REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1007/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PŽH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Danijelu Trbić, odvjetnik u Varaždinu, Ulica Stanka Vraza 15, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja poslovni broj P-1124/2019-25 od 11. svibnja 2026. Općinskog suda u Varaždinu, u sjednici održanoj 20. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  i r i j e š i o j e

I. Prihvaćanjem tuženikove žalbe preinačuje se presuda poslovni broj P-1124/2019-25 od 11. svibnja 2026. Općinskog suda u Varaždinu, u dijelu točke I. izreke i odbija tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.242,23 eura (četiritisućedvijestočetrdesetdva eura i dvadesettri centa) a ukida u preostalom dijelu točke I. izreke (u pogledu zateznih kamata na pojedinačne dijelove glavnice od 4.242,23 eura dospjele u razdoblju od 8. rujna 2005. do zaključno 24. rujna 2015. i u točki II. izreke (odluka o troškovima postupka) i u tom dijelu se predmet vraća istome sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

II. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba protiv rješenja sadržanog u presudi i rješenju poslovni broj P-1124/2019-25 od 11. svibnja 2026. Općinskog suda u Varaždinu u pobijanom dijelu – točkama II. i III. izreke toga rješenja pa se to rješenje potvrđuje.

III. O troškovima će se postupka nastalima u povodu žalbe odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim je rješenjem dopuštena preinaka tužbe u skladu s tužiteljičinim podneskom zaprimljenim 29. prosinca 2025. kojim je uredila tužbeni zahtjev te odbijen tuženikov prigovor radi prebijanja istaknut u podnesku od 19. prosinca 2025. kao nepravodoban, dok je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za isp latu iznosa od 4.242,23 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 8. rujna 2005. (4,25 eura) do zaključno 24. rujna 2015. (596,13 eura) pa do isplate, o čemu je odlučeno u točki I. izreke presude, dok je u točki II. izreke presude odlučeno o parničnim troškovima pa tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici te troškove u iznosu od 2.132,10 eura sa zateznim kamatama od 11. svibnja 2026. do isplate i sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom to rješenje i presudu pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 9620/08., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP).

2.1. U odnosu na rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe a kojoj se preinaci tuženik protivio jer da se radi i o promjeni osnove (kamatne stope) te na navedeni dio istaknuo prigovor zastare, smatra da se prvostupanjski sud na to uopće nije osvrnuo već se u točki 34. obrazloženja jedino referirao na dopustivost preinake nakon provedenog vještačenja prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uopće se ne obazirući na uvođenje nove osnove (kamatne stope), kao i na zastaru tako postavljenog zahtjeva. Smatra da je time počinjena prethodno navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

2.2. Odluku sadržanu u prvostupanjskoj presudi pobija osobito iz razloga što su u konkretnom slučaju stranke sklopile konverziju pa tužiteljica nema pravo na bilo kakvo daljnje obeštećenje jer su provođenjem konverzije otklonjene sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i zamijenjene na zakonu osnovanim novim i zakonitim odredbama.

2.3. Tuženik predlaže preinačenje prvostupanjske odluke na način da se ukine pobijano rješenje te odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i zahtjev za naknadu troškova a tužiteljici naloži naknaditi njemu troškove žalbe sa zateznim kamatama od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, dok podredno predlaže ukidanje presude i rješenja te vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Postavlja zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 250,00 eura s porezom na dodanu vrijednost po stopi od 25% za sastavljanje žalbe te pristojbe za žalbu ne navodeći iznos.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu osporavajući sve žalbene navode i smatrajući kako postojeća obveza iz Ugovora o kreditu ne prestaje konverzijom i ne zamjenjuje se novom obvezom. Predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsko rješenje i presudu te naloži tuženiku naknaditi joj troškove odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 eura.

4. Žalba nije osnovana protiv rješenja a osnovana je protiv presude.

5. Predmet je spora zahtjev tužiteljice PŽH protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za isplatu iznosa od 4.242,23 eura sa zateznim kamatama po osnovi preplaćenih iznosa prilikom otplate kredita do koje je preplate došlo zbog jednostranog povećanja ugovorene kamatne stope te znatnog povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku valutu kunu, smatrajući da su takve odredbe ništetne a radi se o potrošačkom kreditu koji su stranke sklopile 15. srpnja 2005. – tužiteljica kao potrošač i korisnik kredita a tuženik kao davatelj kredita i trgovac.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen takav tužbeni zahtjev u cijelosti, nakon što je rješenjem prethodno dopuštena preinaka tužbe u skladu s tužiteljičinim podneskom zaprimljenim 29. prosinca 2025. kojim je uredila tužbeni zahtjev a rješenjem je ujedno odbijen i tuženikov prigovor radi prebijanja istaknut u podnesku od 19. prosinca 2025. "kao nepravodoban".

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članaka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnoga prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je u pogledu glavnice zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo pa su ostvarene pretpostavke za preinačenje presude u tom dijelu, dok je u preostalom dijelu činjenično stanje nepotpuno utvrđeno odnosno da nije utvrđeno u skladu s pravilnom primjenom materijalnoga prava pa je zbog toga valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti istome sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, dok je rješenje u pobijanom dijelu zakonito i pravilno pa tuženikova žalba u tom dijelu neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti pa tako ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjska odluka (presuda i rješenje) nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Predmet je spora od početka (tužba je podnesena 12. lipnja 2019.) tužiteljičin zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kredita zbog ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o švicarskim francima, s tim što je u tužbi naznačen ukupni iznos od 30.000,00 kuna (3.981,08 eura) a nakon je provedenog financijskog vještačenja tužiteljica postavila zahtjev u iznosu od 4.242,23 eura.

9.1. Ovdje treba napomenuti kako je i u rješenju o izvođenju dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem od 10. listopada 2025. vještaku određen i zadatak utvrditi preplatu po osnovi povećanja kamatne stope (stranice 159 i 160 spisa) tako da tuženik pogrešno smatra kako je povećanjem zahtjeva u podnesku od 28. prosinca 2025. obuhvaćena nova osnova

9.2. Radi se tako o povećanju postojećeg zahtjeva iz iste činjenične osnove i time o nepravoj preinaci koja je moguća i dopuštena u smislu odredaba članaka 190. i 191. ZPP, a zastara se u ovakvu slučaju prekida već podnošenjem tužbe, kako proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-51/2024-5 od 21. siječnja 2025. pa je slijedom toga neosnovana tuženikova žalba protiv dijela pobijanog prvostupanjskog rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe iz podneska od 29. prosinca 2025.

10. Tuženikova je žalba neosnovana i protiv točke III. prvostupanjskog rješenja koja se odnosi na tuženikov prigovor istaknut radi prebijanja u podnesku od 19. prosinca 2025., jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 288.a stavka 6. ZPP kojom je propisano da se na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka a prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je tuženik, kao banka, svakako raspolagao svim podacima pa takav prigovor sa svim činjenicama i dokazima mogao istaknuti već na pripremnom ročištu prije donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka.

10.1. Ovdje valja napomenuti kako je tuženik u žalbi samo uvodno naznačio da pobija i taj dio rješenja a potom se na to više nije osvrnuo.

11. Žalba je međutim osnovana protiv presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.242,23 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa u razdoblju dospjelosti od rujna 2005. do zaključno 24. rujna 2015. pa sve do konačne isplate.

12. U ovoj je parnici naime nesporno da su stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015., dalje: ZID ZPK/15) a Vrhovni je sud Republike Hrvatske u proširenom vijeću (sastavljenom od 13 sudaca) 27. svibnja 2026. donio presudu i rješenje broj: Rev-457/2025-21 u kojoj je izraženo pravno shvaćanje kako potrošač – korisnik kredita, koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u euru, nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom klauzulom u švicarskom franku, ali ima pravo na zatezne kamate na te preplaćene iznose za razdoblje od sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom (30. rujna 2015.), i to u punom iznosu – bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji.

13. Vještačenjem je pak utvrđeno koliko iznosi preplata po objema osnovama (ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku) i tako utvrđeni iznos od ukupno 4.242,23 eura u ovoj fazi postupka više nije sporan što se tiče visine, kao ni pojedinačni dijelovi toga iznosa dospjeli u razdoblju od 8. rujna 2005. do 24. rujna 2015.

13.1. Kako u ovoj parnici navedene zatezne kamate nisu utvrđene u apsolutnom iznosu (nalaz i mišljenje vještaka ne sadrži takav izračun), nije bilo moguće preinačiti prvostupanjsku presudu u pogledu zateznih kamata pa je u tom dijelu valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti istome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

14. U postupku je također utvrđeno, a ni to više nije sporno, da konverzijom nije utvrđena i priznata bilo kakva preplata, već manjak u iznosu od 7.908,00 kuna koji je nadoknađen nakon 30. rujna 2015. pa je posve jasno da iznos preplate zbog ništetnosti ugovornih odredaba nije umanjen i da iznosi 4.242,23 eura.

15. Već je navedeno kako u skladu s odlukom (presudom i rješenjem) Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., tužiteljica nema pravo na isplatu preplaćenih iznosa jer se smatra da je obveza po osnovi glavnice prestala izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) tako što je zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama (člancima 19. c i e ZID ZPK/15) uspostavljena stvarna ravnoteža u pravima i obvezama tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca pa izvršena konverzija sama po sebi ima restitucijski učinak, osim u odnosu na zatezne kamate koje teku od isplate svake pojedine preplate do 30. rujna 2015.

16. Tuženikovu je žalbu stoga valjalo prihvatiti pa preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u pogledu glavnice, a odluku o zateznim kamatama ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje, kao i odluku o troškovima parničnog postupka jer je zbog ukidanja dijela prvostupanjske presude za sada neizvjestan omjer uspjeha u sporu.

17. U ponovnom će postupku stoga prvostupanjski sud provesti radnje potrebne za utvrđivanje visine zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos glavnice (u ukupnom iznosu od 4.242,23 eura) dospio u razdoblju dospjelosti (8. rujna 2005. do 24. rujna 2015.) pa do 30. rujna 2015., u apsolutnom iznosu, nakon čega će donijeti novu odluku o tom zahtjevu te o svim troškovima postupka, uključujući o troškove nastale u povodu aktualne žalbe.

18. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 373. točke 3. te 370. i 166. stavka 3. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 20. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić