REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6537/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 284, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević&partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 11. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenice njegovog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, 20. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 10. NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102981559 od 10. svibnja 2006. zaključenog između tužiteljice AG, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kao kreditora, koja glasi „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke

II. Nalaže se tuženiku, Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB 23057039320, da tužiteljici AG, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 559,70 eur sa zateznom kamatom od 26. svibnja 2006. pa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Vrijednost predmeta spora određuje se u iznosu od 559,70 eur.

II. Nalaže se tuženiku, Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB 23057039320, da tužiteljici AG, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 836,54 eur sa zateznom kamatom od 20. srpnja 2026. pa do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnica kredita sa tuženikom kao kreditorom 10. svibnja 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102981559 kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 36.299,27 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 10. Ugovora nametnuta/ugovorena je naknada u visini od 2,500 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je bila primorana pristati odnosno platiti kako bi mogla dobiti traženi kredit. Tako joj je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 559,70 eur. Ističe da se konkretno radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Također ističe da je sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da ju tuženik uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe već joj je sve bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik joj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita niti je prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama joj je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Smatra da je jedini interes i ratio sporne odredbe bilo dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Slijedom navedenog, predlaže da sud presudom utvrdi djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu i naloži tuženiku da mu isplati iznos

od 559,70 eur sa zateznim kamatama od 26. svibnja 2006. pa do isplate a traži i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik osporava zahtjev te ističe prigovor zastare pa predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, pregled promjena po partiji kredita i potvrdu te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te posljedično zahtjev za isplatu.

6. Nema spora, a proizlazi i iz dokumentacije u spisu, da su stranke 10. svibnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu na iznos od 36.299,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da je tužiteljici 25. svibnja 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 559,70 eur.

7. Tužiteljica je kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužiteljica eventualno ne bi bila prosječni potrošač upravo na tuženiku.

7.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka razvidno da je predmetni kredit tužiteljica podignula kao fizička osoba, dok iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužiteljice, kojeg sud u cijelosti prihvaća, proizlazi da su sredstva dobivena iz kredita iskorištena za adaptaciju stana koji je korišten za stanovanje nje i njene obitelji, pa se iz ničeg ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužitelja, te stoga iz navedenog proizlazi tužiteljevo svojstvo potrošača.

8. Dakle, proizlazilo bi da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) a tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP time da se tužiteljica obvezala platiti naknadu 2.500% od iznosa kredita kao jednokratnu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

9. Nadalje iz iskaza tužiteljice u bitnom proizlazi kako joj nisu objašnjene pojedine ugovorne odredbe niti je bilo mogućnosti pregovaranja o sadržaju ugovora već je dobila gotov tekst ugovora na potpis bez da joj je objašnjeno na što se naknada za obradu kredita konkretno odnosi već joj je rečeno da naknadu mora platiti jer je takvo uobičajeno poslovanje banke.

10. Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač, niti nije imala utjecaja na sadržaj istih, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.1. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o uvjetima – spornoj ulaznoj naknadi te visini iste, a iz prihvaćenog iskaza tužiteljice i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

10.2. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornim dijelovima odredaba ugovora po pitanju naknade za obradu kredita nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužiteljici je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, odredba je jasno i razumljivo sastavljena no nije omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

13. Međutim, odredba o naknadi iz čl. 10. predmetnog ugovora nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.

13.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13.2. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

13.3. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

13.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

13.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje kroz 192 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

13.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

13.7. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

13.8. Imajući na umu navedeno, predmetna odredba ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

14. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

14.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

14.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14.4. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

14.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

14.7. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 10. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

14.9. Također valja istaći da su neosnovane tvrdnje tuženika o tome da na strani tužiteljice nije došlo do umanjenja imovine pored nesporne činjenice da joj je isplaćen iznos kredita umanjen za iznos ulazne naknade dok je tuženik bio u obvezi plaćanja anuiteta kao da mu je isplaćen iznos kredita bez umanjenja za iznos ulazne naknade.

15. Slijedom navedenog, tužiteljici na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u nespornom iznosu od 559,70 eur.

16. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njena nepoštenost, tužiteljici je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

17. Prigovor zastare nije osnovan.

17.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

18. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu (tako i VSRH u odluci Revr-31/02 od 9. svibnja 2002. i Rev-688/00 od 7. siječnja 2004.).

18.1. Stoga je vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 559,70 eur (čl. 37. ZPP)

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP a trošak tužiteljice odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku. Priznat joj je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč.1. – 150,00 eur, za sastav podneska od 30. travnja 2025. prema Tbr. 8. toč. 1. – 150,00 eur, za zastupanje na ročištu 5. lipnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 150,00 eur, te za zastupanje na ročištu 11. lipnja 2026. prema Tbr. 9. toč. 1.- 150,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 150,00 eur, a što ukupno iznosi 750,00 eur. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eur i na presudu u iznosu od 60,00 eur tako da joj je dosuđen trošak u iznosu od 836,54 eur.

20. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu 20. srpnja 2026.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika