Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj P-429/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Mireli Popović Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnice Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnice u Rijeci, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 5. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnica tužiteljice SA, odvjetničke vježbenice u Rijeci, i punomoćnice tuženika Katje Rajačić, odvjetnice u Rijeci, 20. srpnja 2026.

presudio je

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 128-50-2725059 sklopljenog između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb te PA kao Korisnika kredita i Davatelja osiguranja kojeg su ugovorne strane zaključile dana 23. ožujka 2005. solemniziranog po javnom bilježniku Anti mr. Kravaru iz Buzeta, broj OU-67/05. 24. ožujka 2005.:

- u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak – CHF

- u članku 3. pod naslovom Naknada u dijelu u kojem je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita

- u članku 9. pod naslovom Ostali uvjeti u dijelu u kojem je navedeno da – (…) Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. Uz sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici

- 457,95 eura (četiristo pedeset sedam eura devedeset pet euro centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi: • na iznos od 2,15 eura od 1. studenog 2008. do isplate

• na iznos od 5,95 eura od 1. siječnja 2009. do isplate

• na iznos od 8,69 eura od 1. veljače 2009. do isplate

• na iznos od 9,92 eura od 1. ožujka 2009. do isplate

• na iznos od 6,59 eura od 1. travnja 2009. do isplate

• na iznos od 7,24 eura od 1. svibnja 2009. do isplate

• na iznos od 1,98 eura od 1. lipnja 2009. do isplate

• na iznos od 1,18 eura od 1. rujna 2009. do isplate

• na iznos od 1,00 eura od 1. listopada 2009. do isplate

• na iznos od 2,81 eura od 1. prosinca 2009. do isplate

• na iznos od 5,92 eura od 1. siječnja 2010. do isplate

• na iznos od 10,34 eura od 2. veljače 2010. do isplate

• na iznos od 9,32 eura od 2. ožujka 2010. do isplate

• na iznos od 15,32 eura od 1. travnja 2010. do isplate

• na iznos od 14,19 eura od 5. svibnja 2010. do isplate

• na iznos od 16,40 eura od 1. lipnja 2010. do isplate

• na iznos od 35,60 eura od 1. srpnja 2010. do isplate

• na iznos od 303,35 eura od 15. srpnja 2010. do isplate

- 542,98 eura (petsto četrdeset dva eura devedeset osam euro centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 26. ožujka 2005. pa do isplate

- 81,86 eura (osamdeset jedan euro osamdeset šest euro centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 15. srpnja 2010. pa do isplate

po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 26. ožujka 2005. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,25% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2025. do 30. lipnja 2026., te po stopi od 5,40% godišnje od 1. srpnja 2026. do isp late, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak od 2.044,91 eura (dvije tisuće četrdeset četiri eura devedeset jedan euro cent) sa zateznim kamatama počevši od 20. srpnja 2026. pa do isplate po stopi od 5,40% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio zahtjeva za naknadu parničnog troška tužiteljice preko 2.044,91 eura do 2.400,00 eura.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka od 750,00 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 22. ožujka 2023. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom sklopila 25. ožujka 2005. Ugovor o kreditu broja 128-50-72059 (dalje – Ugovor).

1.1. Radi se o gotovinskom namjenskom kreditu za kupnju vozila, na rok otplate 72 mjeseca. Tužiteljica da je uredno podmirivala anuitete po dospijeću te je naposljetku, zbog povećanih iznosa anuiteta uzrokovanih ništetnošću odredaba, prijevremeno otplatila kredit u lipnju 2010. Do nepovoljne situacije za tužiteljicu u smislu povećanja mjesečnih anuiteta od početnog da je došlo uslijed dva međusobno povezana faktora odnosno dvije ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule.

1.2. Smatra tužiteljica da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i pritom se poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda poslovnog broja Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., i kojom je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.3. S osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj ica da je tuženiku za vrijeme trajanja ugovornog odnosa preplatila 457,94 eura. Tuženik je stoga dužan tužiteljici vratiti preplaćene iznose sukladno članku 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/21., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. – dalje ZOO).

1.4. Tužiteljica je stava da su ništetne odredbe Ugovora i u odnosu na plaćanje naknade za obradu kredita, kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga traži isplatu iznosa od 542,98 eura (ulazna naknada) i 81,86 eura (izlazna naknada).

1.5. Stoga predlaže donošenje odluke sadržaja kao u izreci, s tim da je podneskom od 5. lipnja 2025. tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu uskladila s rezultatima provedenog vještačenja.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbeni zahtjev u pogledu pravne osnove i visine.

2.1. Nije sporno da su tužiteljica i tuženik 25. ožujka 2005. zaključili Ugovor kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 25.788,65 švicarskih franaka, da je ugovorena redovna kamata 5,85% godišnje, promjenjiva i kamatu po dospijeću također promjenjivu.

2.2. Ugovor da je sklopljen sukladno članku 1021. ZOO-a koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.3. Tužiteljica da neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak. Odredbama ZOO-a da je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule u švicarskim francima bio nepošten. Tuženik da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu u švicarskim francima. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).

2.4. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja švicarskog franka pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

2.5. Nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine, broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007. – dalje ZZP iz 2003.): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu u švicarskim francima, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.6. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno članku 226. ZOO-a propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.7. Tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnova njezine tužbe dokazana samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

2.8. Pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju odredba članka 3. Ugovora i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je ista njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita. Tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužiteljici, a obzirom tužiteljica nije prigovorila spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na isplatu ulazne naknade.

2.9. U odnosu na navode tužiteljice da je odredba koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetna tuženik se istima protivi jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužiteljica je potpisom Ugovora pristala na sve odredbe i uvjete Ugovora. Nakon pojedinačnih pregovora za zaposlenikom tuženika tužiteljica se odlučila zaključiti predmetni ugovor. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan.

2.10. Predlaže zaključno tuženik odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice i obvezati ju na nadoknadu mu troška postupka.

3. Sud je izveo dokaze čitanjem ugovora o kreditu (list 14-19 spisa), otplatnog plana (list 20-22 spisa), prijepisa knjigovodstvene kartice (list 23-26 spisa), obračuna prijevremene otplate kredita (list 27 spisa), zahtjeva za kredit (list 49 spisa), saslušanjem tužiteljice (list 134-135 spisa) te je izveden dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke (list 146-161 spisa). Ocjenjujući sve provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/1991., 91/1992., 12/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. – dalje ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

4. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, jednokratnoj naknadi prilikom sklapanja Ugovora i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

4.1. Nije sporno da je tužiteljica sklopila Ugovor za iznos od 25.788,65 švicarskih franaka, s rokom vraćanja od 72 mjeseca. Namjena kredita je kupnja novog vozila, a tužiteljica se, kao korisnik kredita, obvezala iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorima. Kamatna stopa je određena promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke, s tim da je početna kamatna stopa po kreditu 5,85% godišnje. Vraćanje kredita vezano je uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju banke.

4.2. Sporna je osnova i visina tražbine tužiteljice te je li nastupila zastara tražbine tužiteljice.

U odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli

5. S obzirom da se tužiteljica poziva na presudu Visokog trgovačkog suda poslovnog broja Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019., o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu valjalo je odlučiti kao o prethodnom pitanju temeljem pravomoćne presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi u kojoj je sudjelovao tuženik kao banka, pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a.

5.1. Člankom 502.c ZPP-a određeni su učinci pravomoćnih presuda kojima su prihvaćene kolektivne tužbe i temeljem te odredbe, osim stranaka koje su sudjelovale u postupku po kolektivnoj tužbi, pravomoćna presuda kojom je prihvaćena kolektivna tužba djeluje prema drugim fizičkim i pravnim osobama pripadnicima kolektiviteta, s tim da utvrđujući dijelovi presude imaju prejudicijalni značaj u individualnim parnicama.

5.2. Dakle, u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača su je vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj se utvrđuje da je došlo do povreda propisa zaštite potrošača, odnosno da takva odluka ima direktan učinak zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

6. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, pravomoćno je utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine, broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007. – dalje ZZP iz 2003.) i protivno odredbama ZOO-a.

7. Sporne ugovorne odredbe kojom se glavnica veže uz valutu švicarskog franka lako su uočljive, međutim, niti iz sadržaja ugovora u cjelini, niti iz sadržaja samih spornih odredaba, nisu razvidni razlozi i kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz odredaba kojom se glavnica veže uz švicarski franak, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja takve odredbe uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , i to na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga su takve odredbe ništetne sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP iz 2003. Valja istaknuti da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što bi bila nedopuštena, već zato što se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

8. Sporne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru koji je zaključen između parničnih stranaka, identične su odredbama koje su razmatrane presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019., kojima je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača. Pritom treba dodati da je sukladno članku 3. stavku 1. točki 1. ZZP iz 2003. potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa je s obzirom na narav kredita – kupnja novog vozila, ali i činjenicu da tuženik nije osporavao tužiteljici status potrošača, razvidno da tužiteljica uživa zaštitu prema presudi donesenoj provodom kolektivne tužbe.

9. Tuženik je u mogućnosti dokazivati da se primjena utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu ne bi mogla primijeniti i na konkretan pravni odnos stranaka. Stoga bi tuženik trebao dokazati činjenice koje bi otklanjale podvođenje predmetnog ugovora o kreditu pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, i to dokazujući ili da su odredbe ugovora bile razumljive za tužiteljicu kao potrošača, ili da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo. Ukoliko bi tuženik dokazao da se prilikom sklapanja ugovora pregovarao o spornim odredbama mogao bi se izvesti zaključak da iste ne moraju nužno biti nepoštene.

9.1. U pravcu utvrđivanja prethodno navedenih okolnosti proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

9.2. Tužiteljica je u iskazu u bitnome navela da joj je od strane tuženika ponuđen ugovor kakav je u konačnici i sklopila, nije joj ponuđena bilo kakva druga mogućnost, ugovor je bio od prije sastavljen i nije u njemu mogla bilo što mijenjati. Valuta švicarski franak da joj je prezentirana kao stabilna valuta, a mogućnost povećanja mjesečnog anuiteta da joj je prezentirana kao minimalno povećanje.

9.3. Tužiteljica je u svom iskazu jasno navela da o odredbama Ugovora nije pregovarala. Tuženik, s druge strane, nije predlagao bilo kakve druge dokaze kojima bi eventualno osporio takva utvrđenja. Stoga sud drži utvrđenim da nije bilo pregovaranja o bilo kakvim odredbama Ugovora pa tako niti o spornim odredbama. Pritom tužiteljici nije pruženo dovoljno elemenata da bi uopće mogao pretpostavljati da će anuitet rasti i elementi koji bi mogli dovesti do toga.

9.4. Stoga je odluku u ovom postupku valjalo temeljiti na utvrđenju iz kolektivnog spora da je tuženik povrijedio interese tužiteljice kao potrošača te da su odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne.

10. U slučaju stjecanja bez osnove, vraća se sve ono što je neosnovano stečeno, ako je predmet obveze u novcu, isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove, a kako se tuženik u opisanim okolnostima ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, dužan je tužiteljici sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate.

11. U pogledu prigovora zastare valja istaknuti da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dovodi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, koja ponovno teče od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku po kolektivnoj tužbi, sukladno pravnom stajalištu iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2245/2017. od 20. ožujka 2018. U odnosu na prigovor zastare potrebno je ukazati i na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) prema kojem, kad je ništetnost pojedinih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa kako je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., to tužbeni zahtjev nije u zastari. Naime, tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 22. ožujka 2023. pa s obzirom da se radi o tražbini s osnove stjecanja bez osnove koja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, ocijenjeno je da nije protekao opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za sve utužene iznose. Ujedno se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. (Su-IV- 123/2024-5) prema kojem se u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

12. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju provedenog financijskog vještačenja kojim je utvrđeno sljedeće.

12.1. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj valute švicarski franak spram hrvatske kune bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika od listopada 2008. do srpnja 2010. više uplatila 457,95 eura.

12.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocijenivši ga stručnim i argumentiranim, u skladu s ostalim izvedenim dokazima. Osim toga, stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, a radi čega je i određeno vještačenje. Stoga je sud odluku o visini potraživanja tužiteljice utemeljio na rezultatima provedenog vještačenja.

12.3. Napominje se da su stranke na ročištu za glavnu raspravu 5. prosinca 2025. izrijekom navele kako nema razloga za pozivanjem vještaka na usmeno obrazlaganje nalaza i mišljenja.

13. Tuženik je dužan platiti zateznu kamatu na pojedinačne iznose glavnice, i to od dana kada je tužitelj vršio plaćanja odnosno od kada je tuženik primio novac, jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama članka 29. stavka 2. i članka 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP iz 2003. i odredbama ZOO-a.

14. Stoga je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 457,95 eura (danas važeća valuta u Republici Hrvatskoj) uz zateznu kamatu na svaki pojedinačni preplaćeni iznos od dana kada je plaćanje vršeno pa do isplate, sve po stopi koja je propisana odredbom članka 29. ZOO-a.

U odnosu na jednokratnu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita

15. Relevantne odredbe za ocjenu jesu li ili nisu sporne odredbe poštene su sljedeće.

15.1. Odredbama članka 81. stavaka 1., 2. i 4. ZZP iz 2003. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

15.2. Stoga je potrebno, u skladu s odredbom članka 81. stavka 1. ZZP iz 2003., ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

15.3. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe članka 3. i 9. Ugovora ne sadrže bilo kakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknade odnose, za zaključiti je da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

15.4. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane (3,30%). Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena zakonskim pravilima.

15.5. Odredba članka 59. točka 3. ZZP iz 2003. propisuje da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

15.6. Odredbom članka 87. ZZP iz 2003. propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

16.2. Odredbom članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

16.3. Iz odredbe članka 324. stavka 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe (kao i u članku 87. stavku 2. ZZP iz 2003.). Štoviše iz članka 324. stavka 2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

17. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP iz 2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. U konkretnom slučaju teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita je na tuženiku.

18.1. Tuženik ne samo da nije dokazao navedenu okolnost koja bi mogla utjecati na ocjenu poštenosti sporne odredbe, već u tom pravcu nije niti ponudio bilo kakav dokazni prijedlog.

18.2. Iz iskaza tužiteljice i iz samog Ugovora proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru koji je sastavio tuženik i na čije odredbe tužiteljica nije mogla utjecati, već je jedino mogla prihvatiti ponuđeni sadržaj Ugovora.

18.3. Potrebno je ukazati da ne bi bilo dostatno niti da je tužiteljici sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako joj takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženik je tužiteljici trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih bi mogla shvatiti značenje odredbi o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini te naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, kako bi mogla procijeniti ekonomske posljedice koje isto može imati za njezine financijske obveze.

18.4. Tuženik nije tužiteljici omogućio potpunu obavijest i aktivno pregovaranje o spornim odredbama kada joj je predao na potpis unaprijed sastavljen Ugovor. Na taj je način tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljice kao potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici obveznog odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18.5. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima radi, u visini od 3,30% od iznosa kredita, za koji se uopće ne navodi bilo kakav pokazatelj u pravcu utvrđivanja njegove visine, prema stavu ovog suda je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Isto se odnosi i na plaćanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita bez navođenja bilo kakvih jasnih pokazatelja o kojoj naknadi i za što se radi, već je samo prepuštena internim aktima tuženika. Iako su predmetne odredbe jasno i lako razumljive, kao i lako uočljive, u smislu članka 85. ZZP iz 2003., ne znači nužno da su odredbe i poštene kada se ima u vidu da u istima nije transparentno navedeno koji se to troškovi obrade kredita i prijevremenog zatvaranja kredita njome pokrivaju, a još je manje razvidno nastaju li uopće za tuženika bilo kakvi troškovi.

19. Slijedom navedenog, kako se o odredbama članka 3. i 9. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe unaprijed formulirane od strane tuženika i tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj, te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to su iste odredbe nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavka 1. i 2. ZZP iz 2003. Nepoštenost predmetnih odredaba temeljem članka 87. stavka 2. ZZP iz 2003. povlači ništetnost istih. Stoga je sud utvrdio ništetnim odredbe iz članka 3. i 9. Ugovora. Potrebno je naglasiti da predmetne odredbe nisu utvrđene ništetnima jer bi bile protivne prisilnim propisima, već su utvrđene ništetnima, jer se o njima nije pregovaralo.

20. Pored svega navedenog ukazuje se da je odredbom članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Navedeno proizlazi i iz odluka Suda Europske unije C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članka 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

21. Također presudom presuda Suda Europske unije od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, predviđa da članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

22. Ovaj je sud prilikom donošenja odluke imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. u vezi s člankom 83. i člankom 85. ZZP iz 2003.

23. Prigovor zastare koji je tuženik istaknuo nije osnovan budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su - IV-47/2020-2 zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana pravomoćnosti ove prvostupanjske presude jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost odredbe članka 3. i članka 9. Ugovora, to zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a, od pet godina svakako nije protekao. Pritom je potrebno ukazati da tužiteljica ne traži individualnu pravnu zaštitu u odnosu na ulaznu i izlaznu naknadu temeljem odluke donesene u kolektivnom sporu pa da bi onda zastarni rok tekao od pravomoćnosti odluke donijete u kolektivnom sporu.

24. Kako je od tužiteljice neosnovano naplaćena jednokratna naknada prilikom sklapanja Ugovora u visini od tada 4.091,09 kuna, sada 542,98 eura, kao i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u visini od tada 616,81 kune, sada 81,86 eura, to je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici navedene iznose, i to temeljem odredbe članka 323. u vezi s odredbom članka 1111. stavka 1. ZOO-a jer su navedeni iznosi dio imovine tužiteljice, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tužen ika.

24.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknada u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom članka 1115. ZOO-a. Budući da je tuženik nepošten, kako to proizlazi iz obrazloženja ove presude, to je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

24.2. Tužiteljici zatezna kamata na dosuđene iznose pripada od slijedećeg dana nakon uplate. Visina stope zatezne kamate određena je prema članku 29. ZOO-a.

25. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u ovom postupku, slijedom čega joj tuženik treba nadoknadi cjelokupni trošak postupka sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

25.1. Tužiteljici je valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/2023. i 107/2025. – dalje Tarifa) koja je na snazi od 25. studenog 2023. Naime, sukladno Tarifnom broju 52. stavak 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Budući da sud odluku o trošku donosi nakon stupanja na snagu Tarife tada je i trošak obračunao sukladno odredbama iste Tarife neovisno kada je radnja za koju se trošak traži poduzeta.

25.2. Troškovi priznati tužiteljici za zastupanje po odvjetniku, iznose ukupno 1.625,00 eura, a sastoje se od troška: sastava tužbe 200,00 eura (Tarifni broj 7. točka 1. Tarife), sastava podnesaka od 21. lipnja 2023. i 5. lipnja 2025. 200,00 eura po podnesku (Tarifni broj 8. točka 1. Tarife), sastava podnesaka od 10. svibnja 2023. i 12. lipnja 2025. 50,00 eura po podnesku (Tarifni broj 8. točka 4 . Tarife), pristupa na ročišta 1. ožujka 2024., 10. lipnja 2024. i 5. prosinca 2025. 200,00 eura po ročištu (Tarifni broj 9. točka 1. Tarife), uz PDV na navedene radnje od 325,00 eura.

25.3. Tužiteljici su također priznati troškovi sudske pristojbe za tužbu 19,91 eura te trošak vještačenja 400,00 eura. Dakle, tužiteljici je ukupno priznat trošak od 2.044,91 eura.

25.4. Odmjereni trošak tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici u roku od 15 dana.

25.5. Tužiteljici pripada i zatezna kamata na dosuđeni trošak od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a sve sukladno postavljenom zahtjevu tužiteljice već u samoj tužbi (članak 151. stavak 3. ZPP-a), i to po stopi određenoj sukladno članku 29. ZOO-a.

25.6. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 18. travnja 2025. koji sud ne nalazi potrebnim za vođenje ovog postupka, posebno ne u smislu da bi trošak sastava tog podnesak trebao pasti na teret tuženika. Također je trošak sastava podnesaka od 10. svibnja 2023. i 12. lipnja 2025. tužiteljici dosuđen sukladno Tarifnom broju 8. točki 4. Tarife jer sud ocjenjuje da se radi o ostalim podnescima, a na obrazloženim podnescima prema njihovom sadržaju.

25.7. Budući da tuženik nije uspio u ovom postupku, to zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka nije osnovan i valjalo ga je u cijelosti odbiti.

Rijeka, 20. srpnja 2026.

Sudac

Mirela Popović Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- punomoćnici tužiteljice Aniti Vrkić, odvjetnici u Rijeci

- punomoćnicima tuženika Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui iz Zagreba