila prednika tužiteljice u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan plasmana predmetnog ugovora (04. srpnja 2005.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženice da je iznosio 4,703608. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF-a stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta prednika tužiteljice. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Naime, s obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a prednik tužiteljice kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu, kao prethodno pitanje, odnosno deklaratorni preambul, utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF. Dana 28. prosinca 2015. prednik tužiteljice i tuženica da su sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010599650, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15) izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je tuženica predniku tužiteljice ispostavila novi EUR otplatni plan s novo utvrđenom EUR glavnicom, novom kamatnom stopom i novom visinom anuiteta. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. da je utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno, da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju - pravo na povrat novčanog iznosa. Iz svega navedenog da je razvidno da Ugovor sadrži nepoštene odredbe, kako o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima ZOO-om u članku 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članku 4. (načelo savjesnosti i poštenja), članku 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), članku 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), članku 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i članku 10. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega su takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak. Također, odredbe Ugovora o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli, da su protivne kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost. Sukladno odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača sud da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, i to za utvrđenje da je ništetna odredba tuženice o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbom čl. 323. ZOO-a, da je propisano da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužiteljice u konkretnom slučaju da radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu (4,75%), te tečaj švicarskog franka koji je na dan plasmana predmetnog ugovora (04. srpnja 2005.) bio važeći prema tečajnoj listi Privredne banke Zagreb d.d. iznosio je 4,703608 kn, s obzirom da su jedino navedeni parametri predniku tužiteljice bili poznati. Slijedom naprijed navedenog, tužiteljica od tuženice potražuje povrat svih koristi koje je tuženica neosnovano stekala primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznos od 91.239,04 kn koji se iznos odnosi na neosnovano naplaćene kamate, i neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete, do dana sklapanja dodatku Ugovoru o kreditu (konverzije), sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu. Predlaže donošenje presude sadržaja kako je citirano u točki I izreke presude.

1.1. U svom podnesku od 24. veljače 2023. (str. 242-252) tužiteljica navodi u bitnom da suprotno tvrdnjama tuženice tužiteljica ima pravni interes unatoč konverziji podići predmetnu tužbu, jer da konverzijom nije u potpunosti obeštećena, tako da ima pravo na isplatu više preplaćenih iznosa koje je tužiteljica isplatila tuženico na ime tih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Takav stav da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom rješenju, poslovni broj: Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Dalje, tužiteljica da je potrošač prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenim tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a člankom 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) da je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja ugovora o kreditu ne proizlaze okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju niti njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (Županijski sud u Rijeci, presuda poslovni broj: Gž-2076/2020-6 od 25. travnja 2022.). Dakle, da je tužiteljica s tuženicom, sklopila ugovor o kreditu u svrhe koje su namijenjene njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti ta bi namjena bila navedena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to da nije ovdje slučaj. No, sve i da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhe koje su namijenjene tužiteljičinom zanimanju, njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ugovor o kreditu da je tipski ugovor kojeg je sastavila tuženica, pa se okolnost da u ugovoru nije navedeno da se ugovor sklapa za potrebe tužiteljičina zanimanja, poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti treba tumačiti u korist tužiteljice, sukladno članku 320. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) (Županijski sud u Rijeci, kao ranije). Dakle, tuženica da nije u pravu kada navodi da tužiteljica nije u svojstvu potrošača sklopila ugovor o kreditu i da ne uživa zaštitu kao potrošač, jer iz ugovora o kreditu ne proizlazi da je ugovor o kreditu sklopljen za poslovne aktivnosti ili poduzetničku djelatnost tužiteljice. U članku 2.1. ugovora o kreditu da je kao namjena kredita navedena adaptacija stambenog objekta. Nadalje, tuženica da neosnovano osporava pretpostavke za podizanje stupnjevite tužbe jer tužiteljica nije niti podnijela stupnjevitu tužbu. Neosnovan da je prigovor tuženice da je nastupila zastara tužiteljičina potraživanja. Ukazuje na stav VSRH s prve sjednice Građanskog odjela, broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Tužiteljica da je 10. lipnja 2019. podnijela tužbu kojom traži povrat više plaćenih iznosa s osnove odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koje odredbe ugovora su nepoštene i ništetne, a zastara za preplaćene kamate da je nastupila 14. lipnja 2019., dok je za preplate po valutnoj klauzuli zastara 14. lipnja 2023. Nadalje, odredbom čl. 328. da je propisao da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi članka 323. ZOO-a ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništenosti da je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti da je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti ugovora restitucija da je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti koji je bezvremenski (navedeni stav zauzet je u pravomoćnoj odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). Dakle, svako drugačije tumačenje (kada bi se ograničavao rok za povrat stečenog bez osnove, i to onoga što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe) bilo bi suprotno svrsi neograničene mogućnosti isticanja ništetnosti. Naime, potpuno da je pravno nelogično da bi klijent banke, koji je podigao npr. kredit na 30 godina otplatnog razdoblja, imao samo nekoliko godina vremena isticati i utvrđivati ništetnost i posljedično tome tražiti isplatu onoga što je temeljem te ništetnosti platio i sada traži natrag. Jasno je da nema zastare u tome pogledu. Zastara ne može niti početi teći sve dok se ugovor o kreditu ne ispuni, a on će se ispuniti tek nakon što klijent banci isplati kredit u cijelosti. Naime, sukladno volji stranaka, ugovor nije konzumiran sve dok ne bude otplaćen, dakle, sve dok obje ugovorne strane ne ispune svoje ugovorne odredbe. Potpuno bi bila neosnovana pravna situacija da klijent banke više nema mogućnosti tražiti natrag ono što je platio temeljem ništetne odredbe, a ugovor još uvijek egzistira i klijent po njemu vrši svakomjesečne uplate. Zaključno tome, da je jasno je da nema zastare tražiti stečeno bez osnove. Zastara u konkretnom slučaju iz ove parnice niti ne može početi teći sve dok sud ne utvrdi (konkretno, putem deklaratornog preambula) da su određene odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne. Stoga da je prigovor zastare tuženice u cijelosti promašen. Tužiteljica ukazuje i na to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju posl.br. Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbio reviziju banaka u slučaju kolektivne tužbe koju su predvodile udruge Potrošač i Franak. U odluci suda da se navodi se da su tužene banke (među kojima je i tuženica) "u određenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe - ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo". Tuženica da je tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo ugovorio s tužiteljicom valutnu klauzulu CHF na temelju koje je u kunskoj protuvrijednosti određen iznos isplaćenoga kredita te na temelju čije kunske protuvrijednosti su određivani i iznosi anuiteta odnosno kamata u anuitetu. Kolektivnom presudom posl. br. Pž-6632/17 da je utvrđeno da je takva odredba zbog toga nepoštena i ništetna. Tužiteljica u vrijeme kada je ugovaran kredit da nije znala ništa o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Tečaj svake valute može rasti i padati u odnosu na kunu. Ono o čemu je tuženica morala informirati tužiteljicu, i to dokazno pisanim putem, da su rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Tužiteljica da nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužiteljica zbog toga dodatno osnažuje već presuđenu činjenicu da je valutna klauzula CHF nepoštena i ništetna sljedećim činjenicama: 1. Tužiteljica nije bila upozorena od strane tuženice da valutna klauzula CHF nije isto što i valutna klauzula EURO, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom u, slobodno možemo reći, odnosu na cijelu eurozonu. Zbog toga je inflacija u Hrvatskoj vrlo niska, i zbog toga je kuna vrlo stabilna valuta u odnosu na eurozonu (zona u kojoj se rabi EURO kao valuta za razmjenu), 2. CHF je valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize. To znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti, 3. MMF je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve EU banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite, 4. CHF je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima. Pravi financijski temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama, a onda je tuženica da bi pokrila razliku između količine plasiranih kredita s valutnom klauzulom CHF i nedovoljnih stvarnih depozita u CHF-u kroz vanbilancu vjerojatno činila valutni swap odnosno putem forward ugovora stvarala pokriće za valutu koje uistinu nema u depozitima iz kojih se krediti plasiraju odnosno ima je samo u manjim količinama ispod 20% u odnosu na količinu plasiranih CHF kredita. Tužiteljica je uvjerena kako je tuženica namjerno i svjesno, a time apsolutno nepošteno i nesavjesno, ugovorila s tužiteljicom baš takav kredit, jer je smatrala da će CHF možda narasti manje, možda do 15%, pa da će tužiteljica unatoč većim anuitetima bespogovorno izvršavati svoje obveze. Ono što je zapanjujuće jest činjenica da je tuženica uz povećani tečaj naplaćivala i povećanu kamatnu stopu pa je tako dvostruko opteretila tužiteljicu nemogućim iznosima anuiteta. Sukladno odredbi članka 323. ZOO-a ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Presuda donesena u kolektivnom sporu da se ima primijeniti na ovaj individualni slučaj, budući da se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 01. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., a kojima su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Kako je predmetni ugovor o kreditu, sklopljen 20. lipnja 2005. i sadrži sporne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stopa prema odluci banke te odredbe o spornoj valutnoj klauzuli, a koje odredbe su proglašene ništetnima, presude donesene u kolektivnom sporu imaju se primijeniti na konkretan slučaj. Za napomenuti je da su Trgovački sud u Zagrebu, Visoki trgovački sud RH te Vrhovni sud RH prilikom odlučivanja, u spisu imali poveći broj upravo ovakvih ugovora o kreditu. U ovom parničnom postupku petit tužbenog zahtjeva sastoji se od kondemnatornog dijela kojim se zahtjeva isplata novčanog iznosa nastalog povećanjem tečaja švicarskog franka te zbog jednostranog mijenjanja kamatne stope od strane tuženice, dok će se visina novčanog iznosa odrediti nakon dostave potrebnih podataka od strane tuženice te nakon provođenja odgovarajućeg vještačenja. Člankom 502.c. ZPP-a da je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete. Prema stavu tužiteljice ove se zakonske odredbe ne trebaju primjenjivati samo na postupke radi naknade štete, nego se moraju tumačiti tako da se primjenjuju i na parnice u kojima je istaknuti restitucijski zahtjev kao što je to u ovom sporu. Uostalom, kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta pa se restitucijski zahtjev može smatrati svojevrsnim zahtjevom za naknadu štete. Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu te Visokog trgovačkog suda RH da je utvrđeno kako su odredbe o načinu promjene kamatne stope, i to jednostranom odlukom Banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka nepoštena i kao takva ništetna. Svaka promjena mjesečnog anuiteta u odnosu na početno ugovoreni predstavlja razliku u anuitetu koju je tuženica neutemeljeno stekla, što čini iznos zatražen u kondemnatornom tužbenom zahtjevu. Nadalje, tuženica da navodi da je predmetni Ugovor bio solemniziran od strane javnog bilježnika, te da je javni bilježnik poučio tužiteljicu značenju i posljedicama koje Ugovor ima, te da je tužiteljica stoga bila informirana i svjesna značenja osporavanih ugovornih odredbi. Tužiteljica ističe kako je ovakav navod tuženice paušalan i neosnovan iz razloga što u odredbi čl. 59. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu (dalje u tekstu: ZJB), javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama čl. 24., 57. i 58. tog zakona i ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je odnosno solemnizirati. Odredbom čl. 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi. Prema odredbi čl. 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne i nedvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno nevaljane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano mogle smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni bilježnik će upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni pak ostanu kod takvih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim izjavama stranaka, nego o nejasnim ugovornim odredbama. Stoga solemnizacija ne može nerazumljivu ugovornu odredbu učiniti razumljivom kako to tuženica smatra, te se razumijevanje pravnog posla prilikom solemnizacije odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba što je među ostalim i predmet konkretnog postupka. Iz svega tuženica da neosnovano zaključuje kako je tužiteljica bila upoznata s uvjetima i odredbama pod kojima je tuženica odobrila kredit. Naime, po ocjeni Visokog trgovačkog suda RH u pravomoćnoj presudi posl. br. 43. Pž- 7129/13-4, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva ali nije razumljiva. Stoga smatra da ta odredba nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže različiti akti tuženice ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu niti u jednom dijelu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga takva odredba ne da nije razumljiva samo prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke (tuženice), koja može i ne mora biti u skladu s općim uvjetima, kad bi oni i bili razumljivi. Nadalje, Visoki trgovački sud RH ocjenjuje kako Opći uvjeti samo dopunjuju posebne pogodbe pojedinog Ugovora, a u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi vrijede posebne pogodbe (čl.142. ZOO 91 i čl. 295. ZZO-a 05), stoga da treba zaključiti da je za promjenu kamatne stope ključna ugovorna odredba, kao posebna pogodba, dok se opći uvjeti poslovanja primjenjuju tek kao dopunski kriterij. Stoga ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženice, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja-potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost primjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija. Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 da razrješava sporno pitanje razumljivosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi potrošačima. Tuženica u odgovoru na tužbu da navodi kako Ugovor o kreditu sadrži pretpostavke pod kojima se kamatna stopa može promijeniti, da je odredba jasna, uočljiva i razumljiva, te da je ista bila tužiteljici pojašnjena od strane djelatnika banke. Odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženice tužiteljici kao prosječnom potrošaču nikako da nije razumljiva. Tuženica da neosnovano zaključuje kako je tužiteljica bila upoznata s uvjetima i odredbama pod kojima joj je tuženica odobrila kredit. Naime, po ocjeni Visokog trgovačkog suda RH u pravomoćnoj presudi posl. br. 43. Pž-7129/13-4, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva, ali nije razumljiva. Stoga smatra da ta odredba nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže različiti akti tuženice ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu niti u jednom dijelu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga takva odredba, ne da nije razumljiva samo prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke (tuženice), koja može i ne mora biti u skladu s općim uvjetima, kad bi oni i bili razumljivi. Visoki trgovački sud RH ocjenjuje kako Opći uvjeti samo dopunjuju posebne pogodbe pojedinog Ugovora, a u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi vrijede posebne pogodbe (čl. 142. ZOO 91 i čl. 295. ZOO-a 05), stoga treba zaključiti da je za promjenu kamatne stope ključna ugovorna odredba, kao posebna pogodba, dok se opći uvjeti poslovanja primjenjuju tek kao dopunski kriterij. Stoga ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja (tuženice) bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja-potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost primjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija. Predmetni ugovor da ne sadrži parametre prema kojima se kamatna stopa ima mijenjati, te je tuženica kamatnu stopu mogla mijenjati kako je htjela, kad je htjela i koliko je htjela. S obzirom da sam ugovor ne sadrži nikakve egzaktne kriterije koji bi mogli dati okvir i smjer takvoj provjeri, pravilnost promjene ne može se provjeriti. Svojim postupanjem tuženica da je povrijedila niz odredbi Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima, što je razvidno iz obrazloženja odluke Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13. Na sporni pravni odnos primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 82. navedenog zakona propisano je koje se odredbe imaju smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su: - odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, - odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, - odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. ZOO u odredbi čl. 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. ZOO-a propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi. Kamata je cijena, a cijena je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva mora biti određena ili barem odrediva. U konkretnom slučaju visina kamatne stope nije određena, niti odrediva, budući da je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženice, dakle jedne ugovorne strane. S obzirom da se kamata mijenjala jednostranom odlukom tuženice, ista je time postala promjenjiv element na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Ugovor o kreditu sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom Banke, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Dakle, s obzirom da sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužiteljice, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženice ništetna je kao neodrediva. Tužiteljica ukazuje na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu posl.br. C-26/13 i Direktivu 93/13, a na koju se poziva Visoki trgovački sud RH u svojoj odluci posl.br. Pž-7129/13. Vrhovni sud RH je stajališta da tužene banke nisu potrošače ozbiljno informirale o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da upravo ovakve odredbe ugovora uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te tužiteljica nije mogla niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužiteljica je ovako formulirani ugovor mogla samo prihvatiti, a da se nije slagala s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Ukazuje na odluku VSRH 11 posl.br. Revt-249/14. Dakle, pozicija tužiteljice i tuženice u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. S obzirom da je način promjene kamatne stope ništetan, u gore navedenom vremenskom periodu potrebno je utvrditi novčanu razliku izraženu po mjesecima koju je tužiteljica po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno isplatila tuženici u odnosu na onu koju je trebala isplatiti prema otplatnom planu koji je tužiteljici uručen prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Nije zadaća suda, niti sud ima ovlasti da kod predmetnog ugovora uvede kriterij/parametar po kojemu se kamatna stopa imala mijenjati u utuženom vremenskom periodu. Takva intervencija od strane suda da bi predstavljala prekoračenje njegovih ovlasti. Da sud može pojedine ugovorne odredbe jedino utvrditi ništetnim, te da nije ovlašten mijenjati ugovorne odredbe jer ne smije ulaziti u međusobni odnos ugovornih strana potvrđuje i praksa Europskog suda u presudi C - 618/10. No, potrebno je ukazati i to da kriterij/parametar po kojemu se kamatna stopa trebala mijenjati u navedenom vremenskom periodu nije moguće retroaktivno odrediti. Stoga, da bi se utvrdio iznos kojeg je tuženica na štetu tužiteljice stekla neutemeljeno, u utuženom vremenskom periodu valja primijeniti početnu ugovorenu kamatnu stopu, jer je ona po ugovoru jedini poznati element. Razlika preplaćenih iznosa je svojevrstan “penal” tuženici zbog nepoštenog načina mijenjanja kamatne stope. Da je tuženica kamatnu mijenjala na dopušten način, ne bi bilo potrebno utvrđivati nastalu razliku. U spornom periodu ne može se primijeniti niti jedna druga kamatna stopa s obzirom da ugovorom nije predviđeno kada se kamatna stopa trebala mijenjati, pod kojim uvjetima i na koji način. Primjena početno ugovorene kamatne stope ne znači da se ista ima smatrati fiksnom kamatnom stopom, to samo znači da se ona ima primjenjivati sve dok ne nastupe ugovorom predviđene okolnosti kada se ista ima zamijeniti drugom kamatnom stopom.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženica u bitnom tvrdi da tužiteljica nema pravni interes za podizanje tužbe u ovom predmetu. Naime, stranke da su sklopile 28. prosinca 2015. godine Dodatak ugovoru o kreditu ("Dodatak ugovoru") kojim se Ugovor konvertira u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Time da je tužiteljica primila naknadu svih navodno preplaćenih iznosa. Također, tužiteljica da se u tužbi poziva na zaštitu potrošača prema presudama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih interesa od Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u pred- metu Pž-6632/2017 te također po Direktivi o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima 93/13 ("Direktiva 93/13"). Sukladno članku 2(b) Direktive 93/13 pojam "potrošač" da znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Da bi bio zaštićen kao potrošač osoba da mora dokazati da uistinu jest potrošač. Ukazuje na praksu Suda Europske Unije ("SEU"). U tužbi tužiteljica da nije dokazala da je uistinu potrošač sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, dalje u tekstu "ZZP 2003"), čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje u tekstu: "ZZP 2014") odnosno čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, dalje u tekstu: "ZZP 2007"). Ukazuje na predmet Milivojević SEU. Sama činjenica da je tužiteljica fizička osoba da ne podrazumijeva da je ujedno i potrošač. Tužiteljica da nije dokazala da je predmetni Ugovor sklopila u svojstvu potrošača te da uživa zaštitu kao potrošač. Kako proizlazi iz čl. 2. Ugovora, tužiteljica da je Ugovor sklopila u svrhu adaptacije stambenog objekta. Uvidom u zemljišne knjige da je vidljivo da nekretnina koju tužiteljica navodi kao svoju adresu stanovanja ima više suvlasničkih dijelova. Nakon smrti bračnog druga u zemljišnoj knjizi kao jedini vlasnik spornih dijelova da je upisana tužiteljica. Do smrti, sporni dijelovi da su bili su upisani kao suvlasništvo tužiteljice i bračnog druga. Vidljivo da je također da su pojedinačni suvlasnički dijelovi nekretnine upisani kao etažno vlasništvo. Napominje da iz zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je etažiranje provedeno 2005. godine, i to samo nekoliko mjeseci prije sklapanja Ugovora kojem je svrha adaptacija stambenog objekta. Internetskom pretragom da je vidljivo kako se na adresi tužiteljice vrši djelatnost iznajmljivanja smještaja u turističke svrhe te da se tužiteljica navodi kao pružatelj usluga u privatnom smještaju. Nekretnina da je opisana kao "Apartmani [adresa]". Iz navedenog da proizlazi da se tužiteljica na prijavljenoj adresi godinama bavila djelatnošću iznajmljivanja apartmana turistima. U vidu činjenice da se nekretnina koristila u gospodarske svrhe kao i uzimajući u obzir sam iznos kredita, tužiteljicu da nije moguće smatrati potrošačem u predmetnom slučaju. Zaštita koju uživaju potrošači se dakle ne proteže i na tužiteljicu. Nadalje, u predmetnom slučaju da nisu ispunjene pretpostavke za podizanje stupnjevite tužbe. Naime, Zakon o parničnom postupku (Narodne no- vine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje u tek- stu: "ZPP") u čl. 186.b st. 2. navodi kako je stupnjevitu tužbu moguće podići u slučaju kada tužitelj ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca, prije nego što tuženik ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza. U konkretnom predmetu, tuženica da je tužiteljici predala svu relevantnu dokumentaciju. Naime, predniku tužiteljice da je prilikom sklapanja Ugovora uručen otplatni plan. Također da mu je prilikom sklapanja Dodatka ugovoru uručen novi otplatni plan i plan konverzije. Isto da je potvrđeno i potpisom samog Ugovora odnosno Dodatka ugovoru. Stoga tužiteljica da ima sve potrebne podatke na temelju kojih može odrediti svoj tužbeni zahtjev. U slučaju da sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim, tuženica ističe prigovor zastare. Navodi kako je stajalište Vrhovnog suda u predmetu Rev- 2245/17 da pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa dolazi do prekida zastare pogrešno te neprimjenjivo u ovom predmetu. Prvenstveno treba naglasiti da tijek zastare u predmetnom slučaju nije vezan uz rok u kojem je dopušteno isticanje ništetnosti. Iako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: "ZOO"), to da ne znači da i tražbine proizašle iz ništetnog ugovora ne zastarijevaju. Naime, takve tražbine zastaruju u općem zastarnom roku od pet godina. Stoga ugovorne stranke mogu uvijek isticati ništetnost, ali ne mogu osnovano potraživati isplaćene iznose temeljene na ništetnom ugovoru ako je prošlo pet godina od njihove isplate. Isto potvrđuju kako praksa hrvatskih sudova tako i akademska zajednica. Niti jedna odredba hrvatskog prava da ne propisuje prekid zastare u slučaju pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih interes. Štoviše, i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske ("Vrhovni sud") u presudi Rev- 2245/17 ističe da ne postoji zakonska odredba koja bi propisivala prekid zastare u slučaju podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Hrvatski zakonodavac izričito dopušta podnošenje individualnih tužbi potrošača usmjerenih utvrđenju ništetnosti ugovora bez obzira na eventualne kolektivne sporove. Potrošač kojemu su navodno povrijeđena prava odmah po saznanju povrede ima pravo pokrenuti individualni spor i zaštititi svoja prava. Pri tome zaštita njegovih individualnih prava ne dolazi u opasnost ako se u međuvremenu pokrene kolektivni spor radi zaštite interesa i prava potrošača jer će sud u tom slučaju prekinuti postupak sukladno čl. 213. st. 1. toč. 1. ZPP. Iz navedenog slijedi da bi zastara bila prekinuta jedino podnošenjem individualnih tužbi. Drugo, pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa da ne dolazi do prekida zastare jer se ne radi o individualnom sporu. ZOO u čl. 241. da propisuje da se zastara prekida "podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine". Odredba ZOO-a da je usmjerena na individualan postupak, odnosno neposrednu radnju točno određenog vjerovnika prema točno određenom dužniku s obzirom na točno određen obvezni odnos. To da nije slučaj kod postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vodi se između osobe koja je ovlaštena pokrenuti takav spor, kao što su npr. udruge za zaštitu potrošača ili državna tijela nadležna za zaštitu potrošača, te jednog ili više trgovca s obzirom na postupanje tog trgovca kojim navodno krši odredbe zakona kojim se štite prava potrošača. Takav spor da je apstraktan i usmjeren na buduće postupanje trgovca. Naime, sukladno čl. 136. ZZP 2007, uz izmjene koje su bile na snazi u vrijeme pokretanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, sud odlukom isključivo može: utvrditi čin povrede prava potrošača, narediti tuženici da prekine s postupanjem koje je protivno ZZP 2007. te zabraniti mu takvo ponašanje ubuduće. S obzirom na navedeno, u sporu za zaštitu kolektivnih interesa da nije moguće zahtijevati zaštitu pojedinačnih imovinskopravnih interesa. Takve interese i prava jedino je moguće zaštititi u individualnom sporu. Iz tog razloga jedino u individualnom sporu može doći do prekida zastare u pogledu zahtjeva usmjerenih na imovinska prava. Stoga da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-2245/17, vjerojatno u želji da pruži zaštitu potrošačima, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučio da kolektivni spor prekida zastaru za svakog individualnog potrošača. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju potražuju navodno preplaćeni iznosi do sklapanja Dodatka ugovoru 28. prosinca 2015. sva su potraživanja prije 17. lipnja 2014. godine zastarjela uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina. Dalje, tužiteljica da neosnovano tvrdi da bi odredbe Ugovora bile ništetne pozivajući se na zaštitu prava potrošača. Pri tome se tužiteljica većinom oslanja na odredbe nacionalnog prava i praksu nacionalnih sudova. Međutim, proučavajući nacionalno zakonodavstvo o zaštiti potrošača da je jasno da se u predmetnom slučaju također javljaju brojna pitanja u pogledu tumačenja prava EU kako s procesnopravnog, tako i s materijalnopravnog aspekta. Odredbe nacionalnog prava i prava EU neosporivo su povezana. U vrijeme sklapanja Ugovora primjenjivo materijalno pravo bio je ZZP 2003 te Direktiva 93/13. Od pristupanja EU 01. srpnja 2013. pravo EU da je sastavni dio pravnog poretka Republike Hrvatske. Ono da ima prednost pred nacionalnim pravom te se svaka odredba nacionalnog prava koja je protivna pravu EU mora prestati primjenjivati. Također, od pristupanja EU nacionalni sudovi nove države članice obvezni su tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU. U suprotnome država članica krši pravo EU što može rezultirati postupcima protiv država članica zbog kršenja prava EU sukladno čl. 258. Ugovora o funkcioniranju Europske unije ("UFEU"). U nedostatku suprotne odredbe u ugovoru o pristupanju nove države članice pravo EU primjenjuje se od dana pristupanja na buduće učinke pravnih odnosa koji nastanu prije pristupanja nove države članice EU. Utvrđeno je stajalište SEU kako je i nedavno potvrđeno u slučaju O da pravni odnosi koji su na snazi u vrijeme pristupanja nove države članice "moraju se prilagoditi novom pravnom okviru" te su podložni pravu EU. Predmetni Ugovor da je bio na snazi 01. srpnja 2013. (drugim riječima dan pristupanja Hrvatske EU) te i dalje proizvodi pravne učinke. Stoga da je pravo EU primjenjivo na ovaj postupak ratione temporis. Tužiteljica da neutemeljeno navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kao i o promjenjivoj stopi bez pravnog učinka pozivajući se na presudu br. P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu te br. Pž-6632/2017 Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: "VTS"). Vezano za valutnu klauzulu ističe kako je valutna klauzula zakonita, da je izričito dopušteno odrediti vrijednost ugovorne obveze na temelju tečaja kune prema stranoj valuti, uključujući i CHF. Tvrdnja tužiteljice da bi valutna klauzula predstavljala ništetnu ugovornu odredbu temelji se na pogrešnom tumačenju priloženih presuda Trgovačkog suda u Za- grebu i VTS-a, a koje su trenutno u postupku revizije pred Vrhovnim sudom Re- publike Hrvatske. Navedene presude da ne predstavljaju pravni presedan koji bi obvezivao sud na bilo koji način, jer sudovi sude na temelju Ustava, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava (čl. 5. Zakona o sudovima). Također, čl. 118. ZZP 2007 i čl. 138.a ZZP 2014 da naglašavaju sudske odluke u sporovima za zaštitu kolektivnih interesa obvezuju sudove samo u pojedinačnim postupcima radi naknade štete. U predmetnom slučaju da se radi međutim o postupku radi isplate stečenog bez osnove. Stoga stajalište sadržano u presudama Trgovačkog suda posl. broj P-1401/2012 i VTS-a posl. broj 6632/2017 da ne može biti primijenjeno na predmetni slučaj. Iako se tuženica ne slaže s presudom VTS-a posl. br. Pž-6632/2017 i njezinom primjenom, ističe kako je i VTS u presudi, posl. br. Pž-6632/2017 utvrdio da su pojedini potrošači "od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora". Drugim riječima potrebno je utvrditi okolnosti svakog pojedinog slučaja. U predmetnom slučaju odredbe Ugovora da su jasne i uočljive, kako to zahtijeva čl. 84. ZZP 2003 te Direktiva 93/13. Tako Ugovor u čl. 1. da sadrži valutnu klauzulu prema kojoj se banka "obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 137.000,00 CHF (slovima: pedesetpettisuća CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita" (dalje u tekstu iznos naveden u čl. 1 Ugovora navodi se kao "Glavnica"). S obzirom na to da se radi o prvom članku na prvoj stranici Ugovora da se radi o uočljivoj odredbi, a koja je dovoljno jasna da ju nije potrebno dalje objašnjavati. Isto tako, u čl. 7.2. Ugovora tužiteljica da se obvezuje vraćati kredit u anuitetima "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja". Takva odredba da sadrži jasan kriterij prema kojem će se tečaj računati sukladno srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice. Sama odredba da je također jasna i razumljiva te uočljiva. Prilikom određivanja tečaja, druge banke kao i tuženica da se vode međuvalutarnim kretanjima kojeg objavljuju servisi Bloomberg te Reuters Eikon, dakle na temelju jasnih i javno dostupnih kriterija. Što se tiče razumljivosti odredbe čl. 12.9 Ugovora propisuje da "potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF." Vidljivo da je da i sam Ugovor sadrži objašnjenje da uslijed promjene tečaja CHF može doći do promjene anuiteta koje će osjetiti i sam korisnik kredita. Ova odredba također je jasna, uočljiva i razumljiva te nadopunjuje značenje valutne klauzule iz čl. 1. odnosno čl. 7.2. Ugovora. S obzirom na to da je valutna klauzula jasno objašnjena u samom Ugovoru, da ne može biti ispitana njezina nepoštenost u skladu s čl. 84. ZZP 2003 te se tužiteljica ne može pozivati na njezinu ništetnost. Izlazeći izvan okvira samog teksta ugovora i gledajući šire značenje odredbe, da treba naglasiti da je valutni rizik opće poznat koncept za kojeg se od prosječnog potrošača može očekivati da ga razumije i bez dodatnih objašnjenja od strane banke. Ako osoba razumije i opći valutni rizik povezan s bilo kojom valutom, onda zasigurno razumije i da je takav valutni rizik povezan i sa CHF kao valutom u kojoj se zadužuje. Čak i konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009,112/20 2, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, dalje u tekstu "ZPK") da je učinjena tako da se ugovor o kreditu koji je denominiran u CHF odnosno u kunama s valutnom klauzulom u CHF pretvori u ugovor denominiran u EUR odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Zaključuje se dakle da i sam zakonodavac smatra da je valutna klauzula valjan i dovoljno jasan koncept za potrošače. Stoga da nije moguće dovoditi u pitanje poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u ovom predmetu. Tužiteljica da tvrdi kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena pa samim time i ništetna između ostalog pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/2012 implicirajući da nisu postavljeni konkretni parametri za izračun kamatne stope. U pogledu promjenjive kamatne stope tuženica ističe kako smatra da se ne radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Promjenjiva kamatna stopa prihvaćen je i dozvoljen način ugovaranja kamata u Republici Hrvatskoj. Tako je i u predmetnom slučaju ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo u potpunosti zakonito. Mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope je vidljiva u ZOO u čl. 26. prema kojem zakonodavac navodi najviše stope ugovorne kamatne stope koje mogu biti fiksne ili promjenjive. Iz toga se zaključuje da su promjenjive kamatne stope zakonit način ugovaranja kamatnih stopa (odnosno u novom članku 19.c st. 1. toč. 2. ZPK) predvidio da se nastavlja koristiti promjenjiva kamatna stopa na konvertirane ugovore. Odredba o kamatnoj stopi nalazi se u čl. 4.1. Ugovora te navodi da je tužiteljica obvezna tuženici platiti kamatu "po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana". Ukazuje na to da je SEU nadležan izdvojiti kriterije iz odredbi Direktive 93/13 koje nacionalni sudac može ili mora primijeniti prilikom ispitivanja pojedine ugovorne odredbe. Sukladno Članku 3.4. Općih uvjeta poslovanja s građanima, kamatna stopa da je izračunata na temelju metoda propisanih zakonom. Primjenjive kamatne stope "su iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima Banke u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima banke". Konačno, prema članku 12.9. Ugovora Korisnik kredita da je potvrdio da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuje da ga je tuženica informirala o posljedicama i rizicima promjene tečaja CHF. Stoga da je valutna klauzula jasna i razumljiva. Tužiteljici da je bilo jasno da mora otplatiti odobreni kredit u kunama denominiran CHF; da je kamatna stopa promjenjiva i da se tečaj mijenja u skladu s fluktuacijama na financijskom tržištu koji će se tečaj i kamatna stopa primjenjivati, da su tečajna lista Banke i tečajna lista HNB-a dostupne na njihovim internetskim stranicama, koji su rizici i posljedice povezani s promjenom vrijednosti CHF, gdje pronaći daljnje informacije. Stoga, klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli da su jasne i razumljive te su u skladu s Direktivom 93/13. Čak i ako se smatra da klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 4.) i valutna klauzula (čl. 7.) ne spadaju pod pojam "glavnog predmeta ugovora", obje da su odredbe poštene prema Direktivi 93/13. Ukazuje na odredbu čl. 3. Direktive 93/13. Prilog Direktive 93/13 da sadrži indikativni popis uvjeta koji se mogu smatrati nepoštenim. Ističe da je tuženica je imala valjan razlog za promjenu, budući da je kamatna stopa pratila fluktuacije na tržištu. Osim toga, banka da je navela u čl. 3.6. svojih Općih uvjeta poslovanja s građanima kako može doći do promjene kamatne stope slijedom takvih fluktuacija. Isto tako, tečaj da je promjenjiv, što tuženica ne može kontrolirati. Kada je Ugovor bio zaključen, sama fluktuacija da je bila u interesu tužiteljice. Tuženica da je obavijestila svoje potrošače, uključujući tužiteljicu, o tim promjenama u razumnom roku. Sve informacije o tečaju i kamatnim stopama također da su objavljene na web stranici i stoga da su bile dostupne potrošačima u bilo kojem trenutku. Konačno, tužiteljica da je mogla slobodno raskinuti ugovor u bilo koje vrijeme na temelju pravila općeg građanskog prava. Ugovor i Opći uvjeti o poslovanju s građanima da ne propisuju ništa suprotno. Ističe da je jasno da je tuženica povezala svoju valutnu klauzulu i klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi s objektivnim kriterijima koje tuženica nije mogla kontroli rati. Kao rezultat, obje klauzule su pravedne. Prema pravu Europske Unije, 2005. godine da je bilo nužno dati korisniku kredita jedino odgovarajuće informacije. Takve informacije da mogu biti pružene u usmenom ili pisanom obliku. Ne moraju biti uključene u sam ugovor. Ukazuje na preporuke Europskog odbora za sustavni rizik. Stoga da je jasno da je tuženica tada pružila sve relevantne informacije. Čak i po današnjim, mnogo strožim uvjetima. Tuženica da ne može biti odgovorna, budući da je postupala u skladu sa svojim dužnostima. Isto tako, po hrvatskom pravu u trenutku zaključenja Ugovora da nisu postojale zakonske odredbe koje bi bankama nametale posebne obveze u pogledu određivanja te informiranja potrošača o izračunu kamatnih stopa. Tuženica također naglašava da obavlja reguliranu djelatnost te se sukladno primjenjivim propisima da se nalazi pod nadzorom HNB-a. Sukladno čl. 176. st. 2. Zakona o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006, 117/2008), koja odredba je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora, HNB da je bio ovlašten provjeravati pridržavaju li se banke općenito dobrih poslovnih običaja, objavljenih općih uvjeta poslovanja i ugovora koje su sklopile sa svojim klijentima. S obzirom na to da nisu postojale primjedbe HNB u referentnom vremenu, očito da se nije radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Stranke da su sklopile Ugovor u kojemu su ugovorile valutnu klauzulu kao i pravo da tuženica jednostranom odlukom - u skladu s fluktuacijama na financijskom tržištu - mijenja kamatnu stopu. Takva ugovorna odredba da nije zabranjena. Tužiteljici da su pružiene sve potrebne informacije vezano za navedenu ugovornu odredbu, a kakve su zahtijevali tadašnji propisi. Ističe da nije opravdano na ugovorne odnose nastale prije deset do petnaest godina retroaktivno primjenjivati standarde koji su nastali tek naknadnim razvojem prava. U svakom slučaju tužiteljica da je imala sve potrebne podatke kako bi donio informiranu odluku. Kao što je navedeno u Ugovoru, tuženica da je tužiteljici dostavila sljedeće podatke "12.9. Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i založni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF." Tuženica da je pružila sve informacije tužiteljici koje su joj bile potrebne za donošenje informirane odluke. Stoga da nije moguće osporiti odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Također naglašava da je Ugovor bio solemniziran od strane javnog bilježnika. Prilikom solemnizacije, sukladno čl. 59. st. 1., a u vezi s čl. 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/1993, 29/1994, 162/1998, 16/2007, 75/2009, 120/2016), javni bilježnik da je dužan objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Stoga da je javni bilježnik tužiteljicu poučio značenju i posljedicama koje Ugovor ima. Također, u slučaju da stranke u takvu ispravu žele unijeti nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, a i nakon upozorenja inzistiraju na tome, javni bilježnik da je dužan uz takav akt sastaviti napomenu da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Stoga da je tužiteljica bila informirana i svjesna značenja osporavanih ugovornih odredbi. Podnositelj zahtjeva da traži uvjete povoljnije od uvjeta dostupnih na tržištu u to vrijeme. Tužiteljica da se poziva na ništetnost valutne klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi. S obzirom na takav zahtjev da zapravo traži da ga se stavi u položaj kojeg ne podržava primjenjivo pravo (vidi odjeljak 7.1.). Uz to, položaj koji zahtijeva tužiteljica da je sačinjen u potpunosti zanemarujući učinke obvezne konverzije sukladno ZID ZPK 2015. Ukazuje na čl. 6. stavku 1. Direktive 93/13. I njemu da se navodi da skladu s ustaljenom sudskom praksom, ova odredba ima za cilj zamijeniti ugovorom utvrđenu formalnu ravnotežu između prava i obveza - koja je uspostavljena ugovorom - stvarnom ravnotežom kojom se ponovno uspostavlja jednakost stranaka. Posljedično, navedena odredba da ne dozvoljava da se potrošači stave u povoljniji položaj nego u onaj u kojem bi bili i bez zaključenja potencijalno nepoštene odredbe. Stoga se niti tužiteljica u predmetnom slučaju ne može staviti u povoljniji položaj, a kakvog upravo traži kada zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnom kamatnom stopom od 4,75 % a što je bila početna kamatna stopa sukladno Ugovoru. Takvo rješenje da nije moguće čak ni u slučaju da se ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope smatra ništetnom. Naime, promjenjivost kamatne stope sama po sebi u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nikada da nije dovođena u pitanje. Upitno da je bilo jedino može li banka jednostranom odlukom mijenjati. U vrijeme sklapanja Ugovora, krediti u kunama da imali kamatnu stopu koja je u prosjeku bila 2,5% viša od kamatne stope za kredite u CHF-u. Stoga, zahtjev tužiteljice da premašuje ono što je prvotno mogla dobiti na dan zaključenja ugovora o kreditu ako se ne primijeni valutna klauzula i klauzula o kamatnoj stopi. Štoviše, tužiteljica da je svojevoljno prihvatila promjenjivu kamatnu stopu i prilikom sklapanja Dodatka ugovoru, koji Dodatak Ugovoru je tuženici bio nametnut zakonom. Prema tome, zahtijevani uvjeti (početna fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj) da nisu bili dostupni na hrvatskom tržištu u vrijeme sklapanja Ugovora. Naime, tuženica da ne bi pristao na uvjete kakve predlaže tužiteljica jer su se u vrijeme sklapanja Ugovora kunski krediti nudili s kamatnom stopom u prosjeku 2,5% višom od CHF kredita. Stoga, kredit kakvog tužiteljica smatra da je trebala imati da nije razuman ni moguć s obzirom na financijsko tržište. Navedeni zahtjevi da se ne mogu retroaktivno primijeniti na Ugovor. Tužiteljica da zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema Ugovoru, a što proizlazi iz tužbenog zahtjeva. Takvo tretiranje Ugovora da nije moguće čak ni da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna (quod non). Naime, treba naglasiti da cilj zaštite prava potrošača nije retroaktivno staviti potrošača u povoljniji položaj od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. Potrošača se može vratiti samo u takvo stanje koje je uistinu postojalo u trenutku sklapanja ugovora. Na hrvatskom financijskom tržištu krediti s valutnom klauzulom i fiksnim tečajem (što bi dokinulo svrhu valutne klauzule) nisu bili nuđeni u trenutku sklapanja ugovora niti nakon toga. Stoga da nije moguće staviti tužiteljicu u takav zatraženi položaj i tvrditi da se radi o povratu u prijašnje stanje, jer takvo stanje nije postojalo u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Banke da nisu nudile kredite denominirane u CHF s fiksnim tečajem. Stoga da je nerazumno zahtijevati "vraćanje" tužiteljice u položaj u kojem bi tužiteljica i tuženica sklopile ugovor o kreditu s fiksnim tečajem jer takav ugovor nije bio moguć. U predmetnom razdoblju međutim, na tržištu nisu bili nuđeni krediti na toliko dugo razdoblje s fiksnom kamatnom stopom u HRK. Tužiteljica da je u referentnom razdoblju jedino mogla ugovoriti kredit denominiran u EUR ili u HRK s valutnom klauzulom u EUR ili denominiran u HRK, sve s promjenjivom kamatnom stopom te nije razumno ni opravdano zahtijevati rješenje kakvo traži tužiteljica tužbenim zahtjevom, jer takav kredit nije postojao u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Također prema pravu EU potrošač ne može biti stavljen u povoljniji položaj od onog u kojem bi bio u trenutku sklapanja Ugovora kako je izloženo ranije. Tužiteljica da zahtijeva isplatu navodno preplaćenih iznosa za razdoblje do 28. prosinca 2015., dakle do trenutka konverzije kredita. Tužiteljica, dakle, da s jedne strane smatra da sklapanjem Dodatka ugovoru nisu u potpunosti naknađeni navodno preplaćeni iznosi, zahtijevajući da se njezin kredit smatra kreditom u HRK bez valutne klauzule i fiksnom kamatnom stopom do njegove konverzije. S druge strane prihvaća Dodatak ugovoru i konverziju kredita nakon 28. prosinca 2015., uz promjenjivu kamatnu stopu i promjenjiv tečaj. Nakon 2015. godine kamatne stope na kredite, između ostalog u EUR, da su padale ispod razine početne promjenjive kamatne stope po Ugovoru. Razumljivo da je stoga da tužiteljica ne želi biti stavljena u nepovoljniji položaj neprihvaćanjem konverzije. Međutim, nije opravdano naknadno višestruko prekrajati tužiteljičin Ugovor u potpunosti se vodeći njegovim prohtjevima, ali ne obraćajući pozornost na sve ostale okolnosti slučaja i važeće pravo. Tužiteljica da ne može retroaktivno birati pravne posljedice sklopljenog pravnog posla koje smatra povoljnijima, već mora svoje želje prilagoditi okviru koji mu pruža pravni poredak. Osim toga Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju da nije suglasan s pravom EU. Stranke da su zaključile Dodatak ugovora 28. prosinca 2015. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("ZID ZPK 2015"). ZID ZPK 2015 da određuje mehanizam za obveznu konverziju svih ugovora o kreditu u švicarskim francima (CHF) u ugovore o kreditu denominirane u eurima (EUR). Jednostavnije rečeno, tuženica da je bila prisiljena ponuditi tužiteljici konverziju kredita u švicarskim francima (CHF) u kredit u eurima (EUR), prema tečaju i kamatnoj stopi primjenjivim na dan odobravanja kredita u švicarskim francima - CHF (povijesni devizni tečaj). Tužiteljica da je takvu ponudu prihvatila. ZID ZPK 2015 da je u suprotnosti s pravom EU, pa da je stoga, sudu zabranjeno primijeniti nacionalno pravo koje je u suprotnosti s pravom EU (Odjeljak 10.1.). Posljedično, kada bi Dodatak ugovora bio ništetan, tada bi tužiteljica morala vratiti isplaćeno na temelju tog Dodatka. Zaključno, tuženica predlaže postavljanje zahtjeva za prethodnim pitanjem sukladno članku 267. UFEU. ZID ZPK 2015 da je teško povrijedio EU pravo jer je zapravo nepomirljiv s temeljnim pravima jedinstvenog tržišta, temeljnim pravima zaštićenim EU pravom, i nekoliko općih načela EU prava. ZID ZPK 2015 da je protivan članku 63. UFEU. Slobodno kretanje kapitala da je uređeno člankom 63. stavkom 1 UFEU prema kojem su zabranjena sva ograničenja kretanja kapitala. Članak 63. UFEU da ne definira pojam "kapital". Međutim, članak 63. UFEU bitno reproducira sadržaj članka 1. Direktive 88/361. Na temelju toga dobro je utvrđena praksa da je ne-taksativna nomenklatura u pogledu kretanja kapitala priložena Direktivi 88/361 i dalje relevantna za potrebe definiranja pojma kretanja kapitala. Slobodno kretanje kapitala, kako je utvrđeno u članku 63. UFEU-a, štiti ne samo od izravne i neizravne diskriminacije, već, nadilazeći diskriminaciju, ona također štiti od ograničenja koja su nejasno primjenjiva, tj. jednako primjenjiva i na državljane i na strance. Drugim riječima, mjere koje mogu zabraniti, odvratiti ili učiniti manje privlačnim izvršavanje jedne od temeljnih sloboda, čak i ako neizravno i potencijalno, kvalificirane su kao ograničenja i kao takve su zabranjene. Zabrana se odnosi na nacionalne zakone, druge općenito primjenjive mjere, i upravne ili sudske odluke. EU pravo da postavlja visoku ljestvicu za opravdanje ograničenja. Ograničenje mora slijediti legitimni cilj koji je u skladu s pravom EU-a i mora biti opravdano prevladavajućim razlozima od javnog interesa. Čak i ako ograničenje slijedi legitiman cilj i opravdano je iz važnih razloga od javnog interesa, ono mora biti prikladno za postizanje tog cilja i ne smije prelaziti ono što je potrebno za postizanje tog cilja, u skladu s načelom proporcionalnosti. U praksi, načelo proporcionalnosti da igra središnju ulogu. Uistinu, SEU izvršava dubinsku analizu kada se radi o proporcionalnosti državnih mjera koje ograničavaju temeljne slobode. Kako bi se odredilo daje određena mjera proporcionalna svom legitimnom cilju ili jesu li se druge, manje ograničavajuće mjere mogle postići jednak rezultat, nekoliko aspekata se treba uzeti u obzir. Ti su: opseg takvih ograničenja; opseg dijeljenja tereta između pogođenih stranaka; i potencijalni učinak na pravnu sigurnost i legitimna očekivanja. Nadalje, ograničavajuća mjera da nije proporcionalna ako postoji alternativa mjera koja bi mogla slijediti javni interes u odnosnom slučaju u puno manje ograničavajućem načinu. Prilikom ocjenjivanja proporcionalnosti da treba uzeti u obzir sve činjenične i pravne okolnosti slučaja. Nacionalne vlasti da moraju dokazati da je određeno ograničenje u skladu s načelom proporcionalnosti. U tom smislu, razlozi koji mogu biti navedeni kao opravdanje od strane država članica da moraju biti poduprte s prikladnim dokazima ili analizom prikladnosti i proporcionalnosti ograničavajuće mjere. ZID ZPK 2015 da je neproporcionalan. Područje primjene da je pretjerano široko. Prvo, ZID ZPK 2015 da se ne odnosi samo na sve potrošače, već favorizira i poduzetnike. Iz toga da se ne da jasno zaključiti da je ZID ZPK 2015 stvarno trebao zaštititi potrošače. Umjesto toga, ZID ZPK 2015 pruža puno širu zaštitu od one koju navodno ima za cilj. Drugo, ZID ZPK 2015 vrijedi za sve CHF kredite neovisno o vrsti kredita, financijskoj situaciji ili o pogođenosti pojedinog korisnika kredita. Zakon tako da favorizira i korisnike kredita svjesne rizika, koji su na dobitku zbog spekulativnog djelovanja (a sve na teret hrvatskog gospodarstva). Treće, ZID ZPK 2015 da vrijedi za CHF kredite koji su još bili u otplati na dan 30. rujna 2015., tj. retroaktivno djeluje na sve CHF kredite koji još nisu otplaćeni. Na taj način ZID ZPK 2015 utječe na protekla vremena u kojima nije bila potrebna zaštita korisnicima kredita jer je CHF bio na svom ekonomskom vrhuncu. Do 2008. godine su potrošači profitirali od CHF kredita. Nije razumljivo zašto su potrošači retroaktivno trebali uživati zaštitu za ostvarenu profit. Četvrto, ZID ZPK 2015 da prebacuje troškove konverzije isključivo na teret banaka. Banke nisu morale snositi samo sve negativne strane financijske krize, već su morale snositi i sve administrativne troškove za provedbu štetnog ZID ZPK 2015. Hrvatski zakonodavac da je mogao poduzeti manje invazivne mjere kako bi zaista zaštitio prezadužene potrošače. Hrvatska narodna banka da je u svom Izvješću iz rujna 2015. dala kratak pregled mogućih mjera koje su mogle biti usvojene kao rješenje nastaloj situaciji. Neke od mjera su: paket regulatorno-poreznih mjera, oporezivanje kapitala banke u CHF, daljnje zamrzavanje otplatnog tečaja CHF, smanjenje kamatne stope, konverzija CHF kredita prema "mađarskom modelu". Hrvatski zakonodavac da je odlučio prigovore HNB-a ignorirati. ZID ZPK 2015 da je tako očito neprikladan za postizanje cilja zaštite potrošača, te je zbog kršenja načela proporcionalnosti nedopušten. Osim toga, ZID ZPK 2015 da nije bio potreban. Prije donošenja ZID ZPK 2015 udio ugroženih korisnika CHF kredita iznosio je jedva 5% ukupnog broja korisnika CHF kredita. To da je potvrđeno od strane Međunarodnog monetarnog fonda. Korisnicima kredita već da je bila pružena pomoć od strane banaka. Stoga da nije bilo potrebe za interventnim mjerama. Ostalih 95% korisnika CHF kredita da nisu bili ugroženi. Čak je i HNB objasnio kako korisnici CHF kredita nisu u gorem položaju od korisnika EUR kredita. Povećanje vrijednosti CHF u odnosu na HRK samo je smanjilo buduće ekonomske koristi. Stoga osim što je neproporcionalan, ZID ZPK 2015 da ozbiljno povređuje slobodno kretanje kapitala. Zaključno ZID ZPK 2015 ide dalje od onog što je potrebno da bi ostvario svoje navodne ciljeve. Jednostavno, ZID ZPK 2015 se ne može pomiriti sa zahtjevima proporcionalnosti. Umjesto toga, ozbiljno krši EU pravo koje osigurava prava pojedincima, tj. članak 63 UFEU ZID ZPK 2015 je protivan temeljnim pravima zaštićenim Poveljom. ZID ZPK 2015 da je protivan načelu pravne sigurnosti i načelu legitimnih očekivanja. Koncept pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja se mogu pronaći u mnogim pravnim porecima i može se primijeniti na razne načine. Oba načela su dio EU prava i moraju biti poštivana od strane tijela EU i država članica. Prema SEU-u, načelo pravne sigurnosti djeluje kao "opće pravilo" koje zabranjuje mjere s retroaktivnim učinkom, osim u iznimnim okolnostima. Ono zahtijeva da je EU ili nacionalno pravilo jasno, precizno i predvidljivo u pogledu njegovih učinaka (osobito u slučajevima gdje su nepovoljne posljedice za privatne osobe i poduzetnike). Štoviše, pravna sigurnost isto tako zahtijeva da je primjena EU prava ili nacionalnog zakonodavstva predvidljiva. ZID ZPK 2015 ozbiljno krši sljedeća opća načela: Prvo, kao što je potvrđeno od strane ECB i EK, retroaktivni karakter ZID ZPK 2015 sa svojim pretjeranim učinkom na tisuće ugovora o kreditu i značajne ekonomske posljedice ozbiljno ugrožava načelo pravne sigurnosti. Značajno, s obzirom na kredite u stranim valutama, članak 23 stavak 5 Direktive 2014/17/EU zabranjuje retroaktivnu primjenu pravila na odnosne ugovore o kreditu. Ova se Direktiva primjenjuje na kredite izvršene nakon ožujka 2016. Međutim, Direktiva ipak odražava opće načelo da promjene regulatornog okvira ne smiju biti retroaktivne. Drugo, ne smije biti sumnje da ZID ZPK 2015 nije u skladu s načelom legitimnih očekivanja. Opće je poznato da su CHF krediti bili jako popularni u Hrvatskoj zbog svojih niskih kamatnih stopa u godinama koje su prethodile globalnoj financijskoj krizi. Zasigurno da se nije moglo očekivati da će se retroaktivnom intervencijom u bitne sastojke ugovora (essentialia negotii) zaustaviti dugotrajna praksa CHF kredita. Zaključno, ZID ZPK 2015 ozbiljno krši opća načela EU prava, tj. pravila koja dodjeljuju prava pojedincima. Kao što je prethodno utvrđeno, ZID ZPK 2015 je u suprotnosti s pravom EU. Stoga, nacionalni sud ne smije primijeniti nacionalno pravo koje je suprotno pravu EU. Shodno tome, ZID ZPK 2015 da nije primjenjiv i učinak koji potonji zakon ima na ugovore o kreditu koji su na njemu utemeljeni, mora biti razriješen hrvatskim pravom. Dalje, Dodatak ugovoru bio bi ništetan i tužiteljica mora vratiti preplaćeni iznos koji je primila od tuženice na temelju Dodatka ugovoru. Prema hrvatskom pravu, "Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, pri- silnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo." Stoga, ako je ugovor utemeljen na zakonu za koji je kasnije utvrđeno da je neustavan ili suprotan pravu EU, takav ugovor je ništetan. To da je također potvrdio Ustavni sud navodeći da ništavost ugovora nastaje u času zaključenja ugovora. Pri tome nije od važnosti što su protuustavne odredbe Zakona (na kojima je zasnovan ugovor) ukinute nakon zaključenja ugovora, jer su one, u smislu izloženog shvaćanja, bile protivne Ustavu i prije ukidanja.” U ovom slučaju to bi značilo da je Dodatak ugovoru bio sklopljen na temelju ZIS ZPD 2015 koji je u suprotnosti s pravom EU. Pravo EU je dio hrvatskog pravnog poretka i ima prvenstvo pred zakonima donesenim od strane Hrvatskog Sabora. Stoga, s obzirom da je Dodatak ugovoru u suprotnosti s pravom EU od trenutka kad je sklopljen, suprotan je obveznim zakonima Republike Hrvatske. Kao posljedica, Dodatak ugovoru bio bi ništetan. Ovaj slučaj da jasno nameće mnoštvo pitanja u vezi s tumačenjem prava EU, na procesnom i materijalnom području. Aspekti prava EU koji u ovom slučaju zahtijevaju prethodni postupak pred SEU su očiti s obzirom na učinak koji je ZID ZPK 2015 imao na postojeće ugovore o kreditu u Hrvatskoj. Kako je ZID ZPK 2015 u suprotnosti s pravom EU nacionalni sud ga ne smije primijeniti. Dalje, SEU da je potvrdio da je načelo legitimnih očekivanja, "posljedica" načela pravne sigurnosti, koje je "neupitno jedno od temeljnih načela [EU]." Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se svaki gospodarski subjekt na čijem je dijelu nacionalna vlast promicala razumna očekivanja može osloniti na načelo legitimnih očekivanja. Samo u iznimnim okolnostima, tj. kada bi razuman i oprezan gospodarski subjekt mogao predvidjeti da će usvajanje određene mjere vjerojatno utjecati na njegove interese, ne može se pouzdati u načelo legitimnih očekivanja. Slijedom svega predlaže odbacivanje tužbe zbog nedostatka pravnog interesa, podredno da predmetnu tužbu odbije.

2.1. U svom podnesku od 03. ožujka 2023. tuženica u bitnom ukazuje na zaključke iz oglednog spora, podsjeća na istaknuti prigovor zastare, prigovor radi prijeboja, prigovor da tužiteljica nije potrošač. da tužiteljica nema pravnog interesa za predmetnu tužbu, na učinak presude SEU, da Dodatak ugovoru predstavlja novu valjanu pravnu osnovu, te da je u skladu s pravom EU, a odgovara i namjeri tužiteljice, dok s druge strane praksa VSRH potvrđuje izostanak pravnog interesa tužiteljice.

3. U ranijem tijeku postupka, u predmetu je bila donesena presuda posl. br. 30 P-1793/2019-18 od 30. listopada 2023., međutim ta je odluka u cijelosti ukinuta rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2886/2023-3 od 16. travnja 2025. i predmet je u cijelosti vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U ponovnom postupku tužiteljica je podneskom od 25. svibnja 2026. (str. 446- 451), a po provedenom financijskom vještačenju, uredila tužbeni zahtjev, te predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženici da joj isplati iznos u visini ukupno 28.331,10 eura uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na iznos u visini 21.651,96 eura teku od 01. listopada 2015. do isplate, sve u roku 15 dana. Na ročištu koje je održano 02. lipnja 2026. tužiteljica je pojasnila da zahtjeva isplatu iznosa u ivisni 28.331,10 eura, a koji iznos predstavlja zbroj preplate kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u visini 5.295,15 eura, preplatu s osnova valutne klauzule u odnosu na početni tečaj u visini 8.228,61 eura, zateznu kamatu tekuću na svaki preplaćeni iznos anuiteta do 30. rujna 2015. u visini 6.679,14 eura, razliku nedospjelih glavnica u konverziji u visini 5.448,07 eura i manjak po tuženici iz konverzije u visini 2.680,13 eura, time da potražuje zakonsku zateznu kamatu na zbroj iznosa ukupne preplate anuiteta po osnovi kamate i tečaja, razlike nedospjelih glavnica u konverziji i manjka po tuženici iz konverzije u iznosu ukupno 21.651,96 eura, dok ne potražuje zatezne kamate na iznos 6.679,14 eura, budući da na iznos uglavničenih kamata sukladno ZOO-u ne mogu teći daljnje zatezne kamate.

5. U dokaznom postupku pročitano je: rješenje o nasljeđivanju posl. br. O- 1339/2017-16 od 03. listopada 2017. (str. 6-7), nasljedničke izjave (str. 8-10), prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o nasljeđivanju (str. 11), ugovor o kreditu od 20. lipnja 2005. (str. 12-25), I. Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010599650 od 04. listopada 2011. (str. 26-27), plan otplate (str. 27b-29b), II. Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010599650 od 21. studenog 2012. (str. 30-31), otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope (str. 32-37), pregled uplata po kreditu na dan 06. svibnja 2019. (str. 38- 40), Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010599650 od 28. prosinca 2015. (str. 41-45), knjigovodstvena kartica (str. 46-109), povijesni prikaz izvatka iz zemljišne knjige (str. 126-135), oglas (str. 136-141), članak (str. 142-146), opći uvjeti poslovanja s građanima (str. 147-150), priopćenje za javnost HNB od 21. siječnja 2015. (str. 151- 156), povijeni pregled kamatnih stopa po kreditima fizičkih osoba (potrošača) uz valutnu klauzulu EUR (str. 157-158), zaključna izjava nakon završetka posjeta misije MMFRH 2015. (str. 159-161), rješenje posl. br. O-1339/2017-27 od 03. srpnja 2019. (str. 241), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Goranki Šmer Maraš, dipl. oecc., te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka IB i tužiteljice sukladno odredbi čl. 265. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP).

5.1. Tijekom postupka na ročištu koje je održano dana 10. prosinca 2025. bio je odbijen prijedlog tuženice za odgodu tog ročišta za glavnu raspravu, koji je tuženica bila zatražila u podnesku od 05. prosinca 2025. do izrade nalaza i mišljenja vještaka, jer je stajalište suda da je isti prijedlog usmjeren na odugovlačenje postupka, obzirom na to da su se na predmetnom ročištu imali saslušati pozvani svjedok i stranke.

6. Među strankama nije sporno da su pravni prednik tužiteljice ĆB, kao korisnik kredita i tuženica, kao banka sklopili 20. lipnja 2005. ugovor o kreditu broj 9010599650 u pogledu novčanog iznosa 137.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, kao i to da se tim ugovorom korisnik kredita obvezao platiti tuženici kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,75 % godišnje, te da se ista obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), a sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (čl. 4), te uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF kako je ugovoreno u čl. 7.2. predmetnog ugovora.

6.1. Isto tako nije sporno, da su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010599650 (kojim se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15)) dana 28. prosinca 2015., a stajalište je suda jer tako proizlazi iz predmetnog Dodatka od 28. prosinca 2015. da su istim izmijenili svoje ugovorne odnose, kako u pogledu valute tako i u pogledu redefiniranja ugovorene kamatne stope.

7. Među strankama je sporno zapravo:

- jesu li ništetni dijelovi osnovnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu,

- ima li tužiteljica pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka,

- odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu s obzirom da je između stranaka zaključen Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010599650 od 28. prosinca 2015., a imajući u vidu i prigovore istaknute po tuženici.

8. Iz sadržaja provedenih dokaza proizlazi:

- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl.3.toč.1. ZZP/03 jer je novčanim sredstvima dobivenim od predmetnog kredita dovršenja izgradnja i uređenje kuće u kojoj tužiteljica stanuje s obitelji, kako to tužiteljica tvrdi u svom iskazu, te isto tako i svjedok BB, a tuženica tijekom postupka te njihove iskaze nije dovela u pitanje, i to sve unatoč tvrdnji tuženice da se u predmetnoj nekretnini po predniku tuženice pružala usluga smještaja u turističke svrhe, ako se uzme u obzir iskaz svjedoka IB da je kuća koja je građena i dovršena novčanim sredstvima dobivenim predmetnim kreditom bila građena isključivo za obiteljske potrebe tužiteljice i članova njezine obitelji, ali da je s obzirom na sve okolnosti koje su se u događale obitelji tužiteljice, jedan dio kuće tužiteljica iznajmljivala turistima u zadnje vrijeme, a koji iskaz tijekom postupka nije doveden u pitanje pa ga sud cijeni istinitim i vjerodostojnim. Naime, iz priloženog oglasa po tuženici (str. 136-141) proizlazi da se isti odnosi na oglas za pružanje usluge smještaja u apartmanima tužiteljice za razdoblje od 2014. do 2019. godine, a predmetni je kredit podignut 2005. godine;

- da je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a stav. 1.), jer to među strankama i nije sporno;

- da tuženica nije informirala tužiteljicu o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, niti joj je pojasnila način i razloge i pretpostavke promjene ugovorene kamatne stope niti utjecaj navedenih dvaju odlučnih ugovornih parametara na opseg njezinih ukupnih ugovornih obveza pa je takvo postupanje nedvojbeno protivno načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Naime, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je zadatak suda bio provjeriti na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.). No kako tuženica na navedene odlučne okolnosti nije predložila nikakve dokaze to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti dijela čl. 4. i 7. predmetnog osnovnog ugovora o kreditu, kao prethodnog pitanja u ovom postupku, utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača s obzirom da tuženica nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu.

9. U odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženici, valja navesti da je VSRH u Objedinjenom pravnom shvaćanju svog Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. naveo da – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je imajući u vidu da je presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (u pogledu utvrđenja vezana uz ugovornu odredbu o promjenjivoj redovnoj kamati) postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli presudom broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te da je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2019. – da petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO nije protekao.

9.1. Tu valja nadodati i da je Građanski odjel VSRH na svojoj sjednici održanoj dana 27. svibnja 2024. (broj Su-IV-123/2024-5) izrazio pravno shvaćanje prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) – da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

10. Ipak osnovani su navodi na koje ukazuje tuženica vezano za kondikcijski tužbeni zahtjev tužiteljice.

10.1. Naime, nakon sklapanja predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010599650 od 28. prosinca 2015., tužiteljicu ne obvezuju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se njezina obveza otplate kredita vezala uz tečaj CHF/kn na dan plaćanja niti ugovorna odredba o jednostranoj izmjeni ugovorene stope kamate prema odlukama kreditora jer su te ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka (ex tunc) takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010599650 od 28. prosinca 2015. (kao ugovorne) stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. U konkretnom slučaju konverzija je nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, što je nedvojbeno utvrđeno nalazom financijskog vještaka, dok je preplaćeni iznos uzet u svrhu namirenja budućih obveza pa je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010599650 od 28. prosinca 2015., postignut restitucijski učinak za tužiteljicu u vezi nepoštenih ugovornih odredaba. To i stoga što su primjenom zakonskih odredbi ZPK tuženici (banke) kod izračuna obveze potrošača bili u obvezi obračunati sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR ili vraćala potrošaču ili je uzeta u ispunjenje budućih obveza.

10.2. Prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010599650 od 28. prosinca 2015., u skladu s odredbama ZPK tužiteljica je obeštećena s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz (ranijeg) Ugovora o kreditu i to na način da je iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite i na način da je sve što je plaćeno iskorišteno u njezinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu broj 9010599650 od 28. prosinca 2015. Zbog toga (utuženi) novčani iznosi, koji su plaćeni s osnova predmetnih ništetnih ugovornih odredbi nisu u imovini tuženice bez pravne osnove, nego temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz valjane pravne osnove. Tome valja nadodati da je vještak u svom nalazu utvrdio da je tuženica prilikom konverzije uzeo u obzir sve uplate tužiteljice pa tako i one iznose koji je vještak utvrdio kao njezinu preplatu po ništetnim ugovornim odredbama o valuti i promjenjivoj kamati i to u usporedbi sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u Eur. Konačno, obzirom da je sam način izračuna konverzije propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15, to niti iznos nedospjelih glavnica u konverziji od 5.448,07 eura, kao ni iznos manjka iz konverzije u visini 2.680,13 eura, kojeg je vještak obračunao usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije, nije u imovini tuženice radi čega nisu ispunjene pretpostavke niti za isplatu navedenih iznosa temeljem stečenog bez osnove u smislu čl. 1111. stav. 1. ZOO pa je u tom dijelu valjalo odbiti tužiteljicu sa odnosnim dijelom tužbenog zahtjeva, te je suđeno kao u točki I. izreke presude.

10.3. Iako odredbe ZID ZPK izrijekom ne reguliraju materijalno-pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi sa čl.1115. ZOO kojim su propisane posljedice sklapanja ništetnog ugovora i opseg vraćanja stečenog bez osnove to ovaj sud zaključuje da odredbe Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010599650 od 28. prosinca 2015., nemaju restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu, pa se s obzirom da specijalnim propisom (ZID ZPK) nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO, ima primijeniti opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom ugovoru o kreditu broj 9010599650 od 28. prosinca 2015. (sa stanjem na dan 30. rujna 2015.).

10.4. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno-pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c st.1. t 6. ZID ZPK/15, odnosno sklapanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO pri tome ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svojoj odluci poslovni broj Rev 925/2023 od 8. travnja 2025.

10.5. Slijedom svega navedenog, tužiteljici pripadaju samo zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to primjenom članka 1115. ZOO od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana kada su iskorišteni za namirenje njezinih obveza po valjano sklopljenom Dodatku ugovoru o kreditu broj 9010599650 od 28. prosinca 2015., radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

11. Obzirom na sve izneseno, imajući u vidu da je tužiteljica uspjela s dijelom tužbenog zahtjeva za zateznu kamatu, dok odbijajući dio tužbenog zahtjeva valja pripisati u uspjeh tuženice, stajalište je suda da pri odluci o troškovima postupka valja primijeniti odredbu čl. 154.st.2. ZPP. Tužiteljica bi trebala naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unijela nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženici, to bi troškovi tužiteljice bili daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je konkretni - u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika - naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može se zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

11.1. O pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca pravno shvaćanje zauzeo i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 prema kojem čl. 6. stav. 1. i čl.7. stav. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 – "Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) pa je navedena odluka Suda Europske unije primjenjiva i u ovom predmetu.

11.2. Slijedom svega navedenog o troškovima postupka (točka III. izreke presude) odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

U Poreču, 20. srpnja 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužiteljica p.p.,

2. tuženica p.p.