REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5211/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Patriciji Đurić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 9. lipnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženika OŽ, odvjetničke vježbenice, dana 20. srpnja 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5103589359 od 13. lipnja 2007. kojim je ugovoreno plaćanje anuiteta vezano uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, potvrđenog od javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod posl. br. 0V- 17747/07 dana 14. lipnja 2007. sklopljenog između tužiteljice ŽŽ (ranije ŽŽU), iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora, te KŽ, [adresa] kao sudužnika.

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 9.836,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na:

- 0,07 EUR od 22.09.2007.

- 1,56 EUR od 04.12.2007.

- 1,20 EUR od 03.01.2008.

- 8,77 EUR od 02.02.2008.

- 13,74 EUR od 04.03.2008.

- 18,66 EUR od 02.04.2008.

- 7,13 EUR od 03.05.2008.

- 3,93 EUR od 03.06.2008.

- 7,43 EUR od 02.07.2008.

- 0,45 EUR od 02.08.2008.

- 2,02 EUR od 02.09.2008.

- 8,91 EUR od 02.10.2008.

- 41,51 EUR od 04.11.2008.

- 16,71 EUR od 02.12.2008.

- 46,08 EUR od 03.01.2009.

- 50,50 EUR od 18.02.2009.

- 49,82 EUR od 03.03.2009.

- 41,12 EUR od 04.04.2009.

- 44,94 EUR od 06.05.2009.

- 39,76 EUR od 03.06.2009.

- 32,66 EUR od 03.07.2009.

- 34,59 EUR od 04.08.2009.

- 39,96 EUR od 02.09.2009.

- 33,49 EUR od 03.10.2009.

- 34,22 EUR od 03.11.2009.

- 39,21 EUR od 03.12.2009.

- 45,43 EUR od 05.01.2009.

- 49,84 EUR od 04.02.2010.

- 50,16 EUR od 03.03.2010.

- 65,59 EUR od 03.04.2010.

- 59,65 EUR od 05.05.2010.

- 63,94 EUR od 03.06.2010.

- 94,71 EUR od 03.07.2010.

- 77,34 EUR od 13.08.2010.

- 102,84 EUR od 06.09.2010.

- 92,68 EUR od 05.10.2010.

- 83,57 EUR od 04.11.2010.

- 108,25 EUR od 03.12.2010.

- 130,95 EUR od 04.01.2011.

- 116,99 EUR od 03.02.2011.

- 122,04 EUR od 03.03.2011.

- 108,95 EUR od 05.04.2011.

- 116,63 EUR od 04.05.2011.

- 147,90 EUR od 03.06.2011.

- 146,30 EUR od 02.07.2011.

- 186,51 EUR od 03.08.2011.

- 184,01 EUR od 03.09.2011.

- 148,81 EUR od 04.10.2011.

- 145,51 EUR od 04.11.2011.

- 142,48 EUR od 03.12.2011.

- 148,16 EUR od 04.01.2012.

- 156,14 EUR od 04.02.2012.

- 156,23 EUR od 03.03.2012.

- 150,74 EUR od 04.04.2012.

- 153,12 EUR od 05.05.2012.

- 156,32 EUR od 05.06.2012.

- 153,31 EUR od 03.07.2012.

- 153,51 EUR od 02.08.2012.

- 150,86 EUR od 04.09.2012.

- 143,79 EUR od 03.10.2012.

- 151,66 EUR od 03.11.2012.

- 151,45 EUR od 05.12.2012.

- 153,51 EUR od 03.01.2013.

- 156,14 EUR od 02.02.2013.

- 150,40 EUR od 02.03.2013.

- 151,92 EUR od 03.04.2013.

- 148,55 EUR od 03.05.2013.

- 139,09 EUR od 04.06.2013.

- 135,36 EUR od 02.07.2013.

- 140,01 EUR od 02.08.2013.

- 143,22 EUR od 03.09.2013.

- 151,41 EUR od 02.10.2013.

- 146,90 EUR od 05.11.2013.

- 148,91 EUR od 03.12.2013.

- 150,57 EUR od 03.01.2014.

- 138,56 EUR od 04.02.2014.

- 141,53 EUR od 04.03.2014.

- 140,00 EUR od 02.04.2014.

- 137,03 EUR od 03.05.2014.

- 135,69 EUR od 03.06.2014.

- 136,28 EUR od 02.07.2014.

- 140,02 EUR od 02.08.2014.

- 143,83 EUR od 02.09.2014.

- 143,50 EUR od 02.10.2014.

- 145,41 EUR od 02.11.2014.

- 148,17 EUR od 02.12.2014.

- 147,04 EUR od 02.01.2015.

- 148,60 EUR od 02.02.2015.

- 148,60 EUR od 02.03.2015.

- 148,60 EUR od 02.04.2015.

- 148,60 EUR od 02.05.2015.

- 148,60 EUR od 02.06.2015.

- 148,60 EUR od 02.07.2015.

- 148,60 EUR od 02.08.2015.

- 148,60 EUR od 02.09.2015.

do 31. prosinca 2007. u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi joj prouzročeni parnični trošak u iznosu 3.785,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 20. srpnja 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

III Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti dijelova odredbi čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607- 5103589359 od 13. lipnja 2007. kojim je ugovorena glavnica i valutna klauzula u švicarskom franku, potvrđenog od javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod posl. br. 0V-17747/07 dana 14. lipnja 2007. sklopljenog između tužiteljice ŽŽ (ranije ŽŽU), iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora, te KŽ, [adresa] kao sudužnika, kao i s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:.

„III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.290,88 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 26.1.2016. do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“,

kao neosnovanim.

IV Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu

- 1.489,87 EUR sa zateznim kamatama od 25. prosinca 2018. i

- 2.586,08 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnica kredita s založnim dužnikom i tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103589359 od 13. lipnja 2007. potvrđen od javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod posl. br. 0V-17747/07 dana 14. lipnja 2007. Ugovorna strana bio je i GŽ, [adresa] kao sudužnik. Navedenim Ugovorom joj je odobren kredita u visini 111.868,75 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, uz primjenu promjenljive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,50% godišnje. Stranke su sklopile Aneks br. 1. Ugovoru o kreditu broj 5103589359 25. siječnja 2016. radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF. Tvrdi da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli u CHF valuti sadržani u Ugovoru o kreditu nepošteni i ništetni jer su protivni odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tijekom sklapanja ugovora o kreditu tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen kao „sigurna valuta“ te tužiteljica nije bila upozorena na rizike koji su postojali u odnosu na nju kao potrošača. Nije joj spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost upravo tuženiku kao banci. Plasiranje kredita u CHF valuti bilo je sigurno ulaganje samo za banke, a ne i za potrošače. S obzirom da tužiteljica nije u razumnoj mjeri dobro obaviještena, kako o rizicima koji se tiču promjenjive kamatne stope, tako i o valutnom riziku, nije mogla razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku želi li sklopiti takav ugovor ili ne. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive, te se o njima nije pojedinačno pregovaralo, iste su nepoštene i ništetne. Poziva se na utvrđenja iz predmeta kolektivne zaštite potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ističe da je plaćala veći iznos mjesečno od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Navodi da joj je tuženik dužan, po osnovi stjecanja bez osnove, vratiti sve što je plaćeno povrh onoga što je bila dužna platiti, odnosno preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala zbog rasta tečaja CHF. Iako je konvertirala kredit, nije obeštećena slijedom čega ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom konačno uređenom u podnesku od 12. prosinca 2025. (stranica 451-455 spisa) traži utvrđenje ništetnosti odredbi kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz CHF (čl. 2., 3. i 7. Ugovora o kreditu), isplatu preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule u CHF u visini 9.836,66 EUR sa zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos od njegova dospijeća do isplate, te iznos preostale razlike glavnice u visini 5.290,88 EUR sa zateznim kamatama od 26. siječnja 2016. do isplate. Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom uz utvrđenje ništetnosti odredbi kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz CHF (čl. 2., 3. i 7. Ugovora o kreditu), potražuje i iznos obračunatih zateznih kamata 3.450,25 EUR sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe 6. lipnja 2023. do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik, u odgovoru na tužbu čini neprijepornim sklopljeni Ugovor o kreditu i Aneks br. 1. Ugovora o kreditu. Osporava tužiteljici status potrošača, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Navodi da je kredit konvertiran, te su sve uplate po obje osnove uzete u obzir prilikom izrade konverzije i uračunate za otplatu usporednog kredita u valuti EUR, u skladu s odredbama ZID ZPK. Tužiteljica je stavljena u položaj kao da je od početka ugovornog odnosa koristio kredit u valuti EUR. Prihvaćanjem konverzije po izboru tužitelja stranke su riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan Zakonom. Ističe da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, slijedom čega tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Osporava tijek zateznih kamata. Drži da se prilikom izračuna pretplate tužiteljici moraju uračunati manje plaćeni iznosi, tzv. negativne razlike. U podnesku od 12. veljače 2025. navodi da je predmetnim Ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 5.593,44. U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (27. lipnja 2007.) depozit je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je kn 24.660,35 odnosno 5.593,44 CHF, koji iznos je korišten parcijalno za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta po Ugovoru o kreditu. Ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio 1.489,87 EUR više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, slijedom čega isti ističe u toj visini sa zateznim kamatama od 25. prosinca 2018. U podnesku od 21. siječnja 2025. ističe uvjetni procesnopravni prigovor prijeboja za priznati iznos pretplate prilikom konverzije u visini 2.586,08 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, a u podnesku od 4. rujna 2025. (stranica 619-621 spisa) protivi se preinaci tužbe iz podneska tužiteljice od 27. kolovoza 2025. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška postupka.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu od 13. lipnja 2007. (stranica 12-18 spisa), nalog za isplatu sredstava kredita od 2. svibnja 2007. (stranica 19 spisa), zk izvadak 2444 k. o. [katastarska općina] (stranica 20 spisa), Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 4. lipnja 2007. (stranica 21-22 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 25. siječnja 2016. (stranica 27-31 spisa), otplatni plan (stranica 32-35 spisa), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (stranica 38-45 spisa), promet po kreditu (stranica 46-66, 309-316, 371-378 spisa), obračun cijelog kredita po početno ugovorenoj kamatnoj stopi (stranica 67-68 spisa), Ugovor o oročenom deviznom depozitu od 13. lipnja 2007. (stranica 370 spisa), financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. (stranica 410-420, 447-449 spisa) te saslušao tužiteljicu (stranica 443-444 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile 13. lipnja 2007. Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103589359, za iznos 111.868,75 CHF protuvrijednost u kunama na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,50% godišnje, promjenjiva,

- da je rok otplate kredita je određen na 300 mjeseci, s korištenjem kredita najkasnije do 31. srpnja 2007.,

- da je namjena kredita stambeni kredit za kupnju nekretnine,

- da su sklopile Aneks br. 1. Ugovora o kreditu, 25. siječnja 2016. kojim su stranke provele postupak konverzije iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., te da iznos preostale glavnice na taj dan iznosi 55.950,55 EUR (čl. 5.2. Aneksa br. 1. Ugovoru o kreditu), kao i da iznos preplate iznosi 19.484,85 HRK (čl. 5.3. Aneksa br. 1. Ugovoru o kreditu) koji će koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos pretplate ne iskoristi.

6. Prijeporno je:

- tužiteljičin status potrošača,

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu (čl. 2., 3. i 7), koje određuju valutnu klauzulu u CHF, ništetne, pa posljedično tomu,

- je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu do sklapanja Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu 25. siječnja 2016.. ,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka po Ugovoru o kreditu se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je nakon razvoda braka trebala kredit kako bi kupila nekretninu u kojoj će živjeti s djecom. Bila je klijent Zagrebačke banke d.d., no međutim, kako je u toj banci bila sudužnik i jamac po kreditu, isti nije mogla dobiti, te je otišla u Erste banku d.d. koja joj je omogućila kredit, ali isključivo u valuti CHF. Službenik banke joj je rekao da ne ispunjava uvjete za kreditu valuti EUR i HRK ali je nije upozorio na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Prihvatila je uzeti kredit u toj valuti i kupila je kuću, koju je trebalo renovirati. Nakon nekog vremena započeo je rast mjesečnih anuiteta radi promjene tečaja valute i kamatne stope, što uopće nije očekivala jer je držala da je to stabilna valuta. U vrijeme ugovaranja kredita bila je zaposlena na radnom mjestu informatičara i nije bila vlasnica obrta ili trgovačkog društva. Kuću koju je adaptirala i kupila sredstvima kredita nije nikada iznajmljivala. Kada se pojavila mogućnost konverzije istu je prihvatila i konvertirala valutu kredita u valutu EUR, kojom prilikom joj je priznata neka pretplata koja je uračunata u buduće anuitete. Budući da se 2020. teško razboljela prodala je kuću kako bi zatvorila taj kredit i kupila manji stan. Kada je sklapala Aneks broj 1. nije imala nikakvu mogućnost pregovaranja s tuženikom nego je mogla prihvatiti ili odbiti. Pročitala je Ugovor o kreditu prije potpisivanja. Pojam valutne klauzule bio joj je jasan utoliko da je otplata kredita vezana uz tečaj ugovorene valute.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapala je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljici što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje ona preuzima na sebe.

10. Među strankama nije prijeporno ni da je, sukladno čl. 502. a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, među ostalim i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je sud donio presudu 4. srpnja 2013. posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg ZZP-a, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

11. Prema utvrđenjima iz te presude, tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

12. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i prijeporni Ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužiteljica bila upozorena na sve rizike predmetnog pravnog posla, odnosno da su joj objašnjeni rizici koje preuzima na sebe ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

13. Međutim, člankom 2. Ugovora o kreditu nije ugovorena otplata kredita vezana za tečaj CHF, već je ugovoren iznos kredita, tj. ugovorena je obveza banke da isplati kredit u dogovorenom iznosu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi se na odredbu ugovora kojim je ugovoren iznos kredita u valuti CHF koji se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, već se presuda odnosi na otplatu kredita gdje je iznos anuiteta vezan za tečaj CHF. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu proizlazi da je članak 2. Ugovora o kreditu odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, te takva odredba nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Osim toga, zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti članka 2. Ugovora o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je zahtjevu za isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvarno platila tužiteljica obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s člankom 2. Ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita (iznos kredita), nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ne podliježe testu poštenosti. Također, ne postoji niti jedan drugi razlog zbog kojeg bi članak 2. Ugovora o kreditu bio ništetan, niti je tužiteljica osporavala ugovoreni iznos kredita.

14. Člankom 3. Ugovora o kreditu navedena je namjena kredita, „stambeni krediti građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni krediti za kupovinu nekretnine“. Po utvrđenju ovoga suda, ni ova ugovorna odredba nije ništetna.

15. Sukladno navodim iz toč. 10.-12. obrazloženja ove presude, proizlazi da je odredba konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je obveza vezana za valutu CHF, čl. 7. Ugovora, nepoštena i kao takva ništetna. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

16. Prema odredbama čl. 1021. ZOO, bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, slijedom čega, ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli nije element bez kojeg ugovor o kreditu ne može opstati, jer je iznos kredita koji je tužiteljici stavljen na raspolaganje utvrdiv u kunama i iznos koji je on morao vratiti prema otplatnom planu i bez te odredbe, a isto se odnosi i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa ništetnost navedenih odredbi nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora.

17. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i utvrđena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

18. Sklapanjem Aneksa Ugovoru, neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena je za buduće razdoblje, jer je istim Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužiteljica, iako joj je priznata preplata tom prilikom, uistinu i obeštećena kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu posl. br. Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

19. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

20. Po utvrđenju ovoga suda, tužiteljica, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlaštena je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvarila zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da joj pripadaju, odnosno kako bi ostvarila pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C-118/17 (Ž protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužiteljica, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

21. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje ZID ZPK) ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužiteljica niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa Ugovoru ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristala da se iznosi uplaćeni s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa uračunaju u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30. rujna 2015., niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu za koje je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da su ništetne, niti je to utvrđeno njezinim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisala, jer nije imao izbora zbog povećanog iznosa mjesečnih anuiteta. Ujedno se ističe kako čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19. c. točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.), dočim u točki 2. čl. 19. c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

22. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužiteljica može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer ona tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećena.

23. Pri donošenju ove odluke, sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;.“

24. Također je sud imao u vidu i odluku VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., kao i Rev 1096/2022-2, Rev-925/2023 od 8. travnja 2025. i Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026.

25. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Aneksa 2.Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda pravde i VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i Rev- 1096/2022, po utvrđenju ovoga suda, tužiteljica osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao u tijeku ovog postupka, niti je dostavio dokaz, da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose, pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

26. Sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu potrošač svojom voljom nije pristao s bankom urediti posljedice ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF na način da bi iste otklonili za razdoblje koje je prethodilo sklapanju Sporazuma o konverziji. To nije bila volja niti banaka, a niti je ZID ZPK/15 to predviđao i propisao, a niti se korisnik kredita dobrovoljnim sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu mogao odreći prava koja mu pripadaju temeljem posljedica nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja Sporazuma o konverziji. Tim Sporazumom samo je redefiniran ugovorni odnos između korisnika kredita i banke „pro futuro“ i retroaktivno, ali time se nije rješavalo pitanje nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

27. To posebno iz razloga jer odredbe o valutnoj klauzuli ugovora u CHF u vrijeme provedbe konverzije nisu uopće bile utvrđene ništetnima u kolektivnom sporu (tek je presudom VTSRH posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno između ostalog, da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF, te je u odnosu na navedenu presudu odbijena revizija tuženice presudom VSRH posl. br. Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019.

28. Napominje se da je u vrijeme donošenja ZID ZPK/15 i sklapanja Sporazuma o konverziji na snazi bila odluka VSRH posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojom je odbijena revizija tamo tužitelja i na koji način je u to vrijeme egzistirala pravomoćna odluka VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 kojom je preinačena prvostupanjska odluka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti devizne klauzule u CHF. Tek nakon odluke Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. kojom je Ustavni sud Republike Hrvatske djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja u kolektivnom sporu te ukinuo odluku VSRH posl. br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. došlo je do donošenja odluka i konačno tek u rujnu 2019. do jasno izraženog stajališta VSRH da je i devizna klauzula u Ugovorima o kreditu u CHF nepoštena i ništetna.

29. Stoga je jasno da ZID ZPK/15 nije mogao otklanjati posljedice ništetnosti devizne klauzule u CHF jer je ona u vrijeme donošenja tog Zakona i posljedično tome u vrijeme sklapanja Sporazuma o konverziji bila pravomoćno utvrđena valjanom.

30. ZID ZPK izvršio je izjednačavanje korisnika kredita u CHF s korisnicima kredita u EUR, ali time je samo djelomično provedena i restitucija koja pripada korisnicima kredita u CHF za razdoblje od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do provedbe konverzije prema ZID ZPK/15, odnosno sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu.

31. Nije sporna zakonitost i provedba bilo kojeg dijela konverzije sukladno ZID ZPK, međutim, posljedice tako provedene konverzije nemaju utjecaj na ugovorni odnos na način da bi otklonile ili izmijenile učinke ugovora o kreditu do dana sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu, a samim time i učinke ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koji proizlaze iz presuda povodom kolektivne tužbe radi ništetnosti promjenljive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Tuženik nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom.

32. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda pravde u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici, niti je dokazao da bi joj pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Stoga, po shvaćanju ovog suda, tužiteljica, kao korisnica kredita u CHF koja je sklopila Aneks ugovora o kreditu, ima pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi isključivo u odnosu na razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana provedbe konverzije sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu, a u vidu razlike preplate koja je dobivena konverzijom i one koja bi joj pripadala temeljem posljedica ništetnosti ugovora o kreditu u CHF. Pri tome je sud imao u vidu pravno shvaćanje VSRH iz odluke posl. br. Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.", no međutim, iz naprijed navedenih razloga ovaj sud je shvaćanja kako je obrazloženo u točkama 22.-31. obrazloženja ove presude.

33. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 6. lipnja 2023., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

34. Na okolnost izračuna razlike iznosa koje je tužiteljica platila na ime odredbe o valutnoj klauzuli od sklapanja osnovnog ugovora do 30. rujna 2015. od iznosa koje bi plaćala da je tijekom navedene otplate za cijelo vrijeme primijenjen početni tečaj za CHF, iznos nedospjele glavnice kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015. da je ista utvrđena uz primjenu početnog tečaja na dan isplate kredita, iznosa nedospjele glavnice kredita u kunskoj protuvrijednosti nakon provedene konverzije na dan 30. rujna 2015., razlike između iznosa glavnica, je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15, jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužiteljice vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije, kao i je li pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po NŽ, stalnom sudskom vještaku.

35. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule iznosu 9.840,06 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -3,40 EUR. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 39.864,10 HRK, odnosno 5.290,88 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 55.950,55 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 427.711,97 HRK. Iznos preostale glavnice prema otplatnom planu primjenom ugovorenog tečaja na dan isplate kredita iznosi 87.971,30 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 387.847,87 HRK. Razlika između iznosa 427.711,97 HRK i iznosa 387.847,87HRK je 39.864,10 HRK. Prema Aneksu Ugovora o kreditu utvrđen je više plaćeni iznos tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, te iznosi 2.586,08 EUR. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužiteljice. Iznos preplate koju tužiteljica potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih njezinih uplata za podmirenje obveze za anuitete u CHF. Prema Aneksu Ugovora o kreditu utvrđen je više plaćeni iznos tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, te iznosi 2.586,08 EUR. S obzirom na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c kojim je propisan način izračuna konverzije kredita i primjenu EUR kamatnih stopa na kredite koji su viši od CHF kredita nije moguće utvrđenu preplatu po Dodatku ugovora podijeliti na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i na valutu.

36. U svojoj pisanoj dopuni nalaza i mišljenja, vještak navodi da zatezne kamate obračunate na više plaćene iznose s osnove promjene tečaja do dana konverzije (30. rujna 2015.) iznose 3.405,25 EUR.

37. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovu dopunu jer detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora u pogledu njegova računskog dijela.

38. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužiteljici dosuđen traženi iznos od 9.836,66 EUR na ime pretplate temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (razlike u iznosu anuiteta u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF umanjene za tzv. negativne razlike u iznosu -3,40 EUR), temeljem čl. 1111. ZOO-a.

39. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužiteljici je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

40. Tužiteljica potražuje i 5.290,88 EUR na ime razlike glavnice. Sud je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos zbog sljedećih razloga;

41. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19. c ZID ZPK. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita, te kako tužiteljica nije bila u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF, to po shvaćanju ovog suda, ona neosnovano zahtijeva isplatu razlike glavnice. Uostalom, sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužiteljici preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita, klao i početna kamatna stopa tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužiteljici dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF i po početnoj kamatnoj stopi, te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID ZPK, to tužiteljica

neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Pri tome se ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID ZPK toč. 7. i 8. koja glasi: "7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

42. Kako je tuženik proveo izračun prema odredbi čl. 19. c. ZID ZPK, te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj, sud je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

43. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

44. Samim time, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF.

45. Sud je dopustio preinaku tužbe kako je to učinila tužiteljica u podnesku od 12. prosinca 2025., kojoj se tuženik protivio, jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. ZPP-a, a visinu tužbenog zahtjeva, budući je tuženik osporavao tužbeni zahtjev iz tužbe, je tužiteljica mogla saznati tek nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. U istom podnesku je tužiteljica postavila i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u odnosu na obračunate zatezne kamate za preplaćene iznose, budući je u to vrijeme postojala različita sudska praksa vijeća VSRH, jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i ne radi se o novoj pravnoj osnovi, kako to pogrešno drži tuženik budući je tužiteljica još u tužbi potraživala zatezne kamate na preplaćene iznose, samo one nisu bile obračunate (uglavničene).

46. Glede stava tuženika kako plaćene iznose zbog nepoštenosti i ništetnosti odredaba o CHF valutnoj klauzuli treba umanjiti za one iznose za koje je tužiteljica platila manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio niži od onoga na dan isplate, ističe se da je tužiteljica u tužbenom zahtjevu uređenom u podnesku od 12. prosinca 2025. iste uračunala.

47. Glede istaknutog prigovora prijeboja, ističe se da je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika u visini 2.586,08 EUR, koji se odnosi na iznos priznate pretplate u konverziji. Naime, tužiteljici je neprijeporno priznata pretplata u tom iznosu, no međutim, ista je uračunata u buduće anuitete, sukladno sporazumu u konverziji, a ista se nije odnosila na posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF jer odredbe o valutnoj klauzuli ugovora u CHF u vrijeme provedbe konverzije nisu uopće bile utvrđene ništetnima u kolektivnom sporu, kako je obrazloženo u toč. 27. obrazloženja ove odluke.

48. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (15.127,54 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

49. Tužiteljica je uspjela s osnovom tužbenog zahtjeva, te u omjeru 65% s visinom, slijedom čega je njezin uspjeh u sporu 68%.

50. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 250 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 17.2.2025., 9.9.2025., 9.6.2026. i 20.7.2026. (Tbr 9. toč. 1. i 3. OT 800 bodova), sastava podneska od 4.11.2024., 27.3.2025., 27.8.2025. i 12.12.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 1000 bodova), odnosno 2050 bodova ili 4.100,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost 1.025,00 EUR, odnosno ukupno 5.125,00 EUR, koji trošak je umanjen za 32% odnosno za 1.640,00 EUR, tako da priznati trošak zastupanja tužiteljice iznosi 3.485,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 300,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 3.785,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

51. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 20. srpnja 2026. do isplate.

52. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 20. srpnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od objave ove presude.

Dna:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika