Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-944/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice ZU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Radojica Vučković i Marko Cerovac u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 2. srpnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice FU, po objavi 20. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2003, sklopljenog 18. veljače 2003. između Korisnika kredita UU i Slavonske banke d.d., koja glasi:

„Korisnik brzog kredita obavezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužiteljici ZU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 97,99 EUR (slovima: devedeset sedam eura devedeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. veljače 2003. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici ZU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 271,84 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 11. srpnja 2025. navodi da je temeljem Rješenja o nasljeđivanju br. O-1266/13, doneseno po javnom bilježniku Hrvatinu Šustiću od 3. rujna 2013., proglašena kao nasljednica iza pok. UU njezinog muža. Dana 18. veljače 2003. pravni prednik tužiteljice UU i pravni prednik tužene – Slavonska banka d.d., zaključili su u Podružnici tužene u Osijeku Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita. br. 514003020-60010421805/2003, a prema kojem je tužena kao kreditor predniku tužiteljice kao korisniku kredita odobrila i stavila na raspolaganje kredit u iznosu od 6.500,00 eura. Kredit je u cijelosti otplaćen. Ovdje tužiteljica bila je sudužnica po predmetnom kreditu te je neposredno sudjelovala prilikom sklapanja kredita. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita 1,50% od odobrenog iznosa kredita. Tužena je prilikom isplate kredita 19. veljače 2003. naplatila pravnom predniku tužiteljice naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 738,27 kn, a koja protuvrijednost sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj iznosi 97,99 EUR-a. O ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu„ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tužene (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja. Predniku tužiteljice kao ni tužiteljici kao tada sudužniku u kreditu uopće nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri već je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužene (ispravno tužiteljice) kao potrošača pa je zbog navedenog ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Obzirom je tužena temeljem takve nepoštene odredbe o „ulaznoj naknadi“ u predmetnom ugovoru istu naplatila i time stekla nepripadajuću imovinsku korist, tužena je kao nepošten stjecatelj, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, naplaćenu naknadu dužna vratiti zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže da nadležni sud donese presudu:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 6. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita. br. 514003020- 60010421805/2003, sklopljenog 18. veljače 2003. između Korisnika kredita UU i Slavonske banke d.d., koja glasi:

„Korisnik brzog kredita obavezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed.“ II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 97,99 eura na ime povrata iznosa za naknadu za obradu kredita sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 19. veljače 2003. pa do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj da tužiteljici plati prouzročeni trošak parničnog postupka zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, sve u roku 15 dana.”

2. Tužena u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ne spori visinu tužbenog zahtjeva odnosno ne spori da je naknada za troškove obrade kredita naplaćena 19. veljače 2023. u iznosu od 738,27 kn. Ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz tužbenog zahtjeva. Naime, sporna naknada naplaćena je 19. veljače 2003., a tužba je podnesena 11. srpnja 2025., dakle 22 godine nakon plaćanja utuženog iznosa tuženoj, pa je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina iz članka 371. Zakona o obveznim odnosima (29/78., 39/85., 46/85., 57/89.,“ Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., dalje u tekstu: ZOO 78). Tužena osporava status potrošača tužitelja (pod „tužitelj“ tužena ima na umu pokojnog korisnika kredita) te smatra da tužiteljica taj status nije dokazala. Točno je da su tužiteljica i tužena sklopile Ugovor o kreditu i da je odredbom članka 6. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita. Tužena navodi da ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe članka 11. ZOO-a 78 odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03. Tužena ima troškove obrade kredita te su troškovi obavljanja bankarskih usluga navedeni u točno određenom iznosu u odredbi članka 6. Ugovora o kreditu, kao i način na koji će tužena naplatiti navedene troškove. Naknada za troškove obrade kredita bila je propisana i tuženičinom Odlukom o naknadama koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Odredba članka 6. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bila upoznata s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe članka 84. ZZP-a 03, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a 03 odnosno ništetna.

Tužiteljica i tužena su pojedinačno pregovarale prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužiteljici su dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe članka 6. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tužena je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupala prema zakonu, sukladno prisilnim propisima. Uostalom, djelatnost tužene je pod kontrolom regulatora Hrvatske narodne banke te sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose. Ugovor o kreditu na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93., 29/94. i 162/98.) solemniziran je kod javnog bilježnika, slijedom čega se, sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, smatra da je tužiteljica potpisom Ugovora o kreditu iskazala svoju pravu volju.

Odredba članka 1066. stavka 2. ZOO-a 78 (koji se primjenjivao na kreditni odnos) propisuje: „Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ Obzirom su ugovorne strane odredbom članka 6. Ugovora o kreditu sporazumno utvrdile iznos naknade, tužena smatra da su troškovi obrade kredita uvjet davanja kredita, a taj trošak se osniva na troškovima koje je imala tužena prilikom obrade kredita. Prema odredbi članka 59. stavka 1. alineje 3. ZZP/03-a ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu članka 61. stavka 1. ZZP/03-a ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je korisnik kredita dužan platiti za odobreni zajam. Dakle, banka osim ugovorene kamate ima pravo naplatiti i druge naknade.

Odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 52/16.), propisuju da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Predmetna naknada izrijekom se navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14.). Iako citirani propisi nisu bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, oni dodatno obrazlažu svrhu i smisao citiranih odredaba te govore u prilog tome da je tužena imala pravo naplatiti jednokratnu naknadu na temelju odredbe članka 1066. stavka 2. ZOO-a 78 i članka 61. ZZP-a 03. Troškovi obrade kredita iskazuju se kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS) u smislu odredaba članka 173. stavka 1. i stavka 3. točke 5. te članka 174. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02.), temeljem kojeg je Hrvatska narodna banka donijela Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite („Narodne novine“ broj 74/03.). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit i ostale izravno povezane troškove kredita. Tužena se poziva i na odredbu članka ZZP-a 03 kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu, sukladno odredbi članka 84. ZPP-a 03 nije dopušteno ocjenjivati poštenost te odredbe jer je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tužena upućuje i na odredbu članka 296. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima. Tužena ima valjani pravni temelj za naplatu jednokratne naknade radi obrade kredita. Odredbom članka 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tužena je navedenu obvezu ispunila, donijela je Odluke o naknadama, te je posljedično odredbom članka 6. Ugovora o kreditu s tužiteljicom suglasno utvrdila uvjete kredita (iz članka 1066. stavak 2. ZOO-a 78), koji iznos se novčano iskazuje kao efektivna kamatna stopa. U odnosu na tužiteljičine navode da tužena nije obrazložila tužiteljici strukturu sporne naknade, tužena upućuje na presudu Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019. u kojoj je taj Sud zauzeo stajalište da sporna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU odlučio je:

„Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Sud Europske unije je u presudi pod brojem C-186/16 (Z i dr. protiv Banca Românească SA), odlučujući o valjanosti valutne klauzule iz ugovora o kreditu, a u odnosu na tumačenje članka 4. stavak 2. Direktive 93/13, utvrdio da se odredba treba tumačiti na način da je zahtjev za jasnom i razumljivom odredbom (formulacijom odredbe) ispunjen ako korisnik kredita odredbu razumije na formalnoj i gramatičkoj razini, „u pogledu njezina konkretnog dosega,“ na način da „prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.“ U točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU ponovio je pravni stav iz presude C- 621/17 od 3. listopada 2019. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. U presudi broj C-565/2021 od 16. ožujka 2023. (Caixabank SA protiv X), Sud EU utvrdio je: „Članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je: za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.“ Dakle, prema ustaljenoj praksi Suda Europske unije, ako je odredba kojom je ugovorena naknada radi obrade kredita jasno predočena korisniku kredita i ako je on shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Strukturu te naknade tužena nije dužna obrazložiti potrošaču. Navodi tužene iz ovog odgovora na tužbu potvrđeni su sudskom praksom sudova u Republici Hrvatskoj - Županijski sud u Splitu u presudi posl. broj Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023., Županijski sud u Splitu u presudi Gž-1215/2020-2 od 24. veljače 2021., Županijski sud u Splitu presudom Gž-230/2023 od 9. veljače 2023., Trgovački sud u Osijeku u presudi posl. broj P-2/2021 od 28. travnja 2022., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi pod posl. brojem Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Osijeku posl. broj P-2/2021.

Radnje i stavke koje čine trošak obrade pojedinog ugovora o kreditu su troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama koji podrazumijevaju: (i) sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, (ii) pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.). Predviđeno minimalno vrijeme ovog sastanka iznosi 20 minuta. Slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tužene iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu. Zaposlenik tužene pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita. Na ovaj stadij obrade tužena troši minimalno vrijeme od 30 minuta. Slijedi stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženičinu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tužene. Ovaj stadij obrade traje minimalno 2 sata. Prije nego što se predmet upućuje na odobrenje, zaposlenik pravne službe tužene daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmet prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje. Nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tužene sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu. Minimalno vrijeme potrebno za rad naveden u ovoj i prethodnoj točki iznosi 2 sata, (no ono često može biti i duže zavisno o broju i vrstama instrumenata osiguranja plaćanja). Slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija iznosi 1 sat. Navedenom treba dodati i trošak odjela tužene koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita (tzv. „Back office“), a on podrazumijeva: (i) otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, (ii) provjera da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). Zatim (u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu) ovaj ured tužene je obavljao i radnje: (iii) provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, (iv) za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena (v) provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, (vi) provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta (tj. kontrola usklađenosti), (vii) u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, (viii) provjera postoji li potpisan isplatni nalog (kontrola pravnog savjetnika, dva potpisa djelatnika odjela maloprodajne mreže), (ix) najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, (x) unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, (xi) ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, (xii) slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), (xiii) unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom. Ukupno vrijeme rada po ovim točkama se može procijenit na daljnjih 1 do 2 sata vremena. Zbog opisanih troškova tužene ne bi se mogle primijeniti niti presude Suda Europske unije broj: C-224/19 i broj: C-259/19 jer naknada radi obrade kredita odgovara troškovima tužene. Uostalom, djelatnost tužene je pod kontrolom regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose.

Ugovor o kreditu otplaćen je u siječnju 2013. Obzirom je tužiteljica njime dobila na raspolaganje 6.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 99,97 EUR, tužena ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 107. stavka 2. ZOO-a 78. Tužena osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužiteljica naznačila u tužbi. Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo je pravno shvaćanje da u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu, zatezne kamate teku od dana podnošenja odgovarajućeg zahtjeva. U Izvodu iz zapisnika Građanskog odjela VSRH poslovni broj Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004. je navedeno: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, tužena predlaže da sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev te da tužiteljicu obveže na naknadu parničnog troška tuženoj sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Hrvatina Šustića iz Osijeka, posl.br. O- 1266/13 od 3. rujna 2013. (stranica 5-7 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2003 od 18. veljače 2003. (stranica 8-14 spisa), odgovor tužene od 23. svibnja 2025. (stranica 15 spisa), obračun (stranica 16 spisa), Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. od 1. siječnja 2002. (stranica 45-56 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 61 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Na ročištu 2. srpnja 2026. tužiteljica je odustala od provođenja financijsko– knjigovodstvenog vještačenja. Odbijen je prijedlog tužene za pribavom očitovanja Hrvatske narodne banke o značenju efektivne kamatne stope (EKS), jer istim se ne bi utvrdile odlučne činjenice u ovome postupku.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2003 od 18. veljače 2003. koja glasi: “Korisnik brzog kredita obavezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed.“ te isplata iznosa od 97,99 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. veljače 2003. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 18. veljače 2003. prednik tužiteljice UU kao korisnik kredita i pravni prednik tužene – Slavonska banka d.d. Osijek - kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2003., kojim je kreditor stavio predniku tužiteljice na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 6.500,00 EUR po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed (članak 6.),

- da je kredit odobren kao stambeni za adaptaciju stana,

- da je pravni prednik tužene pravnom predniku tužiteljice 19. veljače 2003. na ime predmetne naknade naplatio iznos od 97,99 eura,

- da je UU umro, te da je tužiteljica utvrđena njegovom nasljednicom.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obavljanja bankarskih usluga, sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara.

7. Budući u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije stupio na snagu Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), ovaj sud je ispitao nepoštenost odredbe članka 6. Ugovora o kreditu sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i sukladno odlukama Suda Europske Unije presude od 3. listopada 2019. Kiss i CIB Bank, C-620/17, te prema shvaćanju presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024.

1) Članak 4. stavak 3. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13 EEZ treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge u zamjenu za predmetne iznose.

2) Članak 3. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuju na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

8. Također, prema pravilima Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 112/99., 88/01., u daljnjem tekstu: ZOO/91.) koja su bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora (u kontinuitetu i pravilima Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. 126/21., 114/22., 156/22., 115/23.- dalje: ZOO, koji je na snazi od 1. siječnja 2006.) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo (članak 103. stavak 1. ZOO-a/91.), posljedica koje je nastanak subjektivnog prava za vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnog nuzgrednog sastojka pravnog posla (članak 104. stavak 1. i 3. ZOO-a/91.). U smislu odredbe članka 105. stavka 1. ZOO- a/91. ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

9. Radi utvrđenja okolnosti je li sporna odredba ništetna ovaj sud je saslušao tužiteljicu te pročitao Ugovor o kreditu od 18. veljače 2003.

9.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je nasljednica pok. UU koji je sklopio ugovor o kreditu sa tadašnjom Slavonskom bankom, da je ona bila sudužnik svom suprugu i zajedno su išli u banku u svezi odobrenja kredita odnosno potpisivanja istog tako da je upoznata sa svime što se događalo u vezi predmetnog kredita. Kredit im je bio potreban za adaptaciju stana u kojem su suprug i ona živjeli. U trenutku podizanja kredita suprug nije bio vlasnik obrta niti tvrtke. Predmetni stan nikada nije iznajmljivan. Pri prvom dolasku u banku bilo je dogovora o dokumentaciji koju treba odnijeti radi odobrenja kredita. Ugovor o kreditu sačinila je banka. Dan je na potpis njoj i suprugu. Prethodno potpisivanju suprug i ona su pročitali ugovor ali nisu baš posve razumjeli baš sve odredbe ugovora, ustvari bilo im je bitno da dobiju kredit. Suprug je bio po struci ekonomist. Od strane bankovnog službenika nije im ništa rečeno u svezi plaćanja sporne naknade, zašto se ona plaća niti na koji način je određena visina iste. Nisu dobili niti ikakvu odluku banke iz koje bi bila vidljiva visina te naknade. Nisu mogli utjecati na odredbe ugovora, bilo je onako kako je odredila banka a kredit im je bio potreban.

Na upit punom. tužitelja odgovorila je da je u vrijeme podizanja kredita njezin suprug bio zaposlen u Pivovari Osijek.

9.1.1. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice budući je ista iskazivala životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari. Na temelju iskaza tužiteljice, proizlazi da djelatnik banke, prilikom potpisivanja ugovora o kreditu niti njezinom suprugu niti njoj nije pojasnio na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, zašto se ona plaća niti na koji način je određena visina iste, kao i da nisu dobili niti ikakvu odluku banke iz koje bi bila vidljiva visina te naknade odnosno nisu mogli utjecati na odredbe ugovora, bilo je onako kako je odredila banka, a kredit im je bio potreban.

9.2. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan platiti banci naknadu za obavljane bankarskih usluga u visini od 1,5%.

9.3. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužena ničim nije dokazala da je predniku tužiteljice uručila Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. od 1. siječnja 2002. Time da ovaj sud napominje da se na razrješenje konkretne situacije ne primjenjuju odredbe Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14.), niti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 52/16.), koji su stupili na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, i ne primjenjuju se na konkretni slučaj.

9.4. Predniku tužiteljice je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj prednik tužiteljice nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu prednika tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Iako je tužena navela radnje i stavke koje čine trošak obrade pojedinog ugovora o kreditu, ona tijekom postupka ničim nije dokazala da je o tima radnjama i stavkama informirala prednika tužiteljice.

10. Obzirom na iznijeto ovaj sud spornu odredbu utvrđuje ništetnom, budući tužena kao jača ugovorna strana, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nije upoznala prednika tužiteljice s obvezom plaćanja sporne obveze, već je istu bez prethodnih pregovora jednostrano unijela u Ugovor o kreditu. Na taj način postupanje tužene je u kvalitativnom i kvantitativnom smislu uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu prednika tužiteljice kao potrošača. Jednostrano određivanja naknade za obradu kredita plaćanjem neobjektivizirane naknade tuženoj protivno je odredbi članka 1068. stavka 2. u vezi s člankom 1068. stavkom 4. i člankom 12. ZOO-a/91., a time i ništetno prema odredbi članka 105. stavka 1. ZOO-a/1991, a što znači da je proglašenjem ništetne članka 6. Ugovora o kreditu za tužiteljicu nastalo subjektivno pravo na punu restituciju (članak 104. stavak 1. ZOO-a/91.) neosnovano po tuženoj naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita.

11. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio prednik tužiteljice kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom stambenom kreditu za adaptaciju stana, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da im je kredit bio potreban za adaptaciju stana u kojem su suprug i ona živjeli, time da u trenutku podizanja kredita suprug nije bio vlasnik obrta niti tvrtke, a predmetni stan nikada nije iznajmljivan. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti prednika tužiteljice. Dakle, prednik tužiteljice je potrošač, tužena trgovac.

12. Ne radi se o zabrani manjeg značaja jer je odredbom povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapali s tuženom i drugim bankama.

13. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Odredbom članka 110. ZOO-a/91. propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti članka 6. Ugovora o kreditu. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojega je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO-a/91. kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 6. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 371. ZOO- a/91 od pet godina nije protekao.

14. Prema odredbi članka 104. stavka 1. ZOO-a/91. u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 210. ZOO-a/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 214. ZOO/91. je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

15. Tužiteljici zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa od 97,99 eura, koji iznos je tužena u odgovoru na tužbu izrijekom priznala, a koja naplata je izvršena 19. veljače 2003., pa je tužiteljici priznata zakonska zatezna kamata počev od 19. veljače 2003. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 72/02., 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

16. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,5%, sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužiteljice za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 97,99 EUR s kamatom počevši od 19. veljače 2003. pa do isplate.

17. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje u tekstu: ZPP) te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Ovaj sud je na ročištu 2. srpnja 2026. vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 97,99 eura, a koji iznos predstavlja utuženi iznos kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., i u odluci broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena prema visini zahtjeva za isplatu.

17.1. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 24. rujna 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 2. srpnja 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu presude 20. srpnja 2026. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), ukupno 175,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 218,75 eura. Dosuđen joj je i trošak plaćene pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura i za presudu u iznosu 26,54 eura. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 271,84 eura na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja (prema članku 151. stavku 3. ZPP- a) pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužiteljica odbijena.

18. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Osijeku 20. srpnja 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Zajednički odvjetnički ured Radojica Vučković i Marko Cerovac u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu